Islamski svijet se danas definira kao onaj dio svijeta na kojem postoji ili islamska većina ili znatna muslimanska populacija, bez obzira na privrženost tih muslimana islamu kao svom životnom opredjeljenju. Tako definiran, islamski svijet danas se proteže od Atlantika do Pacifika, od južne Indije i srca Afrike do Sibira. Poruka islama dospjela je u sve dijelove svijeta.
Međutim, kakvo je stanje današnjeg islamskog svijeta i kakav politički, ekonomski i socijalni faktor on predstavlja na sadašnjoj svjetskoj sceni? Zašto pojam “islamski svijet” kod većine ljudi budi asocijacije na zemlje trećeg svijeta, dekadencu, zaostalost, primitivizam, inferiornost; kada su muslimani u Kur’anu spomenuti kao “najbolji narod koji se ikad pojavio”?Neki čak postavljaju pitanje da li je sam islam kao “prevaziđen i nazadan svjetonazor” odgovoran za stanje muslimana danas. To je naravno posljedica neupućenosti i nepoznavanja suštine islama, kao i njegove historije.
Naime, ubrzo nakon pojave islama u 7. stoljeću islam je zagospodario većinom svijeta superiornošću svoje civilizacije. U svakom aspektu muslimani su bili nadmoćniji u odnosu na druge narode: na vojnom i političkom planu, u ekonomiji, umjetnosti, kulturi i nauci kao najboljem pokazatelju prestiža jednog naroda.”Nekih sedam stotina godina, od drugog do devetog islamskog stoljeća, islamska civilizacija bila je možda najproduktivnija od svih civilizacija na području nauke, a islamska nauka bila je vodeća preokupacija u mnogim oblastima, od medicine do astronomije.”
“Muslimani su postigli epohalne rezultate u svim oblastima umjetnosti i nauke – uključujući matematiku, optiku, botaniku, hirurgiju, oftalmologiju, higijenu, leksikografiju, historiju, sociologiju – i u nastavljanju Aristotelove filozofije, koja je bila zaboravljena na Zapadu. U ovim i drugim oblastima islamska civilizacija je zasjenila zapadnu civilizaciju od devetog do četrnaestog stoljeća, čak i kad bismo samo uzeli u obzir ličnosti kao što su Ar-Razi (Rhases), Al-Biruni, Ibn Rušd (Averroes), Ibn Sina (Avicenna), Ibn Haldun, Ibn Batuta i Al-Hawarizmi.
I na vojnom planu je u historiji poznat “razvoj, posebice uspjeh i domašaj rane islamske ekspanzije … Vrlo brzo nakon Muhammedove salallahu alejhi wa selem smrti (632.), Sirija i Palestina (634./35.), Perzija (637.), Egipat (643.-649.), Armenija (652.), Kipar (653.), Magrib (od 670.) i čak Španija (od 711.) postali su islamski. Konstantinopolis je pretrpio prvu opsadu još 688.” “Uzimajući u obzir historijske činjenice da se zaključiti da su od pojave islama pa sve do 18./19. stoljeća muslimani predstavljali jedan od najbitnijih faktora koji su činili tadašnji svijet.
Tek od 18. stoljeća islamski svijet je zapao u takvo stanje stagnacije, pasivnosti, a zatim i dekadence da je njegova kolonizacija od strane Zapada u 19. stoljeću bila neizbježna. Zapad je baš u to vrijeme prošao “najvišu eksploziju razvoja nauke i tehnologije…, razvoja koji je omogućio enornman ekonomski i vojni dinamizam, kao i superiornost u odnosu na ostali svijet.” Od tog doba je cijeli islamski svijet zauzeo inferioran položaj i postao samo marginalan činilac svjetske političke, vojne, ekonomske i svake druge scene.
Na svjetskoj sceni danas nastupa zapadni neokolonijalizam. Islamske zemlje se eksploatišu od strane Zapada, na njihovom tržištu se plasira roba sa Zapada, a njihovi narodi predstavljaju jeftinu radnu snagu. Veliki mortalitet, koji je prisutan u ovim zemljama, rezultat je siromaštva, nestašice osnovnih životnih potrepština kao što su hrana i lijekovi, što opet ukazuje na to da je njihova ekonomija na daleko nezavidnom nivou. Općepoznato je da su islamske zemlje ustvari ekonomski i tehnološki skoro potpuno ovisne o Zapadu. Nadalje, prisutna je intelektualna kriza u vidu opšte neprosvjećenosti kao i velika stopa nepismenosti u većini ovih zemalja, što olakšava prodor kulturnog imperijalizma Zapada i njegove hegemonije. Plasiranjem raznih uvezenih sistema i ideologija zapadna civilizacija se predstavlja kao univerzalna civilizacija i kao jedini orijentir u sadašnjem svijetu. To ide dotle da veliki broj muslimana u svojoj naivnosti kompromisima želi da se usaglasi sa Zapadom svojim identitetom, kulturom, vrijednostima pa čak i samom vjerom.
