Pored toga što se Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, vojno borio suprotstavljajući se neprijatelju, takođe se i politički borio. Od najvećih uspjeha Poslanika je osvajanje Mekke. To je velika pobjeda nakon čega islam dobiva snagu i njegova riječ postaje presudna.
Osvajanje Mekke počinje političkim putem, ugovorom na Hudejbiji. Poslanikov cilj nije bio borba, nego širenje islama i borio bi se onda kada nije bilo drugog puta i kada je bio prisiljen. Kada je bio u mogućnosti da odabere između rata i mira, odabrao bi mir.
Ka’ba je bila stjecište Arapa koji bi u svetim mjesecima obavljali hadždž i ko bi ušao u Hram sveti, bio bi spašen. Kada bi čovjek sreo svog najžešćeg neprijatelja, ne bi izvukao sablju, niti bi se prolila krv. Nakon što je Muhammed učinio h?džru, Arapi su pokušali da spriječe muslimane od posjete svetom Hramu i da odvoje muslimane od ostalih Arapa. Muslimani osjetiše veliku bol zbog nemogućnosti da obave vjersku dužnost.
I šest godina prođe od h?džre, a muslimanima je srce gorilo od ljubavi prema Hramu svetom i posjeti njemu. Dok su muslimani bili okupljeni na jednom mjestu, Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ih obavijesti o svome snu u kojem je vidio da će oni ući u Hram sveti, spašeni, obrijanih glava i podašišani, i bez straha. Stanovnike Jesriba i one oko njega pozva Poslanik da obave umru [1], tj. posjetu svetom Hramu, a pobojao se da ne bude izložen opasnostima i spriječen u tim namjerama. Mnogi Arapi odbiše njegov poziv i rekoše: “Zadržala su nas stada naša i porodice naše, pa zamoli za nas oprost!“ Međutim, stvarni razlog njihovog odbijanja je njihovo uvjerenje da se Muhammed i njegovi ashabi nikada neće vratiti sa tog puta zbog neprijateljstva mušrikaprema njima. O tome nam Allah, dželle šanuhu, kaže: “Govoriće ti beduini koji su izostali: “Zadržala su nas stada naša i porodice naše, pa zamoli za nas oprost!“ Oni govore jezicima svojim ono što nije u srcima njihovim. Reci: “Pa ko može promijeniti Allahovu odluku, ako On hoće da vam naudi, ili ako hoće da vam kakvo dobro učini“ Allah zna ono što radite. Vi ste mislili da se Poslanik i vjernici nikada neće vratiti porodicama svojim; vaša srca su bila zadovoljna zbog toga i vi ste na najgore pomišljali, vi ste narod u duši pokvaren.“ (El-Feth:11-12)
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je u mjesecu zu-l-hidždžetu zajedno sa ensarijama, muhadžirima i Arapima koji su im se pridružili krenuo ka Mekki. Njih hiljadu i četiri stotine nije nosilo oružje, osim sablje. A pred sobom su vodili kurbane kako bi Kurejšije znale da su oni krenuli u zijaret, a ne kao ratnici.
Zabrana zijareta Poslaniku
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je stigao u mjesto Asfan kada mu je došla vijest da su Kurejšije saznale o njihovom dolasku i da su se sakupili kako bi ih spriječili da uđu u Mekku. Kurejšije su se pod vodstvom Halida b. Velida, koji još nije primio islam, pripremili za borbu.
Kada je do Poslanika stigla vijest o njihovim pripremama, reče: “Teško Kurejšijama, ratovi su ih do sada uništili i šta bi im smetalo da ostave i mene i druge ljude na miru? Ako bi me ubili, to je ono što oni žele. A ako bi nam Allah dao pomoć nad njima, oni bi ušli u islam bez žrtava. Tako mi Allaha, ja ću se boriti za ono što me je Allah poslao sve dotle dok Allah to ne uzdigne ili ja ne umrem.“
Zatim je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, slijedio drugi put krenuvši udesno prema Hudejbiji. Tu je njegova deva kleknula i ljudi rekoše: “Kleknula je.“ A Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, dodade: “Nije kleknula, već ju je spriječio isti Onaj koji je spriječio i slona u Mekki.“ Zatim reče: “Kada bi Kurejšije danas zatražili nešto od mene što spaja rodbinske veze, dao bi im to.“
Nakon toga Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, potjera devu mijenjajući pravac kretanja. Njegova deva ga nosiše sve dok ne stigoše do mjesta Hudejbije.
