Razne & Predaje

Davud i Sulejman, a.s. (3. dio)

Allahov Hram, mesdžid Bejtul-makdis

Kako predanja kazivaju u četvrtoj godini svoje vladavine, Sulejman, alejhisselam, je započeo gradnju Bejtul-makdisa, Allahovoga svetog Mesdžida na istom mjestu gdje ga je nekad davno bio izgradio ili obnovio Jakub, alejhisselam. Iako je njegov otac već ranije uredio i pripremio mjesto za početak gradnje, odnosno, bolje rečeno, obnove Mesdžida, ukazala se potreba da se proširi prostor i solidnije naprave temelji, jer je Sulejmanova, alejhisselam, namjera bila da građevina bude najljepša i najsjajnija na čitavom svijetu.

Zato je on otkupio još jedan dio zemljišta pored stare lokacije Mesdžida, veoma bogato plativši vlasnike. Nakon toga je naredio da se poruši sve što je do tada bilo izgrađeno, te da se više kopa u dubinu kako bi temelji bili što čvršći. Međutim, nakon nekog vremena naiđoše na vodu koja je jako izvirala i izbacivala sve ono čime bi je pokušavali zatrpati.

Kako se prenosi u nekim predanjima Sulejman, alejhisselam, je taj problem riješio tako što je, nakon savjetovanja sa svojim drugovima, učenjacima Israila, uzeo jedan bakreni krčag i ispunio ga kamenjem. Na krčagu je napisao svjedočenje, isto onakvo kakvo je bilo ugravirano na njegovom poznatom prstenu:’Nema drugoga boga osim Allaha, Jedinoga koji nema druga, a Muhammed je Njegov rob i Njegov Poslanik”. Potom je krčag bacio u vodu i ona je odmah prestala da kulja, pa su temelji, koje su nakon toga postavili, dobili potrebnu čvrstinu.

Glavninu graditeljskih radova izvršili su potčinjeni džini, ali su im u tom poslu, kako nam to predaje jasno kazivaju, pomagali i ljudi, pripadnici Benu Israila. I sâm Sulejman, alejhisselam, lično je, osim što je nadgledao radove, i aktivno učestvovao u gradnji, jer je, zasigurno, za njega bila najveća počast da vlastitim rukama učestvuje u ponovnom podizanju Allahovog Mesdžida na tom svetom mjestu.

Kamenje kojim su gradili Hram bilo je tako vješto isklesano da se međusobno savršeno uklapalo osiguravajući zidovima veliku čvrstinu i stabilnost, a da ujedno nije bila potrebna nikakva daljnja obrada (prenosi se da se ni čekić, ni sjekira, ni bilo kakav gvozdeni alat nije čuo za vrijeme gradnje). Mesdžid bijaše dugačak oko 60 aršina,[10] širok oko 20 aršina i visok oko 30 aršina.

Prozori su bili iznutra široki a izvana uski. Unutar Mesdžida, u njegovome vrhu nasuprot glavnih ulaznih vrata, bila je sagrađena posebna prostorija bez prozora gdje je bio pohranjen Zavjetni kovčeg Israila.[11] Prostorija je bila obložena čistim zlatom, a na njezinom ulazu su bila postavljena velika dvokrilna vrata od maslinovoga drveta. Kako predanja kažu, dragi Allah je dao, a On, Svemogući, najbolje istinu zna, da odmah do tih vrata niknu dva drveta. Sa jednoga je drveta, baš poput plodova, padalo zlato, a sa drugoga srebro.

Ti plemeniti metali su korišteni za popločavanje Mesdžida i za oblaganje njegovih zidova. Kad se tome dodaju biseri i merdžani koje su džini izvlačili iz morskih dubina, te obloge od plemenitog maslinova i kedrova drveta, jasno je da Allahov Mesdžid, Bejtul-makdis, kojeg je podigao Sulejman, alejhisselam, u Jerusalemu, bijaše u to doba najljepša građevina na svijetu. Prenosi se da su mnogobrojne baklje bacale takvu svjetlost na plemenite metale i ostale dragocijenosti u oblogama poda, krova i zidova da je Mesdžid u mrkloj noći sijao poput punoga mjeseca.