Takođe i kao vojna sila islamski svijet očito nema nikakvu relevantnu moć za šta je, među brojnima, najbolji primjer “Blisko-istočni konflikt” koji traje desetine godina i koji se vodi u samom srcu islamskog svijeta. Samo četiri miliona jevreja je uspjelo osnovati svoju cionističku državu na muslimanskoj, odnosno palestinskoj zemlji, naravno uz svesrdnu pomoć Zapada ali tome je svakako znatnim dijelom doprinijela slabost i još uz to razjedinjenost muslimana. Iako se islamski svijet možda naizgled čini kao jedinstven i monolitan. Njegova razjedinjenost je između ostalog nastala pod utjecajem satelitskih vlada i režima u islamskim zemljama koje je Zapad instalirao ostvarujući tako svoju dugoročnu strategiju rušenja islama.
Općenito gledano, islamski svijet je zapao u stanje takve nesposobnosti, slabosti i ovisnosti, da u 19. i 20. stoljeću potpadaju pod apsolutnu dominaciju Zapada. Njegova nemoć se jasno primjećuje od ukidanja hilafeta u Turskoj 1924. godine, što se smatra kao smrtonosni udarac koji je Kemal Ataturk zadao islamskoj državi ostavljajući muslimane bez, kakvog-takvog, lidera i vođe. Od tada oni predstavljaju samo bezglavu masu koju Zapad kontroliše i iskorištava održavajući status quo u islamskim zemljama, šta je prouzrokovalo ovakav kolaps muslimana, njihovu slabost i podređenost i šta ih je dovelo na marginu svjetske scene?
Još u ranim stoljećima islama, ubrzo nakon smrti Poslanika salallahu alejhi wa selem i četvorice pravednih halifa, pojavio se problem vlasti, tj. borba za funkciju halife ili vladara. Kroz historiju je ova najodgovornija funkcija često povjeravana ljudima koji za nju nisu bili kvalifikovani u intelektualnom i moralno-etičkom pogledu, što je po islamu za vladara neophodno. Na vlast se dolazilo putem raznih intriga i korupcija, a najčešće putem rodbinskih, odnosno krvnih veza. Međutim kako je poznato, u islamu naslijedna dinastija nije validna, već se treba izabrati savjetodavno tijelo (šura) koja će imenovati halifu da vlada po propisima islama. Nepoštivanje ovog principa rezultovalo je time da su ljudi koji su imali vlast iskoristili svoju poziciju i upravljali državom ne za opšte interese islama, već za svoj vlastiti interes. A to je naravno moralo imati za posljedicu slom vojne moći koja je jedno vrijeme bila najveća sila na svijetu.“U trinaestom stoljeću kršćanski svijet i Mongoli, oboje u isto vrijeme, slomili su islamsku vojnu moć, udarajući žilu kucavicu tako što su dva centra islamske intelektualne kulture bila pregažena gotovo u isto vrijeme – Qordoba 1236. i Bagdad 1258. godine. Do današnjeg dana se islamski svijet nije oporavio od ovih katastrofa.”
I u današnjem svijetu je takođe prisutan problem vlasti u islamskim zemljama. Muslimani su dezorijentisani i izgubljeni u ovom svijetu, nemaju pravog vođe.“Vladajuće elite su obično proizvodi zapadnih vojnih akademija i imaju jaku emocionalnu vezu sa zapadnom kulturom. Nekolicina njih ide do te tačke da smatraju da je islam prepreka razvoju, kao što je Mustafa Kemal učinio u Turskoj.” Na vlasti su dakle obično prozapadnjački režimi kao što su Saudijska Arabija, Egipat i Alžir koji su u stvari samo produžena ruka Zapada, a kroz historiju se pokazalo da Zapad nikada nije imao prijateljske namjere prema islamu.“Koristeći se prozapadnjačkim režimima, kao što su Saudijska Arabija, Egipat i Alžir, kako bi uništila islam, Zapadnjačka borba je (u određenoj mjeri) požnjela željene rezultate.”
Pored problema vlasti, na stanje islamskog svijeta je utjecalo nepostojanje intelektualne elite koja nije prozapadnjački orijentisana, ali koja takođe nije konzervativna u shvatanju islama. Naime još “u četrnaestom stoljeću fiksirana je ideja u islamskom pravu, pružajući se na zajednicu u cjelini, da je sve što je vrijedno znanja već spoznato i bolje shvaćeno od prvih generacija koje su bile bliske izvoru. Ovo je vodilo naobrazbi baziranoj na imitaciji (taqlid) i u potpunosti neislamskoj stagnaciji intelektualnog života.”