Ljudi su se žalili na žeđ, pa Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, izvadi strijelu iz svoga tobolčeta pa naredi jednom od ashaba da je stavi u korito. Ashab postavi strijelu unutar korita i voda nadođe. Počeše grabiti vodu u svoje posude, a sjediše na krajevima korita.
Dogovaranje između Kurejšija i Poslanika
Kurejšije su slale svoje izaslanike, jednog iza drugog, koji se raspitivaše o razlogu dolaska muslimana. Sumnjali su u odluku Poslanika, pa ih on obavijesti da je došao da zijareti sveti Hram. Njihova sumnja nije prestala, te poslaše čovjeka u kojeg su imali povjerenje i koji je uživao ugled kod njih. To je bio Urvet ibn El-Mes’ud Es-Sekafi, poglavar Taifa. On se uputi ka Poslaniku i reče mu: “O Muhammede, sakupio si svakakve ljude, zatim si došao u mjesto odakle potičeš i u svoj rod kako bi ga razjedinio sa njima. Kurejšije su izišle i ugovorile sa Allahom da ih nikada ne uvedeš silom u grad. Tako mi Allaha, ja vidim da će se oni dati u bijeg i pobjeći od tebe.“
Ebu-Bekr mu se tada obrati i grubo ga prekori, rekavši mu: “Zar mi da pobjegnemo od njega? Teško tebi!“ Zatim se Urvet okrenu prema Resulullahu, sallallahu ‘alejhi wesellem, stalno dodirujući njegovu bradu, dodvoravajući mu se. Mugire b. Šu’be bi ga uvijek udarao u ruku kada je želio to uraditi. Urvet je vidio kako ashabi postupaju prema Poslaniku, oni hoće da se pobiju oko ostatka vode kada on uzima abdest i da se njome potaru, kada govore ne podižu glas pred njim i ne gledaju stalno u njega iz poštovanja prema njemu. Tada se on vrati Kurejšijama i reče im: “O narode, obilazio sam mnoge kraljeve, ali nisam vidio da neko poštuje svoga kralja onako kako ashabi poštuju Muhammeda. Vidio sam narod koji ga nikada ne bi izdao. Razmislite, on vam ukazuje na pravi put. Prihvatite ono što vam nudi, ja vas tome savjetujem i bojim se da ga nećete pobijediti.“ Kurejšije mu odgovoriše: “Ne govori tako, ove godine ćemo ga vratiti, a slijedeće godine neka dođe.“
Zatim Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, posla Osmana b. Affana kao svog izaslanika da ih obavijesti o razlogu njegova dolaska. Osman im saopći ono što mu je naređeno i nakon toga mu se Kurejšije obratiše: “Ako ti želiš da tavafiš oko Ka’be, tavafi!“ Ali im on reče: Ja ne želim da to uradim, sve dok Poslanik ne bude tavafio.“
Nakon toga ga oni zadržaše kod sebe, a među muslimanima se raširi vijest da je Osman ubijen. Kada je do Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem, doprla ta vijest, reče: “Nećemo napuštati ovo mjesto, sve dok se ovom narodu ne suprotstavimo.“
Prisega na vjernost – Er-Ridvan
Tada Poslanik pozva svoje ashabe da se zakunu na vjernost do smrti protiv mušrika. Svi mu dadoše podršku, osim jednog čovjeka – munafika. Jedan od ashaba je bio upitan o ovoj podršci Resulullahu: “Na što ste dali vjernost Poslaniku? Odgovorio je: “Smrt“ – a u drugoj predaji stoji: “Dali su Poslaniku vjernost da neće bježati.“ To je značilo borbu do pobjede, ne gledajući koliko će to njih koštati i koliko se trebaju žrtvovati za to. To je bila zakletva da neće bježati od neprijatelja, koliko god im oni nanijeli zla.
Ova prisega je spomenuta i u Kur’anu: “Alah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom.“(El-Feth:18)
Sklapanje primirja
Muslimani se pripremiše za borbu, kada im dođe Osman koji ih iznenadi. Tada otpočeše pregovori između dvije strane. Kurejšije poslaše svoga delegata Suhejla b. ’Amra koji im izloži uslove primirja od strane Kurejšija:
1. Potvrda primirja između Kurejšija i muslimana u periodu od deset godina.
2. Ako neko od Kurejšija pribjegne kod muslimana, oni će im ga vratiti; a ako neko od muslimana pribjegne Kurejšijama, oni im ga neće vraćati.