Ali, sve te vanjske ljepote blistavoga mesdžida Bejtul-makdisa nisu ništa u poređenju sa njegovim unutarnjim duhovnim dragocijenostima i ljepotama čiju raskoš ljudska mjerila ne mogu obuhvatiti, a koje je dragi Allah, Svemilosni, Samilosni pohranio na tom svetom mjestu.

Prije svega drugog, Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) je jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji[12] gdje je u velikoj mjeri spušten Allahov bereket.

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednome času noći preveo roba Svojega iz Hrama časnoga (minnel mesdžidil-harami) u Hram daleki (ilel-mesdžidil-aqsa), čiju smo okolinu blagoslovili, da bi smo mu neka znamenja Naša pokazali (ledhi barekna havlehu li nurihi min ajatina). On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (17:1)

Zatim, to mjesto je stotinama, pa čak i hiljadama godina bila kibla, prema kojoj su sljedbenici istinske Allahove vjere svakodnevno okretali svoja lica pri obavljanju namaza (molitve).

I konačno, Bejtul-makdis je oduvijek bio mjesto hodočašća, drugo po značaju nakon Mesdžidul-harama u Meki (Kaba), za sve sljedbenike Allahove vjere na Zemlji. Tako je bilo sve do izgradnje Mesdžida Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Medini koji je postao drugo najsvetije mjesto na Zemlji, a Mesdžidul-aksa (Bejtul-makdis) će do Sudnjega Dana ostati treće najsvetije Allahovo mjesto na Zemlji.

Neke od blagodati koje uživaju hodočasnici koji zijarete Bejtul-makdis možemo uočiti iz sadržaja dove koju je Sulejman, alejhisselam, kako se to prenosi, učio na dan kada je završena izgradnja Mesdžida u njegovo doba.

Prvo želimo navesti hadis:

Kad je Sulejman sin Davudov sagradio Bejtul Makdis, zamolio je Allaha u tri navrata, tražeći od uzvišenoga Allaha mudrost, vlast kakvu niko neće imati nakon njega, te je zatražio od Allaha kada je završio s gradnjom džamije da joj priđe samo onaj ko hoće da klanja, te da ga Allah očisti od grijeha kao na dan kada ga je mati rodila, i sve mu je to dato. (hadis, govor Pejgambera, alejhisselam, prenosi Abdullah ibn Amr, a bilježi Nesai);

i nakon toga predanje koje prenosimo iz knjige ”Jerusalim Bejtul-makdis” hafiza Mehmeda Karahodžića gdje je zabilježeno sljedeće:

… Pošto je Sulejman, alejhisselam, završio gradnju Mesdžida, obratio se Allahu, Uzvišenom sa dovom da mu da tri stvari: da se njegov hukm (presuda) slaže sa Njegovim hukmom, vlast kakvu niko osim njega neće imati, da svako ko uđe u Mesdžid samo sa namjerom da klanja, iz njega izađe čist od grijeha kao onog dana kad ga je majka rodila.

Onda se obratio okupljenom svijetu riječima da je ovo Mesdžid Allaha Uzvišenog kojeg je i sagradio po Njegovoj zapovijedi i da sve ono što se u njemu nalazi pripada Allahu. Svaki onaj koji bi pokušao da otuđi nešto iz njega spadao bi u one koji žele prevariti Allaha. Potom je naredio da dovedu dva ovna u široki prostor Harema, a dva bika pred Stijenu. Kad su to učinili, Sulejman, alejhisselam, se popeo na Stijenu i Allahu uputio ovu dovu:

”Allahu, Ti si ovu vlast i moć kao blagodat dodijelio meni i mome ocu i obasuo nas ni’metima i kerametima. Moga oca učinio si Svojim halifom na zemlji i sudijom među Tvojim robovima, a mene njegovim nasljednikom i halifom u njegovu narodu. Ti si Onaj koji me je odabrao za upravitelja ovog Mesdžida i odredio mi tu počast prije nego si me i stvorio. Tebi pripada zahvala za to dobročinstvo i moć. Allahu, molim Te da onome ko uđe u ovaj Mesdžid daš pet stvari:

da u njega ne uđe griješnik čineći tevbu (pokajanje), a da mu je Ti ne primiš i ne oprostiš grijehe;

da u njega ne uđe neko ko je u strahu tražeći od Tebe sigurnost, a da mu je Ti ne daš i ne oprostiš grijehe;

da u njega ne uđe bolesnik tražeći lijeka a da ga Ti ne izliječiš i ne oprostiš grijehe;

da u njega ne uđe neko iscrpljen žeđu iz mjesta gdje je velika suša a da mu Ti ne spustiš kišu na njegov kraj;

i da ne otkloniš Svoj pogled sa onoga koji uđe u njega pa sve do njegovog izlaska.