Do danas se ova ideja održala i ima mnogo svojih zagovarača. Međutim, i konzervatizam i modernizam negativni su za islam. Islamu su potrebni intelektualci koji istinski gaje na prvom mjestu vjerska, a zatim i patriotska osjećanja, i koji za cilj uistinu imaju prosperitet islamskih naroda. Ovakvi ljudi koji bi mogli poboljšati stanje muslimana rijetki su. To su samo pojedinci ili neke grupacije obično okarakterisane kao “ilegalne”, a koje vladajući režimi svim silama nastoje ugušiti. Njihovoj neefikasnosti doprinosi još i činjenica da su većinom nepovezani i samo lokalnog karaktera, tj. na nivou svoje države ili regije.
Što se ekonomskog stanja tiče, ono je u većini islamskog svijeta više nego kritično. Muslimani posjeduju znatne materijalne i ljudske resurse ali i pored toga nemaju jak i kompaktan ekonomski sistem, već samo rasparčane privredne rejone bez potrebne infrastrukture. To je učinilo njihove prirodne resurse samo jeftinom sirovinom za izvoz na Zapad, a njihov narod jeftinom radnom snagom.Nedostatak dugoročnog planiranja, neorganizovanost, slab razvoj, slabo investiranje,… sve je to rezultovalo opštim siromaštvom u islamskom svijetu. Činjenica je da ekonomsko stanje presudno utiče na prosperitet jedne države u bilo kom aspektu, stoga nije ni čudo što islamski svijet zaostaje u nauci, tehnologiji; i, što je najfatalnije po muslimane, njihova vojna moć je takođe na niskom nivou.Još jedan bitan činilac koji je uticao na stanje islamskog svijeta, a koji je proizišao iz nekoliko prethodnih, jeste skoro potpuna politička, ekonomska, tehnološka i svaka druga ovisnost o Zapadu. Otkako je Zapad ostvario enorman materijalni, naučni i tehnološki progres od 19. stoljeća, ostatak svijeta, a posebno islamski, ostao je potpuno u njegovoj sjeni i pod njegovom hegemonijom.
Islam je svojom porukom, svojim postulatima i principima, uvijek nastojao da formira pojedinca i da stvori zajednicu blagostanja i solidarnosti, u kojoj se poštuju svačija prava i ispunjavaju obaveze, gdje je bratstvo svih ljudi možda nedostižan cilj, ali cilj kojem se neprekidno teži. Međutim, kakvo je stvarno stanje muslimana
Islam je propisao bratstvo među njima, a oni su nesložni; neki čak međusobno ratuju za račun tuđina. Islam je zabranio socijalna zla kao što su prostitucija, alkohol, zelenaštvo, kamata, a to se sve pojavilo u “islamskim” zemljama, ostavljajući pustoš na porodičnom i društvenom planu.
Islam je proglasio da zemlja pripada zajednici, tj. svim muslimanima. Međutim, manjina moćnih prigrabila je najveći dio sebi, ostavljajući milione seljaka bez ikakva posjeda. Islam je proklamovao da u imanju imućnih ima dio koji pripada siromašnima, načelo čija bi dosljedna primjena pouzdano vodila stalnom smanjenju socijalnih razlika. A mnogi islamski gradovi pružaju primjere istovremene obijesne raskoši i bezgranične bijede. Islam kaže: nije musliman onaj ko prenoći sit dok je njegov susjed gladan. Prema nekim statistikama, u nekim muslimanskim zemljama broj hronično pothranjenih ljudi penje se i do 20%. Istovremeno njihova ‘braća’ po vjeri spavaju u svili i kadifi i san im nije nimalo nemiran, barem ne od griže savjesti. Islam je stvoro halifu, a on se pretvorio u tiranina i diktatora, koji je nesposoban da povede muslimane ka putu progresa, već eksploatiše vlastiti narod živeći rasipničkim životom na račun siromašnih narodnih masa.
Nabrajanje ovih žalosnih činjenica moglo bi se nastaviti u nedogled. Onima koji vjeruju u islam ostala je ipak jedna utjeha: ovo stanje nije rezultat primjene islama nego njegovog odbacivanja. Islam kao sveobuhvatan sistem života je univerzalan i savršen, ali to mnogi ne shvataju ili nece da shvate. Kada je islam bio islam, a muslimani istinski muslimani, naša zajednica je bila primjer napretka, blagostanja i idealnog društva. Za nadati se da će budućnost donijeti promjene koje će učiniti da muslimani ponovo postanu bitan faktor u kreiranju svjetskog poretka.
