Razne & Predaje

Davud i Sulejman, a.s. (6. dio)

U konačnici vidimo da su shvatanja i tumačenja ovoga iskušenja kojim je dragi Allah iskušao Svoga roba Sulejmana, alejhisselam, raznolika. Izgleda da su, barem kako mi to shvatamo, savremeni tefsiri skloniji tumačenju da je Sulejman, alejhisselam, bio iskušan bolešću pri čemu se njegovo bolesno tijelo nalazilo na prijestolju, dok su sa druge strane tradicionalni tefsiri više skloni tumačenju da je Sulejman, alejhisselam, bio iskušan smrću svoga djeteta čije je tijelo potom bilo bačeno ili stavljeno na njegovo prijestolje. Dragi Allah najbolje zna.

Smrt Sulejmana, alejhisselam

Baš kako je mubarek život Sulejmana, alejhisselam, na ovome svijetu u mnogočemu poučan, tako je i njegova smrt veoma značajna Allahova pouka. Naime, prisustvo njemu potčinjenih džina u zajednici Israila (izgleda da su ih za života Sulejmanova, alejhisselam, ljudi mogli vidjeti, a dragi Allah najbolje zna) vjerovatno je uticalo da se u narodu rašire kojekave priče o tome da džini posjeduju veliko znanje iz svijeta gajba (nevidljivoga), pa je, Allahovom Odredbom, na Ploči pomno čuvanoj (Levhi-mahfuzu) bilo zapisano da smrt Sulejmanova, alejhisselam, bude posebna pouka i džinima i ljudima.

Jednog dana Sulejman, alejhisselam, je izdao zapovijedi džinima šta da rade i otišao u svoj mihrab da se stojeći moli dragom Allahu. Naslonio se na svoj drveni štap i započeo sa zikrullahom, molitvama i dovama. U tome zanosu ljubavi prema Allahu i spominjanja, slavljenja i veličanja Njega, Jednog, Jedinog, iznenada se suočio sa prelijepom pojavom Allahova izaslanika, plemenitoga Azraila (meleka smrti) i sa radošću mu se odazvao.

Duša Sulejmanova, alejhisselam, tako je u društvu Azraila nasmijana krenula u susret voljenom Gospodaru, a njegovo tijelo je ostalo u stojećem položaju naslonjeno na štap. Svakome ko bi pogledao izgledalo je kao da se u mihrabu, duboko koncentrisan, punim srcem moli Allahu dragome, tako da su džini nastavili raditi one poslove koje im je bio naredio.

Ovakvo stanje je potrajalo izvijesno vrijeme,[25] () sve dotle dok Odredbom dragoga Allaha ta situacija nije bila okončana. Crv koji se nalazio izvjesno vrijeme u unutrašnjosti Sulejmanovoga, alejhisselam, drvenog štapa rastočio ga je, pa se štap polomio i mubarek tijelo Allahovoga miljenika i vjerovjesnika palo je na zemlju. Tek tada su džini shvatili da su protekli period vremena sasvim nepotrebno naporno radili[26] i shvatili su da ne bi ostali toliko dugo u poniženju da su gajb mogli spoznati. Ovo je utjecalo da su se i ljudi, koji su sve to gledali, osvjedočili u to da džini ne mogu spoznati Allahove tajne, koje On, hvaljen i slavljen neka je, otkriva samo onome kome On hoće.

A kad smo odredili da (Sulejman, alejhisselam) umre, crv koji je bio rastočio štap njegov upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli (34:14)

Mubarek tijelo mu je ukopano u blizini Allahovoga Hrama, mesdžida Bejtul-makdisa u Jerusalemu.

Nakon Sulejmana, alejhisselam

Sve ono što smo naveli u ovome našem osvrtu na život i djelo Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, izražava činjenicu koju ističu mnogi objektivni historijski promatrači – da je za vlasti njih dvojice zajednica Israila doživjela svoj puni procvat i razvitak. U literaturi se mogu naći stavovi da je to doba bilo zlatno doba države i naroda Benu Israila, kako na materijalnom planu tako još i više (što je svakako značajnije) na duhovnom planu.

U doba Davudovo i Sulejmanovo, alejhimesselam, iskrena vjera, čestitost, poštenje, moral, milosrđe, dobročinstvo i čednost bili su rašireni, javno njegovani i favorizirani, dok su sve negativne osobine, suprotne ovim vrlinama, bile javno suzbijane i sankcionirane. Također se u tih stotinjak godina, koliko je trajao period njihovoga poslanstva i vlasti nad Israilom, Allahov Zakon, tada izražen kroz

Tevrat i Zebur, dosljedno, potpuno i čestito primijenjivao, tako da je u zemlji cvjetala pravda. Sva plemena Israila bila su ujedinjena u bratskoj ljubavi i povjerenju u jednu snažnu i čvrstu zajednicu, koja je ujedno bila i nepokolebljiva u borbi na Allahovu putu. Trudili su se, naprezali i borili do krajnjih granica vlastitih mogućnosti da Allahova Riječ gornja bude, prvo kod njih samih pa onda i dalje koliko su već mogli dosegnuti.