Allahu, ako si primio ovu moju dovu, neka znak toga bude primanje mojih kurbana.”

Pa se spusti vatra s neba i proširi duž čitavog horizonta, a onda se jedan plameni jezičak izdvoji, uze kurbane i podiže ih na nebo. Zatim je Sulejman, alejhisselam, dao da se zakolju tri hiljade krava i sedam hiljada ovaca, te došavši do mjesta koje je poznato kao prijestolje Sulejmanovo, uputio je dovu: ”Allahu, ko ovdje dođe pod teretom grijeha, oprosti mu, a onaj ko dođe pod pritiskom briga i tegoba, otkloni mu ih!”

Kad god bi Sulejman, alejhisselam, ušao u Harem, pogledom bi odmah tražio mjesto gdje sjede siromašni, slijepi, nijemi i bolesni, sjeo bi sa njima iz skromnosti i dignuvši pogled ka nebu, rekao bi: ”Siromah sa siromasima.” …[13]

U istoj knjizi se navode još neki fadileti i ljepote koje su vezane za Bejtul-makdis, a koje mi ovdje takstativno navodimo:

– strijela bi se vratila onome koji bi je odapeo prema Haremu;

– na jednim od vrata Bejtul-makdisa bio je postavljen pas od drveta. Kada bi neko opsihren prošao pored njega, on bi zalajao i sihr bi otpao;

– vrata koja bi, prilikom prolaska kroz njih, pritisla onog ko zulum čini;

– u mihrabu Bejtul-makdisa nalazio se štap kojeg su mogli dohvatiti samo potomci Allahovih poslanika, a ako bi neko drugi to uradio, ruka bi mu se zapalila;

– kada bi umro vladar Benu Israila, njegovi sinovi bi se zatvorili kod mihraba Bejtul-makdisa pa bi sutra onaj koji je bio dostojan vlasti osvanuo a ruka mu pomazana uljem;

– ulje spušteno sa neba usmjerilo bi se prema kandiljima i ispunilo ih. Potom bi se s neba spustila vatra na Maslinovu goru, pa prošavši kroz vrata Rahmeta stigla do Stijene i upalila kandilje. Tada bi potomci Haruna, alejhisselam, inače zaduženi da ovaj trenutak dočekaju budni i u ibadetu, rekli: ”Uzvišen je Milostivi, nema boga osim Njega.”

Na bazi navedenoga, naše je mišljenje a dragi Allah najbolje zna, da bi se Bejtul-makdisu možda mogao dodijeliti čak i atribut Bejtullaha.

Budući da izraz ”Bejtullah” na arapskom znači ”Allahova Kuća”, nužno je odmah na početku sasvim jasno naglasiti da se ovo nikako ne smije shvatiti u smislu da, dragi Allah, neuzubillah, ”stanuje” u bilo kakvoj kući ili građevini. On je, hvaljen i slavljen neka je, apsolutno iznad svakoga ograničenja u bilo kojem pogledu i apsolutno je iznad bilo kakve, i najsitnije, istovjetne sličnosti sa stvorenjima, pa se niko sa Njime ne smije izjednačavati (ve lem jekullehu kufuven ehad – i niko Mu dostojan nije![14]), niti se pak s Njegovim uzvišenim

Atributima smiju izjednačavati, niti kvalitativno niti kvantitativno, bilo kakva svojstva karakteristična za Njegova stvorenja, kao što je boravak (stanovanje) na nekom ograničenom mjestu, u nekom ograničenom prostoru. Dragi Allah, koji je neograničen a određuje granice svemu ostalome, apsolutno je iznad toga. Ovo se mora jasno naglasiti da neko, ne dao dragi Allah, ne bi slučajno zapao u pošast antropomorfizma.[15]

