Različite & Teme
Featured

Kada se srca zapečate

„Allah je njihova srca zapečatio“

„Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema.“ (Bekara, 7)

„Kada čovjek učini grijeh, na njegovom srcu se pojavi crna tačka. Ako se pokaje i zatraži oprosta, srce ponovo postaje čisto. Ako se ne pokaje i nastavi činiti grijehe, mrlja raste, sve dok na koncu ne prekrije cijelo srce.“ (Tirmizi; Ibn Madže)

Vezano za citirani ajet, Imam Sujuti, rah., prenosi sljedeću predaju:

Ajet je upućen predvodnicima nevjernika koji su se suprotstavljali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Oni su još spomenuti i u 28. ajetu sure Ibrahim: „Zar ne vidiš one koji su umjesto zahvalnosti Allahu na blagodatima – nezahvalnošću uzvratili.“ Ubijeni su u bici na Bedru. I samo dvojica od njih su prihvatili islam i postali muslimani, to su: Ebu Sufjan i Hakem ibn Ebu ‘l-As, r.anhum.

Prije nego što pređemo na samo značenje presvijetlog ajeta, spomenut ćemo ajete koji mu prethode kao i one koji slijede.

Allahov ferman u kojem obznanjuje stanje nevjernika, nalazi se u sedmom ajetu sure Bekara – najduže kur’anske sure, čija prva četiri ajeta govore o vjernicima, potom dva o nevjernicima, i trinaest o munaficima. Gore navedeni ajet je drugi od onih koji govore o nevjernicima, i da bismo ga ispravno razumjeli, potrebno je da pogledamo i ajet koji mu prethodi:

„Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno – opominjao ih ti ili ne opominjao – oni neće vjerovati.“ (Bekara, 6)

Za one u čijim je srcima ukorijenjeno nevjerovanje, doista je svejedno, opominjao ih, upozoravao kaznom ili ne upozoravao, oni neće da vjeruju. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ih je opominjao. Da bi ispunio svoju dužnost, ukazao im je na Allahove, dž.š., dokaze i objasnio. Njemu će pripasti nagrada za njegovo djelo, a nevjernicima kazna za njihovo. (Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili)

Gospodar svjetova naredio je opominjanje nevjernika, kako bi to bio dokaz protiv njih, iako je znao da oni neće vjerovati. On Uzvišeni nikome ne čini nepravdu. On je nevjernicima slao poslanike, a.s., da ih upozore i kazuju im radosne vijesti. A oni su ti koji su porekli i tako sami sebi zulum učinili. Oni su ti koji zulum čine. Allahova mudrost je da ih pozove, a Njegova moć je da vlast i hukm sprovede u svakoj situaciji. (Ibn ‘Adžibe, Bahru ‘l-medid)

„Allah je njihova srca zapečatio“

Nakon što je Uzvišeni Allah u ajetu obznanio da nevjernici neće vjerovati, u sedmom ajetu sure Bekara govori da su njihova srca zapečaćena upotrijebivši riječ „hatm“, kao objašnjenje njihovog nevjerovanja. (Fahruddin Razi, Tefsir-i kebir)

Riječ „hatm“ znači „pečat, zatvoriti nešto, spriječiti, pokriti, doći do kraja“. Zapečatiti neku stvar znači spriječiti ulazak nečega unutra, ili ono što je unutra spriječiti da izađe vani. Pečat spomenut u ajetu je Allahov pečat stavljen na srca, uši i oči onih koji neće da vjeruju. (Ebu ‘l-Lejs Semerkandi) Nakon tog pečata čovjek počinje da voli kufr (nevjerovanje) i nepokornost, a prema imanu i pokornosti osjeća odbojnost. A sve to je uzrokovano obiješću, okretanjem glave od Istine, i sličnim grijesima. (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-Bejan)

