Ovo je jedno od velikih naučnih islamskih pitanja. Učenjaci prvih i zadnjih generacija su se razišli oko njega.
Imam Ahmed ibn Hanbel je rekao: „Onaj ko ostavlja namaz čini nevjerstvo koje ga izvodi iz islama. Bit će ubijen ako se ne pokaje, i ne bude klanjao.“
Ebu Hanife, Malik, i Šafija, su rekli: „On je fasik (veliki grješnik), a nije nevjernik.“ Potom su se razišli, a Malik i Šafija kažu: „Bit će ubijen shodno šerijatskoj kazni (ne zbog nevjerstva)“, dok Ebu Hanife kaže: „Bit će kažnjen kaznom koja ne doseže stepen smrtne kazne.“
Pošto oko ovog pitanja postoji razilaženje, obaveza ga je vratiti Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer Uzvišeni kaže, u prevodu značenja ajeta:
„Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj – u Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam.” (Eš-Šura, 10)
„O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha, i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa, 59)
Govor onoga koji se razilazi ne biva argument protiv njegovog suparnika, jer svaki od njih smatra da zastupa ispravno mišljenje. Nijedan od njih nemaju prednost po kojoj bi bili prihvaćeni. Stoga je obaveza povratiti se na presudu među njima, a ona se ogleda u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ako ovo razilaženje povratimo Knjizi i Sunnetu, vidjet ćemo da oba ova izvora ukazuju na nevjerstvo onoga koji ostavlja namaz, tj. nevjerstvo koje izvodi iz Vjere.
DOKAZI IZ ALLAHOVE, AZZE VE DŽELLE, KNJIGE
Uzvišeni u suri Et-Tevbe kaže, u prevodu značenja ajeta:
„Ali ako se oni budu pokajali i namaz obavljali i zekat davali, braća su vam po Vjeri.” (Et-Tevbe, 11)
Azze ve Dželle, kaže, u prevodu značenja ajeta:
„A njih smjeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći; -„ali oni koji su se pokajali, i vjerovali, i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennnet ući.” (Merjem, 59-60)
Dokazivanje drugim navedenim ajetom se ogleda u činjenici da je Allah, Azze ve Dželle, o onima koji zapostavljaju namaz, i koji slijede strasti rekao: „Osim onoga ko se pokaje i povjeruje“, a to ukazuje da prilikom zapostavljanja namaza i slijeđenja strasti nisu bili vjernici. Dokaz u prvom ajetu Et-Tevbe 11, se ogleda u činjenici da je Allah, subhanehu ve te’ala, za potvrdu bratstva između nas i idolopoklonika postavio tri uslova:
1. pokajanje od širka.
2. klanjanje namaza.
3. davanje zekata.
Ako se pokaju od širka, a ne budu klanjali namaz, i ne budu davali zekat nisu naša braća. Ako budu klanjali namaz, a ne budu davali zekat opet nisu naša braća. Bratstvo u Vjeri ne prestaje osim kada čovjek u potpunosti izađe iz Vjere, tj., ne prestaje velikim griješenjem ili činjenjem ‘malog kufra’.
Zar ne vidiš riječi Uzvišenog u ajetu koji govori o ubistvu, u prevodu značenja ajeta:
„O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodna, i rob za roba, i žena za ženu, a onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati.” (El-Bekare, 178)
Uzvišeni je namjernog ubicu učinio bratom ubijenog, iako je namjerno ubistvo jedan od najvećih grijeha. Uzvišeni kaže, u prevodu značenja ajeta:
„Onome ko namjerno ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti, i prokleće ga, i patnju mu veliku pripremiti.” (En-Nisa, 93)
Zar ne vidiš riječi Uzvišenog kada govori o dvije skupine vjernika između kojih nastupi borba, u prevodu značenja ajeta:
„Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli.” (El-Hudžurat, 9)
„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (El-Hudžurat, 10)
Uzvišeni je potvrdio bratstvo između skupine koja nastoji da izmiri, i zaraćenih skupina, iako je borba protiv vjernika nevjerstvo, kao što je potvrđeno u vjerodostojnom hadisu kojeg prenose El-Buhari i drugi od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Vrijeđanje muslimana je veliki grijeh, a ubistvo nevjerstvo.“ (Buhari, Kitabu imanu, 48; Muslim, Kitabu imanu, 64)
Međutim, to je nevjerstvo koje ne izvodi iz islama, jer da izvodi iz Vjere, ne bi i dalje važilo bratstvo po vjerovanju. Časni ajet ukazuje na produžetak bratstva po vjerovanju bez obzira na međusobnu borbu. Iz ovoga se zna da je ostavljanje namaza nevjerstvo koje izvodi iz Vjere, jer da je veliki grijeh ili mali kufr, ne bi prestalo vjersko bratstvo, kao što ne bi prestalo ni ubistvo vjernika i borba protiv njega.
