Godine 711., islam je ušao na Iberijski poluotok. Nakon što su pozvane da stanu u kraj tiranskoj vladavini kralja Roderika, muslimanske vojske pod zapovjedništvom Tarika ibn Zijada su prešle moreuz između Maroka i Španije. U roku sedam godina, većina Iberijskog polutoka, (današnja Španija i Portugal) je bila pod muslimanskom kontrolom. Dijelovi ove zemlje će ostati muslimanski preko 700 godina.
Do sredine 900-tih, islam je dostigao svoj zenit u zemlji poznatoj kao Endelus (Andalus). Preko pet miliona muslimana je živjelo tamo, čineći tako preko 80% populacije. Snažan, ujedinjeni Umejevićki hilafet je vladao zemljom i bio je daleko najnaprednije i najstabilnije društvo u Evropi. Glavni grad, Kordoba, privlačio je one koji su tražili obrazovanje iz cijelog muslimanskog svijeta i Evrope.
Međutim, ovo zlatno doba politike i društva neće trajati vječno. U 1000-tim, hilafet se raspao i podijelio u brojne male države koje su se nazivale taife. Muslimanske taife su bile razjedinjene i ranjive na invazije krstaških kraljevstva sa sjevera. Sljedećih 200 godina, taife su pale jedna za drugom u ruke kršćanske „Rekonkuiste“. Do 1240-tih, jedino je preživjelo kraljevstvo na jugu – Granada. Ovaj članak će analizirati ovo poslijednje muslimansko carstvo u Iberiji.
Emirat Granada
U vremenu Reconquiste, muslimanske države su pale jedna za drugom u ruke kršćanskih kraljevstava koja su napadala sa sjevera. Veliki gradovi poput Kordobe, Sevilje, i Toledoa pali su od 1000. do 1200. godine. Pokreti Murabituna i Muvehiduna iz Sjeverne Afrike su usporili kršćansku navalu, ali nejedinstvo među muslimanima je dovelo do kontiuniranog gubljenja zemlje.
Rat za Granadu
Preko 250 godina, Granada je ostala država koja plaća porez kraljevstvu Kastilje. Ali, okruženi neprijateljskim kršćanskim nacijama, Granada je bila u konstantnom riziku da bude istrebljena. U ranim 1400-tim, muslimanski učenjak je napisao anadaluškom posljednjem carstvu: „Zar Granada nije okružena silovitim morem i neprijateljem užasnim u borbi, od kojih oba tlače svoj narod danju i noću?“
Podsticaj za osvajanje Granade se se desio 1469., kada je kralj Ferdinand od Aragona oženio kraljicu Izabelu od Kastilje. Ovo je ujedinilo dva najmoćnija kršćanska kraljevstva na Iberijskom poluotoku. Sada ujedinjeni, kršćani su usmjerili svoje poglede na uklanjanje zadnje muslimanske države sa poluotoka.
Godine 1482., rat je započeo između novog Kraljevstva Španije sa emiratom Granade. Uprkos što su bili u mnogo slabijoj poziciji, granađani su se borili junački. Jedan španski ljetopisac je izrazio svoje poštovanje prema muslimanskim vojnicima riječima: „Mauri (muslimani) su uložili svu svoju snagu i sva svoja srca u borbu, kao što je hrabar čovjek dužan da brani svoj život, svoju ženu, i svoju djecu“. Obični muslimani i vojnici su se borili za svoj opstanak i za opstanak islama u Andalusu, i borili su se vrlo hrabro. Muslimanski vladari, sa druge strane, nisu bili tako hrabri i viteški nastrojeni.
U toku rata, kršćani su ostali ujedinjeni i nisu se razbili u odvojene borbene frakcije, kao što su to inače radili u prošlosti. Nasuprot tome, Granada je iskusila velike političke preokrete. Muslimanske vođe i namjesnici su obično bili u sukobu i planirali različite planove da potkopaju jedni druge. Mnogi od njih su čak tajno radili za kršćanska kraljevstva u zamjenu za novac, zemlju i vlast. Gore nego sve to, 1483. godine posle jedne godine rata, sultanov sin, Muhamed se pobunio protiv svog oca i započeo civilni rat u Granadi, dok su španske snage počele napadati izvana.