Prema riječima velikog alima Bejdavija, rah., termin „hatm“ znači stvaranje ljubavi u srcima nevjernika prema nevjerovanju i drugim grijesima. Jer, zbog ustrajavanja u nevjerovanju i stalnog griješenja, u njihovim srcima se nastanila ljubav prema grijehu. I to takva ljubav koja im je iman i pokornost predstavila lošim, a navela ih da slijepo slijede pretke nevjernike. A obzirom da je gotovo nemoguće da u srca takvih ljudi uđe iman ili da iz njih izađe nevjerovanje, ta srca se smatraju zapečaćenim. (Mehmed Vehbi Efendi, Hulasat ‘l-Bejan)

U velikom djelu koje je lijek za dušu i razum „Hak Dini Kur’an Dili“, veliki mufessir Elmalılı Hamdi Yazır, rah., o pečaćenju srca kaže:

„Uzvišeni Allah je zapečatio srca i uši nevjernika. Time su im oduzeti sposobnost razmišljanja i pronalaska Istine, sluh za Istinu, i sposobnost da lijepo vide lijepim. Oni imaju srca, ali u njima nema ni traga od onoga što je bilo po njihovom stvaranju. Svojim lošim ponašanjem zadobili su još lošije navike koje su prekrile njihova srca. Allah, dž.š., im je dao ono što su zaslužili. Oni više ne vide ništa osim vlastitih nefsanskih interesa, želja i prohtijeva. Nur koji je po stvaranju srca smješten u njega kako bi čovjek spoznao Istinu i hakikat, kod njih je potpuno ugašen, ugušen nefsanskim prohtjevima. Čak ni ono što je u njihovu korist, a tiče se budućnosti, oni ne vide. I to su sebi zamračili svojim inatom spram hakikata, pa ne vide ništa osim trenutnih želja i prohtjeva. Njima su upućene riječi: „Zar vas nismo ostavili da živite dovoljno dugo da bi onaj koji je trebao razmisliti imao vremena da razmisli?“ (Fatir, 37) Ali, njihovo vrijeme za razmišljanje je završeno, na njima se realiziralo drugo stvaranje – ono što su zaradili svojim nevjerovanjem. Oni više ne razmišljaju o suštinama srca, dokazima koji pripadaju svijetu ruha, niti o očitim dokazima i mudžizama kao što je Časni Kur’an. Oni ne razmišljaju, ne slušaju i ne žele da slušaju. Ne odgovara im da znaju. Ako i saznaju ne prihvataju.“

Kako dolazi do pečaćenja srca?

Kao što je poznato pečat se može staviti na pismo, kutiju, vrata, i slično. Ljudska srca su kao posude ili koverte u kojima se nalaze znanje i informacije. Kolika god da je naša sposobnost razumijevanja, ona je skrivena u srcu. Uši su kao vrata. Sve što čujemo ulazi kroz ta vrata. Sve vijesti, bilo da su vezane za prošlost, budućnost, sadašnjost ili ono što pripada gajbu (nevidljivo), sve to saznajemo putem čula sluha.

Stoga, pečat na srce je pečat na kutiju, a pečat na uši je pečat na vrata. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada čovjek učini grijeh, na njegovom srcu se pojavi crna tačka. Ako se pokaje i zatraži oprosta, srce ponovo postaje čisto. Ako se ne pokaje i nastavi činiti grijehe, mrlja raste, sve dok na koncu ne prekrije cijelo srce.“ (Tirmizi, Tefsir, 5; Ibn Madže, Zuhd 29; Ahmed b. Hanbel, 2/297)

U 14. ajetu sure Mutaffifun, Uzvišeni Gospodar kaže: „A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova.“

