Akika spada u pohvalne postupke (mendub) i sunnet (tradicija) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema većini islamskih učenjaka. («Tuhfetul-mevdud bi ahkamil-mevlud», 55.).
U vjerodostojnim hadisima je zabilježeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klao akiku i da je preporučio svome ummetu da to radi.
Prenosi se od Selmana ibn-Amra ed-Dabija da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : « Svako dijete ima svoju akiku. Pustite krv njegovoj akiki i uklonite sa njega neugodnost.» (hadis je zabilježio Buharija).
Prenosi Ummu-Kerz, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Za dječaka se kolju dvije podjednake ovce, a za djevojčicu jedna.” (hadis su zabilježili Ebu-Davud, Nesaija, Ibn-Madže i Darimi). Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao za Hasana i Husejna po jednu ovcu.” (hadis je zabilježio Ebu-Davud).
Neki učenjaci hanefijskog mezheba stava su da je akika pokuđena i da je derogirana propisivanjem kurbana («Muhtesaru-tahavi», 299.).
Dokaze nalaze u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ne volim akiku»; riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Fatimi kada je htjela da zakolje dva kurbana za Hasana: «Ne čini to! Dovoljno je da mu obriješ glavu i da udijeliš srebra prema težini kose.»; i u tome da je akika bila poznati mušrički običaj kojeg je dokinuo islam, i da su je praktikovali sljedbenici knjige (židovi).
Na njihove dokaze nije teško odgovoriti. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, «Ne volim akiku», samo su dio hadisa i odnose se na jezičko značenje riječi akika (trganje, neposlušnost), što dokazuje ostatak hadisa, «Allahov Poslaniče, mislili smo na akiku koja se kolje po rođenju djeteta» – rekoše ashabi, «Ko ima želju da kolje akiku za novorođenče, neka to i uradi, za muško dijete će zaklati dvije podjedanke ovce, a za žensko dijete jednu» – pouči ih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (hadis je zabilježio Ahmed, Ebu-Davud, Nesai, i drugi).
Hadis u kom se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spriječio Fatimu u njenom naumu da zakolje za Hasana dvije podjednake ovce, je slab i oprečan je mnogobrojnim hadisima koji potvrđuju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za Hasana i Huseina. (hadise su zabilježili Ebu-Davud, Ebu-Ja’la, Bezzar i dr.).
Kad bi smo pretpostavili da je ovaj hadis vjerodostojan, onda moramo napraviti spoj između njega i hadisa koji govore o tome da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao za Hasana i Husejna akiku: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije tražio od Fatime da odustane od svog nauma, zbog toga što je akika pokuđena, nego zbog toga što je on htio da lično zakolje za njih akiku, a njoj je prepustio da ih obrije i udjeli srebro.
Na druga dva dokaza nije potrebno posebno odgovarati jer stoje nasuprot vjerodostojnih hadisa, jedan od tih hadisa zabilježio je Buharija u svom «Sahihu».
Kada se kolje akika
Prenosi Semure ibn-Džundub da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Svako dijete vezano je za svoju akiku, koja se kolje sedmi dan po njegovu rođenju. Isti dan mu se obrije kosa i nedjene ime.» (hadis su zabilježili Ebu-Davud, Tirmizija, Nesaija, Ibn-Madže, Darimi i Ahmed. Vjerodostojnim ga je ocijenio šejh El-Albani u “Irvaul-galilu”, 4/385.).
Hadis upućuje na to da je lijepo i pohvalno klati akiku sedmi dan po rođenju djeteta. Nema vjerodostojnog hadisa u kom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava šta će činiti onaj ko nije u mogućnosti sedmi dan zaklati akiku – da li će to učiniti nakon novih sedam dana ili u bilo kom drugom vremenu.
Hadis kojeg su zabilježili Bejheki i Taberani je slab jer u njegovom lancu ima Ismail ibn-Muslim el-Mekki, za kojeg je Hejsemi rekao da je slab, zbog mnoštva pogreški koje su mu se dogodile u prenošenju hadisa. («Irvaul-galil», 4/395.).
Ibn-Kudame spominje da je Aiša, radijallahu anha, smatrala da će onaj ko nije u mogućnosti ispuniti ovaj sunnet sedmi dan, akiku klati četrnaesti dan, a ako ni tada ne mogne, klat će dvadeset i prvi dan po rođenju djeteta. («El-Mugni», 13/396.).
Kaže Ibnul-Kajjim: «Jasno je da se time želi ukazati na pohvalnost klanja akike sedmi dan po rođenju, inače, ako bi to neko uradio četvrti, osmi, deseti ili bilo koji drugi dan poslije toga, njegov postupak bi se smatrao punovažećim.» («Tuhfetul-mevdud fi ahkamil-mevlud», 79.).
Ako roditelji ne zakolju akiku za dijete, neki učenjaci smatraju da će ono samo za sebe zaklati kada odraste. («Kifajetul-ahjar», 2/269; «Fetava-tiflil-muslim», 49. str.).
