Nevjernici se nisu mogli smiriti nakon velikog poraza kojeg su doživjeli na Bedru.
Bili su osramoćeni i poniženi i nisu mogli to odstraniti od sebe, osim sa velikom pobjedom nad muslimanima. Zato su se pripremali kako bi se osvetili muslimanima za njihove poginule, a nahuškavali su i Arape na tu borbu. Mnoga plemena su im se odazvala, a za bitku Kurejšije su dali sredstva koja su dobili od karavane koju je predvodio Ebu-Sufjan prije bitke na Bedru.
Pod vodstvom Ebu-Sufjana, nevjernici su sakupili tri hiljade ratnika. Kada je do Resulullaha, sallallahu ‘alejhi wesellem, doprla vijest o tome, posavjetovao se sa svojim ashabima da li da ostanu u Medini ili da izađu iz nje. Njegovo mišljenje je bilo da utvrde svoje položaje u Medini, paako ih napadnu suprotstaviće im se, a iznad njih će žene i djeca bacatikamenje. Međutim, oni koji nisu učestvovali na Bedru, a posebno mladići među njima, željeli su da iziđu iz Medine, a u tome su dobili podršku i od nekih koji su učestvovali na Bedru kako ne bi bili smatrani strašljivcima. Njihovim željama Poslanik, Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je udovoljio.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je klanjao džumu-namaz i obratio se ljudima naređujući im sabur i ustrajnost u borbi. Nakon namaza obukao je svoju ratnu odjeću i dozvolio je ljudima da krenu u borbu. Kada su neki ljudi ugledali pripremanje ostalih za borbu, rekli su drugima: “Poslanik nam je naredio da ostanemo u Medini, a on najbolje zna o Allahu i šta On želi, dolazi mu objava sa neba, i kako bi bilo divno da se povratimo i izložimo njemu stvar“, pa su rekli Poslaniku: “O Allahov Poslaniče, ostani u Medini kao što si nam na početku naredio!“ Rekao im je: “Poslanik ne treba da se vrati kada je borba već počela i kada je dozvolio izlazak sve dok se ne bude borio. Bojte se Allaha i budite strpljivi u borbi kada sretnete neprijatelja, slušajte šta vam je naredio Poslanik i toga se pridržavajte!“
Povratak munafika
Poslanik je sa svojih hiljadu ashaba izišao da se susretne sa neprijateljem, a kada su već prešli dio puta Abdullah b. Ubejj, vođa munafika, se vraća sa tri stotine istomišljenika. Jedan od muslimana ih je pozvao i rekao im: “O narode, Allahom vas opominjem da ne ostavljate svoj narod i Poslanika svoga na cjedilu kada se nađu sa neprijateljem!“ Rekli su mu: “Kada bi znali da ćete se boriti, ne bi vas napuštali, a mi ne vidimo da će doći do borbe.“ Nakon što su otkazali poslušnost i okrenuli svoja leđa, rekao im je: “Allah vas udaljio, o Allahovi neprijatelji! Allah će nadomjestiti svome Poslaniku druge mimo vas.“
Glavni razlog povratka munafika je bio što je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, prihvatio mišljenje mladih, a ne starijih ljudi. Međutim, glavni razlog jeste što se oni nisu željeli boriti i izlagati opasnostima po život. Islam su prihvatili zbog dvije stvari: bogatstva kojeg su očekivali ili zbog nedaća, ali koje su u stanju prevazići.
O njima kaže Allah, dželle šanuhu: “I da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: “Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!“ – odgovorili: “Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bi vas slijedili.“ Tog dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. – A Allah dobro zna ono što oni kriju.“ (Ali Imran:167)
Kada su dvije skupine muslimana, od onih koji su tek ušli u islam, vidjele napuštanje Abdullaha b. Ubejja i njegovih pristaša, obuzeo ih je strah i iznemoglost i umalo da se njima nisu pridružili, ali ih je Allah, dželle šanuhu, sačuvao i učvrstio njihova srca. O tome Allah, dželle šanuhu, kaže:
“Kada dva krila vaša gotovo nisu uzmakla, Allah ih je sačuvao. – Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju!“(Ali Imran:122)
Na taj način je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ostao samo sa svojih sedam stotina boraca, naspram tri hiljade njihovih neprijatelja.