Kako Allahov Poslanik, s.a.v.s., pojašnjava u časnom hadisu, zbog ustrajavanja u grijesima, srce postaje potpuno prekriveno, a nakon toga Uzvišeni Allah stavlja pečat na njega, kao što kaže u ajetu: „Allah je zapečatio njihova srca.“ Tada mrlja tj. crnilo na srcu biva utisnuto. I tako, ono što je na početku bilo kao pisano slovo na papiru, postaje duboko utisnuti neizbrisivi tekst. Drugim riječima, zbog stalnih loših obrazaca ponašanja, srce zadobija drugi oblik. Ono što je na njemu ne može se ni izbrisati ni skinuti, i u njemu ne ostaje prostora za iman, niti ima načina da se oslobodi od nevjerovanja. Pečat na srce je nešto što rob zasluži, a Allah, dž.š., stvara. Stoga, pripisivanje tog djela Allahu, dž.š., nije metaforičko, nego, kako to razumijeva ehli sunnet, hakikatsko (suštinsko), i pri tome nema nikakve prisile, tj. Allah, dž.š., ničije srce nije zapečatio prisilom. (Hak Dini Kur’an Dili)

Prethodno je vrlo lijepo opisan proces mijenjanja oblika ili svojstava kroz navike u ahlaku. Iz tog opisa je jasno da vjera i ahlak uveliko ovise o navikama i ustrajavanju u njima. Tu je skrivena tajna terbijeta (odgoj), i jasna je i vidljiva razlika između griješenja i ustrajavanja u griješenju. I, kako god je to drugo stanje kod nevjernikā ishod njihovih loših navika, isto tako i vjernik činjenjem dobročinstava dolazi u drugo stanje – stanje koje je plod dobrih djela.

Čovjek se lahko navikava na činjenje dobra, ali također, ustrajnim činjenjem loših djela, zadobija oblik i stanje iz kojeg je nemoguće izaći. Te navike su zapravo životni tok čovjeka.

U prvom stvaranju nema učešća čovjekove volje. Međutim, istina je da to prvo stvaranje ima udio u formiranju navika poslije. Iako je tako, u formiranju navika i ponašanja nema prisile, kao što je to slučaj u prvom stvaranju. Ali, treba znati da ne postoji čovjekovo stvaranje – čovjek ne stvara, on zarađuje. Dakle, rob ima ono što je stvoreno i zarađuje ono što će biti stvoreno. Njegovo srce je Allah, dž.š., stvorio kao mjesto Svoga stvaranja. A da ga je Uzvišeni Allah stvorio bez srca ili zapečaćenog srca, onda bismo mogli reći da se radi o prisili. Ali, ajet ne kaže tako. Stoga, koristiti taj ajet da bi se Allahu, dž.š., pripisalo primoravanje čovjeka, nije ništa drugo do nerazumijevanje istog. (Hak Dini Kur’an Dili)

To što Allah, dž.š., Svojim znanjem obuhvata i ono što je bilo i ono što će biti, ne znači da čovjeka primorava da to učini. Stoga, Allahovo, dž.š., znanje o svemu što će biti nikako ne znači da je čovjek primoran, bez izbora. Allahov pečat – drugo stvaranje -, dolazi nakon što rob napravi izbor svojom voljom. Kratko rečeno, kader nije prisila. Oni nisu postali nevjernici zbog toga što je Allah, dž.š., znao da će biti nevjernici. Oni su nevjernici jer su izabrali da to budu, a Allah, dž.š., je znao da će tako biti i tako je odredio. Ako razmislimo o riječima: „u kaderu nema greške“, spomenuto ćemo veoma lahko razumjeti.

Dakle, Uzvišeni Allah nikoga nije primorao da čini grijehe i zasluži kaznu. On Uzvišeni je dao čovjeku sposobnosti kao što su slobodna volja, mogućnost izbora, snaga, i mnoge druge prilike. Čovjek je taj koji bira da li će navedeno koristiti u Allahovom zadovoljstvu ili srdžbi. I već u trenucima kada odlazi s ovog svijeta, u njegovoj ruci je ključ ili od Dženneta ili od Džehennema. Svojim zaslugama bira mjesto svoga vječnog boravka. (Diyanet İşleri Başkanlıgı, Kur’an Yolu Türkçe Meal ve Tefsiri)