Ako neko upita: ‘Da li smatrate da je nevjernik onaj koji izostavlja davanje zekata, kao što se to shvata iz ajeta iz sure Et-Tevbe?’ Reći će se: ‘Oko nevjerstva onoga koji izostavlja davanje zekata postoje navodi nekih učenjaka, a o tome govori i jedna od dvije predaje imama Ahmeda. Međutim, kod nas je preče mišljenje da nije nevjernik, nego će takav biti kažnjen velikom kaznom koju Uzvišeni pominje u Svojoj Knjizi, a spominje je i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u svome Sunnetu.
U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo kaznu za onoga koji uskraćuje davanje zekata. Na kraju kaže: „Zatim će vidjet svoj put, ka Džennetu ili ka Vatri.“ Imam Muslim je ovu predaju u potpunosti prenio pod naslovom: ‘Grijeh onoga koji uskraćuje zekat’, a to je dokaz da on nije nevjernik, jer da je nevjernik ne bi imao puta ka Džennetu. Zato, verbalnom izražaju ovog hadisa se daje prednost nad smislom koji se shvata iz ajeta iz sure Et-Tevbe, jer, kao što je poznato iz pravila metodologije islamskog prava, verbalnom izražaju se daje prednost nad smislom koji se shvata iz šerijatskog teksta.
DOKAZI IZ SUNNETA
1. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Između čovjeka i između idolopoklonstva i nevjerstva, stoji ostavljanje namaza.“ (Muslim u knjizi o vjerovanju od Džabira ibn Abdullaha, br. 82)
2. Od Burejede ibn El-Hasiba, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: „Sporazum između nas i njih je namaz. Ko ga ostavi postao je nevjernik.“ (Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ibn Madže)
Pod nevjerstvom se ovdje misli na nevjerstvo koje izvodi iz Vjere, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, namaz učinio znakom razlikovanja između vjernika i nevjernika. Poznato je da se nevjerstvo razlikuje od islama. Ko ne bude imao ovog sporazuma (ugovora) spada među nevjernike.
3. U Sahihu Muslimu od Ummu Seleme, radijallahu anha, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Bit ćete namjesnici, pa ćete prepoznavati i negirati njihova djela koja se kose sa islamom. Onaj ko prepozna, bit će čist, a ko negira bit će ispravan. Međutim, griješan je onaj ko bude zadovoljan i ko bude slijedio!?“ Rekoše: „Hoćemo li se boriti protiv njih?“ Reče: „Ne, sve dok klanjaju.“ (Muslim, Poglavlje o namjesništvu, 1854)
4. U Sahihu Muslimu, također, iz hadisa Avfa ibn Malika prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Vaše najbolje vođe su oni koje volite i koji vas vole, koji na vas donose blagoslov, a vi na njih. Najgore vaše vođe su oni koje vi mrzite i koji vas mrze, i koje vi proklinjete, a i oni vas.“ Rekoše: „Allahov Poslaniče, hoćemo li se protiv njih boriti sabljom?“ Poslanik reče: „Ne, sve dok među vama obavljaju namaz.“ (Muslim, Poglavlje o najmesništvu, 1885)
Iz ova dva posljednja hadisa uzima se dokaz o borbi protiv namjesnika sabljom, ako ne klanjaju namaz. Nije dozvoljeno boriti se protiv namjesnika osim kada počine jasno nevjerstvo.