U nekoliko zadnjih godina sve više se aktuelizira pitanje koje se samo po sebi nužno nameće uzimajući u obzir današnje, savremene prilike u svijetu: Da li islam kao 14 stoljeća star vjerozakon može udovoljiti potrebama savremenog svijeta i odgovoriti na suvremeni izazov? Da li je možda postao staromodan u doba progresa nauke, tehnologije i čovjekovog prodiranja u svemirska prostranstva, te ga stoga treba odbaciti i ustanoviti novi stil življenja koji neće nepotrebno ograničavati i sputavati slobodu pojedinca drevnim dogmama i zakonima? Zar i danas čovječanstvo treba da se veže za njih iako su “neprikladni i prevaziđeni za svijet današnjice” i koji ne odgovaraju “zahtjevima vremena”?
Definicija, šta uopšte znači sintagma “zahtjevi vremena” i kako se ti zahtjevi određuju?
“Ovaj pojam ukazuje na to da vrijeme, kao promjenjiva dimenzija, u svakom svom dijelu donosi sa sobom neki novi zahtjev. Svako doba, svaka epoha, svako stoljeće iziskuje svoje potrebe koje ranije nisu postojale i prema kojima treba da izgradimo određeni stav. Tada su one potrebe koje čovjek ima u datom vremenu jedna vrsta zahtjeva tog vremena. Postavlja se pitanje da li se čovjek treba bespogovorno uskladiti sa nekom novom pojavom i prihvatiti je bez ikakve nedoumice? Šta bi to značilo i kakve bi sve posljedice sobom nosilo?”
Postoji i drugo tumačenje “zahtjeva vremena” po kojem taj pojam predstavlja zahtjeve ljudi datog vremena, tj. njihove želje, sklonosti i ukuse koji su u različitim vremenima manje ili više različiti. Prema ovome bi usklađivanje sa zahtjevima vremena značilo da trebamo vidjeti šta se to sviđa većini ljudi i šta je opći ukus, te slijediti bezuvjetno ono što je općeprihvatljivo.
“Ako je značenje pojma nužnosti vremena u skladu i sa jednim od ovih tumačenja, onda nije ispravno da čovjek slijedi zahtjeve svog vremena. Znači, nije ispravno slijediti sve ono što se pojavi u novom stoljeću samo zato što je pojava novog doba ili slijediti ono što se dopada većini. Nameće se pitanje: da li je sve što se dogodilo u novom dobu dobro i u interesu sreće čovječanstva? Odnosno, da li je čovjek stvoren tako da je sve novo obavezno i u interesu njegove sreće?
Da li je moguće da nešto novo što se pojavi u ovom stoljeću vodi ka dekadenciji i propasti društva? Da, moguće je. Moguće je da pojave svakog vremena budu u interesu sreće, ali isto tako i da vode ka nesreći.” Treba uočiti da pojmovi kao što su “novo” i “ staro” predstavljaju termine koji su vezani za promjenjive vrijednosti uslovljene vremenom i ne sadrže u sebi kriterij pozitivnog ili negativnog. Kategorično odricanje bilo klasičnog (starog) bilo modernog (novog) je potpuno neosnovano jer su prošlost i sadašnjost relativne i svako vrijeme ima svoje pozitivnosti koje trebamo prihvatiti i negativnosti koje trebamo odbaciti. Da li npr.narkomaniju, koja je proizvod napretka hemije, ili pornografiju, koja je rezultat moralne dekadence, trebamo prihvatiti samo zato što su odlike modernog društva? Dakle, ne može se sve što je pojava datog vremena i što je novo smatrati dobrim i naprednim. Ne može se neka pojava uzeti za pozitivnu samo zato što je ona trenutna moda među ljudima ili što se ona ljudima dopadaili sto je “in”Ne smijemo uvijek gledati kakav je ukus većine ljudi našeg vremena jer je moguće da volja većine nije uvijek u skladu sa stvarnošću i istinom.
Tako slijediti zahtjeve vremena pogrešno je. Čovjek mora promatrati određenu pojavu bez obzira na vrijeme, te napraviti selekciju-prihvatiti je ako je dobra ili odbaciti ako je loša. Samo ako u ovom kontekstu gledamo na zahtjeve vremena moguće je postići boljitak i sreću za čovječanstvo.U ljudskom životu postoje određene vrijednosti koje su nepromjenjive i koje važe u svakom vremenu. Ljudski život obuhvata niz segmenata kao što su intelektualni, socijalni, ekonomski, politički, vjerski, moralni, etički, naučni, kulturni, umjetnički, itd. Svi ti segmenti su integrisani u čovjeku koji ih ispoljava kroz određene aktivnosti, a znamo da te aktivnosti predstavljaju osnovu čovjekovog bitisanja i odvijanja ljudskog života.
