Među Poslanikovim, s.a.v.s., ashabima postojala je jedna prepoznatljiva skupina koja je u islamskoj literaturi poznata pod nazivom “Ashabus-suffe” ili “Ehlus-suffe.” Ta se sintagrna na naš jezik najčešće prevodila kao “Drugovi sofe”, “Stanovnici sofe (Poslanikove džamije)”, “Ljudi sa trijema (medinske džamije)”, “Ljudi s džamijskog trijema”, “Ljudi sa džamijske verande” itd.
Naime, nakon Hidžre, i pored najbolje volje i velike nesebičnsti, domaćini iz Medine (ensarije) nisu mogli zbrinuti svu braću i sestre koji su došli iz Mekke. Pored njih stotinjak iz Mekke u Medine-i-Munevveru također je pristigao i nemali broj muslimana iz drugih dijelova Arabije, jer je hidžra bila stroga obaveza (farz) svim muslimanima i muslimankama sve do oslobođenja Meke. Medina je također postala i odredište mnogih delegacija koje su dolazile iz raznih krajeva, a koje su imale cilj da od samog Poslanika, s.a.v.s., upoznaju islam.
Na početku, muhadžiri su bili razmješteni po kućama ensarija. Bilo je to privremeno rješenje, dok se prilika za trajnije rješenje ukazala s promjenom kible , tj. kada u se muslimani u namazima umjesto prema Bejtil-Makdisu (u Kudsu) počeli okretati prema Bejtullahu (u Meki). Kibla je promjenjena za 180 stepeni, od sjevera na jug. Do te promjene, prema mišljenju većine islamskih klasika, došlo je šesnaest ili sedamnaest mjeseci nakon Hidžre.
To je rezultiralo time da je prednji zid medinske džamije postao stražnji zid. Prema naredbi Poslanika, s.a.v.s., prostor iza stražnjeg zida je natkriven i postao je poznat kao suffe (sofa, veranda). Sofa je nakon kratkog vremena postala sklonište za one ashabe koji nisu imali svojih kuća u Medini.
Prema dostupnim izvorima sofa je mogla imati dužinu od nekih tridesetak metara, ali se ne navodi kolika je mogla biti njena širina. Uglavnom, sofa je mogla primiti do 400 ljudi. Broj je varirao u zavisnosti od musafira i delegacija koje su dolazile. Na sofi je, većinom, boravilo sedamdesetak ashaba.
Sofu Poslanikove, s.a.v.s., džamije nastanjivale su tri vrste ljudi. Na prvom mjestu bili su to muhadžiri, zatim gosti i izaslanici koji nisu imali druge opcije za stanovanje, i na kraju bili su to pojedinci iz reda ensarija i imućnih muhadžira, koji su voljeli određeno vrijeme za ibadet i zikr provoditi na sofi.
Kroz historiju to je mjesto bilo poznato kao mjesto za duhovno uzdizanje; pa čak i onih koji su uobičavali po nekoliko dana provoditi na Sofi poput: hazreti Hasana, hazreti Husejna, El-Abbasa, Abdullaha ibn Unejsa, Ukbe ibn Amira, Ukajla, Abdullaha ibn Džafcra, Džurhud ibn Huvejlida i drugih ashaba, da Allah njima bude zadovoljan!
Poslanikova, s.a.v.s., džamija bila je i obrazovna institucija! A s obzirom da je bila njen sastavni dio, sofa je bila i mjesto gdje su se održavala povremena predavanja. Ovdje su ashabi ponavljali Poslanikove, s.a.v.s., lekcije, družili se, iščekivali namaze, itd. Tako je bilo mnogo ashaba koji nisu bili stanvnici sofe ali su na nju navraćali, kao što je slučaj sa Abdullahom, sinom hazreti Omera i drugih vrlih ashaba.
Ashabi sa sofe bili su dobro organizirani imali su i svog pretpoetavljenog koji je bio iskusan i dobro upoznat sa svim njihovim potrebama (arif), a među njima je, jedno vrijeme, bio i Ebu Hurejre, r.a. Kroz knjigu ćete, poštovani čitaoci, nailaziti na pasuse koji govore o tome kako su ashabi sa sofe, radi određenih pitanja, Poslaniku, s.a.v. s., slali izabranike među sobom.
Ashabi su na sofi medinske džamije otprilike boravili od druge polovine 2. godine po Hidžri pa do Poslanikove, s.a.v. s., smrti, tj. 10. godine po Hidžri ili nešto duže. Neki su u vrijeme Poslanika, s.a.v. s., i Hulefa-i-rašidina postali namjesnici poput Ebu Lubabe, Musab ibn Umejra, Abdullaha ibn Mesuda, Ebu Ubejde ibnul-Džerraha itd.
