DŽENAZE NAMAZ
Sunnet je obići bolesnika, svejedno da li se radilo o muškoj ili ženskoj osobi. Time se iskazuje poštovanje prema njemu i udovoljava obavezi koju imamo prema njemu. Prilikom posjete učiniće se dova za njegovo izlječenje. Dozvoljeno je obići bolesnika nevjernika (s ciljem pozivanja na Islam). Liječenje rukjom i dovama je dozvoljeno pod uvjetom da se u njima spominje Allah i da njegove riječi budu potpuno razumljive. Rukja su dove u kojima se moli za bolesnika, poput riječi Allahovog Poslanika s.a.v.s.: “Alâhumme šfi enteš-šâfi la šifâe illâ šifâuk” (Moj Bože izliječi (ga), jer Ti si Onaj koji uistinu liječi. Bez tvoga lijeka nema lijekova).
[Muttefekun alejhi (od Aiše r.a.)] Allahov Poslanik s.a.v.s. je zabranio liječene vješanjem kojekakvih predmeta na bolesnika, a nije dozvoljeno ni vezanje dova ni zikra. [Kao što je Nur dova, hamajlije i ostale slične haram stvari.] Zabranjeno je bolesniku koji boluje od zarazne bolesti, da boravi među zdravim osobama. Poželjno je što češće podsjećanje na smrt i pripremanje za nju činjenjem dobrih djela. Sunnet je čovjeka na samrti oprezno uputiti na izgovaranje “la ilahe illallah” i okrenuti ga prema Kibli [Hadis nije sahih], tako da leži na desnoj strani, kao što je sunnet takav položaj praktikovati i prilikom spavanja.
Kad se ustanovi smrt, treba zatvoriti oči mrtvacu i pokriti ga. Treba požuriti sa opremanjem i ne čekati dolazak nikoga osim skrbnika. Mustehab je obavijestiti rodbinu i prijatelje o smrti. Dozvoljeno je plakanje za umrlim bez podizanja glasa i naricanja. Naricanje predstavlja kuknjavu uz plač što je haram (zabranjeno). Mustehab je da rođaci i komšije pripreme hranu za porodicu umrlog koja je zaokupljena smrtnim slučajem. Što se tiče spravljanja hrane za druge ljude od strane porodice umrlog, u njegovoj kući i okupljanje radi hrane je mekruh (pokuđeno) prema mišljenju svih imama. Opremanje umrlog: kupanje, umotavanje u ćefine, klanjanje đenaze i ukopavanje, sve su to propisi koji predstavljaju farzi kifaje, tj. kolektivnu dužnost muslimana. Šehid koji pogine na bojnom polju neće se kupati, nego će se zamotati u njegovu odjeću koja može poslužiti i kao ćefini, i neće mu se klanjati dženaza. [U pogledu klanjanja dženaze šehidu postoje različiti stavovi] Ako dijete bude potpuno formirano okupat će se i zamotati u ćefine, a ako ne, onda samo ukopati. Vadžib (dužnost) je pri kupanju mrtvaca da voda obuhvati cijelo tijelo jedan put.
NAČIN KUPANJA MRTVACA
Mrtvac se stavi na uzdignuto mjesto, skine se odjeća s njega, pokrije stidno mjesto, te mu se blago pritisne tijelo kako bi izašlo iz njega ako ima šta izaći. Potom će onaj koji kupa zamotati ruke krpom odnosno obući rukavice, zanijetiti kupanje mrtvaca, a onda oprati i očistiti njegova stidna mjesta, te ih prekriti pokrivačem. Zatim ćemo uzeti abdest, a potom ga okupati tri ili pet puta, počinjući s desne strane i stavljajući kamfora ili sapuna, pri posljednjem kupanju. Kad se završi kupanje posušiti tijelo čistom krpom i staviti ga u namirisane ćefine. Ako mu, nakon kupanja, a prije stavljanja ćefina izađe nešto iz stomaka, obavezno je oprati ono na što padne nečistoća, a ne mora mu se ponovo uzimati abdest.