Značenje riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Svako dijete je vezano za svoju akiku»
Postoje četiri različita tumačenja ovog hadisa: prvo, roditelji koji nisu zaklali akiku za dijete i ono umre nemaju pravo na njegov šefat; drugo, obaveznost akike (ovo tumačenje pojačava stav učenjaka zahirijskog mezheba da je akika vadžib.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je uporedio vezanost akike za dijete sa vezanošću zaloga za ono za što je založen.); treće, pod vezanošću se misli na vezanost djeteta za neugodnost kose sa kojom se rađa, zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «… i uklonite sa njega neugodnost.» (tj. obrijte ga); četvrto, da su brijanje i nadjevanje imena djetetu vezani sa klanjem akike, tj. ne nadjeva se ime i ne brije se kosa dok se ne zakolje akika. («Subulu-s-selam», 4/176; «Bejtun ussise ala-t-takva», Aid el-Karni, 91.).
Mrtvo dijete i akika
Kaže šejh Muhammed ibn-Salih el-Usejmin: «Ako se dijete rodi mrtvo, za njega se, po nekim učenjacima, ne kolje akika, zbog toga što se akika kolje sedmi dan po rođenju djeteta. Drugi, opet, smatraju da se za njega kolje akika, jer je u njega udahnuta duša i bit će proživljeno na sudnjem danu sa ostalim ljudima.
Lično smatram da se akika kolje za dijete koje se rodilo mrtvo, međutim ne mogu reći da je pohvalnost klanja akike u ovom slučaju kao pohvalnost klanja za dijete koje ostane živo sedam dana nakon rođenja. Kao što je poznato akika se kolje sedmi, a ko ne mogne tada zaklat će četrnaesti ili dvadeset prvi dan. Poslije toga bilo koji drugi dan.
Tako su prenosi od islamskih učenjaka.» («Fetava menaril-islam», 3/626.). U Stalnoj komisiji za fetve smatraju da se akika ne kolje za dijete koje je pobačeno prije udahnjivanja duše u njega. («Fetava islamijje», 2/326.).
Uvjeti ispravnosti akike
Većina islamskih učenjaka ne pravi razliku između akike i kurbana u pogledu starosne dobi, vrste životinje koja se žrtvuje u jednom i drugom slučaju i mahana kojih mora biti sačuvana životinja (potpuna ćoravost, hromost, bolest, sljepilo, mršavaost i sl.).
Prenosi Zerkani da je Malik rekao: «… Ko bude klao akiku za svoje dijete, čini jasan šerijatski obred. Stoga, nije mu dozvoljeno da žrtvuje ćoravu, mršavu, mlitavu i bolesnu životinju.» («Šerhu-z-zerkani alel-muvetta», 2/131., «El-Munteka», El-Badži, 3/1033).
Kaže Ibn-Kudame: «U suštini, akika ima isti propis kao i kurban: mora biti iste strosne dobi, sačuvana od svih mahana od kojih mora biti sačuvan kurban, pohvalno je da pri sebi ima sva svojstva koja su pohvalna kod kurbana. Prenosi se od Aiše da je rekla: «Dovedite mi akiku krupnih očiju i rogatu.»
Neispravno je za akiku uzeti bravče mlađe od godinu dana i kozu mlađu od šest mjeseci, kao što je neispravno da akika bude ćorava, hroma, bolesna, iznemogla i sa više od pola odsječenim rogom i uhom.
Sve što smo spomenuli u vezi sa kurbanom, važi za akiku. Akika sliči kurbanu i zbog toga se poredi sa njim u propisu.» («El-Mugni», 13/399., 400.). Kaže Tekijuddin ebu Bekr el-Husejni eš-Šafii: «Znaj da ovca koja se kolje za akiku mora biti starosne dobi kao i ovca koja se kolje za kurban i da mora biti sačuvana od mahana.
Dokaz za to je analogija, poređenje akike sa kurbanom. To je ispravnije mišljenje». («Kifajetul-ahjar», 2/268.). Kaže Ibn-Abdulberr: «Islamski učenjaci su složni oko toga da je kao akiku dozvoljeno žrtvovati samo osam vrsta koje je dozvoljeno žrtvovati kao kurban (bik i krava, ovan i ovca, mužjak deve i deva, jarac i koza).
Kaže Ibnul-Kajjim: «Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kome se rodi dijete i imadne želju da, na mjesto njega, izvrši obred klanja (akike), neka to i učini», dokaz su da se za akiku može uzeti samo ono što se uzima za kurban i hedj – žrtva koja se prinosi na u sklopu obreda hadža.» («Tuhfetul-mevdud bi ahkamil-mevlud», 95.).
Ne uvjetuje se za ispravnost akike da bude na određenom mjestu i u određene vrijeme; bilo gdje da se zakolje i bilo kada da se zakolje akika je ispravna (Već smo spomenuli da je pohvalno da to bude sedmi dan). Takođe, nije uvjet da čovjek lično zakolje akiku za svoje dijete, nego može ovlastiti nekoga da to uradi. Akika može biti i mužjak i ženka ali je bolje da to bude mužjak, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za Hasana i Husejna zaklao dva rogata ovna.