Znači,Allah we teala je čovjeka stvorio sa nizom potreba koje se mogu podijeliti na fizičke i duhovne ili na promjenjive i nepromjenjive.
Čovjek ima potrebu za hranom, odjećom, staništem, privređivanjem, stjecanjem znanja, tehničkim dostignućima, itd. Međutim, da bi zadovoljio ove potrebe, čovjek treba i niz sredstava koja se u različitim vremenima bitno razlikuju jer ih gradi sam čovjek svojim mislima i kreativnošću. Ljudi svaki dan odabiru bolja sredstva i nastoje što lakše i sa što manje troška ostvariti određeni cilj. Stalno se iznalaze sredstva koja su bolja od dotadašnjih, tj. sredstvo koje je danas bilo potrebno sutra je usavršeno i više nije potrebno u starom obliku, i zahtjevi vremena se moraju mijenjati. Tako nešto doista jesu zahtjevi vremena koji su promjenjivi i koji proističu iz stvarnih ljudskih potreba uvjetovanih vremenom i novim okolnostima. Islam u potpunosti opravdava ovu vrstu zahtjeva jer su oni u službi stvarnog napretka čovječanstva. On određuje cilj i put za njegovo dostizanje, ali ne i sredstvo potrebno za realizaciju – to se prepušta ljudskom razumu.
Druga vrsta čovjekovih potreba su one koje stoje u vezi sa “ljudskom suštinom”, a ona je zajednički faktor svih ljudi i svih vremena, u svim djelovima svijeta i u svim okolnostima i okruženjima. To su duhovne potrebe koje se tiču vjere, suptilnosti, morala, etike i koje ne zavise od vremena i prostora. One se ne mijenjaju sa maršem civilizacije već predstavljaju konstantne, trajne i nepromjenjive zakone u svakom vremenu, jer se ljudska priroda kao takva ne mijenja.
“Da li su možda naši preci iz daleke prošlosti bili psihološki drugačiji od nas današnjih? Da li događaji poput ratova i krvoprolića ili vremena mira i harmonije imaju ikakvo drugačije značenje od onog današnjeg? Da li se na nepravdu, nasilje, laž, nemoral ikada gledalo kao na pozitivne pojave ili su uvijek predstavljale trajne poroke čovječanstva kojeg su pratile kroz historiju?… Ukratko, da li se vanjska i unutrašnja struktura ljudskog bića u prošlosti razlikuje od sadašnje? Odgovor je očigledno negativan. Ne možemo reći da se suština čovjeka kroz povijest izmijenila i da je on metamorfizirao u nešto drugo nego što je bio u prošlosti.”Ljudska priroda je univerzalna kao i njegove duhovne potrebe koje predstavljaju nepromjenjive vrijednosti ljudskog života.
Svaki musliman koji se izdiže iznad svakodnevnih događaja svjestan je da se muslimani danas nalaze pred novim razmeđima koji su veoma bitni za dalji tok ljudske historije. Činjenica je, kao što je jedan od najvećih politologa Samuel P. Huntington prognozirao, da je zapadna civilizacija na silaznoj putanji. Cjelokupna ljudska historija je pokazala da je nestanak civilizacija uzrokovan nestankom etike i morala u društvu, a to je prva karakteristika današnjeg Zapada. On jeste napredovao u naučno-tehnološkom pogledu, ali je svoju duhovnu komponentu skoro potpuno zapostavio i zanemario, što će nužno voditi u njegovu propast.Istina, zapadna civilizacija se još održava i dominantna je, ali samo dotle dok se ne suoči sa jednom novom, jačom civilizacijom koja će moći da preuzme vodeću ulogu u svijetu.
U međuvremenu, islam bi se trebao postepeno vraćati svom mjestu kao bitan faktor u kreiranju svijeta. Međutim treba nam biti jasno da naše stanje i naši problemi tek u dalekoj budućnosti dozrijevaju rješenjima, naše je da svojim djelima ubrzavamo uspone.
Postavlja se pitanje: šta da radimo kao muslimani koji hoće da žive u savremenom svijetu, ne gubeći ništa od svoje vjere i historijskog identiteta, da bi sebi osigurali jednu svijetliju budućnost?
