Hilafet je islamska vlast koja predstavlja jedinstvo muslimanskog svijeta.
Halifu prema sunijama bira narod ili njegovi predstavnici, a prema šijama to je nasljedna vlast imama izabranih iz Poslanikove porodice.
Prva četvorica halifa zovu se pravedne halife (ar. el-hulefaur-rašidun). To su ashabi-drugovi Muhammeda, a.s.: Ebu-Bekr, Omer, Osman i Alija. Muslimani tzv. suniti smatraju Ebu Bekra za prvog legitimnog halifu, a muslimani tzv. šiti smatraju da je Alija prvi halifa, mada potvrđuju da je on prihvatio svoje prethodnike jer je dao prisegu Ebu-Bekru nakon kratkog vremena.
Ukupan hilafet Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije, trajao je 29 godina, šest mjeseci i četiri dana. Nakon toga je prisega data Hasanu sinu Alijinom, koji je nakon nepunih šest mjeseci, primoran da preda hilafet Muaviji sinu Ebu Sufjanovom koji je bio vođa antiislamske koalicije u Meki sve do njenog oslobođenja. Muavija sin Ebu Sufjanov je hilafet uzurpirao i nasilnim putem predao vlast svom sinu i tako je pretvorio u dinastiju Emevija od 661. do 750. godine. Kasnije je hilafet prešao u ruke Abasida od 750. do 1517., zatim Osmanlija do 1922. godine. (Napomena: u nekim periodima postojale su i druge rivalske dinastije u Španiji, Sjevernoj Africi i Egiptu jer je u nekim periodima muslimanske historije bilo rivala oko hilafeta u različitim dijelovima islamskog svijeta, i razdvojenih šitskih i sunitskih dijelova). Kemal Ataturk, osnivač Republike Turske je formalno ukinuo hilafet 3. marta 1924. godine.
Halifa, tj. šef muslimanske države se često zvao i ,,emirul-mu’minīn” ,,vladar pravovjernih”, ,,imamul-ummeh”, ,,imamul-mu’mininīn”, ili neformalno vladar svih muslimana. Svaka pokrajina muslimanske države imala je svog namjesnika. Prva prijestolnica muslimanske države bila je u Medini. Prva zajednica muslimana u Meki bila je zajednica vjerskog karaktera (610-622), zatim vjersko-politička zajednica, kao država u Medini (622-632), zatim muslimanska država republikanskog tipa za života četvorice pravednih halifa (632-661), zatim muslimanske monarhije različitih dinastija završno sa Osmanlijama (1922) i ponovo zajednica vjerskog karaktera nakon odvajanja hilafeta i sultanata u Turskoj (1922-1924).
Sada je potrebno ujediniti sve islamske zajednice, one nastale 1924. godine, one nastale kasnije kao i one koje su formirane nedavno. Vrijeme za obnovu i uspostavljanje hilafeta ubrzano dolazi ali je potrebno raditi na planu reintegracije hilafeta kao muslimanske svjetske zajednice. Dakle riječ je o samo vjerskom hilafetu, vjerskoj zajednici svih muslimana koja će institucionalizovati nikada prekinuto duhovno jedinstvo muslimanskog svijeta i brinuti se o svim muslimanima.
Zašto da čekamo bilo koga da pokrene taj proces kada islam, Kur’an i Muhammed, a.s., pripadaju svim muslimanima. Hajde, probudimo hilafet u srcima i umovima, pa onda
korak po korak, prvo na mikro, pa na makro planu… jer vrijeme za hilafet dolazi!
Allah Uzvišeni u Časnom Kur’anu kaže: Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! (3:103)
Posljednji Božiji poslanik, Muhammed, a.s., je rekao: Ni jedan od vas neće biti vjernik sve dok ne bude želio svome bratu ono što sam sebi želi. / Musliman prema muslimanu odnosi se kao zgrada čiji djelovi međusobno vežu i čine čvrstu cjelinu. / Ko se ne brine za opšte muslimanske poslove, taj i ne spada u muslimane.
Opšteprihvaćen stav je da je hilafet zvanično ukinut 3. marta 1924. godine što je netačno. Hilafet se ne može ukinuti niti može nestati jer je hilafet trajno sačuvan u srcima i umovima muslimana koji vjeruju i čine dobra djela te su Božijom voljom namjesnici na Zemlji. Dakle, hilafet nikada nije i ne može biti ukunut dok postoje muslimani.
Hilafet je od 1924. godine samo privremeno nastavio da egzistira bez titularnog poglavara u stanju nešerijatskog, neusklađenog i nekoordinisanog funkcionisanja (stanje bez halife). Odnosno, rad muslimanske svjetske zajednice postao je dezorganiziran zbog brojnih problema uključujući i pojavu nacionalizma u arapskom svijetu.
Danas u svijetu, 90 godina poslije formalnog ukidanja hilafeta islamofobija i antiislamizam sve više jačaju. Muslimanima se ograničavaju i krše prava, proglašavaju se teroristima i vrijeđaju s ciljem izazivanja nesigurnosti i sukoba. Nažalost postoje indicije da se priprema ambijent za progrom muslimana u Evropi sličan holokaustu nad evropskim Jevrejima 30-tih godina i tokom II svjetskog rata. Na to upućuje činjenica da se pažljivim praćenjem izvještavanja tzv. zapadnih medija, a koji imaju presudan uticaj na javnost može naslutiti tendencija da se kontinuiranim izazivanjem mržnje prema muslimanima stvaraju uslovi za čin masovnih zločina nad muslimanima kada to bude zatrebalo nekim profašističkim vladama i(li) njihovim tajnim bezbjednosnim službama koje bi same kreirale ili (zlo)upotrijebile neki incident ili teroristički napad na tlu EU za pokretanje ,,kristalnih noći’’ nad muslimanima.