Jedna akika, za razliku od kurbana i hedja, nije dovoljna za sedmericu ljudi, ako bi smo pretpostvaili da je za akiku uzeta krava ili deva. Akika, na izvjestan način, predstavlja iskupljenje djeteta i to iskupljenje mora biti potpuno – čitava životinja za njega samog. Učestvovanjem više osoba u jednoj akiki ne ispunjava se cilj akike – puštanje krvi na ime djeteta; ovdje se krv pušta za jedno djete, a ostala djeca imaju udjela u nagradi koja bi se eventualno dobila za raspodjelu mesa. Cilj nije djeljenje mesa, na ime djeteta, nego puštanje krvi za njega. («Tuhfetul-mevdud», 97.).
Za muško dijete se kolju dvije podjednake ovce, a za žensko dijete jedna
Većina islamskih učenjaka je na stanovištu, da se za muško dijete kolju dvije podjednake ovce, a za žensko dijete jedna.
U hadisu kojeg prenosi Ummu-Kerz navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Za dječaka se kolju dvije podjednake ovce (tj podjednake u starosnoj dobi), a za djevojčicu jedna.» (hadis su zabilježili Ebu-Davud, Nesaija, Ibn-Madže i Darimi).
Takođe, prenosi Tirmizi od Aiše, majke pravovjernih, radijallahu anha, da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da za muško dijete zakolju dvije podjednake ovce, a za žensko dijete jednu.»
Imam Malik ne pravi razliku između muškog i ženskog djeteta, pozivajući se na riječi Ibn-Abbasa, radijallahu anhu, : «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je za Hasana i Husejna zaklao po jednu ovcu.» (hadis su zabilježili Ahmed, Ebu-Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn-Madže. Šejh El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u «Irvaul-galilu», 4/393.).
Pomenute hadise možemo spojiti tako što ćemo reći da hadis Ibn-Abbasa ukazuje na dozvolu i ispravnost klanja jedne ovce za muško dijete, a hadisi Ummu-Kerz i Aiše, radijallahu anhuma, ukazuju na to da je vrijednije i bolje zaklati dvije ovce.
U slučaju da pribjegnemo preferiranju, poslužit ćemo se poznatim usulskim pravilom «Kada dođe do prividne oprečnosti između Poslanikove prakse i riječi, daje se prednost rječima». Jer, ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, odnosi se na cijeli ummet, dok njegov postupak može biti specifičan samo njemu.
Na osnovu toga kažemo da je mišljenje većine učenjaka jače od mišljenja imama Malika – većina se poziva na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Malik na njegov postupak.
Šta se kaže prilikom klanja akike
Kaže Ibnul-Kajjim: «Rekao je Ibnul-Munzir: ‘Poglavlje: Spominjanje imena osobe za koju se kolje akika. Pričao nam je Abdullah ibn-Muhammed da je njemu pričao njegov otac, a njemu Hišam, (…) da je rekla Aiša, radijallahu anha, : ‘Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : ‘Koljite u ime Allaha i recite: ‘U ime Allaha. Gopspodaru, ovo radi Tebe radim! Ovo je akika za toga i toga.’ Lijepo bi bilo da čovjek ovako postupi, međutim, ako samo zanijeti u srcu bez izgovaranja riječima, ispravno je postupio.» («Tuhfetul-mevdud», 108.)
Raspolaganje mesom akike
Kaže Ibn-Kudame: «Kaže Hireki: ‘Način na koji se akika jede, udjeljuje i daje na poklon, isti je kao i kod kurbana, s tom razlikom što se meso akike kuha komad po komad.’ Tog stava je Šafija. Od Ibn-Sirina se prenosi da čovjek može uraditi sa mesom akike šta mu je volja, a od Ibn-Džurejdža da se akika skuha u soli i vodi a zatim se pokloni komšijama i prijateljima. Nijedan njen dio se ne udjeljuje. Upitan je Ahmed o načinu raspolaganja mesom akike i spomenuo je isto što i Ibn-Sirin, to je dokaz da je bi njegovog mišljenja. Najprikladnije od svih mišljenja je mišljenje po kojem je raspolaganje mesom akike identično raspolaganju mesom kurbana. Moguće ih je porediti zbog toga što se i jedno i drugo smatraju dobrovoljnim obredom, i zbog toga što i jedno i drugo moraju imati određena svojstva, količinu i zadovoljiti određene uvjete. Ako čovjek, ipak, skuha akiku i pozove svoje prijatelje na objed, čini lijepu stvar.» («El-Mugni», 13/400.).
Prenosi se od Malika da je rekao: «…Jedan dio akike ukućani će jesti, a jedan dio će udjeliti kao sadaku.» («Šerhu zerkani alel-muvetta», 3/131.).
Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: «Sunnet je da se za diječaka zakolju dvije podjednake ovce, a za djevojčicu jedna ovca. Meso akike se treba skuhati u odvojenim komadima. Lijepo je da jedan dio akike pojedu ukućani, jednim dijelom ugostiti ljude, a jedan dio udjeliti kao sadaku.» (hadis je zabilježio Hakim i Ibn Ebi-Šejbe. Šejh El-Albani je ocijenio predaju slabom zbog toga što postoji prekid u lancu prenosilaca između Ataa i Ummu-Kerz i što je ova predaja iznimna i dio govora je od Ataa. «Irvaul-galil», 4/396.).
