Nakon što je Poslanik preselio na Ahiret, muslimani su izabrali Ebu Bekra za halifu, odnosno vođu države. Svi prijatelji su mu čestitali na novoj funkciji. Svi su uputili dovu Allahu dž.š., da mu bude na pomoći.
Narednog dana ljudi su ustali rano i spremili se za obavljanje svojih poslova. Već su se osjećali jutarnji zraci sunca. Trgovci su gledali da što prije prebace robu do pijace. Pijačna atmosfera se već uveliko osjećala.
Halifa Ebu Bekr je, kao i uvijek, ustao rano. Otišao je do štale i pomuzao mlijeko. To mlijeko je izlio u posude. Nakon toga je napustio kuću da bi otišao na pijacu. Idući putem, čuo je glas iza sebe:
-Kuda ideš, Ebu Bekre?
Odmah je prepoznao taj prodorni glas zato što je to bio glas njegovog najbližeg prijatelja, hazreti Omera. Okrenuo se nazad.
U međuvremenu se hazreti Omer još više približio. U velikom čuđenju, ponovio je svoje pitanje:
-Kuda ideš?
Ustvari, hazreti Omer je pretpostavljao kuda on ide, jer je do pijace vodio put kojim je išao Ebu Bekr.
Hazreti Ebu Bekr smireno odgovori:
-Idem na pijacu.
Hazreti Omer je pomislio da halifa ide na pijacu da bi provjerio odvijaju li se poslovi kako treba. Ali, opet, da bi bio siguran, upita:
-Šta ćeš raditi na pijaci?
-Šta sam radio i prije, to ću raditi.
-Kako to? Zar ćeš, kao ranije, prodavati na pijaci?
-Da.
-Ali ti si halifa, predvodnik muslimana! Ti se moraš baviti državnim poslovima!
-Da. Međutim, ja imam porodicu, imam djecu. Moram im osigurati sredstva za život. Moram nastaviti sa poslovima koje sam obavljao prije nego sam postao halifa.
-Naravno, trebaš osigurati namirnice svojoj porodici.
-Uredu, ali kako ću to drukčije učiniti?
Nakon ovih riječi halife Ebu Bekra, hazreti Omer se malo zamisli, pa dodade:
-Ti sada idi. Ja ću popričati sa prijateljima. Predložit ću da ti se iz državne blagajne odredi plaća.
Hazreti Ebu Bekr nije želio prihvatiti da prima plaću za svoj posao, pa reče:
-Ne, ja ne mogu prihvatiti plaću! Mislim da je ispravnije da svoju djecu hranim onim što zaradim svojim rukama.
-Ipak ću se ja posavjetovati sa ostalima. Kasnije ćemo te obavijestiti o odluci.
Nakon dugog razmišljanja šta učiniti za Ebu Bekra, naposljedku hazreti Omer odluči da sazove bliske prijatelje i da im predoči sutuaciju.
Ne gubeći vrijeme, pozvao je prijatelje na sastanak u svoju kuću. Ubrzo su se počeli sakupljati u kući hazreti Omera. Bili su veoma znatiželjni.
Zanimalo ih je zašto su pozvani tako rano.
-Zašto smo se sastali?
-Je li se to nešto važno dogodilo?
Sastanak je trebao početi. Svi su pogledima tražili halifu Ebu Bekra. Ali, nije ga bilo.
Hazreti Omer je rekao prijateljima:
-Pozvao sam vas da se posavjetujemo o jednom pitanju koje se odnosi na halifu.
-Mi smo ga jučer izabrali za halifu. To smo završili. Šta još trebamo razmotriti?
Na ovo pitanje se hazreti Omer nadovezao:
-Jutros sam ga sreo. Kao što je to činio ranije, pošao je na pijacu. Ja želim da se on pozabavi stanjem naroda i rješavanjem njihovih problema. Vrijeme koje bi provodio trgujući, trebao bi provesti radeći državne poslove. On je vođa države. On treba predvoditi ljude.
Jedan od prisutnih upita:
Uredu, ali gdje će naći sredstva koja su mu potrebna za kućne potrebe? Ako ne bude radio, kako će ih zaraditi?
-Predlažem da mu iz državne blagajne odredimo plaću. To je razlog zbog kojeg sam vas sazvao-odgovori hazreti Omer.
Jedan od prisutnih će na to:
-Veoma dobro si to smislio. Iskreno, mi se nismo sjetili toga. Naravno da se on treba okrenuti potrebama naroda, a ujedno mu se iz državnih sredstava treba odrediti plaća.
Nakon razmjene mišljenja, odredili su mu plaću koja je bila dovoljna tek za podmirenje potreba prosječne porodice.
Ebu Ubejde, koji je bio zadužen za državnu blagajnu, također je bio na sastanku.