Za vlasti Davuda, alejhisselam, i pogotovo za vlasti sina mu Sulejmana, alejhisselam, nacionalna ekonomija je cvjetala, naročito u oblastima trgovine i građevinarstva, tako da se zajednica sve više razvijala i bogatila. Jerusalem je bio veoma izgrađen i lijep grad, najblistaviji i najsjajniji grad u ta vremena u regionu, a vjerovatno i na čitavoj Zemlji, sa veličanstvenim Mesdžidom, Bejtul-makdisom, što je u mrkloj noći kao pun mjesec blistao.

To veliko materijalno bogatstvo što je obilno punilo Bejtul-mal i državnu kasu bilo je ravnomjerno raspodjeljivano kroz efikasne sisteme zekata i javnog finansiranja tako da su svi pripadnici Benu Israila od njega imali koristi.

Kada se svemu ovome dodaju i mnogobrojne mu’džize koje su otac i sin na dar od dragoga Allaha, Gospodara svih svjetova, dobili, jasno je zbog čega su Davud i Sulejman, alejhimesselam, među najpopularnijim i najvoljenijim ličnostima kod Benu Israila i zašto je država Benu Israila u njihovo doba doživjela svoj vrhunac.

Kada je Sulejman, alejhisselam, preselio na ahiret u emanetu vlasti nad Israilom naslijedio ga je, kako se prenosi, njegov sin Ruhbuam (Roboam). Ako se međutim pitamo ko je i kada naslijedio Sulejmana, alejhisselam, u emanetu Allahovog vjerovjesništva,[28] to nam nije poznato. Bilo kako bilo, historija nam govori kako se kraljevstvo Israila nakon Sulejmanovoga, alejhisselam, preseljenja na bolji svijet, pocijepalo na dva dijela. Postoje različita mišljenja o tome koliko je vremena proteklo do tog raskola.

Oficijelna judeo-kršćanska tradicija kaže da je do ovog raskola došlo odmah po smrti Sulejmana, alejhisselam, i ona, sasvim neistinito i bezočno, njemu pripisuje krivicu za tu dekadencu i raskol, gnusno ga optužujući kako je svojim ropkinjama mnogoboškinjama svjesno dopuštao da se u njegovome domu, neuzubillah, mole svojim idolima!?[29] Biblijska tradicija ide i dalje od ovoga, pa čak govori i tu odvratnu blasfemiju da se on, lično, u svojoj starosti, neuzubillah, molio idolima!?

Allahu se dragome utječemo od svih ovih odvratnih neistina i nepravednih optužbi na Allahovog plemenitog roba i poslanika, i energično svjedočimo da je on apsolutno čist od svih ovih lažnih optužbi.

Međutim, kako laž nikada ne može opstati i uvijek biva istinom ugušena, tako nam riječi istine o Sulejmanu, alejhisselam, donosi Kur’an koji sasvim jasno ističe veliki ugled i značajan položaj koji Sulejman, alejhisselam, kod dragoga Allaha uživa, i brani Allahovoga miljenika od ovih optužbi:

On (Sulejman) je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište (38:40);

I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici … (2:102).

Sa druge strane, za razliku od biblijske tradicije Ibn Kesir nam donosi predaju da je Ruhbuam vladao jedinstvenim carstvom Israila još punih sedamnaest godina nakon smrti svoga mubarek oca i da je tek nakon toga došlo do rascjepa.

S obzirom da je općepoznato kako je period Sulejmanove, alejhisselam, vladavine i vladavine njegova mubarek oca bio zlatno doba Israila, objektivno gledano apsolutno nije realno pretpostaviti da je odmah nakon Sulejmanove, alejhisselam, smrti u narodu Israila moglo biti nezadovoljnika njegovom vlašću,[30] osim maloga broja munafika. Naprotiv, sve objektivno govori da je narod izuzetno mnogo volio svoga mubarek kralja zbog bogatog i bezbrižnog života koji im je omogućio, a pogotovo zato što su svi bez imalo sumnje znali kako je on Allahov vjerovjesnik i miljenik. Iz svih ovih razloga mi prihvatamo predanje po kojem je Ruhbuam vladao još sedamnaest godina Israilom i da je tek nakon toga došlo do rascjepa carstva, a dragi Allah najbolje zna.

Uglavnom, historija nam kaže kako je carstvo Israila, nakon vremena vlasti Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, bilo podijeljeno na dva potpuno odvojena kraljevstva. Samo dva plemena (Juda i Benjamin) su priznali vlast Ruhbuama i ostalih nasljednika iz loze Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, i oni su formirali državu po imenu Judeja na jugu.