3. Da se muslimani ove godine vrate, ne obavljajući umru, a da slijedeće godine dođu i uđu u Mekku, nakon što je Kurejšije napuste u periodu od tri dana. Muslimani ne smiju nositi sa sobom od oružja ništa do sablje u koricama.
4. Ko želi da stupi u savez sa Muhammedom, neka to učini. A ko želi da stupi u savez sa Kurejšijama, neka to učini.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je prihvatio ove uslove.
Stanje muslimana nakon ugovora
Muslimani su ovaj ugovor vidjeli kao tešku stvar za njih i nisu mogli da ga prihvate. Oni se sakupiše i rekoše Poslaniku, sallallahu ‘alejhi wesellem: “O Allahov Poslaniče, kako da vratimo mušricima onoga koji nam je došao kao musliman, a oni nam ne vraćaju onoga koji je njima otišao kao murtedd (otpadnik)? Poslanik im reče: “Onaj ko je otišao od nas njima, Allah ga je udaljio; a onaj ko dođe nama, pa ga vratimo, njemu će Allah dati izlaz.“
Koliko je ugovor pogodio muslimane vidimo iz postupka Omera ibn el-Hattaba koji odlazi do Ebu-Bekra i iskazuje mu svoje negodovanje zbog ugovora. Ebu-Bekr mu odgovara: “Resulullah nije neposlušan prema svome Gospodaru, on pomaže Njegovu vjeru.“ Omer nije bio zadovoljan odgovorom svoga prijatelja, te odlazi do Resulullaha i kaže mu poput onoga što je rekao Ebu-Bekru. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, mu reče: “Ja sam Allahov rob i Njegov Poslanik, ja se neću suprotstaviti njegovoj naredbi i On me neće uništiti.“
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, poziva Aliju da zapiše ovaj ugovor i naredi mu da napiše: “Bismillahir-Rahmanir-Rahim.“ Tome se suprotstavio Suhejl i reče: “Kurejšije to ne poznaju, osim: “Bismikellahumme.“ Muslimani povikaše na to, ali Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, naredi Aliji da napiše: “Bismikellahumme.“ Zatim mu naredi da piše: “Sa ovim se saglašava Muhammed, Resulullah“ – a Suhejl ga prekide: “Da znamo da si Resulullah, ne bi se borili protiv tebe, i ne bi te spriječavali od ulaska u Ka’bu, nego piši u svoje ime i ime svoga oca.“ Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, reče Aliji: “O Alija, izbriši Resulullah.“ Aliji je teško bilo da to izbriše, nakon čega Poslanik uzima knjigu i izbrisa to svojom rukom. Poslanik reče Aliji da napiše: “Sa ovim se saglašava Muhammed, sin Abdullaha.“
Kur’an nam ukazuje na paganski postupak Suhejla i hvali Poslanika:
“Kad su nevjernici srca svoja punili žarom, žarom paganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ihda ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici, – a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to -, a Allah sve zna.“(El-Feth:26)
Nakon potpisivanja ovog ugovora, pridržavanje njegovih uslova postade dužnost obadviju strana. U tom trenutku dođe musliman Ebu-Džendel i priđe muslimanima, jer su ga Kurejšije spriječile da učini h?džru. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, mu reče: “Mi smo sa ovim narodom sklopili ugovor i dali im riječ, ne smijemo ih prevariti. Strpi se i ne daj se, Allah će tebi i takvima kao što si ti, nejak i nezaštićen, naći izlaz.“
Razboritost Poslanikove žene
Nakon što su se pregovori završili, Poslanik naredi muslimanima da zakolju kurbane i obriju svoje glave. Muslimani ne prihvatiše odmah Poslanikovu naredbu i on ode do svoje žene Ummu-Seleme koja je sa njim krenula na put i reče joj: “Muslimani su propali, naredio sam im i nisu mi se pokorili.“ Ona mu reče: “O Allahov Poslaniče, voliš li ti to? Iziđi i nemoj ni sa kim progovoriti ni riječi sve dok ne zakolješ svoj kurban i pozoveš svoga brijača da te obrije.“ Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ustade i ne progovori ni s kim sve dok nije zaklao svoj kurban i pozvao svoga brijača da ga obrije. Pošto su to muslimani vidjeli, ustadoše i zaklaše svoje kurbane, te jedni drugima obrijaše glave. Na taj način Ummu-Seleme pokaza svoju razboritost i dosjetljivost.
