Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže:„Nemojte grditi moje ashabe! Nemojte grditi moje ashabe! Tako mi Onoga u čijoj je Ruci moja duša, kada bi jedan od vas podijelio zlata koliko je brdo Uhud ne bi dostigao vrijednost pregršta jednog od njih, a ni njegovu polovinu.“Buhari-Muslim.
Imran ibn Husejn radijallahu anhu kaže da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Najbolji dio moga Ummeta je moja generacija, zatim ona koja dolazi iza nje, a potom ona koja slijedi iza njih!” Ljubav prema ashabima je rezultat ljubavi prema Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem. Tirmizi prenosi od Abdullaha ibn Mugaffela radijallahu anhu da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Zaklinjem vas Allahom u pogledu svojih ashaba! Nemojte se, poslije mene, okomiti na njih.
Ko ih zavoli, zavolio ih je iz ljubavi prema meni. Ko njih uznemiri, uznemirio je i mene, a ko uznemiri mene, taj je uznemirio i Allaha, a ko Allaha subhanehu ve te’ala uznemiri, On će ga ubrzo kazniti!” Shodno navedenim hadisima, Ebu Dža’fer Et-Tahavi u svom čuvenom akaidskom djelu, čiji jedan od komentatora kaže: “Volimo drugove Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Ne pretjerujemo u ljubavi prema ikom od njih. Ne odričemo se nijednog od njih, napuštamo svakoga ko ih mrzi i ko ih loše spominje. Samo ih s dobrim spominjemo. Ljubav prema njima je vjera, vjerovanje i dobročinstvo. Mržnja prema njima je nevjerstvo, licemjerstvo i nasilje.”
Muslim u svom Sahihu prenosi od Ebu Seida el-Hudrija radijallahu anhu da je rekao: “Došlo je do nesporazuma između Halida ibn Velida i Abdurrahmana ibn Avfa, pa ga je Halid uvrijedio, te je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Ne vrijeđajte nikog od mojih ashaba! Kada bi neko od vas podijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi postigao ono što bi neko od njih postigao (kada bi udijelio) pregršt ili pola pregršta (zlata)!”
Abdurrahman ibn Avf je bio jedan od prvih muslimana, a Halid ibn Velid je primio islam tek poslije potpisivanja ugovora na Hudejbiji. Dakle, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je zabranio da ashabi koji su kasnije primili islam vrijeđaju one koji su ga ranije primili, zbog toga što su se oni mnogo duže družili sa Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem i potpomagali ga, pa su stekli tolike zasluge, tako da ovi drugi, kada bi podijelili zlata koliko je brdo Uhud, ne bi postigli ono što bi postigli oni prvi kada bi podijelili pregršt ili pola pregršti zlata. Kad je ovakav odnos između pojedinih generacija ashaba, pa kakav je tek odnos između kasnijih generacija i ashaba.
Tabi’ini su bili svjesni činjenice da su ashabi svojim imecima i životima potpomagali i štitili najdraže Allahovo stvorenje, Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, pa su ih veoma poštovali i ponosili se svojim druženjem s njima. Pogledajmo samo sa kolikim divljenjem Kajs ibn Ebu Hazim kaže:”Vidio sam Talhinu ruku, kojom je on štitio Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem, već se osušila!”Naime, u bitci na Uhudu, kada su se mušrici okomili na Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem nekoliko ashaba ga je štitilo svojim tijelima. Među njima je bio i Talha ibn Ubejdullah, koji je tom prilikom zadobio više od sedamdeset rana, a od njih mu se kasnije osušila ruka. Generacija ashaba, općenito uzevši, najbolja je generacija muslimana.
Nesumnjivo je da se ashabi razlikuju u pitanju fadileta (koristi), shodno vremenu primanja islama, zalaganju, sposobnostima i drugim osobinama, ali to ne znači da možemo neke od njih mrziti, napadati i omalovažavati. Ovdje se posebno spomenje slučaj Muavije, prema kojem mnogi imaju neobjektivan stav. Zanemaruje se činjenica da je on bio jedan od pisara
Objave, da ga je Omer radijallahu anhu postavio za namjesnika Sirije i da su muslimani, uglavnom, bili zadovoljni njegovom vladavinom, nakon što mu je Hasan radijallahu anhu prepustio hilafet. Povod negodovanja prema Muaviji je njegovo nepriznavanje Alije halifom i kasnije, oružani sukob između njih dvojice. Iako je Alija radijallahu anhu u ovom slučaju bio u pravu, to ne znači da Muavija nije imao opravdanje za svoje postupke.
Naime, obojica su postupili po svom vlastitom idžtihadu. Poput Muavije radijallahu anhu, i njegova majka Hinda kći Utbeta ibn Rebia, neopravdano je omržena od mnogih muslimana. Činjenica je da je ona bodrila mušrike u borbi protiv muslimana prilikom bitke na Uhudu i iznajmila Vahšija da ubije Hamzu radijallahu anhu, Muhammedovog sallallahu alejhi ve sellem amidžu, koji je predhodno, u bitci na Bedru, ubio njenog amidžu Šejbu.
Međutim, prilikom osvajanja Mekke, ona je iskreno prihvatila Islam i Muhammed sallallahu alejhi ve sellem joj je oprostio. Zato je sasvim logično što Buharija u svom Sahihu, u knjizi o vrlinama ashaba, jedno poglavlje posvećuje Hindi i u njemu navodi hadis koji je prenjela Aiša radijallahu anha rekavši:”Došla je Hind, kći Utbeta i rekla: -Allahov Poslaniče, na cijeloj
Zemlji nije bilo čeljadi za koju bi mi bilo draže da budu ponižena od tvoje čeljadi, a danas je postalo tako da na cijeloj Zemlji nema čeljadi za koje bi mi bilo draže da budu časnija od tvoje čeljadi!” Aiša dalje kaže: “Tako mi onog u čijoj je ruci moj život, ona je također rekla: – Allahov Poslaniče, Ebu Sufjan je škrt čovjek, pa da li je meni grijeh, da od onog što on ima, nahranim svoju porodicu?
Nije, odgovorio je on, ali samo u granicama uobičajenog!”Iz ovog slučaja jasno se vidi da je Hinda iskreno prihvatila Islam, jer nije htjela dati prisegu da neće krasti dok ne sazna jeli joj dozvoljeno da od svog supruga tajno uzima više nego što joj on daje za izdržavanje porodice.
A da je njeno priznanje islama bilo formalno i neiskreno, ona se ne bi raspitivala o posljedicama tajnog uzimanja muževog imetka, niti bi o tome razmišljala. Prema tome, kad je Hinda iskreno prihvatila islam i Muhammed sallallahu alejhi ve sellem joj oprostio, zar i mi nismo dužni da se u pogledu nje, ugledamo na Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i oprostimo joj ono što je radila prije nego što je primila islam.
Kao zaključak i početak svemu što je navedeno, neka posluže riježi Tahavije u njegovom već spomenutom akaidu: “Svjedočimo džennet desetorici koje je imenovao Muhammed sallallahu alejhi ve sellem i obradovao ih njime. Njegova riječ je istina. Oni su: Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha, Zubejr, Sa’d, Seid, Abdurrahman ibn Avf i Ebu Ubejde el-Džerrah, a on je povjerenik ovog ummeta. Allah je njima bio zadovoljan i mi smo njima zadovoljni. Ko lijepo govori o drugovima Poslanika i njegovim čestitim ženama i njegovom čestitom potomstvu bez i najsitnije mrlje, udaljio se od licemjerstva!”