Poslanikov vasijjet
Muslimani su krenuli u borbu i stigli su u podnožje brda Uhud koje se nalazi sjeveroistočno od Medine. Njihova leđa su bila okrenuta prema Uhudu, a Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, im je naredio: “Ni jedan od vas nek se ne bori dok mu ja ne naredim!“
Nevjernici su stigli u dolinu, vodeći sa sobom žene i djecu koji će ih podstrekivati na borbu. Sa desne strane se nalazila konjica Halida b. Velida (koji još nije bio primio islam), a na lijevoj strani se nalazio Akreme b. ebi-Džehl.
U pozadini vojske Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je postavio pedeset svojih strijelaca iza brda i naredio im je da ne napuštaju svoje položaje, pobijedili muslimani ili izgubili. Za njihovog vođu postavio je Abdullaha b. Džubejra.
Kako bi ojačao borbeni duh kod svoje vojske Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je izvukao svoj mač i obratio se svojim ashabima: “Ko će da uzme ovaj mač?“ Nekolicina ljudi se primače, ali Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, odbi da im ga da. Tada priđe Ebu-Dudžane i upita: “A šta treba da uradi ovaj mač, o Allahov Poslaniče?“Reče mu: “Da njime siječeš neprijatelja dok se ne iskrivi.“
Ebu-Dudžane je bio hrabar borac, imao je crveni turban oko glave. Kada bi ga omotao oko svoje glave, ljudi bi znali da će se boriti. Uzeo je Poslanikov mač, omotao turban oko svoje glave, a zvali su ga turban smrti, počeo se kočoperiti između dva saffa. Kada ga je Poslanik ugledao kako se šepuri, rekao je: “To je hod kojeg Allah ne voli, osim u ovom slučaju.“
Pobjeda muslimana
Dvije vojske su se sakupile, a muslimani pokazaše svoju hrabrost i neustrašivost. Posebno se istakao Ebu-Dudžanet, nikoga nije susreo, a da ga nije ubio. I Hamza je pokazao svoje junaštvo ubivši dvojicu koji su nosili nevjernički bajrak, i druge. Međutim, njega je držao na oku rob iz Abesinije po imenu Vahši koji je rijetko mašio u gađanju kopljem. Njegov gospodar mu je obećao da će ga osloboditi ukoliko ubije Hamzu. Vahši ga je pogodio smrtonosnim pogotkom, nakon čega je Hamza postao šehidom.
Bajrak muslimana je nosio Mus’ab b. Umejr, borio se dok nije bio ubijen. Tada Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, dade bajrak Aliji b. ebi-Talibu i reče mu: “Uzmi bajrak!“ – Alija priđe naprijed govoreći: “Ja sam Ebu-l-Kasm (koji sve lomi)“. Pozvao ga je Ebu Sa’d b. ebi-Talha, bajraktar mušrika, na dvoboj. Alija mu se odazva, dva puta su zamahnuli, Alija probode Sa’da i ubi ga.
U više navrata konjica mušrika je pokušavala da probije redove muslimana, ali su uvijek bili vraćeni nazad. Nakon toga je krenula pješadija i počela je žestoka borba. Žene nevjernika su pjevale pjesme kako bi bodrile svoje vojnike, ali im to nije urodilo plodom. Muslimani su, iako u malom broju, sve to strpljivo podnijeli. Nevjernici su osjećali nemoć i napuštaju svoje položaje. Iza njih su ostali muslimani koji su sakupljali ratni plijen.