Ženu može kupati samo žena [Kod žene treba rasplesti i dobro oprati, a zatim ih oplesti u tri pletenice, dvije sa strane i jednu naprijed, te ih sve tri staviti pozadi.], dok je muškarcu dozvoljeno da okupa njegovu suprugu. [Ebu Davud i Ibn Madždže prenose od Aiše r.a. da je rekla: “Da mi je ponovo doživjeti ono što je bilo, Allahovog Poslanika s.a.v.s. ne bi niko drugi okupao osim njegove supruge.” Ebu Bekra r.a. je okupala njegova supruga Ummi Ruman r.a. Većina islamskih učenjaka smatra da je dozvoljeno da čovjek okupa svoju suprugu, jer se prenosi da je Alija r.a. okupao svoju suprugu Fatimu r.a. Onaj koji kupa umrle osobe treba da bude pobožan i da taji sve što vidi na mrtvacu, kako bi postigao što veću nagradu, i da to radi u ime Allaha s.v.t. Mrtvac se zamotava u ćefine koji ga mogu prekriti, makar bili iz samo jednog dijela. Mustehab je da se muškarac zamota u tri čaršava, a žensko u pet. Dva lifafa, izar, košulja i zavijač, te ćefini budu lijepi, čisti i bijeli, a nije uvjet da budu novi. Mekruh je pretjerivanje u pogledu ćefina i nije dozvoljeno ćefine praviti od svile.
Izdaci za opremu padaju na teret imovine umrlog ako je ostavio imovine, a ako nije na onog ko je bio dužan da ga izdržava, bez obzira da li se radilo o muškarcu ili ženi. Muž to nije obavezan, jer opremanje ne spada u odijevanje na koje je on obavezan. Klanjanje dženaze namaza je farzi kifaje. Uvjeti za dženazu namaz su isti kao i uvjeti za ostale namaze. Sastavni dijelovi dženaze namaza: nijjet, stajanje, četiri tekbira, dova za umrlog i selam. Prilikom izgovaranja tekbira dižu se ruke, dok, neki kažu da se ruke dižu samo pri izgovaranju početnog tekbira. Poslije prvog tekbira u sebi se prouči Fatiha. [Šafije smatraju da je to rukn.] Poslije drugog tekbira donose se salavat na Allahovog Poslanika s.a.v.s. [Neki salavat ubrajaju u ruknove.] Najvrijedniji oblik salavata je “Allâhumme salli Muhammedin ve alâ âli Muhammed kemâ sallejte alâ Ibrahime ve alâ âli Ibrâhime inneke hamîdum medžîd. Allâhumme bârik alâ Muhammedin ve alâ âli Muhammed kemâ bârekte alâ Ibrâhime ve alâ âli Ibrâhime inneke hamîdum medžîd”. Nakon trećeg tekbira prouči se dova za umrlog.
Prenosi se više verzija ove dove, na primjer: “Allâhummagfir lihajjinâ ve mejjitinâ ve sagîrina ve kebîrina ve zekerinâ ve unsâna ve šâhidinâ ve gâibinâ. Allâhumme men ahjejtehû minnâ feahjihî alel Islâm ve men teveffejtehû minnâ fe teveffehû alel îman. Allâhumme la tahrimnâ edžerehu ve lâ teftinnâ ba’dehû”. [Nesa’i i Ibn Madždže.] Nakon četvrtog tekbira, lijepo je reći: “Rabbenâ âtina fid-dunjâ haseneten ve fil-âhireti haseneten ve kinâ azâben-nâr”. Potom se preda selam prvo na desnu, a zatim na lijevu stranu. Imam stane naspram glave muškarca i naspram sredine ženske osobe. Jedna dženaza vrijedi za više osoba. Mustehab je da pri klanjanju dženaze budu tri ili više safova.