Neki su postali stručnjaci kur’anskih znanosti poput Abdullaha ibn Mesuda i Muaz Ebu Hulejme el-Karija. Neki su postali stručnjaci hadisa poput Ebu Hurejre, dok je Huzejfe postao stručnjak u hadisima koji govore o neredima i smutnjama. Ibn Mesud je bio i stručnjak u islamskom pravu (fikhu), a Ebu Derda je kasnije postavljen za glavnog kadiju u Damasku. Prisutvovali su mnogim bitkama a mnogi od njih postali su i šehidi. U Bici na Bedru borili su se Safvan ibn Bejda, Zejd ibn el-Hattab, Hurejm bin Fatik er-Rsedi, Hubejb ibn Jusuf, Salim ibn Umejr i Harise ibn en-Nu’man el-Ensari.
Na Uhudu titulu šheida ponijeli su: Hanzala ibn Ebi Amir i Abdullah ibn Amr ibn Haram el-Ensari. Na Hudejbiji prisustvovali su Džuajl ibn Suraka i Huzejfe ibn Usejd.
Šehidi na Jemami postali su: Selman mevla Ebi Huzejfe i Zejd ibn el-Hattab, u Bici na Buzahi Ukaše ibn Mihsan, a u Bici na Tusteru El-Berra ibn Malik itd.
Dok su boravili na sofi potpuno su bili posvećeni ibadetu, učenju Kur’ana i činjenju zikra. Brojna predanja govore o njihovoj oskudnoj odjeći od vune (suf), zbog koje ih je bilo stid da se pojavljuju u javnosti. Njihova se hrana uglavnom sastojala od hurmi, koje im je u početku osiguravao sam Poslanik, s.a.v.s., a kasnije i čitava muslimanska zajednica, i to tako što bi grane hurmi ostavljali na konopcu koji je bio postavljen u džamiji. Te hurme obično je čuvao Muaz ibn Džebel.
Općenito su živjeli u teškim uvjetima, ali ono što je za njih bilo najvažnije od svega jeste činjenica da su bili okruženi ljubavlju i brigom Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Nisu mogli provesti mnogo vremena a da ga ne vide. Poslanik, s.a.v.s., bio je njihova preokupacija. Nastojali su ga slijediti u svakoj stvari i od njega sve zapamtiti i prenijeti. Poslanik, s.a.v.s., volio je sjediti u njihovom društvu. Prema mišljenju većine komentatora Kur’ana ovo su ajeti koji se odnose na ashabe sa sofe:
“Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu…” (E1-Kehf, 28)
“I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu — ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio.” (El- Enam, 52)
“I to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena da zarađuju pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima…” (El-Bekare, 273)
U skoro svim hadiskim zbirkama navode se vijesti o ashabima sa sofe, kao i u knjigama koje govore o ocjenama ravija. Od najstarijih historijskih djela koja ih spominju jeste Ut-‘Tabekatul-Kubra od Ibn Sa’da, zatim Et-Tarih od Ibn Hajjata i Hil'jetnl-evlija od Ebu Nuajma.
Hafiz hadisa, Ebu Nuajm el-Asfehani (umro 430. godine po Hidžri) je ashabima sa sofe posvetio jedno dugo poglavlje. On je od rijetkih znanstvenika koji donosi njihova imena i navodi određene hadise koje su oni prenijeli. Broj ashaba sa sofe koje navodi Ebu Nuajm jeste 97.
Allahu Svemogućem neizmjerno sam zahvalan što mi je omogućio da prevedem ovo poglavlje koje se odnosi na ashabe sa sofe medinske džamije iz glasovite zbirke Hi'jetul-evljdi ve tabekatul-asfijai od hafiza hadisa Ebu Nuajma Ahmed ibn Abulullaha el-Isfahanija. Knjigu koju sam koristio objavila je izdavačka kuća Darul-Fikr iz Bejruta, bez navedene godine izdavanja.
Nadam se da će muslimanima Bosne i Hercegovine ovo djelo pružiti bar malo više uvida u živote ashaba sa sofe i povećati našu ljubav prema njima.
Neka je bezbroj salavata i selama na našeg Poslanika, Allahovog Miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., na Ehli bejt, na stanovnike Sofe i na sve ostale njegove plemenite ashabe!
“Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekli i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv. ”
