Različite & Teme
Featured

Propisi vezani za odnos muslimana

O ljudi, stigla vam je poruka od Gospodara vašega

Stalnoj komisiji za fetve postavljeno je sljedeće pitanje: “Da li je dozvoljeno muslimanu ugostiti nevjernike koji zajedno sa njim rade, školuju se i sl.?”
Odgovor: “Islam je vjera tolerancije, olakšavanja i pravednosti. Ugošćavanje prijetelja i saradnika spada u lijep i učtiv islamski odnos prema drugima.
Propis ugošćavanja nevjernika razlikuje se od propisa ugošćavanja muslimana. Podložan je promjeni i uveliko zavisi o namjeri ugostitelja i načinu ugošćavanja.
Ako je namjera ugostitelja u skladu sa intencijama Šerijata zbližavanje sa nemuslimanom radi njegovog poziva u islam i izvođenja iz tmina nevjerstva, ugošćavanje je propisano i dozvoljeno, a ako ne postoji takva namjera i neugošćavanje ne bude uzrokom štete po vjeru, život, imetak i porodicu ugostitelja, ugošćavanje nije dozvoljeno. Šerijatsko pravilo kaže: Sredstva poprimaju propise ciljeva koji se njima ostvaruju, ako je cilj obavezan i sredstvo koje njemu vodi je obavezno, ako je cilj zabranjen i sredstvo koje njemu vodi je zabranjeno.
Uz to treba dodati da način ugošćavanja nemuslimana mora biti u skladu sa islamskim propisima, što znači da ne smije biti obslužen alkoholom, svinjetinom i nečim drugim što islam strogo zabranjuje, ko to učini iz straha da im ne iskvari izlazi iz pokornosti Allahu, dželle šenuhu, i čini teški grijeh. Musliman se mora čvrsto držati svoje vjere i izbjegavati svaki vid pomaganja drugih u grijehu i nasilju, čvrsto držanje islamskih principa daje svoje plodovo naročito u neislamskim zemljama i sredinama.” (Fetava-l-ledžneti-d-daime, 2/122.).
Potpomaganje u dobru
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je po dolasku u Medinu, potpisao ugovor sa jevrejima o nenapadanju i zajedničkoj odbrani Medine od vanjskih neprijatelja. Na dan Hudejbije rekao je: “Tako mi Allaha, neće mi ponuditi niti jedan stavak u ugovoru kojim se veličaju Allahova sveta mjesta i znamenja, a da ja to neću prihvatiti od njih.”
Od jevrejskog plemana Benu-n-nadir Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je tražio pomoć u isplaćivanju krvarine za dvojicu mušrika koje je ubio Amr ibn Umejje, radijallahu anhu.
Ovi i slični primjeri iz biografije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mogu poslužiti kao argument da je muslimanima dozvoljeno potpomaganje sa nemuslimanima u iznošenju istine i suzbijanju laži, zaštiti ljudi od bilo kakvog vida nepravde, humanim akcijama i inicijativama kao što je pružanje neophodne pomoći unesrećenima i nastradalima u prirodnim nepogodama (zemljotresima, poplavama, odronima zemlje, požarima), borbi protiv svih oblika društvene nastranosti, zaštiti okoline, tehnološkom i znanstvenom napretku.
Sve to treba iskoristiti za promoviranje islamskih vrijednosti i nuđenje islamskog pogleda i rješenja. Samo islam može ljudima dati ispravno pojašnjenje svega onoga što se u kosmosu događa: zbog čega dolazi do prirodnih kataklizmi, zbog čega društvo propada i tone, zbog čega se šire smrtonosne bolesti, zbog čega omladina spasa traži u drogi i alkoholu; stoga je obaveza tražiti sve moguće puteve i načine da se ta superiornost islama promovira i istakne.
Kaže Allah, dželle šenuhu: «Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.» (Prijevod značenja, Er-Rum, 41.). “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne promijeni svoj odnos prema Allahu.”
 (Prijevod značenja, Er-Ra’d, 11.).
Liječenje Kur’anom
Prenosi Ebu-Seid el-Hudri da je grupa ashaba Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok je putovala naišla na jedno arapsko naselje. Zatražili su od njegovih stanovnika da ih prime i ugoste, što su ovi odbili. Samo što su otišli, poglavara toga naselja ujeo je akrep. Njegovi podanici su tražili lijeka na sve strane, ali beskorisno – nisu ga mogli izliječiti. Neki od njih rekoše:
“Da je sustići ljude koji su prošli ovuda, možda oni znaju lijek?