Pad nakon uspjeha
Strijelci koje je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, postavio da čuvaju muslimane sa leđa napuštaju svoje položaje nakon što su vidjeli pobjedu. Njihov vođa, Abdullah b. Džubejr, im je rekao: “To je u suprotnosti sa Poslanikovom naredbom.“ – ostali su mu neposlušni i većina od njih napušta položaje, dok manjina ostaje sa njim. Kada je to vidio Halid b. Velid, vraća se sa svojom vojskom i ubija manjinu koja je ostala na svojim položajima, i tako dolazi muslimanima sa leđa. Kada su to vidjeli muslimani koji su kupili plijen, iznenadili su se. Izbacili su ono što je u njihovim rukama bilo i dvije vojske se sastaše i počeše jedni druge udarati.
Ashabi su se odvojili od Poslanika. Neki su se vratili u Medinu, a jedna grupa se uspela na brdo. Poslanik je pozvao muslimane: “O Alahovi robovi, dođite meni, o Allahovi robovi, dođite meni!“ Oko njega se okupila grupa ensarija, a među njima Ebu Talha El-Ensari koji je štiteći Poslanika slomio dva ili tri luka. Rekao je: “O Poslaniče, ti si mi kao otac i majka, neće te pogoditi strijela, štitiću te i žrtvovati se za tebe.“
Sehl b. Hunejf je toliko bio poznat strijelac da su se mušrici sklanjali njemu sa puta.
Ebu-Dudžanet je sebe učinio štitom Poslanika, po njemu su strijele padale, a ne bi se ni pomjerio.
Takođe ga je štitio i Zijad b. Haris koji je podlegao ranama.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je bio povrijeđen, kamen mu je izbio zub jako ga udarivši po licu. Donja usna mu je bila rasječena, a iz lica je krv tekla, pa je rekao: “Kako će biti spašen narod koji od Poslanika svoga ovo uradi, a on ih poziva njihovom Gospodaru.“
I Allah, dželle šanuhu, objavljuje: “Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici.“ (Ali Imran:128)
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je upao u jednu rupu koju je iskopao Ebu-Amir Er-Rahib kakobi unju upadali muslimani i ne vidjevši je. Alija mu je dodao ruku, a Talha ga je podigao dok se Poslanik nije uspravio.
Takav je bio pad muslimana nakon uspjeha, a Kur’an ukazuje na razlog pada, a to je neposlušnost prema Poslaniku i želja nekih za plijenom:
“Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje, voljom Njegovom, nemilice ubijali. Ali kada ste duhom klonuli i o svome položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali, a Onvam je već bio ukazao na ono što vam je drago, –jedni od vas su željeli ovaj svijet-, onda je On, da bi vas iskušao, učinio da uzmaknete ispred njih. I On vam je već oprostio, jer je Allah neizmjerno dobar prema vjernicima!“ (Ali Imran:152)
Allah, dželle šanuhu, opisuje i njihovo bježanje sa bojnog polja i njihovu brigu:“Kad ste ono uzmicali, ne obazirući se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vaših leđa, Allah vas je kaznio brigom na brigu; da ne biste tugovali za onim što je vam je izmaklo, i nije vas zadesilo. – A Allah dobro zna ono što radite.“(Ali Imran:153)
Glasina o ubistvu Poslanika
Među muslimanima se raširila lažna vijest o ubistvu Poslanika, nakon čega su neki bacili oružje. Među muslimanima je nastala pometnja. Osjetili su se obezglavljani i osakaćeni. Neki od njih su govorili da bi bilo lijepo da je među njima Abdullah b. Ubejj i da ih zaštiti kod Ebu-Sufjana. Tu je bio prisutan Enes b. En-Nadr, i reče: “Bože, ja se ograđujem od ovoga što oni govore, tj. ashabi. I ja sam čist od onoga sa čim ovi dolaze,- tj. nevjernici.“ Zatim se obratio onima oko sebe i reče im: “Šta ćete raditi u svome životu nakon Poslanika? Ustajte i umrite za ono za čim je i on umro!“ Zatim je podigao svoju sablju i borio se sve dok nije bio ubijen. Nakon borbe, na njegovom tijelu su našli više od osamdeset rana.