Odgovor bi možda bio prihvatanje zapadne civilizacije, tj. njenih naučnih i tehnoloških dostignuća jer preko njih vodi put u budućnost. Svaki napredak u ljudskoj historiji je polazio od onoga što su ljudi do datog trenutka saznali i dostigli. Tako i asimiliranjem savremenih dostignuća Zapada, njegovih metoda, planiranja i dugoročne strategije, te dodavanjem islamske etike i morala moguće bi bilo stvoriti jednu daleko perspektivniju civilizaciju od bilo koje druge, baš kao što se to već jednom desilo u historiji dok su muslimani bili pod okriljem Kur’ana.Muslimani bi trebali da potpuno iskoriste egzaktne (fizičke) znanosti i tehnologiju od zapada, ali tako da ih nauče a zatim kanaliziraju sredstvima vlastite inteligencije i industrije. To usklađivanje ciljeva i metoda koje nedostaje na Zapadu moglo bi promijeniti sudbinu svijeta i odvesti ga istinskom progresu u materijalnom i u duhovnom smislu. Zapad ima sva sredstva u svijetu ali mu nedostaje zdravi smisao za humane ciljeve, dok je islamski svijet materijalno siromašan, ali obogaćen duhovnim ciljevima i idealima.
Mi treba da crpimo dostignuća moderne civilizacije kao i prvotne izvore islama, te da težimo moderniziranju bez kompromisa sa islamslim principima i vrijednostima. Mora nam biti jasno da islam razlikuje modernizaciju i razvoj, s jedne strane, i sekularizaciju i vesternizaciju, s druge.
“Islamski sistem nije ograničen samo na kopiju prvog islamskog društva, već je to svaki društveni oblik u kojem se vlada po ukupnom islamskom pogledu na život… Islamski sistem ima prostora za postizanje modela koji su u suglasju s prirodnim rastom društva i novim potrebama suvremenog doba sve dok totalna islamska ideja vlada ovim modelima”
“Mi moramo dati stvaralački, pozitivan odgovor na ovu situaciju pokušajem da se shvati priroda zapadnog izazova i da se tom izazovu ponudi neka alternativa. Izazov Zapada nije ograničen na političku dominaciju. To je zapravo izazov nove civilizacije koja ima svoj osobni pogled na svijet i društveno-ekonomske institucije koje teže da politički ovladaju diljem svijeta. Odgovor bi, kao takav, morao biti više pozitivan i opsežan: pripremiti se za beskompromisnu konfrontaciju sa izazivajućom silom i ponuditi islam kao alternativni temelj kulture i civilizacije. Ovo je odgovor koji bi zagovarao nastupanje islama kao društveno-političkog pokreta koji ide za tim da se vrati izvornoj poruci islama, koji teži da otkrije relevantnosti islama za naše vlastito doba i da se bori za promjenu status quo-a i koji iznova želi izgraditi društvo i njegove institucje u svijetlu jednog islamskog miljea te inspirirati pojedinca novom vizijom i novom sudbinom.”
Odgovor Zapadu morao bi se voditi istom strategijom i metodama kojim se on koristi da održi svoju hegemoniju. Zbog toga muslimani moraju naučiti da proučavaju Zapad i njegove ideje, da bi uvidjeli šta je to što je Zapad dovelo do statusa kojeg danas uživa, te da bi shvatili šta oni trebaju činiti. Odgovor bi, kako je već rečeno, trebao biti opsežan i sveobuhvatan.
Kako cijelokupno političko, ekonomsko i socijalno stanje jedne države ili sistema ustvari počiva na intelektualnoj eliti, na prvom mjestu u perspektivi za budućnost nalazi se stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća. Ta inteligencija bi trebala da zagovara islamski integrizam, tj. življenje islama kao cijelokupnog sistema koji obuhvata politiku, nauku, moral, ekonomiju, i sve ostale aspekte ljudskog života.
Nedostaci koji su se dosada javljali u islamskom djelovanju moraju se ispraviti da bi se mogao ostvariti progres. Potrebno je zajedničko djelovanje uz uzajamnu konsultaciju i timski duh, što očito nedostaje kod muslimana. Regionalizam i nacionalizam koji su kod mnogih prisutni moraju se prevazići i zamijeniti bratstvom svih muslimana očitovanim u islamskom imperativu da nema prednosti Arap nad Nearapom niti crnac nad bjelcem osim po bogobojaznosti.
Nadalje, muslimanima je potrebno planiranje u najširem smislu, određivanje i usaglašavanje ciljeva i sredstava, osnivanje institucija, aktivnost kroz medije, i niz drugih inovacija u njihovom djelovanju.
Primarni zadatak ove intelektualne elite bi bio prosvjeta i buđenje vjerske i društvene svijesti kod muslimana u cilju preporoda narodnih masa. Svaki preporod nastaje kao rezultat stvaralačkog dodira, simpatije ili unutrašnje saglasnosti između svjesnih, vodećih elemenata jednog društva i širokih slojeva naroda. Vodeća grupa je volja i misao, a narod srce i krv svakog dubinskog pokreta.