Hazreti Omer se obrati Ubejdi:
-Ebu Bekrovu prvu plaću skupa ćemo isplatiti. Narednih mjeseci ćeš ga ti lično isplaćivati.
On se složi sa tim prijedlogom.
Dok se sve ovo događalo, Ebu Bekr je bio na pijaci. Uspio je prodati robu koju je donio.
Na pijaci je kupio kućne potrebštine. Nakon toga, napustio je pijacu i uputio se kući.
Kad je stigao ispred svoje kuće, već su ga čekali Omer i Ebu Ubejde. Nazvao im je selam.
Nakon što su odgovorili na selam, hazreti Omer reče:
-Hajde, idemo…
-Kuda?-upita Ebu Bekr.
-Dat ćemo ti plaću iz blagajne.
-Ali, ja ne želim plaću. Manje ću spavati. Danju ću više raditi. Od toga što zaradim, izdržavat ću svoju porodicu. Ja ne želim primati državnu plaću.
Međutim, hazreti Omer je bio uporan:
-Ebu Bekre, ovo nije samo moje mišljenje. To je zajednička odluka naših prijatelja. Ti se moraš pozabaviti potrebama muslimana. Shodno tome, država će ti dodijeliti plaću.
Ebu Bekr ovo nije prihvatio. Hazreti Omer je bio još uporniji. Naposljetku, kad više nije mogao odoljeti pritisku svog prijatelja, hazreti Ebu Bekr se složi sa ovim prijedlogom.
Kako su se i dogovorili, hazreti Omer i Ebu Ubejde isplatili su mu plaću u iznosu od tri stotine pedeset dirhema.
Ovaj novac u to vrijeme bio je jedva dovoljan da zadovolji potrebe prosječne porodice. To nipošto nije bio iznos koji će ga učiniti bogatim.
Nakon toga, Ebu Bekr bi sve do ponoći radio baveći se državnim poslovima. Saslušavao je žalbe i pritužbe građana, rješavao im probleme. Počeo je mnogo kasnije ići na spavanje zbog rada do kasnih večernjih sati. Jutrom je rano ustajao. Odlazio na posao i rješavao državne poslove.
Kad bi našao slobodnog vremena, izgonio bi deve na ipašu, baš kako je to radio dok nije postao halifa. Takvo halifino ponašanje bilo je čudno čak i djeci.
Bilo je prošlo nešto više od dvije godine odkako je hazreti Ebu Bekr postao halifa. U tom periodu nimalo nije mijenjao svoj način života.
Nakon jednog veoma napornog radnog dana, vraćao se kući u kasnim satima. Osjećao se dosta slabo. Pomisilio je:
„Vjerovatno je od umora. Ako malo prilegnem i odmorim, osjećat ću se bolje.“
Čim je došao kući, odmah je otišao na počinak.
Ujutro, nakon što je ustao, osjećao se još lošije. Članovi porodice nisu se odvajali od njega. A on je želio čim prije ozdraviti i nastaviti sa poslovima tamo gdje je stao.
Ebu Bekr je, uz mnogo poteškoća, sjedio u svojoj postelji. Osjetio je da mu se smrt približila. Pozvao je svog sina, koji je bio uz postelju.
Kazao mu je za ćup, za koji, osim njega, niko nije znao. Tražio je da mu sin donese taj ćup. Nakon toga je u ćup stavio ranije napisano pismo i dobro zatvorio vrh ćupa.
Predajući ćup svom sinu, hazreti Ebu Bekr mu reče:
-Uzmi, sine moj, ovaj ćup i odnesi ga do riznice. U ćupu je pismo osobi koja će biti halifa poslije mene. I ćup i pismo predaj sljedećem halifi.
Njegov sin, očiju punih suza, preuze ćup i odgovori:
-Uredu, dragi moj babo.
Bolest je uzimala maha i Ebu Bekr je, nedugo poslije, preselio na. Ahiret. Na njegovo mjesto, za halifu, izabran je hazreti Omer. Sin Ebu Bekra donio je onaj ćup te, predajući ga Omeru, reče:
-Moj babo je želio da ovaj emanet dostavim Vama. U njemu je pismo za Vas.
Hazreti Omer je pokušao otvoriti ćup. Ne uspjevši ga otvoriti, razbi ga. Pročitao je pismo koje je bilo unutra skupa s novcem. U pismu je pisalo:
„Ovo su plaće koje sam uzimao od države. Jedan dio sam potrošio. Ostatak sam sakupljao u ovom ćupu. Ovaj novac pripada državnoj blagajni.“
Sa suzama u očima, hazreti Omer reče:
-Ebu Bekr je iza sebe ostavio primjer koji se veoma teško može slijediti.
Potom je tiho nastavio plakati.
Iz knjige: Hazreti Ebu Bekr (Enis Yüce)
Pripremila: Zilha Ramić