Zato je danas pravo vrijeme za uspostavljanje hilafeta. Ali je potrebno prestati samo raspravljati o hilafetu i sanjariti o islamskoj idealnoj državi (jer nije riječ o utopiji) već konkretno raditi na institucionalnom jedinstvu muslimana, odnosno uspostavljanju hilafeta, koji će u konačnici obuhvatiti cio svijet. A institucionalno jedinstvo muslimana se može postići najlakše kroz ujedinjene postojećih islamskih zajednica čija administrativna polja djelovanja se uglavnom poklapaju sa granicama država u kojima žive muslimani.
Svaka borba protiv režima u muslimanskim državama ili borba protiv imperijalista uz proklamovanje uspostavljanja hilafeta poslužiće antimuslimanskoj koaliciji za širenje straha od hilafeta kako među nemuslimanima tako i među muslimanima. A uspostavljanje hilafeta nije, ne može i ne treba da bude prijetnja nemuslimanima. Naprotiv, uspostavljanjem muslimanske svjetske zajednice relaksiraće se odnosi među pripadnicima velikih monoteističkih religija ali i poboljšati položaj muslimana u svijetu tako što će cio svijet postati sigurno mjesto za sve muslimane, odnosno za sve ljude.
Borbe protiv diktatorskih režima s ciljem ukidanja nacionalnih granica koje su nacrtane prije skoro jednog stoljeća donose velike civilne žrtve u nasilju režimskih vojskih ali i terorističkih napada.
Nacionalne države u arapskom svijetu jesu vještačkim putem stvorene ali postojeće granice ne moraju da predstavljaju prepreku za uspostavljenje decentralizovanog hilafeta. A uspostavljanje hilafeta treba da ujedini sve muslimane u svijetu, ne samo na Bliskom istoku i tamo gdje su muslimani većina već i u ostatku svijeta gdje su manjina.
To je jedino ispravno rješenje za budućnost muslimana. U tom pogledu pozitivna iskustva u organizaciji drugih vjerskih zajednica su svakako dobrodošla kako bi se za nekoliko godina institucionalno ujedinile postojeće zajednice muslimana. A zavisno od demokratizacije muslimanskih država stvoriće se uslovi i za formiranja prvo ekonomske a onda i političke zajednice država sa većinskom muslimanskim stanovništvom nezavisno od hilafeta koji mora kao što smo rekli obuhvatati cio svijet, odnosno sve države u kojima žive muslimani.
Kao što nam je poznato država se definiše kao organizovana društvena zajednica koja ima: stanovništvo, teritoriju, vlast, sposobnost da stvara odnose s drugim državama, koja je priznata od drugih država… Sasvim je jasno da islamska zajednica ne može biti odvojena od države već može i treba da bude odvojena od izvršne, zakonodavne i sudske vlasti u sekularnim društvima.
Zato je ujedinjenje muslimana na vjerskom planu moguće samo uz autonomiju islamskih zajednica od političkih partija, odnosno vlasti. U tom kontekstu svi muslimani svijeta imaju neograničeno aktivno pravo glasa i jedino direktnim i slobodnim izborima mogu da spriječe režime da biraju i postavljaju kontrolisanu ulemu ali i da obezbijede autonomiju islamskih zajednica od političkih partija, odnosno vlasti.
Uspostavom hilafeta ne smije biti doživotnih niti višegodišnjih mandata. U tom smislu mandat halife, regionalnih i lokalnih muftija… treba biti ograničen na što kraći mogući period bez mogućnosti uzastopnog reizbora jer je muslimanska zajednica kao jedno tijelo gdje krv mora stalno da kruži kroz organizam da bi tijelo ostalo zdravo.
Nažalost većina muslimana neće da se suoči sa istinom već uporno optužuje nemuslimane da su protiv hilafeta i da su glavni krivci za sve probleme muslimana. Te optužbe su licemjerne a to nam dokazuje primjer muslimanskih zajednica na području bivše SFRJ gdje nema na pomolu ni reformi niti reintegracije islamskih zajednica. I ne samo da nema saradnje već se i dio muslimana izdvojio od Islamske zajednice u Srbiji te su sada muslimani srbijanskog dijela Sandžaka izdijeljeni u kućama, mahalama, selima i gradovima. Taj evidentan problem nesloge i pravne nezaštićenosti muslimana na mikro planu je najbolji pokazatelj stanja muslimana u svijetu, na globalnom nivou. Sebičnost, sujeta i nerazumijevanje šerijatskih propisa muslimane je učinilo lahko manipulišućim ljudima na planeti. Posljedice toga su poražavajuće i ponižavajuće za sve muslimane.
Konačno muslimani trebaju shvatiti sljedeće: u islamu nema izabranih naroda, to nijesu ni Arapi, ni Perzijanci, ni Turci; to što je posljednji halifa bio Turčin ne znači da Turci imaju bilo koja nasljedna prava po tom pitanju; kome je politička partija iznad islamske zajednice i kome je nacionalnost važnija od vjere taj nije shvatio šta je islam.
Muslimani ne treba da čekaju da se pojaviti veliki harizmatični vjerski lider pred kojim će kada se pojavi na nekom skupu da ih poselami za bajram ili džumu da vrište u transu i sa iPhonima u ruci da ga slikavaju i snimaju… već treba da probude uspavani hilafet u svojim srcima i umovima… jer vrijeme za hilafet dolazi!