U tome nam je dokaz od Allaha Uzvišenog zbog riječi Ubade ibn Samita, radijallahu anhu, u kojima se kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je pozvao, pa smo mu dali prisegu. Od zavjeta koje je od nas uzeo su bili i ovi: dali smo mu prisegu na poslušnost i pokornost u moći i nemoći, poteškoćama i olakšicama, i kada se drugima bude davala prednost nad nama, i da se nećemo boriti protiv onih u čijim rukama je vlast.“ Rekao je Poslanik: „Osim da vidite jasno nevjerstvo u kojem vam je od Allaha jasni dokaz.“ (El-Buhari, Poglavlje o smutnjama, 7055-7056; Muslim, Poglavlje o namjesništvu, 1709)
Prema tome, njihovo ostavljanje namaza, kojeg je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uslovio, i borba protiv njih bivaju nakon otvorenog nevjerstva u kojem nam je od Allaha jasni dokaz.
U Allahovoj Knjizi i Sunnetu Poslanika ne navodi se da ostavljanje namaza nije nevjerstvo ili da je onaj ko ga ostavlja vjernik.
Krajnje što se može navesti jesu tekstovi o vrijednosti tevhida, tj., svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i nagrada za to. Svi tekstovi su ograničeni sadržajima kojima se ne želi ostavljanje namaza ili se navode o posebnim situacijama kada čovjek ima opravdanje za ostavljanje namaza, a možda su i općeniti pa se tumače kroz dokaze koji govore o nevjerstvu onoga koji ostavlja namaz. Dokazi nevjerstva o onome koji ostavlja namaz su specifični, a specifičnom pravilu se uvijek daje prednost nad generalnim.
Ako neko kaže: ‘Zar nije dozvoljeno protumačiti tekstove koji ukazuju na nevjerstvo onoga koji ostavlja namaz kao negiranje obaveznosti namaza?’ Reći ćemo: ‘Nije dozvoljeno, jer tu postoje dvije zabrane:
Prva: poništavanje opisa kojeg je Zakonodavac uzeo u obzir i vezao propis za njega. Zakonodavac je vezao propis o nevjerstvu za ostavljanje namaza, a ne za nijekanje. Bratstvo u vjeri je naznačio kao posljedicu obavljanja namaza, bez iznošenja potvrde o njegovoj obaveznosti. Uzvišeni nije rekao: „Ako se pokaju i potvrde obaveznost namaza…“
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također nije rekao: „Između čovjeka i između širka i nevjerstva stoji nijekanje obaveznosti namaza“, ili: „Sporazum između nas i njih je priznanje obaveznosti namaza. Ko negira obaveznost namaza, postao je nevjernik.” Da su to Allah, Azze ve Dželle, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, željeli reći, predstavljalo bi zastranjivanje od pojašnjenja s kojim je došao Časni Kur’an.
Uzvišeni, Azze ve Dželle, kaže u prevodu značenja ajeta:
„A šta će biti onog Dana kad protiv svakog naroda dovedemo po jednog svjedoka, od njega samog, i tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih! Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve, i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (En-Nahl, 89)
Uzvišeni, Azze ve Dželle, obraćajući se Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, kaže, u prevodu značenja ajeta:
„… jasne dokaze i knjige. A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” (En-Nahl, 44)
Druga: uzimanje u obzir opisa kojeg Zakonodavac nije učinio vezanim za propis. Nijekanje obaveznosti pet namaza nalaže nevjerstvo onoga koji nema opravdanja zbog neznanja, svejedno klanjao namaz ili ne. Kada bi osoba klanjala pet dnevnih namaza i izvršavala sve ono što se smatra uslovima, sastavnim dijelovima, obavezama i pohvalnim djelima u namazu, ali negira obaveznost bez opravdanja, bila bi nevjernik bez obzira što ga ne izostavlja.
Zato, putem ovih navoda se očituje da je neispravno tumačenje tekstova o ostavljanja namaza u smislu njegovog nijekanja.