Došli su kod njih i rekli: ‘O ljudi, našeg poglavara je ujeo akrep, pokušavali smo na sve načine da ga izliječimo, ali bezuspješno. Da li možda neko od vas zna lijek?’ ‘Znam ja liječiti Kur’anom’ – reče neki čovjek – ‘međutim zbog vašeg odbijanja da nas ugostite, to neću učiniti osim uz nadoknadu’. Na kraju su se dogovorili da im to uradi za stado ovaca. Otišao je pred poglavara i proučio mu fatihu. Istog trenutka on se trznu kao da je iz okova oslobođen, i poče hodati bez ikakvih problema…” (Buharija, 2276.).
Stanovnici ovog naselja bili su mušrici (idolopoklonici), i to nije spriječilo ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ih liječe Kur’anom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije ukorio zbog toga, štaviše, tražio je učešće u nadoknadi koju su dobili, čime je pokazao da liječenje Kur’anom nije ograničeno samo na muslimane, nego je otvoreno za sve ljude.
Kaže Allah, dželle šenuhu:
“O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašega i lijek za vaša srca, i upustvo i milost vjernicima.” (Prijevod značenja, Junus, 57.).
Prisustvovanje sahrani bližnjeg
Kaže Muhammed ibn el-Hasan ibn Harun: “Upitan je Ebu-Abdullah (Ahmed ibn-Hanbel): ‘Da li je dozvoljeno muslimanu da prisustvuje sahrani nemuslimana?’ ‘Da’ – odgovori on – ‘tako je postupio El-Haris ibn ebi Rebia, prisustvovao je sahrani svoje majke, s tim da se držao po strani i nije učestvovao u njenom ukopu, jer se u tim trenucima spušta Allahovo prokletstvo.” (Riječi Imama Ahmeda zabilježio je El-Hallal u ‘Ahkmau ehlil-mileli’, 620.; a predaju od Al-Harisa ibn ebi Rebie zabilježio je Ibn Ebi Šejbe u ‘Musannefu’, 11 842, sa dobrim senedom.).
Rekao je Ebu-Talib: “Pitao sam Ebu-Abdullaha o čovjeku muslimanu kojem je umro otac jevrej, šta mu je činiti? ‘Uzjhat će svoju jahalicu, ići ispred a ne iza povorke, i kada počnu sa ceremonijom ukopovanja, vratit će se. Tako je govorio Omer, radijallahu anhu.” (Ahkamu ehlil-mileli, 621.). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio Aliji da ukopa svoga oca Ebu-Taliba, i rekao mu da ništa poslije toga ne čini dok ne dođe kod njega.
Kada se vratio, naredio mu je da se okupa i uputio je dovu za njega.
 (Ebu-Davud, 3214., Nesai, 1/110., Ahmed, 1/97, 131., Ibn Ebi Šejbe, 11 840., Bejheki, 3/398.).
Ovu predaju Muhammed el-Hatib eš-Šerbini koristi kao dokaz dozvole prisustvovanja sahrani bližnjeg rođaka nemuslimana (Mugnil-muhtadž, 1/359.), a Zekerija el-Ensari, istu predaju uzima za dokaz da nije pokuđeno prisustvovati sahrani nemuslimana (Fethul-vehhab, 1/165.).
Šejh Salih el-Fevzan kategorično zabranjuje prisustvovanje sahrani nevjernika, pozivajući se na riječi Allaha, dželle šenuhu:
“O vjernici ne izražavajte nakolonost i prijateljstvo onima na koje se Allah rasrdio.” (Prijevod značenja, El-Mumtehine, 13.), i na Njegove riječi: “I ni jednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru.” (prijevod značenja, Et-Tevbe, 84.).
Između prvih i dokaza koje je naveo šejh Fevzan nema oprečnosti: ajeti ukazuju da je u osnovi zabranjeno prisustvovati sahrani nevjernika, hadis Alije ibn Ebi Taliba izuzima ukop bližnjeg rođaka ako to nema ko učiniti, a ostale predaje ukazuju na dozvolu prisustvovanja sahrani bližnjeg rođaka pod uvjetom da onaj ko to radi ide ispred povorke i neučestvuje direktno u nevjerničkoj ukopnoj ceremoniji, i da se vrati kada oni počnu sa ukopom.
Ženidba čestitim kćerima ehlu-kitabija
Kaže Allah, dželle šenuhu: “…i čestite vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga (tj. one koje blud ne čine), prije vas, kada im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate…” (Prijevod značenja, El-Maide, 5.). Kaže Ibnul-Kajjim: “Allah, dželle šenuhu, je dozvolio muslimanima ženidbu sa ehlu-kitabijkama, neki ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su to učinili: Osman i Talha, radijallahu anhuma, su oženili kršćanke, a Huzejfa jevrejku.