“Muslimani ne treba da tvrde kako je islam superioran u odnosu na druge religije, zbog toga što je to hak (istina). No hak sam po sebi nije dovoljan. On mora biti intelektualno i racionalno ubjedljiv. Moramo oživiti islamsko školstvo koje će proizvesti psihološki okvir djelovanja, koje će biti jasno i razborito kao i ostali sistemi obrazovanja u upotrebi. Zapadno rezonovanje i moralna praznina koja vlada na Zapadu, dat će publiku sposobnu da shvati intelektualne i razborite argumente muslimana. Ako možemo ponuditi nešto, već imamo publiku na zapadu koja nas podržava. Historijski, islam je uvijek bio u prednosti, pa je nudio najbolju socijalnu i političku alternativu. Gdje god bi se našli potlačeni, iskorišteni, neobrazovani, siromašni i napušteni, uz nepravedan socijalni sistem, ljudi bi uvidjeli superiornost islama, jer islam nudi socijalno-ekonomsku i političku alternativu. Ali, prije svega toga, muslimani danas moraju da prežive kao muslimani.”
Pored duševnog preporoda potrebna je i ekonomska moć da bismo ponovo vratili svoj ugled u globalnim razmjerama. To bi trebalo samo proizići ukoliko ispravno shvatimo i sprovedemo ‘integralni’ islam. Mi moramo stvoriti jak ekonomski sistem sa svojim materijalnim i ljudskim resursima umjesto da oni predstavljaju predmet eksploatisanja. To bi zahtijevalo planiranje, organizaciju, investiranje, itd. Posjedujemo resurse, ali imamo manje organizacije i infrastrukture. Potrebno je ciljano raspolaganje i upravljanje našim ljudskim i materijalnim resursima da bismo stvorili kompaktnu cjelinu.
“Podsjetimo se da zajednica neće imati značajniji utjecaj ako je slaba, siromašna i ignorirana. Da bismo postali snažni i jaki u društvu, moramo se školovati i zauzimati visoke školske funkcije. Moramo obrazovati više diplomata, profesionalaca, biznismena, kao i dati veću ulogu ženi u zajednici. Ekonomski prosperitet je vrlo bitan…(npr.) trenutno zajednica od 300.000 Židova ima više milionera nego tri miliona jaka zajednica muslimana u Britaniji. Ovo se mora promijeniti. Nema ništa lošeg u bogatstvu, ukoliko smo moralno u pravu i ukoliko doprinosimo slavi islama.”
Međutim, ponovo treba naglasiti da muslimani danas prvo moraju da prežive kao muslimani. Naime, svaki narod, prije nego što je mogao izvršiti neke globalne promjene i time utjecati na historiju, morao je proživjeti period unutrašnjeg očišćenja i praktičnog prihvatanja nekih temeljnih moralnih stavova. Svaka moć u svijetu počinje kao moralna čvrstina. Svaki poraz počinje kao moralno zakazivanje. Sve što se želi ostvariti mora se prvo ostvariti u dušama ljudi.
Ali, šta bi značila vjerska obnova kao preduslov za bolju budućnost? Ona bi prije svega značila dvije stvari:novu svijest i novu volju.
Vjerska obnova je jasna svijest o pravom cilju života, o tome za šta se živi i za šta treba da se živi. Je li taj cilj lični ili zajednički standard, slava i veličina nečije rase i nacije ili bratstvo i solidarnost među ljudima, afirmacija vlastite ličnosti ili Božije volje i moći u ljudskim srcima i ljudskom društvu, čijim ostvarenjem bi bilo uspostavljeno opšte blagostanje čovječanstva?
Druga komponenta vjerske obnove je spremnost da se izvršava imperativ koji nameće svijest o cilju. Zato je vjerska obnova jedan kvalitet moralne uznesenosti i oduševljenja, jedna psihoza nadmoći duha nad stvarima, jedno stanje doživljenog i praktičnog idealizma u kojem obični ljudi postaju sposobni za izvanredna djela hrabrosti i požrtvovanja. Ona je i jedan novi kvalitet vjere i volje u kojem svakodnevna mjerila mogućeg prestaju da vrijede i u kojem se pojedinac i čitave skupine neočekivano uzdižu do stepena žrtvovanja za ideal. Bez ovog novog stanja duha i osjećanja nemoguće je postići bilo kakvu istinsku promjenu u današnjem muslimanskom svijetu.