Vjera islam se ne veže za ličnost Poslanika samo dok je on živ. To je vjera koja zahtijeva privrženost i ustrajnost, svejedno da li Poslanik bio živ ili ne. Pozivanje Poslanika je bilo ka robovanju Allahu i slijeđenju Njegova Šer?jata i smrt Poslanika ne znači prestanak slijeđenja njegova puta. Kada su muslimani čuli da je Poslanik umro, neki od njih su prestali da se bore. Tada dolazi objava:
“Muhammed je samo poslanik, a prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi ste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.“(Ali Imran:144)
Muslimani sakupljaju svoje redove
Velika požrtvovanost muslimana za Poslanikom, te širenje vijesti o njegovoj pogibiji bio je razlogudaljivanju neprijatelja od muslimana. Poslanik je sa nekoliko ashaba uspio da se ispne na brdo na kojem su bili već neki od muslimana. Prvi koji ga je prepoznao bio je Ka’b b. Malik, koji je iz sveg glasa pozvao muslimane: “O muslimani, radujte se! Evo Poslanika.“ To je unijelo radost među muslimane i nisu više tugovali.
Ebu-Sufjan ih je promatrao i muslimani su počeli da se brinu kako da se odbrane. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, im reče: “Oni ne mogu biti iznad nas.“
Omer b. El-Hattab se sa nekoliciom muslimana borio dok nisu stjerali neprijatelja sa brda.
Nevjernici su nakon toga sakupili svoju vojsku i pripremili se za napuštanje bojnog polja. Ebu-Sufjan je sa uzdignutog mjesta pozvao muslimane: “Slijedeće godine je ponovni susret sa vama na Bedru.“ Poslanik je rekao jednom od ashaba: “Reci: “Da, između nas i vas je susret.“ Nakon toga se Ebu-Sufjan udaljio, a Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je naredio Aliji da ode u izviđanje i provjeri šta će raditi, da li će izbjegavati da uzjašu na konje i uzjahati na deve okrenuvši se prema Mekki ili će uzjahati na konje i krenuti prema Medini. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, mu reče: “Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša, krenuo bi ka njima i borio se protiv njih.“ Alija je pratio trag mušrika koji su se okrenuli prema Mekki, uzjahavši na deve.
Muslimani prebrojavaju svoje ubijene
Muslimani su počeli da ukopavaju svoje poginule, a njihov broj je bio sadamdeset i nekoliko. Oni koji su bili oko Poslanika i njega branili, najviše su bili ranjeni. Talha je imao preko sedamdeset rana. Kurejšije su masakrirale tijela poginulih. Hind, žena Ebi-Sufjana, je rasparala utrobu Hamze i izvadila mu džegerice počevši ih žvakati, ali nije mogla da ih proguta. Kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, vidio šta su uradili sa Hamzinim tijelom, rastužio se i pun gnjeva reče: “Kada bi mi Allah dao da pobjedimo Kurejšije na nekom mjestu, ja bih masakrirao trideset njihovih ljudi zbog toga šta su radili sa mojim amidžom.“Odgovorili su mu: “Tako mi Allaha, kada bi nas Allah počastio pobjedom u jednom danu, uradili bi masakr koji niko od Arapa nije uradio.“
O tome nam Kur’an govori: “Ako hoćete da nepravdu uzvratite, onda činite to samo onoliko koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je doista, bolje za strpljive. Strpljiv budi! -ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć. I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova. Allah je zaista na strani onih koji se Allaha boje i grijeha se klone i koji dobra djela čine.“ (En-Nahl:126-128)
Allahov vasijjet uzdiže čovjeka iznad prohtjeva za osvetom, uzdiže ga na stepen čovječnosti. I zbog toga se prenosi da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, nakon objave ovog ajeta zabranio masakriranje mrtvih.