Vidimo da nema vjerodostojnog hadisa niti predaje od nekog ashaba koji pojašnjavaju šta treba činiti s mesom akike, tako da se čovjeku ostavlja na volju da čini ono što smatra da je najbolje. (podjeli siromasima, ugosti prijatelje i komšije, nahrani ukućane, udjeli sadake i sl.). («Bejtun ussise ale-t-tkava», Aid el-Karni, 100.)
2. Nadjevanje imena novorođenčetu
Vrijeme nadjevanja imena
Pohvalno je dati ime djetetu prvi ili sedmi dan po njegovom rođenju. Potvrdu za pohvalnost nadjevanja imena prvi dan nalazimo u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ove noći rodio mi se sin i dao sam ime po svom ocu, Ibrahimu.» (hadis je zabilježio Muslim od Enesa, radijallahu anhu,); a za pohvalnost nadijevanja sedmi dan u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Svako dijete vezano je za svoju akiku, koja se kolje sedmi dan po njegovu rođenju. Isti dan mu se obrije kosa i nedjene ime.» (hadis su zabilježili Ebu-Davud, Tirmizija, Nesaija, Ibn-Madže, Darimi i Ahmed. Vjerodostojnim ga je ocijenio šejh El-Albani u “Irvaul-galilu”, 4/385.). Kažu u Stalnoj komisiji za fetve, odgovarajući na pitanje da li je bolje nadjenuti ime prvi ili sedmi dan po rođenju djeteta, : «Što se vremena nadjevanja imena tiče, čovjek ima pravo birati između prvog i sedmog dana; i za prvi i sedmi dan postoji vjerodostojan dokaz.» («Fetava islamijje», 4/489.).
Nadjevanje imena je očevo pravo
Kaže Ibnul-Kajjim: «Poglavlje: Nadjevanje imena je očevo a ne majčino pravo. Nema razilaženja među islamskim učenjacima oko toga da pravo nadjevanja imena pripada ocu i da se u slučaju razilaženja između majke i oca oko odabira imena uzima ime kojeg je odabrao otac. Svi hadisi na to upućuju. Kao što se dijete zove po ocu, a ne po majci, tako isto otac daje ime djetetu, a ne majka. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ove noći rodio mi se sin i dao sam mu ime po svom ocu, Ibrahimu.» (Muslim). («Tuhfetul-mevdud», 147., 148.).
Iako je nadjevanje imena, kao što vidimo iz govora ovog velikog učenjaka, isključivo čovjekovo pravo, lijepo je da se on savjetuje sa svojom ženom oko imena djeteta i da ne odlučuje uvjek sam kako će se dijete zvati. Na taj način on će pridobiti njeno srce i povećat će se ljubav među njima.
Šejh Abdulaziz ibn-Baz preporučuje roditeljima koji se ne mogu složiti oko imena djeteta da bace kocku, smatrajući to propisanim i pogodnim načinom za rješavanje problema i pridobijanje srca. («Fetava islamijje», 3/221.).
Veza između imena i ljudske ličnosti
Allah, dželle šenuhu, je iz Svoje savršene i neizmjerne mudrosti, učinio da značenje imena često odgovara karakteru i osobenosti ličnosti koja nosi to ime. On nadahnjuje roditelje da svojoj djeci daju imena koja će biti u skladu sa njihovim karakterom i ponašanjem, na taj način sve što se događa ima svoje značenje i tumačenje.
Zbog toga djeci treba davati lijepa imena, imena čestitih i bogobojaznih ljudi, ne bi li to bio uzrok njihove dobrote i čestitosti. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : «Na Sudnjem danu ćete biti prozivani po vlastitim i imenima vaših očeva, zato birajte lijepa imena!» (Prenosi ga Ebu-Davud sa dobrim senedom). «Neka Allah spasi pleme Eslem (eslem, ar. spašen), i neka oprosti plemenu Gifar (gafere, ar. oprostiti).» (Buharija i Muslim). Kada je na dan Hudejbije, kao predstavnik Kurejšija, došao Suhejl ibn-Amr (sehl, ar. lahko, olakšanje), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: «Došlo je olakšanje.»
Kaže Ibnul-Kajjim: «Možda se čovjek postidi svog lijepog imena i zbog njega uradi nešto lijepo, što njegovo ime u osnovi i znači, i ostavi ono što se nikako ne može spojiti sa njegovim imenom. Vidjet ćeš da većina propalica i loših ljudi nosi imena koja im odgovaraju, i da većina čestitih i vrijednih ljudi nosi imena koja im odgovaraju. A Allah najbolje zna.» («Tuhfetul-mevdud», 159.). Rekao je Seid ibnul-Musejjib: «Zbog imena mog djeda koji se zvao Hazen (hazen, ar. tuga) još uvjek se može primjetiti tuga u porodici.» Omer, radijallahu anhu, je naredio čovjeku po imenu Džemre ibn-Šihab (džemre, ar. žeravica; šihab, ar. plamen), kada je čuo kako se zove, da požuri kući i spasi svoju porodicu od požara. Hadisi i predaje koje smo iznjeli navode nas na zaključak da ime može utjecati na čovjekovo ponašanje i biti u vezi sa nekim njegovim osobinama, što, između ostalog, trebamo uzeti u obzir prilikom nadjevanja imena djetetu.