Kralj Ferdinand je isplanirao da iskoristi civilni rat u svoju prednost. On je podržao Muhameda i njegovu borbu protiv svog oca (kasnije i svog tetka) u nastojanju da oslabi Granadu kao cjelinu. Muhameda je podržao Ferdinand sa oružjem i vojnicima u borbi protiv drugih članova njegove porodice, i na taj način je uspio da preuzme vlast u Granadi. U ovoj oružanoj borbi, kršćanske vojske su polako ulazile u zemlje Granade, tako da je do vremena kada je Muhamed preuzeo vlast 1490. godine, on samo vladao gradom Granada i ništa od okoline.
Poslijednji otpor Granade
Međutim, odmah nakon učvrščivanja svoje vlasti u Granadi, kralj Ferdinand je poslao pismo Muhamedu u kojem je zahtjevao da odmah preda grad. Muhamed je bio veoma iznenađen ovim zahtjevom jer mu je Ferdinand ostavio utisak da će dozvoliti da vlada nad Grenadom uz podršku Ferdinanda. Jasno je, da je Muhamed prekasno shvatio da je bio samo pijun kojeg je Ferdinand iskoristio da oslabi Granadu.
Muhamed je odlučio da pruži otpor kršćanskoj vojski tražeći pomoć od muslimanskih vladara u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku. Nikakva pomoć nije došla osim male Osmanlijske mornarice koja je napadala španske obale i nije prouzrokovala mnogo štete. Do kraja 1491., grad Granada je bio okružen vojskom Ferdinanda i Isabele. Sa kula svoje palače Alhambra, Muhamed je mogao vidjeti ogromnu kršćansku vojsku kako se skuplja i priprema da osvoji grad. Sa ovom teškom budućnošću na vidiku, Muhamed je bio primoran da potpiše sporazum u kojem je predao kontrolu nad gradom u novembru 1491.
Drugog januara 1492., sporazum je stupio na snagu i španska vojska je ušla u Granadu i zvanično preuzela poslijednju državu Al-Andalusa. Kršćanski vojnici su tog jutra okupirali legendarnu palaču Alhambra. Na zidovima su podigli oznake i zastave španskih kršćanskih monarhija, označavajući svoju pobjedu. Na vrhu najveće kule u palači Alhabra, podigli su veliki srebreni krst, koji je govorio prestrašenom narodu Granade da su snage kršćanstva pobjedile muslimane Andalusa. Muslimani su bili previše uplašeni da se izlažu opasnostima napolju, i ulice su bile puste.
Sultan Muhamed je protjeran, i na njegovom izlasku iz Granade se zaustavio i pogledao nazad prema gradu i počeo plakati. Njegova majka nije bila potrešena njegovim izenadnim kajanjem, prekorivši ga riječima: „Ne plači kao žena za onim što nisi mogao odbraniti kao muškarac.“
Iako su pobjedonosni kršćani obećali vjerske slobode i općenito povoljne uslove narodu Granade, ova obećanja su ubrzo prekršena. Godine 1502., islam je zvanično zabranjen u Granadi i stotine hiljada muslimana je se moralo odseliti u Sjevernu Afriku ili je moralo prikriti svoje vjerovanje. Do ranih 1600-tih, niti jedan musliman nije ostao u Španiji!
Priča o padu Andalusa, od države koja je bila od vodećih političkih i socijalnih sila u muslimanskih svijetu u 1000-tim, pa do slabašne države koja je osvojena u 1400-tim, jedna je od priča kojoj nema ravne u islamskoj historiji. Stalna unutrašnja borba među muslimanima, manjak podrške od drugih muslimanskih država, i fokus na ličnu moć umjesto na islamsko jedinstvo, dovelo je do pada Andalusa. Padom Granade 1492. ta priča je završena.
ALHAMBRA JE JEDNA OD NAJVAŽNIJIH GRAĐEVINA ISLAMSKE ARHITEKTURE U ŠPANIJI