Slike herojstva i požrtvovanja
Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je težio da sazna vijesti o svojim ashabima, o njihovom stanju nakon borbe. Rekao je: “Ko će ići da vidi šta se desilo sa Sa’dom b. Rebi’om? Da li je među živima ili mrtvima?“ Jedan od ensarija je rekao: “Ja idem da vidim šta se desilo sa Sa’dom.“ Krenuo je i našao ga ranjenog, među mrtvima. Rekao mu je: “Poslanik mi naredi da te tražim, da li si među mrtvima ili živima? Sa’d odgovori: “Među mrtvima sam, prenesi Poslaniku moj selam i reci mu: “Sa’d b. Rebi’ kaže: “Nek ti Allah da najbolju nagradu koju daje Poslaniku za svoj ummet. I ostalima prenesi moj selam i reci im: “Sa’d b. Rebi’ vam kaže: “Vi nećete imati opravdanja pred Allahom, ako neprijatelj dođe do Poslanika, a među nama postoji neko ko okom trepne.“ Nije dugo potrajalo, a Sa’d ispusti svoju dušu.
To je prikaz ljubavi i požrtvovanja na Allahovom putu.
Prenosi b. Ishak da je ‘Amr b. El-Džemuh, ashab koji je bio mnogo hrom, imao četiri sina koji su sa Poslanikom učestvovali u bitkama. Kada je bila bitka na Uhudu, sinovi su ga pokušali spriječiti i rekoše mu: “Allah ti je dao uzr (opravdani razlog).“ Tada on ode do Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem, i reče mu: “Moji sinovi me žele spriječiti od ovog lica (tj.Poslanikova lica) i izlaska sa tobom. Tako mi Allaha, ja se nadam da uđem sa ovom svojom hromosti u Džennet.“ Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, mu reče: “Tebi je Allah dao uzr i ti ne moraš ići u džihad, a njegovim sinovima je rekao: “Vi nemate pravo da ga spriječite, možda će ga Allah učiniti šehidom.“ Nakon toga on iziđe sa Poslanikom i bi ubijen na Allahovu putu.
Sa ovakvim primjerima požrtvovanja i imana prvi muslimani su osnovali svoju imperiju i predvodili su čitav svijet kao širitelji pravde i istine u njemu.
Jačanje duha
Muslimani su se vratili u Medinu, a tuga ih je obuzela zbog pada nakon pobjede koju su imali. Tada Allah objavljuje ajete koji unose mir među njima i uzdiže im moral umanjujući pad koji su doživjeli: “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide, a Allah ne voli nevjernike.“(Ali Imran:139-140)
Značenje ajeta je: “Ne odvraćajte se od džihada i ne žalostite se zbog poraza koji vas je zadesio i zbog onih koji su ubijeni među vama, jer ste vi iznad njih i na kraju vi ćete pobijediti. Ako ste imali ubijenih i ranjenih, i nevjernike je to zadesilo na Bedru. Allah, dželle šanuhu, raspoređuje pobjedu među ljudima i njeno vrijeme. Nekad će ona biti vjernicima, a nekada nevjernicima, kako bi Allah počastio ljude šehadetom (učinio ih šehidima) na Njegovu putu, a Allah ne voli one koji su neposlušni i čine nasilje prema sebi suprotstavljajući se Allahovim naredbama.