Prekršaj jedne tačke dogovora
Kada je Ebu-Besir pobjegao ka Resulullahu, sallallahu ‘alejhi wesellem, Kurejšije su poslale za njim dva čovjeka da im ga muslimani predaju. Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, im ga predade i on se vrati sa njima dvojicom. A kada dođoše do mjesta Zu-l-Hulejf, on napade jednog svog čuvara i ubi ga, a drugi se dade u bijeg. Ebu-Besir se po drugi put vrati Poslaniku i reče mu: “Ispunio si svoje obećanje.“ Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, mu reče: “Ne, idi kuda želiš i ne ostaj u Medini!“ Ebu-Besir se uputi u pravcu Šama kuda su prolazile karavane Kurejšija i tu se nastani. On sakupi oko sebe grupu muslimana koji su bili u Mekki, a kao prvi mu se pridruži Ebu-Džendel. Oni bi presijecali put, napadajući na kurejšijske karavane. Time su Kurejšije bile prisiljene da zatraže od Resulullaha, sallallahu ‘alejhi wesellem, prekid tačke dogovora o vraćanju muslimana Kurejšijama i Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, prihvati taj prijedlog.
Rezultati dogovora na Hudejbiji
Prenosi se od Medžme’a b. Harisa, kaže: “Bili smo svjedoci Hudejbije i kada smo se udaljili od nje našli smo Muhammeda na mjestu zvanom Kura’u-l-Gumejm. On je tu sakupio ljude i počeo učiti ono što mu je objavljeno iz sure El-Feth:
“Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi blagodat Svoju tebi potpunom učinio, da bi se na pravi put uputio i da bi te Allah pobjedonosnom pomoći pomogao.“(El-Feth:1-3)
Reče čovjek: “O Resulallah , da li je to pobjeda?“ Reče: “Tako mi Allaha, u čijoj je ruci moja duša, to je pobjeda.“
Onaj koji uči Kur’an iznenadi se kur’anskim opisom ovog ugovora kao pobjedom, jer su svi smatrali ovaj ugovor nepodobnim za muslimane i predajom. Jedino Ebu-Bekr nije to tako smatrao.
Muslimani su imali priliku da se nakon ovog ugovora uvjere da je on bio pozitivan za njih i da im je donio veliku korist koju im ni jedna pobjeda do tada nije dala. Vidjeli su da je ovaj ugovor bio neophodan, jer je on prokrčio put ka islamu i otvaranju srca ka njemu i to putem dokaza i zadovoljstva, a ne putem prisile, putem sablje.
Ovaj ugovor je bio nužan, kako bi se na određeni period bacilo oružje i dalo vrijeme umovima da na miru razmišljaju o osnovama nove vjere, kako bi je prihvatili sa zadovoljstvom, a ne sa strahom.
Nije prošlo puno vremena, a onima koji su nijekali ovaj ugovor postala je vidljiva njegova mudrost. To je bilo poslije dvije godine kada je Mekka osvojena.
Jedan od muslimana koji je prisustvovao ovom ugovoru, opisao ga je: “Kada je nastupilo primirje, prestao rat i kada su ljudi bili sigurni jedan od drugog, susretali su se i razgovarali. Ni jedan od njih nije govorio o islamu, a da ga nije prihvatio. U periodu od te dvije godine islam je prihvatilo onoliko koliko ih je bilo i prije toga u islamu, pa i više. Na to nam ukazuje činjenica da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, izišao sa hiljadu i četiri stotine ashaba na Hudejbiju, a nakon dvije godine bilo ih je deset hiljada na osvojenju Mekke.“
Prenosi se od B. Mes’uda, kaže: “Vi smatrate osvajanje Mekke pobjedom, a mi smatramo ugovor naHudejbiji pobjedom.“
Resulullahovo prihvatanje ovog ugovora sa njegovim teškim uslovima i pored nijekanja većine ashaba i opisivanje ovog primirja u Kur’anu kao pobjedom u vrijeme kada rezultati toga nisu bili vidljivi, te potvrda slijedećih dana onoga što je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, prihvatio je jedan od najvećih dokaza istinitosti nubuvveta Muhammeda, sallallahu ‘alejhi wesellem, i Kur’ana kao Allahove objave.