Istina je jedino, da je onaj koji ostavlja namaz nevjernik koji izlazi iz Vjere, kao što se to jasno prenosi u predaji Ibn Ebi Hatima u njegovom Sunenu od Ubade ibn Es-Samita, radijallahu anhu, da je rekao:
„Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je oporučio: „Nemojte Allahu pripisivati ništa. Nemojte ostavljati namaz namjerno, jer ko ga ostavi namjerno izašao je iz Vjere.“
Također, kada bi mi protumačili ove tekstove u smislu negiranja obaveznosti, posebno spominjanje namaza kroz šerijatske tekstove ne bi imalo nikakvog smisla ni koristi. Ovaj propis je generalan za zekat, post, hadždž. Ko ostavi jedan od ovih propisa, negirajući njegovu obaveznost, postao je nevjernik, osim ukoliko ima opravdanje zbog neznanja.
Kao što nevjerstvo onoga koji ostavlja namaz zahtijeva argument koji se sluša i crpi iz predaje, isto tako zahtijeva i teoretski razumski argument. Kako osoba može imati vjerovanje kada ostavlja namaz koji je stub Vjere, i o kojem postoji poseban podstrek koji kod svakoga pametnoga vjernika nalaže da ga izvršava i da ga blagovremeno obavlja.
Prijetnja onome koji izostavlja namaz nalaže svakom pametnom vjerniku da se čuva njegovog izostavljanja ili zapostavljanja. Ostavljanje namaza uz postojanje ovih zahtijeva iza sebe ne ostavlja vjerovanje kod onoga koji napušta namaz.
Ako neko kaže: ‘Zar nije moguće da se pod nevjerstvom o onome koji ostavlja namaz misli na „nevjerstvo nijekanja blagodati“, a ne na ono koje izvodi iz Vjere, ili se misli na mali kufr, kao kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Dvije stvari kod ljudi su nevjerstvo: nijekanje rodoslovlja i naricanje nad mrtvim.“ Također, rekao je: „Vrijeđanje muslimana je veliki grijeh, a borba protiv njega nevjerstvo“ i slično.
Kažemo: Ova mogućnost i teoretisanje nisu ispravni iz nekoliko razloga:
Prvi: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je namaz postavio kao granicu između nevjerstva i vjerovanja, vjernika i nevjernika. Granica precizira ono što je posebno određeno i razgraničava ga od ostalog. Ove dvije granice su različite i jedna u drugu ne mogu ući.
Drugi: Namaz je jedan od stubova islama. Opis onoga koji ga ostavlja kao nevjernika iziskuje da se to nevjerstvo odnosi na ono koje izvodi iz islama, jer se njime ruši jedan od stubova islama, za razliku od onoga koji se ne naziva nevjernikom kada počini neko djelo kufra.
Treći: Postoje i drugi tekstovi koji ukazuju na nevjerstvo onoga koji ostavlja namaz, tj., nevjerstvo koje ga izvoddi iz Vjere. Zato je potrebno nevjerstvo protumačiti prema onome što je u skladu sa tim tekstovima.
Četvrti: Izraz kufra je različit. O ostavljanju namaza rekao je: „Između čovjeka i između širka i kufra.“ Određeni čan ‘el’ nalaže da se pod kufrom misli na stvarno nevjerstvo za razliku kada se ova riječ navede kao neodređena ili kada dođe kao glagol ‘nevjerovati’. Tada ukazuje da je dotično djelo dio kufra, ili da je čovjek počinio nevjerstvo u ovome djelu, ali ne znači da je apsolutni kufr koji izvodi iz islama.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje komentarišući riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Dvije stvari kod ljudi su nevjersto…“, kaže: „Ove dvije odlike su nevjerstvo koje se nalazi kod ljudi. Obje odlike su nevjerstvo i svrstavaju se u djela nevjerstva. Ona se nalaze kod ljudi. Međutim, neće svaki onaj kod koga se nađe jedan od ogranaka kufra postati nevjernik sa apsolutnim nevjerstvom, sve dok kod njega ne nastupi pravo nevjerstvo. Isto tako, svaki onaj kod koga se nađe ogranak imana neće postati vjernik sve dok se kod njega ne nađu temelj i suština imana. Postoji razlika između kufra sa određenim članom ‘el’, kao kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Između roba i između kufra i širka stoji ostavljanje namaza“, i između kufra bez određenog člana ‘el’.“ (Iktidaus-siratil-mustekim, 70)
Kada je jasno, shodno ovim dokazima, da je onaj koji ostavlja namaz nevjernik i da ga to nevjerstvo izvodi iz Vjere onda je ispravno mišljenje ono koje je zastupa imam Ahmed ibn Hanbel, a to je jedno od mišljenja imama Šafije, kojeg spominje Ibn Kesir u svome Tefsiru prilikom tumačenja riječi Uzvišenog, u prevodu značenja ajeta: „A njih smjeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 59) Ibnul-Kajjim u ‘Knjizi o namazu’, spominje da je to jedno od dva mišljenja u mezhebu imama Šafije, i da ga je imam Et-Tahavi prenio od samog Šafije.