Kur’an ukazuje na mudrost poraza koji su muslimani doživjeli, a to je ispit jačine vjere u muslimanima kako bi se raspoznao istinski iman od onoga koji je poljuljan: “I da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio. Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi.“(Ali Imran:141-142)
Ashabima je objašnjeno da se poraz dešavao i ashabima prijašnjih poslanika, borili su se na Allahovom putu, a to ih nije odvratilo od daljne borbe. Smatrali su da je to što ih je zadesilo zbog njihovih grijeha koje su počinili i njihovih nedostataka, pa su se Allahu obratili i tražili oprosta od Njega. Allah, dželle šanuhu, kaže: “A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovu putu snalazile, i nisu posustajali niti se predavali – a Allah izdržljive voli- i samo su govorili: “Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruju!“ I Allah im je dao nagradu na ovom svijetu, a na onom daće im nagradu veću nego su zaslužili, – a Allah voli one koji dobra djela čine.“(Ali Imran:146-148)
Govor o smrti
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je stigao u Medinu i čuo je plač i naricanje muslimana za njihovim poginulima. Oči Poslanika su se narosile suzama, zabranio im je da nariču. Munafici iskoristiše Poslanikovu žalost i počeše sijati smutnju kako bi udaljili muslimane od Poslanika. To su isto uradili i Jevreji koji rekoše: “Da je Muhammed Poslanik, ne bi bio pobijeđen i ne bi mu se ovo desilo i on teži samo ka vlašću.“
Govor munafika je bio: “Da ste se vi nama pokorili, ne bi vas ovo zadesilo.“
Na ovakav govor koji su uputili munafici i Jevreji Kur’an ukazuje objašnjavajući stvarnost smrti i deredžu šehida kod njegova Gospodara. Sve to umanjuje i briše tragove tuge koji su bili u dušama vjernika. Smrt je ograničena sa vramenom koje se ne može promijeniti, unazad ili unaprijed.
“Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom…“(Ali Imran:145)
Značenje ajeta je da niko ne umire, osim sa Allahovom dozvolom. Edžel (smrtni čas) je zapisan u Knjizi edžela.
Kur’an potvrđuje da je smrt na Allahovu putu razlog za postizanje Allahove milosti koja je bolja od svega na dunjaluku: “A ako vi na Allahovu putu poginete ili umrete, oprost i milost Allahova su zaista bolji od onoga što oni gomilaju.“(Ali Imran:157)
Šehidi su živi i oni ne umiru. Kur’anski opis šehida i njihove nagrade kod Allaha uljepšava šehadet kod ljudi i udaljava od njih strah od smrti: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati. Radovaće se Allahovoj nagradi imilosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici.”(Ali Imran:169-171)
Ovi i drugi ajeti su objavljeni nakon ovog događaja koji je ostavio duboke tragove tuge u duši Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem, i njegovih ashaba, nakon što su mnogi iz njihovih redova ostali pod brdom Uhuda vjerujući u ono za šta su postali šehidi, težeći Allahovoj nagradi.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, bi se prisjećao šehida Uhuda, a pred svoju smrt je posjetio njihove kaburove i molio se za njih. Obratio se tada ljudima i učinio je dovu šehidima. To je izgledalo kao da se Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, oprašta sa njima. Pope se na mimber i obrati im se riječima: “Ja sam prvi među vama, i ja sam svjedok protiv vas, a susret sa vama je na vrelu (Poslanikovo vrelo na Sudnjem danu). Ja u njega gledam sa ovoga svoga mjesta i ne bojim se za vas da učinite širk (pripišete Allahu druga), već se bojim da vas dunjaluk ne obuzme i da ne budete rivali jedni drugima.“
Riječi Poslanika: “Već se bojim da vas dunjaluk ne obuzme i da ne budete rivali jedni drugima.“ – su dokaz istinitosti Muhammedova poslanstva kroz historiju. I najopasnije što je zadesilo muslimane nakon smrti Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem, pa sve do danas je želja za dunjalukom i prevlasti na njamu. To rivalstvo je uništilo veliku imperiju koja je bila osnovana na temeljima vjere i požrtvovanja. A i danas, rivalstvo, borba za prestiž je otrov koji ubija i slabi naše saffove, a jača neprijateljov prestiž nad nama