Ko zakasni na neki od tekbira izgovoriće ih naknadno, a ne smeta ako ih i ne nadoknadi. Dozvoljeno je klanjati dženazu pored kabura, a poslije ukopa nakon što je već obavljena dženaza namaz, kao i dženaza odsutnom. Dokaz tome je Poslanikovo s.a.v.s. klanjanje dženaze šehidima Uhuda, kao i dženaze pored kabura crnkinje koja je mela džamiju. Zabrana klanjanja na groblju ne odnosi se na klanjanje dženaze namaza. Osnov za klanjanje dženaze odsutnoj osobi (salatul gaibi) je Poslanikovo s.a.v.s. klanjanje dženaze Negusu, što su zabilježili Buharija i Muslim. [Neki smatraju da je to bilo dozvoljeno isključivo Poslaniku s.a.v.s. s obzirom da je Negus bio musliman koji je među skrivao svoj islam, a osim toga njemu niko drugi nije klanjao dženazu.] Dženaza se može klanjati u džamiji, ali je bolje klanjati je izvan džamije. Najpreče je da dženazu klanjaju rođaci umrlog, kao što je otac ili djed, te sin ili drugi srodnici. Lijepo je da se sa dženazom požuri.
Onaj ko prati dženazu može ići ispred nje ili iza nje, ali onaj ko je u prevoznom sredstvu treba ići iza nje. Mekruh je pri praćenju dženaze podizati glas, pa makar se radilo i o zikru ili učenju Kur’ana, zbog postojanja zabrane u tom pogledu, i prakse prvih muslimana da šute u toku praćenja dženaze. Neki učenjaci poput Nevevija, čak smatraju da je to haram. Propisano je da se ustane kad naiđe dženaza, makar se radilo i o nevjerniku. [[Ebu Hanife, Malik i Šafija smatraju da je ovaj propis derogiran posebnim hadisom. Oni koji smatraju da treba ustati ispred dženaze zagovaraju to zbog opomene koju smrt predstavlja.] Dženazu mogu pratiti i žene [oko ovog se ulema razilazi]. Najbolje je pri kopanju kabura potkopati malo onu stranu koja je u pravcu Kible (lahd). Kad se mrtvac stavlja u Kabur, treba ga unositi od pozada i spustiti ga u kabur, na desnu stranu okrenuvši ga prema Kibli. Onaj koji spušta mrtvaca treba izgovoriti: “Bismillâhi ve alâ milleti Resûlullâh” (u ime Allaha i na vjeri Allahova Poslanika). Učenjaci smatraju da je mekruh steranje platna po Kaburu, ali neki od njih i to dozvoljavaju, jer je u Poslanikov s.a.v.s. kabur stavljeno platno.
Mustehab je ispod glave mrtvaca staviti ćerpić kao i da kabur bude pokriven platnom prilikom spuštanja mrtvaca, bez obzira da li se radilo o muškarcu ili ženi. Ko prisustvuje ukopu, treba tri puta rukama baciti zemlje na kabur u pravcu glave i pri prvom bacanju reći: “Minhâ haleknâkum” (od zemlje smo vas stvorili), pri drugom “ve fîhâ nuîdukum” (u nju vas vraćamo), a pri trećem “ve minhâ nuhridžukum târeten uhrâ” (i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti). [Ta Ha 55] Nakon ukopa mustehab je proučiti dovu za umrlog i zamoliti Allaha s.v.t. da ga učvrsti prilikom kaburskih ispitivanja. Učenje talkina, poslije ukopa, nema pouzdanog dokaza. U tom pogledu se jedino prenose izjave nekih ashaba, ali je i sened tih izjava slab (daif). Kabur može biti uzdignut iznad površine zemlje u visinu jednog pedlja, da bi se vidjelo da je to kabur, a haram je da bude više od toga zbog zabrane podizanja kabura, zidanja i palenja svijeća na njima. Stoga su učenjaci izdali fetvu o rušenju turbeta i sve što je sagrađeno na kaburu. Dozvoljeno je da se iznad kabura stavi kamen ili drvo, kao znak po kome će se kabur prepoznavati.