Ovo mišljenje zastupa velika većina ashaba, a više njih je i spominjalo njihov koncenzus o tome.
Abdullah ibn Šekik kaže: „Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu smatrali da je ostavljanje ijednog djela nevjerstvo osim namaza.“ (Tirmizi, El-Hakim)
Poznati imam Ishak ibn Rahivejh kaže: „Vjerodostojno se prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je onaj koji ostavlja namaz nevjernik. To je bilo mišljenje učenjaka još od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, do današnjeg dana, tj., da je nevjernik onaj koji ostavlja namaz namjerno bez opravdanja sve dok ne izađe njegovo propisano vrijeme.“
Ibn Hazm spominje predaju od Omera, Abdurrahmana ibn Avfa, Muaza ibn Džebela, Ebu Hurejre, i drugih ashaba da su rekli: „Ne znamo da se iko od ashaba ovome suprotstavljao.“
To je od njega prenio El-Munziri u knjizi, ‘Et-Tergibu vet-terhib’ (1/445-446). Potom je naveo još veći broj ashaba kao što su: Abdullah ibn Mes’ud, Abdullah ibn Abbas, Džabir ibn Abdullah, i Ebu Ed-Derda. Rekao je: „A i od ostalih mimo ashaba, kao što su Ahmed ibn Hanbel, Ishak ibn Rahivejh, Abdullah ibn Mubarek, En-Nehaji, El-Hakem ibn Utejbe, Ejjub Es-Sihtijani, Ebu Davud Et-Tajalisi, Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe, Zuhejr ibn Harb i drugi.“
Dokazi onih koji smatraju da ostavljanje namaza ne izvodi iz vjere (naslov od Menhedža)
Ako neko kaže: ‘Kakvi su to dokazi kojima su argumentirali oni koji ne smatraju da ostavljanje namaza izvodi iz Vjere?’ Odgovor je: ‘U tim dokazima se ne navodi da onaj koji ostavlja namaz nije nevjernik, tj., da je vjernik, da neće ući u Vatru ili da će u Džennet, i slično.’
Ko porazmisli o tim dokazima, uvidjet će da ne izlaze iz pet okvira koji se ne suprotstavljaju argumentima onih koji kažu da je ostavljanje namaza nevjerstvo.
Prvo: Svi hadisi su slabi i ne govore o tome na jasan način. Oni koji ih navode su htjeli vezati se za njih, ali to nisu bili u mogućnosti.
Drugo: U njima uopće nema argumenta za ovu tematiku o kojoj govorimo. Poput argumentacije nekih koji navode ajet, u prevodu značenja ajeta: „Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga, kome On hoće.” (En-Nisa, 48)
Značenje riječi Uzvišenog jeste: ‘što je manje od toga’, a ne što je mimo toga, sa dokazom da onaj bude smatrao lažnim ono s čime je došao Allah i Njegov Posslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postao je nevjernik, njegovo nevjerstvo mu neće biti oprošteno, a ipak njegov grijeh nije širk. Kada bismo se pomirili sa činjenicom da se riječi: ‘ono što je manje od toga’, odnose na ono: ‘što je mimo toga’, to bi značilo da je generalno pravilo specifično određeno tekstovima koji ukazuju na nevjerstvo mimo širka, a nevjerstvo koje izvodi iz Vjere je grijeh koji neće biti oprošten, pa makar ne bio širk.
Treće: Generalno pravilo posebno pojašnjeno hadisima koji ukazuju na nevjerstvo onoga koji ostavlja namaz. Poput riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadis su koji prenosi Muaz ibn Džebel: „Svakog roba koji posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik Allah će ga zabraniti Vatri.“ (El-Buhari, Muslim)
Ovo je jedna od verzija, a slične se navode u hadisima Ebu Hurejre, Ubade ibn Es-Samita, Osmana ibn Malika, radijallahu anhuma.