Pohvalna, pokuđena i zabranjena imena
a) Pohvalna imena
Prenosi Ibn-Omer da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : «Najdraža imena Allahu su Abdullah i Abdurrahman.» (hadis je zabilježio Muslim). Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: «Nekom čovjeku se rodi dijete i on ga nazva El-Kasimom. (imenom jednog od Poslanikovih sinova). Rekošmo mu: «Nećemo te zvati Ebul-Kasim (otac El-Kasimov)!» «Kad to ču, on obavijesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on mu on reče: «Daj svom sinu ime Abdurrahman.» (Muttefekun alejhi).
Pripovjeda Ebu-Vehb el-Džušemi, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Zovite se po Allahovim Poslanicima! Najdraža imena Allahu su Abdullah i Abdurrahman, najistinitija su Haris i Hemmam, a najodvratnija su Harb i Murre. (Hadis su zabilježili Ebu-Davud, Nesai i Ahmed).
Rekao je Muhammed ibn-Hazm, Allah mu se smilovao, : «Islamski učenjaci su složni da je pohvalno nadjevanje imena koja u sebi imaju neko od Allahovih lijepih imena, kao što je Abdullah, Abdurrahman i sl; većina smatra da su to ujedno i najdraža imena Allahu, dok Seid ibnul-Musejjib smatra da su to imena poslanika. Vjerodostojni hadisi upućuju na ispravnost mišljenja većine.» («Tuhfetul-mevdud», 126.).
b) Pokuđena imena
Pokuđena imena su:
1. Imena koja kada dođu uz negaciju zvuče pesimistično, kao što su: Efleh (uspješan), Nafi’ (koristan), Bereket (blagoslov), Berra (čestita, dobročinitelj). Prenosi Semure da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Ne zovi svog slugu Jesarom (jesar, ar. bogatstvo, olakšica), niti Rebahom (rebah, ar. dobitak), niti Nedžahom (nedžah, ar. uspjeh), niti Eflehom (efleh, ar. uspješan)! Možda će neko, kada on bude odsutan, upitati: «Ima li Jesara, ili Rebaha, ili Efleha, ili Nedžaha, i bit ćeš prisiljen reći: «Nema ga.» (tj. nema bogatstva, nema uspjeha, nema dobitka). (Hadis je zabilježio Muslim). Prenosi Džabir da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Ako me Allah poživi, zabranit ću svome ummetu da se naziva: Nafiom, Eflehom, Bereketom.» (Hadis su zabilježili Ebu-Davud i Ibn Ebi-Šejbe).
2. Imena koja znače hvaljenje, kao što su već pomenuta imena, i druga imena koja su im slična: Mubarek (blagoslovljen), Muflih (uspješan), Hajr (dobro). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio nazivanje Berrom (čestitom, dobročiniteljem) i rekao: «Ne hvalite sami sebe, Allah najbolje zna ko je čestit i dobročinitelj među vama.» (Hadis je zabilježio Muslim).
3. Imena koja nose ružna značenja ili značenja koja su mrska ljudskim dušama i preziru ih, kao što je Harb (rat), Murre (gorčina), Kelb (pas), Hajja (zmija), Džemre (žeravica), Mirhad (klozet) i sl. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio trojici ljudi koji su zvali Harb, Džemre, Murre da pomuzu ovcu njegovu ovcu. (Hadis je zabilježio Malik).
4. Postoji razilaženje oko pokuđenosti nadjevanja imena meleka i kur’anskih sura. Kaže Ibnul-Kajjim: «Među imenima koja se ne trebaju nadijevati su imena Kur’ana i njegovih sura.» Rekao je Kadi Ijad: «Malik je smatrao pokuđenim da se dijete zove po meleku Džibrilu i suri Jasin, dok drugi učenjaci to nisu smatrali pokuđenim.» (Pogledaj: «El-Musannif», od Abdurrezzaka, 11/40., broj 19 850.; «Et-Tarih», od Buharije, 5/35.; «Tuhfetul-mevdud», 131.).
c) Zabranjena imena
1. Svako ime koje znači robovanje ili obožavanje nekog ili nečeg drugog pored Allaha. U tim imenima riječ abd dolazi uz ime neke poznate ličnosti, pojave, vjerskog obilježja i sl. Napr.: Abdur-Resul (Poslanikov rob), Abdul-Husejn (Husejnov rob), Abdul-Ka’ba (rob Ka’be), Abdul-Ali (Alijin rob). Prenosi Ibn Ebi-Šejbe od Hania ibn-Šurejha da je rekao: «Došla je neka delegacija Allahovom Poslaniku. U njoj je bio čovjek kojeg su zvali Abdul-hadžer (rob kamena). Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo kako ga zovu, naredi mi da priđe i reče mu: «Ti si Abdullah, a ne Abdul-hadžer.» («Musannif», 8/477., broj 5952). Ibn-Hazm je prenio jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka oko zabrane ove vrste imena. («Tuhfetul-mevdud», 126.).
