Uporedo sa državama-gradovima, koje su u istom periodu osnivane u Mezopotamiji, staroegipatska civilizacija je jedna od najstarijih civilizacija povijesti. Egipat (Misir) je poznat kao država koja je kroz povijest posjedovala organizirani socijalni i politički poredak. To što su oko 3000-te godine p.n.e. pronašli i koristili pismo, što su se koristili Nilom, što je njihova država okružena pustinjom i što su, zahvaljujući prirodnoj strukturi, bili zaštićeni od mogućih vanjskih napada, veoma su bitni faktori napretka civilizacije koju su posjedovali Egipćani.
Međutim, to je bila civilizacija u kojoj je na snazi bila ”Faraonska vladavina”, koja se u Kur'anu opisuje kao najočitiji ateistički sistem. Članovi te zajednice su se oholili pred Bogom, dž. š., negirali Ga i okretali leđa pravoj vjeri. Napredna civilizacija koju su posjedovali, socijalni i politički sistemi i vojni uspjesi nisu ih mogli spasiti od uništenja.
Što se tiče najbitnijih događaja u povijesti Egipta, oni su se desili u vezi sa postojanjem sinova Israilovih u ovoj zemlji.
Sinovi Israilovi su porobljeni od strane Faraonovog režima u Egiptu i upošljavani su u najtežim poslovima.
Israil je drugo ime Jakuba, a.s. Jakubovi sinovi su predstavljali narod poznat kao ”sinovi Israilovi”, a koji će se kasnije spominjati i pod imenom ”Jevreji”. Što se tiče dolaska sinova Israilovih u Egipat, on se desio u vrijeme Jakubovog mlađeg sina, Jusufa, a.s. Život Jusufa, a.s., u Kur'anu se detaljno objašnjava u suri Yusuf. Počev od djetinjstva, Jusuf, a.s., je prošao kroz razne nevolje, bio izložen napadima i klevetama. Kasnije je, spašavajući se tamnice, u koju je dospio u ishodu jedne klevete, došao na čelo državne blagajne Egipta. Nakon toga su, pod njegovim vodstvom, u Egipat počeli stizati sinovi Israilovi. Ovaj slučaj se na slijedeći način spominje u Kur'anu:
I kad iziđoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: “Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!” (Yusuf, 99)
Prema onome što razumijemo iz Kur'ana, sinovi Israilovi, koji su prvobitno, kako se to naglašava u navedenom ajetu, živjeli u miru i sigurnosti, vremenom su počeli gubiti svoj status u egipatskoj zajednici, da bi, na kraju, došli u položaj roblja. Iz ajeta se vidi da su u periodu Musaovog dolaska sinovi Israilovi živjeli u jednom takvom položaju. Musa, a.s., je, prema kur'anskoj formulaciji, otišao kod Faraona kao pripadnik ”podjarmljenog naroda”. Na bitno saznanje, u tom kontekstu, nailazimo u ovih nadmenim riječima Faraona i njegovih ljudi protiv Musaa i Haruna, a.s.:
“Zar da povjerujemo dvojici ljudi koji su isti kao i mi, a narod njihov je roblje naše?” – govorili su. (Al-Mu'minun, 47)
Prema onome što se saopćava u ajetima, Egipćani su nad sinovima Israilovim uspostavili jednu stvarnu robovlasničku upravu. Za obavljanje svojih poslova oni su koristili sinove Israilove. Mučili su ih i držali pod presijom u cilju provođenja i održavanja njihove podjarmljenosti. Presije koje su u egipatskom društvu vršene nad sinovima Israilovim dostizale su toliku krajnost da su pod kontrolu uzeli čak i strukturu njihovog stanovništva. Sprječavalo se povećanje muškog življa, za koje su mislili da predstavlja opasnost po njih, a u životu su ostavljali žene koje će koristiti u svojoj službi. Obraćajući se sinovima Israilovim, Allah, dž. š., ovu činjenicu ističe na slijedeći način:
I kada smo vas od Faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali a žensku u životu ostavljali; – a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg. (Al-Baqara, 49)