Četvrto: Generalno pravilo ograničeno tekstom, tako da je njime nemoguće potvrditi ostavljanje namaza. Poput Poslanikovih riječi u hadisu Utbana ibn Malika: „Allah je zabranio Vatri onoga ko kaže ‘La ilahe illallah’, želeći time iskreno Allahovo Lice.“ (El-Buhari, Muslim)
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi Muaz kaže: „Svakoga onoga koji posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, istinski iz svoga srca, Allah će ga zabraniti Vatri.“ (El-Buhari)
Posebno ograničavanje donošenjem dva šehadeta sa iskrenom namjerom i istinoljubivošću srca, sprječavaju pojedinca da ostavi namaz, jer svaka osoba koja to potvrđuje i koja je iskrena mora biti potaknuta svojom istinoljubivošću i iskrenošću na obavljanje namaza. To je neminovno.
Namaz je stub Vjere i veza između roba i njegova Gospodara. Ako je čovjek iskren u traganju za Allahovim Licem neophodno mora činiti ono što ga vodi ka tome i izbjegavati sve zapreke koje stoje na tom putu. Također, onaj koji svjedoči da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Allahov poslanik, iskreno iz svoga srca neminovno ga njegova iskrenost mora potaći na izvršavanje namaza, iskreno se obraćajući Allahu, i slijedeći time Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je zapravo nužna posljedica iskrenog svjedočenja.
Peto: Predaje koje su navedene kao ograničene, a govore o stanju kada je opravdano izostavljanje namaza. Poput hadisa kojeg prenosi Ibn Madže od Huzejfe ibn El-Jemana u kojem navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Islam će iščezavati kao što iščezava boja na odjeći…“ U nastavku se kaže: „Ostat će grupacije ljudi, starci koji će govoriti: ‘Zatekli smo naše pretke na ovim riječima: ‘Nema drugog boga osim Allaha’, pa ih i mi izgovaramo.’’ Sile mu je rekao: „Kako će im koristiti ‘La ilahe illallah’, a oni ne znaju ni šta je namaz, ni post, a ni sadaka?“ Huzejfe se od njih udaljio pa ga je on upitao tri puta. Svaki put bi se Huzejfe od njega udaljio. Treći put mu se približio rekavši: „Sile, spasit će ih od Vatre.“ Tri puta.” (Ibn Madže, 4049; El-Hakim, 4/473; El-Buvejsiri sahih)
Ovi koje su riječi ‘La ilahe illallah’, spasile od Vatre imaju opravdanje zbog ostavljanja islamskih propisa zato što ih ne poznaju. Ono što su izvršili je vrhunac onoga što mogu izvršiti. Njihovo stanje uveliko sliči stanju onih koji su umrli prije propisivanja propisa, ili prije nego što ih budu u mogućnosti činiti, kao npr., onaj koji umre nakon izgovaranja šehadeta prije nego što bude mogao praktikovati pravila, ili pređe na islam u nevjerničkoj zemlji i umre prije nego što bude mogao doći do znanja o šerijatskim propisima.
Rezime: Argumentacija onih koji ne smatraju nevjernikom onoga koji ostavlja namaz ne može oponirati argumentaciji onih koji to smatraju, jer su prvi argumentirali ili slabim predajama koje nisu sasvim decidne u pogledu ove tematike, ili u njima uopće nema nikakvoga dokaza, ili su te predaje ograničene određenim opisom sa kojim se ne navodi ostavljanje namaza, ili su ograničene stanjima u kojima je opravdano izostavljanje namaza, ili su generalna pravila koja su specifično određena dokazima njegovog proglašavanja nevjernikom. Pošto je nevjerstvo onoga koji izostavlja namaz jasno putem postojećeg ispravnog dokaza, koji nema važećeg oponenta, obavezno je da se nužno posljedično na takvoga odnose propisi nevjerništva i otpadništva.
Autor: Šejh Muhammed Salih El Usejmin
Iz djela Propis o ostavljanju namaza