2. Imena šejtana, poput: Hinzeb, El-Velhan, El-A’ver, El-Edžde’, Hannas i sl. Pripovjeda Ša’bi od Mesruka da je rekao: «Kada sam prvi put sreo Omera ibnul-Hattaba, on me upita: «Kako se zoveš?» «Mesruk ibnul-Edžde’» – odgovorih mu. «Čuo sam Allahovog Poslanika da je Edžde’ jedno od šejtanovih imena» – reče on. (Ebu-Davud, Ibn-Madže i Ahmed. Šejh El-Albani ga je ocijenio slabim u «Daiful-džamiu», broj 2271).
3. Allahova imena koja su samo Njemu specifična: El-Ehad (Jedan Jedini), Er-Rezzak (opskrbitelj), Er-Rahman (Samilosni), Es-Samed (Utočište svim stvorenjima). («Tuhfetul-mevdud», 137.). Mnogi ljudi iz neznanja brišu prefiks «abd» i zovu čovjeka imenom koje je specifično samo Allahu: umjesto Abdur-Rahman (rob Samilosnog) kažu Rahman (Samilosni), umjesto Abdul-Evvel (rob Prvog) kažu Evvel (Prvi).
Ako se djeci daju imena sa značenjima koja se mogu pripisati i Allahu i čovjeku, kao što je Malik (vlasnik), Halim (blag), Reuf (saosjećajan), ona moraju biti bez određenog člana (el). Allahu se kaže da je El-Malik (apsolutni vlasnik), a čovjeku Malik (vlasnik); Allahu se kaže da je El-Halim (Preblag), a čovjeku se kaže Halim (blag). («Fetavat-tiflil-muslim», 37., 38.).
4. Imena božanstava koja se obožavaju mimo Allaha.
5. Imena istaknutih silnika i rukovodilaca zablude i nevjerstva, kao što su Faraon, Haman, Karun, i u današnje vrijeme imena popularnih pjevača, glumaca, razvratnika, propagatora svega što islam zabranjuje, napr. Madona, Sandra, Ronaldo, Versaći i sl. Nažalost, današnji muslimani se stide imena njihovih časnih i istaknutih predaka (poslanika, dobrih ljudi, učenjaka, velikih vojskovođa) i nastoje da djeci daju što modernija imena, neznajući, često, da su to imena velikih neprijatelja islama i propagatora nevjerstva. Na primejr, daju ženskom djetetu ime Indira. Po kome? Ima li kroz istoriju i jedna muslimanka sa tim imenom? Možda po Indiri Gandi, bivšoj indijskoj predsjednici koja je ubijena u atentatu! Šta je ona? Muslimanka?! Dobro znamo da je indijska država idolopoklonička, brahmanistička (zvanično božanstvo koje se obožava je krava), i da su njeni predsjednici idolopoklonici. Isti je slučaj i sa imenima Nehru, Tito, i sl. Zatim, tu je niz imena, koja iako ne nose propagatori nevjerstva i zablude, nemaju izvora u islamu i nisu bila poznata kod naših predaka: Vernes, Iris, Elmedin, Damir, Denis, Jasna, Šejla, Sabina, Sabrina, Arnel, Armin, Miralem, Mirnes i mnoga druga imena.
Prijedlog muških i ženskih imena koja bi trebalo nadijevati djeci
Možda će neko reći: «Spomenuo si imena koja nisu u skladu sa islamskom tradicijom i koja muslimani često daju svojoj djeci, nesvejsno i bez pravog znanja o propisima nadjevanja imena, pa možeš li nam, kao alternativu, predložiti imena koja imaju podlogu u islamu ili u namjanju ruku nose lijepa značenja u arapskom jeziku?»
Svakako, nećemo se zadražati kod zabranjenih, neispravnih i pokuđenih imena, nego ćemo iznijeti i predložiti neka muška i ženska imena, kako bi pomogli našoj braći i sestrama u ispravnom odabiru, želeći time Allahovu nagradu. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : «Onaj ko uputi na dobro dijelo kao da ga i sam čini.» Pored imena Abdullah i Abdurrahman, i imena Allahovih poslanika, predlažemo imena poznatih islamskih ličnosti, učenjaka, prenosilaca hadisa, pobožnjaka, koja hafiz Ibn-Hadžer spominje u «Takribu-t-tehzib» i Ibnul-dževzi u «Sifetu-s-safve». Prva knjiga se bavi kratkom biografijom istaknutih prenosilaca hadisa iz generacije ashaba i drugih i njhovom ocjenom kod poznatih hadiskih kritičara, a druga se bavi biografijom istaknutih islamskih ličnosti, učenjaka i pobožnjaka.