Preostala plemena su se pobunila i formirala sjevernu državu Izrael u kojoj je prvi vladar postao vođa ove pobune Jeroboam. Izrael je, vjerovatno, materijalno gledano, bio veći i moćniji, ali je ogromni značaj i ugled Judeje bio u tome što je njenom prijestonicom ostao sveti grad
Jerusalem gdje su ostali Bejtul-makdis i Zavjetni kovčeg, pa je tu i dalje bio duhovni centar i centar hodočašća svih plemena Benu Israila.

Judeo-kršćanska tradicija kazuje da je vladar Izraela Jeroboam, u strahu da odlazak Israilćana iz njegove države na hodočašće Bejtul-makdisa u Jerusalemu ne okrene njihova srca prema Ruhbuamu, uveo idolopokloničku tradiciju klanjanja zlatnom teletu, vezavši to za ”tradiciju” Samirije u podnožju Sinajske gore i u tu svrhu na teritoriji Izraela izgradio dva hrama sa idolom zlatnog teleta, jedan u Betelu i drugi u Danu, naredivši narodu da prestane hodočastiti Bejtul-makdis već počne hodočastiti ova dva ”hrama”.

Pošto smo se više puta očevidno uvjerili da su se, nažalost, u biblijske knjige uvukle mnoge neistine i teške potvore na neke čestite Allahove robove, mi nipošto ne smijemo slijepo prihvatiti kako ovakve navode o Jeroboamu, tako i one navode iste tradicije koje govore o Ruhbuamu kako je htio zlostavljati narod i tako ga isprovocirao na pobunu.

Na oprez nas upućuje činjenica da je Ruhbuam, budući da je on bio sin Sulejmanov, alejhisselam, odrastao u uslovima najljepšeg mogućeg vjerskog i svakog drugog odgoja i zato vjerujemo kako je on bio pobožan, čestit i plemenit čovjek, jer u suprotnome, zar je moguće i pomisliti da bi Sulejman, alejhisselam, dozvolio da nevaljali sin bude nasljednik njegovoga kraljevskog trona?! On bi to, sigurno, spriječio i još za svoga života imenovao drugu odgovarajuću osobu da bude njegov nasljednik u vlasti nad Israilom.

Zbog toga, mi smo mišljenja da je Ruhbuam bio čestit i plemenit čovjek i vladar, a dragi Allah najbolje zna.

A što se pak tiče Jeroboama, mada bi puna odgovornost za rascjep jedinstva države Benu Israila, pod pretpostavkom sasvim vjerovatne Ruhbuamove čestitosti, doista mogla pasti na njega i njegove sljedbenike, ipak moramo biti oprezni, pogotovo kad su u pitanju navodi da je uveo obožavanje zlatnog teleta, jer smo, još jednom to ponavljamo, svjedoci postojanja nekih apsolutnih neistina i teških potvora u biblijskim knjigama, i, takođe, nije lahko zamisliti da su pripadnici čak deset plemena Benu Israila bili toliko iskvareni i toliko udaljeni od svoje islamske tradicije da bi tek tako dopustili otvoreno idolopoklonstvo bez masovne pobune i svrgavanja otpadničkoga vladara.

Dakle, mada smo mi bliži mišljenju da je Ruhbuam bio na pravome putu i da je na Jeroboamu odgovornost za rascjep, ipak to ne možemo apsolutno tvrditi. Doista, treba biti oprezan u pogledu događaja u ovim vremenima. Dragi Allah najbolje zna.

U konačnici zaključujemo kako se neko vrijeme nakon prestanka vladavine Allahovih poslanika i vjerovjesnika Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, opet, nažalost, desilo to da po preseljenju nekog od Allahovih vjerovjesnika i poslanika na ahiret dođe do neshvatljive erozije vjere kod nekih njegovih sljedbenika, koji se obično rascijepe u razne skupine i sukobe se,
čak i oružjem, jedne protiv drugih.

Ta nesretna i teška događanja (nažalost ni ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ne mogaše ih izbjeći), uzročena ljudskom slabošću, griješenjem i nemarnošću, često su se dešavala kroz historiju ljudske civilizacije i kao da su postala neka zakonomjernost koja potvrđuje poruku Kur’ana da su, nažalost, srca većine ljudi sklonija stranputici negoli pravome putu.[31]

Dragi Allah zna nesumnjivu mudrost i ljepotu Njegove odredbe da se ovakve kušnje periodično dešavaju i da iskrenost, čistota i snaga vjere Ademovih, alejhisselam, sinova i kćeri ima svoje cikluse uspona i padova. Vjerske Knjige, a i historija, nam kazuju da će tako biti, ako dragi Allah da, sve do Sudnjeg Dana.

Učimo o Islamu
Back to top button