I pošto smo vas Mi od Faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali, to je bilo teško iskušenje od Gospodara vašeg. (Al-A'raf, 141)
U Egiptu je postojala jedna preovladavajuća vjera. To je jedna idolopoklonička vjera, koju su nasljeđivali od svojih predaka. Prema ovoj neodrživoj vjeri, postojalo je mnogo bogova. Što se tiče Faraona, on je bio bog koji živi na Zemlji. Eto, takvo ubjeđenje mu je davalo veliku moć naspram naroda. Musaa, a.s., koji se suprotstavljao načinu življenja Faraona i njegovih bližnjih, što je bilo produkt vjere naslijeđene od predaka, doživljavali su kao neprijatelja, pošto, prema vjeri njihovih predaka, apsolutna veličina pripada Faraonu. Faraonova težnja ka uzdizanju, gospodaranje i to da je Musaa, a.s., i Haruna, a.s., doživljavao kao rivale, razumije se iz onoga što su Faraon i njegova svita rekli Musau i Harunu, a.s.:
A oni rekoše: “Zar si došao da nas odvratiš od onoga na čemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji? E nećemo mi vama dvojici vjerovati!” (Yunus, 78)
Faraon je, prema vjeri svojih predaka, tvrdio da je bog. Štaviše, u tom kontekstu je išao i dalje pa je nastupao sa tvrdnjom kako je on najuzvišeniji gospodar:
“Ja sam gospodar vaš najveći!” – on (Faraon) je rekao. (An-Nazi'at, 24)
Zbog svoje idolopokloničke vjere, Faraon i njegova svita su se smatrali božanstvenim osobama. Zato što su apsolutno bili udaljeni od pojmova, kao što su skromnost, ljubav i saosjećajnost, koje zagovara istinska vjera, bili su krajnje oholi. A u ishodu te oholosti smatrali su da imaju pravo ponašati se brutalno i despotski. Ova njihova karakterna osobina ističe se u slijedećem ajetu:
Faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili, bili su to ljudi nadmeni. (Al-Mu'minun, 46)
Nad narodom Egipta Faraon je imao toliko veliki utjecaj da su se svi povinjavali njegovoj moći. Mislili su da je jedino Faraon gospodar cijelog područja Egipta i rijeke Nil:
I Faraon obznani narodu svome: “O, narode moj,” – reče on – “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? (Az-Zuhruf, 51)
Nil predstavlja život za Egipat. Zahvaljujući Nilu, razvili su poljoprivredu. Vodom iz njega navodnjavali su se usjevi, podmirovale potrebe stoke, a i stanovništvo napajalo. Eto, prema Faraonu i glavešinama iz njegovog okruženja, jedini gospodar sve te vode i zemlje bio je Faraon. Ovu Faraonovu moć su prihvatili svi i pokoravali joj se.
Kako bi lakše podjarmljivao narod i efikasnije koristio svoju moć, Faraon je stanovnike Egipta podijelio na grupe i, sa onima koje je odabrao kao sebi bliske, lakše je uspijevao vladati onim oslabljenim grupama. Pažnja na ovu činjenicu skreće se u slijedećem kur'anskom ajetu:
Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. (Al-Qasas, 4)
Obratimo li pažnju na Egipat (Misir) prije Musaovog rođenja, vidjet ćemo da je cijela zemlja bila preplavljena metežom i smutnjom. Ljudi su, samo zbog rasne razlike, porobljavani, izlagani mučenjima i, bez ikakvog razloga, ostajali bez svoje muške djece. S druge strane, svirepi i oholi Faraon smatrao se bogom na zemlji. Faraon, koji je jednim jakim sistemom djelovao kao da dominira nad svim, osigurao je pokornost naroda.
Upravo u jednom takvom okruženju Allah, dž. š., je, kao vjerovjesnika, poslao Musaa, a.s., koji će uništiti presije i tiraniju, ljude podsjetiti na to da je Allah, dž. š., njihov Gospodar, koji će ljude ponovo podučiti istinskoj vjeri i sinove Israilove spasiti od podjarmljivanja.