Zabranjeno je prekrivanje kabura tepihom i slično, ali se može zemlje na njega nabaciti. Pisanje Kur’ana ili imena umrlog na kaburu je zabranjeno, dok neki učenjaci smatraju da je dozvoljeno napisati samo njegovo ime ili datum smrti. Stavljanje grane, bez obzira da li je svježa ili suha, spada u novotariju (bid’at), jer tog nema u sunnetu [Naprotiv, u tom pogledu Buharija prenosi hadis koji je poznat i vjerodostojan, ali su se fikhski učenjaci razišli u vezi s tim pitanjem, da li je to bilo dozvoljeno samo Allahovom Poslaniku s.a.v.s. ili ga u tom pogledu treba slijediti.], kao i bacanje cvijeća, iako je to dozvoljeno. Preče je da grobovi muslimana bude zajedno, nego da budu pojedinačno. Učenje Kur’ana, pored kabura, nije propisano, niti je u tom pogledu zabilježen ikakav hadis. Ako neko umre na lađi i bude postojala mogućnost njegova raspadanja prije nego što stigne se na kopno, okupat će se, zamotati u ćefine, klanjat će mu se dženaza, a po tom će se svezati za nešto teško i baciti u more.
Nije dozvoljeno otkopavanje kabura i ukopavanje nekog drugog u njegov kabur dok god u njemu bude nešto od njegovih kostiju. Kad on istruhne i postane zemlja onda se može kopati u njegov kabur. Šafije smatraju da je zabranjeno prenošenje mrtvaca iz jednog grada u drugi, čak i ako je on ostavio takvu oporuku, ona se neće izvršiti. [Njegovo mišljenje pojačava Poslanikova s.a.v.s. naredba da se vrate tijela šehida Uhuda na mjesto njegove pogibije. Drugi smatraju ovo svojstveno samo šehidima Uhuda.] Malikije smatraju da je dozvoljeno prenošenje mrtvaca ako postoje razlozi za to kao što su: posjeta rodbini i ukopavanje među njima. Aiša r.a. je pored kabura svoga brata Abdurrahmana, koji je prenesen iz Etiopije u Mekku, rekla: “Tako mi Allaha da sam bila prisutna ne bi bio ukopan nigdje osim ondje gdje si umro”. Imam Ahmed općenito dozvoljava prenošenje mrtvaca, uzimajući za dokaz postupke ashaba.
IZRAŽAVANJE SAUČEŠĆA
Mustehab je porodici umrlog izraziti saučešće, podsjećajući ih na strpljivost i pokušavajući ih razvedriti i ublažiti im tugu, makar se radilo i o nemuslimanu. Ako se izražava saučešće muslimanu zbog smrti muslimana, reći će se: “Eazamellahu edžreke ve ahsene azaeke ve gafere limejjitike” (Allah ti je povećao nagradu, olakšao ti tugu i oprostio tvom umrlom.) Ako se izražava saučešće muslimanu zbog smrti nemuslimana, reći će se “Eazamellahu edžreke ve ahsene azaeke” (Allah ti nadoknadio gubitak i olakšao tugu). Ako se nemuslimanu izražava saučešće zbog smrti muslimana, reći će se: “Gaferellahu limejjitike” (Neka Allah oprosti tvom umrlom) . Sunet je ipak da se saučešće izrazi sljedećim riječima: “Inna lillâhi ma ehaze ve lehû mâ eatâ ve kullu šej’in indehû ilâ edželin musemmâ. Fel-nasbir vel-nahtesib” (Allahu pripada ono što je uzeo i ono što je dao, sve je kod njega do određenog roka.
Pa prema tome strpimo se i očekujmo nagradu). [Bilježe Buhari, Muslim, Ebu Davud, Nesa’i, Ibn Madždžde i Ahmed.] Mekruh je isjeđavati se i u grupama se okupljati kod ožalošćene porodice, jer im to obnavlja žalost i iziskuje troškove. Zato treba da se brzo raziđu. [U vjerodostojnom hadisu se spominje okupljanje radi saučešća spada u naricanje, jer to spada u džahilijetske postupke.] Što se tiče okupljanja učača u kući umrlog i poklanjanja umrlom sevapa od njihova učenja, uz uzimanje naknade za to od porodice umrlog, to je ružna novotarija koja se mora dokinuti, jer to prve generacije muslimana nisu praktikovale, a ono što kod njih nije bilo u vjeri, ne može biti u vjeri ni kasnijih generacija. A još gore novotarije od tog su: sedmine, četeresnice, mevludi, tevhidi itd.