a) Muška imena: Ahmed, Ahnef, Ahdar, Erkam, Ezdad, Ezher, Usama, Ishak, Esed, Esad, Eslem, Esmer, Esved, Usejd, Ešheb, Ešhel, Umejje, Enes, Unejs, Evs, Uvejs, Ijas, Ejmen, Bedr, Burejd, Bessam, Beššar, Bišr, Bešir, Bekr, Bukejr, Behlul, Bilal, Temim, Sabit, Sevab, Sevban, Džabir, Džubejr, Džerir, Džafer, Džemil, Džunejd, Hatim, Haris, Habib, Hadžib, Hadždžadž, Hadred, Huzejfe, Hizam, Husam, Hassan, Hasan, Husejn, Hafs, Hakem, Hakim, Hammad, Humran, Hamza, Hamel, Humejd, Hanan, Hunejf, Hanife, Hunejn, Hajjan, Hazim, Halid, Habbab, Hubejb, Hazredž, Huzejme, Hattab, Halef, Halifa, Halil, Hallad, Delhem, Dejlem, Zuhejl, Zevvad, Rašid, Rafi’, Rebi’, Rezin, Rumejh, Rijah, Zahir, Zafir, Zubejd, Zubejr, Zufer, Zumejl, Zuhejr, Zijad, Zejd, Salim, Saib, Siradž, Suraka, Surejdž, Sa’d, Seid, Sufjan, Selman, Seleme, Sulejm, Selim, Sem’an, Sinan, Sehl, Suhejl, Suvejd, Sellam, Sejjar, Sejf, Šebib, Šeddad, Šurejh, Šerik, Šukran, Šekik, Šehr, Subejh, Sahr, Safvan, Suhejb, Tarik, Talib, Talha, ‘Asim, ‘Amir, ‘Aiz, ‘Abbad, ‘Abbas, ‘Ubade, ‘Abdul-hamid, ‘Abdul-hakim, ‘Abdurrahim, ‘Abdurrezak, ‘Abdusselam, ‘Abdussamed, ‘Abdulaziz, ‘Abdulkerim, ‘Abdulmelik, ‘Abdulmun’im, ‘Abdlvahid, ‘Abdulavaris, ‘Abdulvehhab, ‘Ubejdullah, ‘Ubejde, ‘Attab, ‘Utbe, ‘Osman, ‘Adij, ‘Irak, ‘Irbad, ‘Arfedže, ‘Urve, ‘Isam, Ismet, Affan, Ukbe, Akil, Ikrime, Alkame, Alija, Ammar, Omer, Amr, Imran, Umejr, Avvam, Avf, Ajjaš, Ijad, Galib, Gazvan, Gassan, Gejlan, Fakih, Faid, Furat, Feredž, Fadl, Fudajl, Fejruz, Kasim, Katade, Kutejbe, Kudame, Kajs, Kamil, Kesir, Kulsum, Kejsan, Malik, Mubeššir, Mudžalid, Mudžahid, Muhadir, Mahbub, Muhsin, Mahmud, Muhtar, Mahled, Mersed, Mirdas, Merzuk, Mervan, Muzahim, Musafir, Musavir, Mesu’d, Muslim, Mushir, Musab, Muzaffer, Muaz, Muavije, Ma’bed, Mu’temir, Ma’ruf, Muammer, Ma’mer, Mugire, Mukatil, Mikdad, Mikdam, Munzir, Mensur, Menzur, Minhal, Munib, Munir, Muhadžir, Mehdi, Mihran, Nabil, Nasih, Naim, Nafiz, Nail, Nebhan, Nudžejd, Nizar, Nusejr, Nasr, Nu’man, Nimran, Nemle, Numejr, Nevfel, Hašim, Hani, Hišam, Hemmam, Hennad, Hind, Hilal, Hejsem, Vasil, Vakid, Vail, Velid, Vehb, Jezid, Jessar, Ja’kub.
b) Ženska imena: Esma, Umejma, Umejna, Umejja, Unejsa, Bunana, Džesra, Džemila, Džuvejrija, Hababa, Habiba, Hasna, Hafsa, Hukejma, Hamna, Hamida, Hava, Halida, Havla, Hajra, Rufejda, Rukajja, Rumejsa, Remla, Zejneb, Sara, Saiba, Selma, Sumejja, Sevda, Suvejda, Selama, Šifa, Šumejsa, Safijja, Alija, Aiša, Akila, Amra, Fatima, Kebša, Kurejba, Kerima, Kejjisa, Lubaba, Lejla, Merdžana, Merjem, Muaza, Mun-ja, Mulejka, Nudba, Nusejba, Hinda, Jusejra, Amina, Burda, Bejda, Tehida, Tevba, Dževhera, Hakima, Hamada, Havla, Džarija, Hadidža, Huzejma, Rabia, Rahiba, Rejhana, Zehra, Atika, Abda, Ufejra, Alila, Madžida, Mu’mina, Melika, Muniba, Munira, Munifa, Našira, Hunejda, Berira, Ema, Buhejsa, Džebela, Humejda, Ruhma, Sumejta, Kirsafa, Kurejba, Kamira.
Pored pomenutih imena dozvoljeno je koristiti svako ime koje ima određeno značenje u arapskom jeziku, za muška imena uzimat ćemo imenice i riječi muškog roda, a za ženska imenice i riječi ženskog roda.