Polazna tačka prethodno pomenute obnove jeste sigurno pojedinac. Mi nećemo uspjeti promijeniti naše sadašnje stanje dok ne promijenimo sami sebe, tj. naš odnos prema Bogu , jer vjerska obnova već po svojoj definiciji podrazumjeva počinjanje od samoga sebe, od vlastitog života. Svaki musliman za sebe treba da se ponovo ispuni duhom islama i da slijedi njegove smjernice za formiranje univerzalnog portreta islamske ličnosti, koji važi u svakom vremenu i prostoru. Musliman mora da uredi odnose sa Bogom, ljudima i svijetom koji ga okružuje izvršavajući svoje dužnosti i poštivajući prava drugih, te u sebi treba da sadrži i objedini sve pozitivnosti i vrijednosti života, kao što su moral, etika, kultura, znanje, mudrost, sposobnost, itd. Najpotpunije vjere je onaj ko je najpotpunijeg morala, kako se u jednom hadisu kaže. Stoga muslimana moraju da krase lijepo ponašanje i ophođenje, ljubaznost, humanost, solidarnost, povjerljivost, razumijevanje, i sve ostale vrline kojima je islam dao status imperativa.
Znanje je takođe obavezno svakom savjesnom muslimanu, jer je ono ključ uspjeha. Na svakom polju bi se trebao steći određeni kvantum znanja, radi formiranja svestrane ličnosti koja bi mogla odgovoriti savremenim izazovima. Musliman mora osigurati odbranu vjere na intelektualnom planu kao i odbranu njenih duhovnih aspekata savremenim jezikom. Zbog toga je proučavanje prvenstveno islama a zatim i drugih religija i ideologija veoma bitno kako bi se uočile njihove slabosti i dao odgovor na kritike koje se podižu sa njihove strane.
Najkompleksnije područje praktičnog aspekta života sa kojim se musliman susreće jeste politika. Prema njoj musliman ne smije ostati ravnodušan jer je poznat princip: ako se čovjek ne bavi politikom, ona će se baviti njime. Ovdje je bitno spomenuti dva hadisa u kojma se kaže da nije musliman onaj ko se ne brine o problemima svoje zajednice i da je najbolji onaj ko je najkorisniji društvu. Pozeljno je da je musliman upućen u svoju stvarnost i tokove zbivanja oko njega.
Muslimani trebaju spoznati cijelokupnu situaciju u kojoj se nalaze, sve njene dimenzije, i odgovoriti na savremeni izazov. Ali prvo moraju proći fazu unutrašnjeg preporoda i vratiti se istinskom islamu tako da on ponovo predstavlja najbitniji faktor kreiranja ljudskog života. Nada je svakog muslimana zabrinutog za budućnost islama i čovječanstva da će energija i vitalnost islama, ukoliko on ponovo postane relevantan u životima muslimana, reagovati na konstruktivan način i vratiti muslimanima njihov ugled u jednoj svijetlijoj budućnosti.
Vrijeme u kojem živimo jeste burno, vrtoglavo, puno promjena i razlika. Svijet ide u korak s vremenom i donosi nove prilike i okolnosti kojima se ljudi moraju prilagođavati. Od iskona svijeta ovaj zakon važi, jer je nestabilnost jedna njegova karakteristika: vrijeme je konstantno promjenjiva dimenzija a time i vanjski svijet jer je za njega vezan.
Međutim, osnovna karakteristika svijeta i ljudi na njemu jeste nepromjenjivost njihove suštine od nastanka pa do danas. Svijet, u biti, nikada neće biti ništa drugo do prostor i mjesto u kojem ljudi žive, a ljudi u biti neće biti drugo do bića koja vječito traže sreću i smiraj.
Savremeni svijet, tj. svijet u kojem živimo, uskraćuje ljudima mogućnost za postizanje tog cilja, jer je potpuno reducirao čovjeka i sveo ga samo na ovozemaljsko biće i roba materije. Sa ovako “osakaćenom” ljudskom prirodom nemoguće je postići mir, jer upravo taj dio čovjekove prirode koji se negira predstavlja ustvari njegovu glavninu, ono što čovjeka čini čovjekom. Čak štaviše, zanemarivanjem svog Izvora čovjek postaje samo sićušno stvorenje bez težine i vrijednosti.
Dominirajući “civilizacija” želi postići blagostanje bez prisustva Boga, kao da je moguće doseći mir koji je udaljen od izvora svakog mira (As-Selam), što je jedno od Božijih imena. Puko materijalno blagostanje ne može čovjeku dati ono za čim teži, već samo ukoliko se uzme u obzir ukupnost čovjekovog bitisanja moguće je ostvariti harmoniju između čovjeka i svijeta i stvoriti idealnog pojedinca i zajednicu.
Musliman, u istinskom značenju tog pojma, trebao bi predstavljati potpunog čovjeka koji je objedinio sve elemente svog postojanja; koji u sebi sadrži sve duhovne vrijednosti ali i sve pozitivne strane materijalnog, odnosno naučno-tehnološkog progresa. Ovako gledano, musliman ne samo da predstavlja idealnog čovjeka za neko minulo vrijeme, kao što to mnogi žele prikazati, već je on, u ovom smislu homo univerzale za svako vrijeme i na svakom prostoru.