Dakle, ono o čemu bismo na ovome mjestu željeli kazati nekoliko riječi jeste to da, mada se izraz ”Bejtullah” u islamskoj tradiciji uvijek odnosi na Kabu (Mesdžidul-haram) u Meki, mi bi ga poželjeli dovesti u vezu, dakako i sa Muhammedovim, alejhisselam, časnim Mesdžidom u Medini, ali i sa Bejtul-makdisom (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu – a sve to u skladu sa ajetima Kur’ana prema kojima se ”Bejtullah” općenito odnosi na sve mesdžide, odnosno, preciznije rečeno, na sva ona mubarek mjesta gdje se pada na sedždu dragome Allahu i obavlja namaz, gdje se uči časni Kur’an i spominju Allahova lijepa Imena.

U kućama koje se Njegovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime (fī būjutin ezinallahu en turfe’a ve juzkere fīhesmuhū) hvale Njega ujutro i navečer ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da spominju Allaha i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strijepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni. (24:36,37)

Dragi Allah najbolje zna, a mi navedene ajete Kur’ana razmijevamo u smislu da se Allahovom kućom, Bejtullahom, uz Mesdžidul-haram u Meki, može simbolički smatrati i svaki mesdžid, tj. svako čisto mjesto i građevina gdje se klanja namaz, gdje se uči Kur’an i gdje se čini zikrullah – pominjanje dragog Allaha i izgovaranjem Njegovih lijepih Imena i na bilo koji drugi način sa lijepom namjerom i iskrenom vjerom u srcu.

No, ovo su samo razmišljanja i pretpostavke, i ona nipošto ne smiju biti shvaćena u smislu da se misli reći kako su svi mesdžidi sveta mjesta i mjesta hodočašća izjednačena sa tri mubarek mesdžida. Ovim se samo želi podsjetiti na značaj svake mahalske džamije i na obavezu džematlija i mještana da joj prvo dadnu njezino osnovno pravo – da klanjaju i uče Kur’an u njoj, ali i da je održavaju čistom i na svaki drugi način vode brigu o njoj, jer će ih dragi Allah na Sudnjem Danu pitati kako su se oni odnosili prema Njegovoj kući koja stajaše u njihovoj mahali, tu odmah u blizini njihovih kućnih vrata.

No, Bejtullahom se mahalske džamije mogu smatrati, ponavljamo, više simbolički i u namjeri da se naglasi obaveza ispunjenja njihovih, gore rečenih, prava. A, ovaj mubarek atribut se u svome suštinskom smislu, Kur’an i Sunnet su tu sasvim jasni, može dodijeliti jedino Mesdžidul-haramu sa Kabom u Meki, Džamiji Muhammeda, alejhisselam, u Medini i Bejtul-makdisu u Jerusalemu.[16] Mi se u ovome kontekstu fokusiramo na Bejtul-makdis u želji da istaknemo da je Bejtul-makdis (kao Bejtullah) za Israil bio mjesto, medij i simbol blizine dragoga Allaha,

Čije se prisustvo tu manifestira na način, jedinstven i poseban kako se nigdje drugdje ne manifestira[17] i oplemenjen jedinstvenim blagodatima robovima Njegovim kakve nigdje drugdje nisu prisutne. Upravo u tome posebnome manifestiranju prisustva dragoga Allaha i Njegove blizine najveća je svetost, najveći je značaj Bejtullaha, kako onoga u Meki, tako i onih u Medini i Jerusalemu.[18]

Za Israil je uz Bejtul-makdis i tamo pohranjeni Zavjetni kovčeg također bio mjesto, medij i simbol posebnoga manifestiranja Allahovoga prisustva i Njegove blizine, pogotovu kada se uzme u obzir prisustvo Sekine u njemu. Zbog toga je Zavjetni kovčeg bio najveća svetinja Bejtul-makdisa, a prostorija u kojoj je bio čuvan bila najsvetiji dio Mesdžida tako da je u tradiciji Israila ostala poznata kao Svetinja nad svetinjama.

Učimo o Islamu
Back to top button