Dr. Mustafa Kamil, u svojoj knjizi «Efdalul-esma lil benine vel-benat» («Najljepša imena za dječake i djevojčice») spominje, između ostalog, sljedeća imena: muška, Ešref, Ikbal, Ekrem, Emir, Emin, Basim, Bahir, Burhan, Behdžet, Tevfik, Sakib, Džavid, Dželal, Dželil, Džemal, Dževvad, Dževher, Hafiz, Hamid, Halim, Hamdan, Hajder, Derviš, Dijab, Zakir, Raid, Raif, Razin, Re’fet, Rešad, Ridvan, Rijad, rejjan, Rejhan, Zahid, Zamil, Zahir, Hadim, Samir, Sermed, Sultan, Sejjid, Semir, Šakir, Šefik, Šekib, Šahin, Ša’ban, Šems, Sabir, Sadik, Samid, Safvet, Tahir, Talal, Abid, Adil, Arif, Atif, Asim, Adnan, Irfan, Imad, Gafir, Garib, Faiz, Faik, Faris, Faruk, Fadil, Falih, Ferid, Fehim, Fuad, Fevvaz, Fejsal, Mazin, Madžid, Murad, Musfir, Mukbil, Muntesir, Nasir, Nasif, Nazim, Naif, Nebil, Nedim, Nezir, Jasir.
Ženska imena: Asija, Ibtisam, Idžlal, Ezhar, Erva, Esmehan, Efnan, Emira, Basima, Bedrija, Besma, Belkisa, Behidža, Tesnima, Tekijja, Tejma, Tejsir, Semra, Suvejba, Sena, Džinana, Džehra, Dželila, Džuhejna, Hasiba, Halima, Hamida, Hafiza, Halida, Dun-ja, Zakira, Rasija, Rabiha, Ranija, Rabia, Rida, Refia, Ragda, Ruvejda, Zekija, Zina, Sadžida, Samija, Suad, Sekina, Selsebila, Selva, Semira, Semijja, Suhejra, Šakira, Šerifa, Šefika, Šemsa, Šehida, Šejma, Sabira, Sadika, Safija, Saliha, Saba, Tahira, Tajjiba, Zahira, Zafira, Abida, Atika, Aida, Azra, Aziza, Ismeta, Anbera, Fadila, Fethijja, Ferida, Fehima, Fevzijja, Kanita, Kamila, Kazima, Kevsera, Latifa, Lamija, Madžida, Mahbuba, Mediha, Merva, Mirnan, Munira, Muna, Muniba, Mehdža, Nadija, Nebila, Nedžva, Nesma, Neima, Nura, Hadija, Hidaja, Huda, Verda, Vesima, Jasmina.
3. Učenje ezana i ikameta novorođenčetu
Kaže Ibn Kudame: «Kažu neki učenjaci: ‘Pohvalno je proučiti ezan novorođenčetu, neposredno po njegovom rođenju. Prenosi Abdullah ibn-Rafi’ od svoje majke da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Hasanu, nakon što je rođen, proučio ezan na uho.» (Hadis su zabilježili Ebu-Davud, Ahmed, tirmizi, Hakim, Bejheki, Taberani, a šejh El-Albani ga je ocijenio dobrim u «Irvaul-galilu», 4/400.). Prenosi se od Omera ibn-Abdulaziza da je svako dijete koje mu se rodi, povijao u komad platna, zatim mu je proučio ezan u desno, a ikamet u lijevo uho i dao mu je ime.» («El-Mugni», 13/401.).
Kaže Tekijuddin el-Husejni ed-Dimeški eš-Šafii’: «Pohvalno je djetetu protrljati usta nečim slatkim, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavljao djeci ensarija datule u usta, kao što je povalno proučiti mu ezan na desno i ikamet na lijevo uho. Prenosi se od ashaba da su to činili. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je proučio Hasanu ezan na desno uho kada je rođen. Ezan na desno i ikamet na lijevo uho djeteta je učio i Omer ibn-Abdulaziz, što je Ibnul-Munzir prenio od njega.» («Kifajetul-ahjar», 2/268., 269.).
4. Udjeljivanje srebra prema težini kose
Prenosi se od Ebu-Rafia da je rekao: «Kada je Fatima rodila Hasana, upitala je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Hoću li zaklati za svog sina akiku?» «Ne, nego obrij Hasana i udjeli srebra koliko mu je teška kosa, siromasima i «evfadima» – odgovori joj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. «Evfad» su bili siromašni ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su boravili u mesdžidu. Fatima posluša Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kada joj se sljedeće godine rodi Husejn, isto uradi.» (Hadis su zabilježili Ahmed, Taberani i Bejheki. Šejh El-Albani je ocijenio ovaj hadis dobrim u «Irvaul-galilu», 4/403.). Prenosi Džafer ibn-Muhammed da je Fatima izvagala Hasanovu, Husejnovu, Zejnebinu i Ummu-Kulsuminu kosu i udjelila srebra prema njenoj težini.» (hadis je zabilježio Malik).
5. Čestitanje povodom rođenja djeteta
Prenosi se da je neki čovjek čestitao drugom čovjeku rođenje djetata, u prisustvu Hasana el-Basrija, rekavši mu: «Čestitam ti na konjaniku!» «Odakle znaš da će biti konjanik, a ne magarac?» – ukori ga Hasan. «Dobro, poduči me šta trebam reći» – postiđeno će čovjek. Reci: «Burike fil-mevhub ve šekertel-vahib, ve belega ešuddehu ve ruzikte birrehu» – kaza Hasan, podučavajući ga. («El-Mugni», 13/401., 402.). Značenje dove: «Neka je Allahov blagoslov sa njim. Zahvaljuj Onome koji ti darova ovo dijete. Da ga Allah poživi do punoljetnosti i opskrbi te njegovim dobročinstvom.»