Rekao je Abdullah ibn-Ahmed: ‘Pitao sam oca da li je dozvoljeno oženiti kršćanku i jevrejku, na što mi je odgovorio: ‘Nije mi drago da to neko uradi, a ako se ipak odluči na to, ima potporu u praksi nekih ashaba.’” (Ahkamu ehli-z-zimmeti, 2/794. – 796.). Ovaj ajet specifikuje ajet u kome se zabranjuje ženidba sa politeistkinjama (višeboškinjama). Većina učenjaka je stava da ehlu-kitabije ne ulaze u opći pojam ‘mušrikun’ u Kur’anu, iako je njihovo vjerovanje ispunjeno širkom (idolatarijom).
Dokaz za to su ajeti u kojima se ehlu-kitabije posebno spominju pored mušrika, kao što su riječi Allah, dželle šenuhu: “Nisu se nevjernici između sljedbenika Knjige i mnogobošci podvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni.” (El-Bejjine, 1.).
Kada govorimo o ženidbi muslimana sa čestitim kćerima ehlu-kitabija, ne možemo a da ne spomenemo neke bitne propise koje musliman mora poznavati prije i nakon ženidbe ehlu-kitabijkom, kako ne bi izašao iz okvira pokornosti svome Gospodaru i prešao granice čije je prelaženje On zabranio.
Kao prvo, dozvoljeno je da staratelj ehlu-kitabijki bude iz reda ehlu-kitabija (otac, brat, sin i sl.) i to mišljenje preferira Ibnu-Kudame u El-Mugniju, 7/363. – 364. Ako ehlu-kitabijka primi islam prije sklapanja bračnog ugovora, strateljstvo prelazi u ruke islamskog vladara. (Ahkamu ehli-z-zimmeti, 2/782.).
Drugo, musliman ne smije ničim pomoći svoju suprugu ehlu-kitabijku u izvršavanju zabludjelih i novotarskih obreda, koji nemaju ništa sa onim što je Allah objavio svojim Poslanicima, čak ima pravo da joj zabrani odlazak u crkvi ili havru radi obavljanja molitve, kako ne bi bio indirektni saučesnik u njenom nevjerstvu. Što se tiče izvršavanja nekih vjerskih obreda u kući, kao što je post, svetkovanje nekih dana, to joj ne može osporiti. (Ahkamu ehli-z-zimmeti, 2/819., 822., 823.).
Treće, može zahtjevati od nje i natjerati je da se okupa poslije isteka mjesečnog i postporođajnog ciklusa, zbog toga što ostvarivanje njegovog prava na odnos dolazi u pitanje ako se ne okupa – zabranjeno je općiti sa ženom u hajzu i nifasu sve dok se ne očisti i ne okupa. (Ahkamu ehli-z-zimme, 2/818.).
Četvrto, nema pravo zabraniti joj posjetu bližnjih, osamljivanje i putovanje sa njima, osim ukoliko se boji da bi joj mogli nanijeti štetu i odvratiti je od islama.
Čestitanje na nekoj blagodati i izražavanje saučešća
Dozvoljeno je čestitati nemuslimanu na nekoj blagodati (ženidbi, rođenju djeteta, ozdravljenju, spasu od nesreće i sl.) i izraziti mu saučešće za umrlog, pod uvjetom da se niti jednim gestom ili rječju ne izrazi zadovoljstvo njegovom vjerom i ukaže na njeno priznanje i poštivanje. U ovo ne ulazi čestitanje praznika i obilježja nevjerstva, ono je zabranjeno prema jednoglasnom mišljenju islamskih klasika, kao što kaže Ibnul-Kajjim u ‘Ahkamu ehli-z-zimmeti’, 2/441. O tome će više govora biti u stvarima koje su zabranjene u odnosu između muslimana i nemuslimana.
Pozdravljanje i otpozdravljanje
Učenjaci prvih generacija razišli su se u pitanju dozvole otpočinjanja selama nevjernicima, jedni to kategorički zabranjuju, uzimajući za argument riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Jevrejima i kršćanima nemojte prvi nazivati selam, a kada nekoga od njih sretnete, nemojte mu se sklanjati, nego ga natjerajte na tješnji dio puta.” (Muslim, 2167.), a drugi to odobravaju s obzirom da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao selam grupi ljudi u kojoj su bili izmješani muslimani, višebošci i jevreji. Imam Kurtubi i Et-Taberi preferiraju drugo mišljenje;
Et-Taberi još kaže da između ova dva hadisa nema kontradiktornosti, prvi govori o pozdravu općenito, a drugi o konkretnom slučaju (Tefsirul-kurtubi, 11/112.). Dr. Seid el-Kahtani u svom poznatom djelu El-vela vel-bera (Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu u Islamu, 359 str.) pravi spoj između ova dva mišljenja, tako što dozvoljava otpočinjanje selama nemuslimanu onda kada za to postoji neki razlog: ispunjenje kakve obaveze ili potrebe, zajedničko druženje, putovanje ili komšijska veza. Većina učenjaka je na stanovištu da je obaveza i ispravno na selam nevjernika odgovoriti, tj otpozdraviti mu.