Za one čija su srca i uši zapečaćene nema spasa, jer oni nemaju imana i ne vjeruju u Ahiret. Kada se spomene Uzvišeni Allah, njihova zapečaćena srca se uznemire. Kada se spomenu Ahiret, Allahova Knjiga i Poslanik, s.a.v.s., njihove zapečaćene uši su gluhe, a oči skreću pogled, na drugu stranu. (Hak Dini Kur’an Dili)

U časnom ajetu postoji još jedan bitan detalj, a to je spominjanje srca kao prvog zapečaćenog organa. Uzvišeni Gospodar kaže: „Allah je njihova srca zapečatio.“ Pečaćenje ušiju i očiju spomenuto je nakon pečaćenja srca, zbog toga što je srce sagovornik i što je iman djelo srca. Srce je mjesto razdvajanja dobra i zla, a drugi organi su pod njegovom komandom. Ukoliko srce prestane da radi, čovjek više ništa neće osjetiti, čak i da mu sijeku ostale organe. Ali, dok srce radi, kompletno tijelo osjeća sve što se dešava na bilo kojem organu. I svako stanje srca manifestuje se na svim organima, jer srce je izvor podstreka i želje za radnje koje čine drugi dijelovi tijela. Obzirom da je srce početna tačka svih djela, nema sumnje da je ono i zapovjednik drugim organima. (Tefsir-i kebir)

U časnom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „U tijelu postoji jedan organ koji kada je ispravan, ispravni su i drugi dijelovi tijela; a kada je pokvaren, pokvareni su i drugi dijelovi. Taj organ je srce.“ (Buhari, Iman, 39; Muslim, Musakat, 107)

„Allah je zapečetio uši njihove“

Riječi „Allah je zapečatio uši njihove“ znače: oni ne slušaju Istinu, ne žele da čuju za dobročinstvo i daleko su od prihvatanja Istine. Pečat na sluh, kao da je kazna njihova, zato što su izabrali zlo, loše postupali i bili naklonjeni neistini. Tako je opisano u djelu „Ruhu ‘l-Bejan“.

Prema riječima Fahruddina Razija, rah., citirani ajet je ujedno i dokaz da je sluh pretpostavljen vidu. Jer Uzvišeni Allah gdje god je pomenuo sluh i vid, sluh spominje prije vida. Davanje prednosti u redoslijedu ukazuje na prednost općenito. S druge strane, sluh je jedan od uslova poslanstva, dok vid to nije. Nijedan poslanik nije bio gluh, ali je bilo onih koji su izgubili vid. Druga bitna činjenica u vezi sa sluhom jeste to da čovjek zahvaljujući sluhu može u potpunosti razumjeti znanje koje je hrana za dušu i razum – znanje koje se uzima od istinskih posjednika znanja. (Ruhu ‘l-Bejan)

„Na njihovim očima je koprena“

Elmalılı Hamdi Yazır, rah., je spomenuti ajet preveo riječima: „Na njihovim očima je koprena“, dok u djelu „Bahru ‘l-medid“ prijevod ajeta glasi: „Njihove oči su prekrivene perdom zulmeta, te zbog toga ne vide Istinu.“ Prekrivanje očiju Elmalılı, rah., tumači na sljedeći način:

„U pojavnom svijetu, oni ne vide jasne i očite dokaze, kao što su poredak u kosmosu, te biljni ili životinjski svijet. Ne mogu ih vidjeti čak i da žele, jer njihove oči su zastrte. Prekrivene su perdom gafleta, strasti, zla i sebičnosti. Pa tako onaj čije su oči zastrte, svakodnevno gleda u nebo i uživa u tom pogledu, ali ne razmišlja o tome kako je moguće da tako, sa tog mjesta, iz tog tijela, tim malim okom, još manjom zjenicom, pod utjecajem svjetlosti, može da vidi tako daleko, tako prostrano. Ne razmišlja o tome i ne vidi mudrost u tome. Kada ogladni, bezglavo poseže za jelom, ali ne razmišlja o tome kako i koliko je to jelo kompatibilno sa njegovom potrebom za hranom, ne razmišlja i ne vidi to. I tako oni ostaju lišeni srčanog besireta i razuma koji su uslov razumijevanja Istine, lišeni su tri čula posredstvom kojih se usvajaju tri vrste znanja.