POSJETA GROBLJU
Mustehab je muškarcima da posjećuju groblje, jer to podsjeća na budući svijet (ahiret) i koristi umrlom, jer se za njega čini istgfar, osim u slučaju kad su groblje ili mrtvac suviše udaljeni, tako da bi to zahtjevalo posebno putovanje, a to je zabranjeno (haram), jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ne poduzimajte posebna putovanja osim do tri mesdžida: El-mesdžidul-haram (u Mekki), ovaj moj mesdžid (u Medini) i El-mesdžidul-aksa (u Jerusalimu)”. [Bilježe Buhari, Muslim i drugi.] Posjetu grobljima, od strane žena, dozvolili su neki imami, jer ta posjeta ima za cilj podsjećanje na budući svijet, a u tom pogledu nema razlike između muškaraca i žena.
Utvrđeno je da je Aiša r.a. posjetila kabur svoga brata Abdurrahmana. Međutim, česte posjete žena grobljima su zabranjene, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Allah je prokleo žene koje često posjećuju groblja.” [Bilježe Ibn Madždže i Nesa’i.] Prilikom posjeta grobljima treba se pridržavati slijedećih uputa: Onaj ko čini posjetu doći će do kabura, okrenuti se prema licu umrlog, nazvati mu selam i učiniti dovu za njega, govoreći: “Es- selâmu alejkum ehled-dijâri minel-mu’minîne vel-muslimîn. Ve innâ inšâ’Allâhu bikum lâhikûn. Entum feretûna ve nahnu lekum tebeûn ve. Nes’elullâhe lekimul-âfijeh”. [Bilježe Muslim, Ibn Madždže i Ahmed.] Zabranjeno je (haram) pored kabura upražnjavati neislamske postupke kao što je: naricanje, dozivanje umrlog ili traženje pomoći od njega, kao što obične mase često čine (obilazeći turbeta).
Umrlom će koristiti dobra djela koja je on uradio dok je bio živ, shodno riječima Vjerovjesnika s.a.v.s.: “Kad Ademov sin umre prestaju njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, nauka kojom se koristi, ili dova koju čini njemu dobro odgojeno dijete.” [Bilježe Muslim i Nesa’i.] Učenje dove i traženje oprosta za umrlog propisano je Kur’anom: “Oni koji poslije njih dolaze govore: “Gospodaru oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla.” [Hašr 10] Zabranjeno je psovati i grditi umrle, jer su oni otišli sa onim što su pripremili. Odabiranje bajrama, ili noći uoči bajrama, za posjetu na groblju, upražnjavanje neislamskih postupaka, u odnosu na umrlog, kruženje oko kabura, sjedenje na njemu, učenje Kur’ana uz naknadu pored kabura, podjela voća i hrane pored umrlog na kaburu za vrijeme blagdana, sve su ovo prazne novotarije koje su uvedene ili preuzete od nemuslimana, a koje prouzrokuju srdžbu Uzvišenog Gospodara.
Ako su na nekom kaburu ustanovljene neke novotarije, kao što je prekrivanje kabura, palenje svijeća na njemu, posipanje mirisa po njemu i održavanje gozbi u posebnim danima pored njega, dužnost nam je prekinuti posjetu takvom kaburu i stalno ga izbjegavati, ili odstraniti od njega novotarije i neislamske običaje. Ako je kabur iznad zemlje više od pedlja vadžib (dužnost) je poravnati ga sa zemljom. Iz svega ovog izuzima se kabur Vjerovjesnika s.a.v.s., jer vrijednost posjete njegovoj džamiji ne briše se tamošnjim bid’atima. Obilaženje oko kabura, ma čiji on bio, potiranje po njemu, njegovo ljubljenje i doticanje predstavlja pokuđene novotarije. Traženje od umrlog da odagna nevolje i poteškoće, posredovanje preko umrlog, stavljanje u kabur napisanih žalbi, kao i tvrdnje da se mrtvaci sastaju svakog četvrtka na divanu, radi rasprave o događajima u svemiru, u toku naredne sedmice, su strašne novotarije koje dovode u mnogoboštvo. Neka nas Allah sačuva od njih!
Autor: Ali Bin Ferid El-Hindi