Ovo mišljenje podupiru riječi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada vam sljedbenici Knjige nazovu selam, vi im recite: ‘I vama’, tj samo ve alejkum”. Pozdravljanje nevjernika nekim drugim pozdravom, koji nije u suprotnosti sa islamom, poput: kako si, kako zdravlje, je si li se naspavao, ugodno jutro, ugodno veče, kako ti je porodica i sl. dozvoljeno je po potrebi. Isti propis važi i za rukovanje.
Uzimanje korisnog znanja i dostignuća
Islam muslimanima dozvoljava da od nemuslimana preuzimaju i koriste se korisnim znanostima kao što su: hemija, fizika, astronomija, industrija, poljoprivreda, da se koriste njihovim administrativnim iskustvima i slično, pod uvjetom da se takve znanosti ne mogu steći od pobožnih muslimana (…). Dozvoljeno se koristiti njihovim oružjem, i od njih nabavljati odjeću i slične proizvode, potrebne muslimanima, kojima se podjednako služe i muslimani i nevjernici.
Međutim islam ne dozvoljava, nego zabranjuje, da se musliman koristi bilo čim njihovim što je vezano za vjeru i duhovne vrijednosti, kao što je recimo: njihovo tumačenje Kur’ana, ili sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim njihovu historiju o islamu, njegovom razvoju, političkim odrednicama, moralnim vrijednostima i slično.” (Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu u islamu, 360., Medžmuul-fetava, 4/114.).
Izdržavanje siromašnih rođaka nemuslimana (roditelja …)
Kaže Allah, dželle šenuhu: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, Allah zaista voli one koji su pravični.” (El-Mumtehine, 8.). Ispravno tumačenje ovoga ajeta je: Nije zabranjeno činiti dobro i biti pravedan prema pripadnicima svih vjera, ako oni ne ratuju sa muslimanima i iz kuća ih njihovih ne izgone. Najbolji dokaz za to su riječi Esme: “Još za Poslanikovog života došla mi je majka, koja je bila višeboškinja, želeći da održava vezu sa mnom.
Upitala sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Došla mi je majka koja još nije voljna da primi islam, hoću li održavati vezu sa njom?’ ‘Da’ – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Buharija, 2620., Muslim, 1103.). Hattabi shvata iz ovoga hadisa da je izdržavanje majke-nevjernice obaveza kao i majke-vjernice i da je dijete, iako je musliman/ka, dužno izdržavati oca i majku, makar bili nevjernici (Fethul-bari, 5/234.).
Rekao je Ibnul-Kajjim: “Ovo je dokaz da se djeca moraju brinuti o roditeljima, čak i kad nisu iste vjere, jer Uzvišeni veli: ‘Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti! A ako te budu nagovarali da Meni drugog ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.’ (Prijevod značenja, Lukman, 14. – 15.).
Kakvo je to dobročinstvo ostaviti roditelje u bijedi i siromaštvu, a sam se razmetati u obilju ovosvjetskih dobara. Allah, kori onoga ko kida rodbinske veze, i naređuje da se ispunjavaju obaveze prema njoj, makar ona i ne vjerovala. U tom smislu Uzvišeni kaže: ‘i Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte!’ (Prijevod značenja, En-Nisa, 1.). Pažnja prema rodbini i održavanje rodbinskih veza obaveza je čak i kada se radi o nevjernicima, jer njima njihova, a onome ko im dobro čini, njegova vjera.
O tome da ni nevjerstvo ne oslobaća obaveze doborčinstva prema roditeljima i bližnjima govore riječi Uzvišenoga: ‘Allaha obažavajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, i bližnjim, i komšijama daljnim, i drugovima i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, dosita, ne voli one koji se ohole i hvališu.’ (Prijevod značenja, En-Nisa, 36.). Svi koji su u ovom ajetu spomenuti, čak i ako su nevjernici, imaju svoje pravo. Zašto bi jedino rodbina bila izuzetak između onih prema kojima je preporučeno dobročinstvo.” (Ahkamu ehli-z-zimme, 2/792. – 793.).
Fikhski propisi vezani za odnos muslimana prema nemuslimanu
 
Priredio: Semir Imamović Fakultet šerijatskog prava

Učimo o Islamu
Back to top button