U časnom ajetu „srca“ i „oči“ su spomenute u množini dok je „uho“ spomenuto u jednini. Razlog tome je to što su putevi razumijevanja i viđenja mnogobrojni, dok je put slušanja tj. usvajanja vjerskih istina prenošenjem samo jedan, a to je poslanstvom.

„Njih čeka patnja golema“

U časnom ajetu uz riječ patnja upotrijebljen je opisni pridjev kojim se izražava nešto iznimno veliko, što ukazuje na to da mjeru i količinu istog ne zna niko osim Uzvišenog Allaha. Prema riječima stručnjaka arapskog jezika, termini „azab“ i „azim“, upotrijebljeni u ajetu, neodređenog su oblika. Nije navedeno ništa što bi pobliže nagovijestilo kakva je i kolika ta „patnja golema“.

Kako stoji u djelu „Ruhu ‘l-Bejan“, riječ „azim“ znači: veliko, mnogo, i stalno, što znači da će kazna u Džehennemu biti velika, zastrašujuća, bolna i trajna. Također možemo kazati da je riječ „azim“ upotrijebljena iz razloga što u poređenju sa drugim istoznačnicama ona izražava nešto mnogo više i mnogo veće.

Pametnom čovjeku ne priliči drugo nego da sebe čuva od svega što ga može odvesti u taj azab (patnja). A ono što biva najvećim uzrokom patnje jeste ustrajavanje u grijesima i istraživanje tuđih grešaka i nedostataka. (Ruhu ‘l-Bejan)

I za kraj, odgovorit ćemo na jedno od pitanja koja se mogu pojaviti u vezi sa navedenim ajetom, a to je: Da li su za nevjernika zatvorena sva vrata upute? Iz drugih dokaza i kazivanja poznato je da spomenuti ajet ne implicira na to da će svi nevjernici zasigurno ostati nevjernici. U ajetima koji prethode, Uzvišeni Allah, kaže: „Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i namaz obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali; i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali.“ (Bekara, 3-4). Ajeti govore o onima koji su napustili kufr i širk, a prihvatili iman. Oni su zapravo povod objave ajeta. (Hak Dini Kur’an Dili)

Isto tako, u suri Nisa’, Uzvišeni Gospodar kaže: „Vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova.“ (Nisa’, 136), zatim u suri Inšikak: „Pa šta im je, zašto neće da vjeruju?“, što je jasan dokaz da im vjerovanje nije onemogućeno, tj. da nisu primorani na kufr. (Ruhu ‘l-Bejan)

Shodno tome, zaključujemo da postoje dvije skupine nevjernika; oni čija su srca zepečaćena – oni nikada neće povjerovati, i oni koji još uvijek nisu došli u to stanje. Oni mogu postati muslimani pa čak i odabranici ummeta, posjednici istinskog takvaluka.

Ako bismo ukratko rezimirali sve navedeno, mogli bismo reći sljedeće: Uzvišeni Allah ne primorava ljude da čine grijehe i tako zasluže kaznu. On Uzvišeni im je dao volju, mogućnost izbora i druge prilike i sposobnosti. U trenutku preseljenja sa ovog svijeta svaki čovjek će u svojoj ruci imati ili ključ Dženneta ili ključ Džehennema. Čovjek je taj koji zavrjeđuje taj ključ svojim djelima.

A Uzvišeni Allah najbolje zna.

Učimo o Islamu
Back to top button