Dennet, pak, kaže da je važnije pitanje, je li religija temelj moralnosti, dobivamo li sadržaj moralnosti od religije, je li ona jedna i nezamjenjiva infrastruktura za organizaciju moralnog djelovanja, i osigurava li ona moralnu ili duhovnu snagu, da bi na kraju zaključio: Tek kada oblikujemo sveobuhvatno gledište o tim brojnim vidovima religije, moći ćemo osmisliti obrambene strategije kako reagirati na religije u budućnosti. Želja da se osmisle takve obrambene strategije,pokazuje koliko je ateizam isključiv i nespreman na suživot sa religijskim svjetonazorom.
Moramo podsjetiti, što je vrlo zanimljivo, da je sam Darwin bio mnogo oprezniji ne glorificirajući ni u jednom momentu svoju teoriju, jer u poglavlju „Poteškoće u teoriji“ svog Porijekla vrsta korektno naglašava da se „te poteškoće i prigovori mogu razvrstati u slijedeća pitanja: Ukoliko su jedne vrste potekle od drugih vrsta pomoću finih odstupanja, zašto posvuda ne vidimo bezbrojne prijelazne oblike?Zašto sva priroda nije u konfuziji, umjesto što su vrste, kao što vidimo, tako dobro definirane. Pošto su po ovoj teoriji bezbrojne prijelazne forme morale postojati, zašto ih nenalazimo ugrađene u mnogim Zemljinim slojevima? Zašto ne nalazimo blisko povezane prijelazne vrste u srednjoj regiji (sloju), koji potiče iz doba u kome su vladali posredni (prijelazni) uvjeti za život?“(10)
Ni do dana današnjeg evolucionisti nemaju odgovore na ta, od samog Darwina, dobro postavljena pitanja. Stvarno, zašto arheolozi ne pronalaze izumrle mutante koji nisu preživjeli jer su bili evolucijski loše i neprilagođeno rješenje? A znamo, da je samo vrlo mali broj mutacija povoljan za prirodnu selekciju. Gdje su fosili organizama sa greškom koji bi morali postojati ako je teorija evolucije istinita?!
Naravno da ne želim osporiti bilo kome pravo da vjeruje u evoluciju ali tada ne možemo govoriti o znanosti. Da bi znanstveno istražili neku pojavu ili proces postoje samo dva načina: posmatranjem te pojave a zatim njenom eksperimentalnom potvrdom. Evoluciju ne možemo posmatrati (ni prošlu ni sadašnju) a nema načina da se pokusima dokaže bilo šta iz njene povijesti. Karl Popper smatrao je temeljnom osobinom neke znanstvene teorije mogućnost da budeopovrgnuta. Teorije koje ne zadovoljavaju ovaj uvjet ne mogu biti u rangu znanosti, već ih je smatrao pseudoznanstvenim. Očigledno da evolucija predstavlja dobar primjer takve teorije jer njeni zagovornici sve argumente protivne evoluciji uvijek protumače na način (nedostajuće karike će se pojaviti) da ona nikako ne može biti pogrešna.
Zaključak
– Ako bismo prihvatili atestičke postulate da postoji samo materijalna pojavnost i da je preko nje sve objašnjivo;
– Ako prihvatimo da je sav živi svijet zaključno sa čovjekom rezultat evolucije i prirodnog odabira;
– Ako prihvatimo, po teoriji mema, da su korijeni naše religioznosti i morala, također, rezultat evolucije;
– Ako prihvatimo da nikakav inteligentni dizajn, nikakav svjesni plan, nikad nije postojao niti imao bilo kakvog uticaja od Velikog praska do danas;
Tada bi evolucija bila odgovorna za sve što ljudi rade (pa i u ime religija), za sav terorizam i ratove, za sve diktatore i apsolutiste i za sve što se čini zbog pohlepe i mržnje, zbog borbe za vlast i za energetske resurse. Tada bi nepostojanje vjerovanja, kako bezazleno kaže Dawkins, moralo preuzeti kompletnu odgovornost i ne bi se mogli tražiti alibiji u raznim religijama. Da li je ateizam spreman i sposoban prihvatiti takav izazov – da evolucija preuzme zasluge ali i odgovornosti Stvoritelja? Uvjeren sam da nije. Kad bi se stvarno suočili sa tom mogućnošću da nema Boga, mislim da bi se prvi pobunio, upravo, Dawkins – jer, bez Boga, on bi ostao bez posla.
Mi, koji vjerujemo u Boga, mirni smo, jer znamo da je On: Bezprimjerni Tvorac iz ničeg, znamo da On upravlja i održava, da je On Vječni koji je postojao oduvijek i postojaće zauvijek. Dokaz za to imamo u našem srcu, u našoj duši, u našem postojanju, kao i u postojanju cjelokupne prirode i svih njenih prirodnih zakonitosti, uključujući i opstanak najprilagođenijih, ali samo kao jedan od mehanizama koji je Tvorac ugradio (kao i gravitaciju ili elektromagnetne talase) u tom procesu postojanja.
Vjera je ta koja nam vrjednuje savjest i upravlja prema moralnom zakonu i uči nas da su sve znanosti sredstva, a ne ciljevi, kao i to da je materijalni progres sredstvo, a ne cilj. Materijalno je, kao i mi, stvoreno – a nije bog koji se obožava.
Znamo, također, da je Onaj Koji iz neživog izvodi živo, u primjeru jezika genetike po čijem softveru je izgrađen svaki živi organizam, dao dokaz svog savršenog stvaranja svega u paru, da bismo se mogli učiti na tom primjeru i diviti se tom savršenstvu. On nam je dao Uputu u svojim Knjigama, ali sa potpunom slobodom izbora zabranivši u Kuranu časnom bilo kakvu prisilu prilikom toga. Kad, mi ljudi, prihvatimo tu ideju, spoznamo je i ona nađe mjesto u našem umu i srcu, sva dobrobit od toga ide samo nama. Bog je iznad toga da bi Njemu trebale naše molitve i naši obredi da bi On imao bilo kakvu korist od toga. Njegova ideja oplemenjuje nas i daje smisao našem životu.
Jedinstvo pojavnog svijeta, koje eveloucionisti tako rado koriste u prilog svoje teorije, lijepo je u devedestim godinama prošlog stoljeća, pojasnio Mustafa Mahmud: „Drugačije rečeno – sve vrste stvorenja potječu iz jedinstvene materije, jedinstvenog svilenog končića od kojeg je sagrađena vasiona, u njenim raznim oblicima, detaljima i likovima. Razlika između jedne i druge vrste, između jednog i drugog stvorenja, svodi se samo na odnos kvaliteta i kvantiteta, u srazmjerama i njihovom modeliranju – sirovina je ista. To je tajna koju nam otkriva srodnost, bliskost i sličnost između čovjeka i životinje, ukrotitelja i divlje životinje, između nosa i mirisnog cvijeta, između oka i i divnog prizora zalazećeg sunca. Tu leži tajna ove svemirske harmonije i reda. Sve što postoji, članovi su jedne porodice, potekli su od jednog oca.“ (11)
Da li će nove generacije u ovom 21. stoljeću doseći odgovore, i spoznati nepoznato, uskladiti znanost i vjeru u Boga, ili ćemo kao racionalni, moderni, prosvijećeni i sekularizirani kozmopoliti doživjeti konzumersku sudbinu koja nam se nudi u prvoj deceniji tog stoljeća kad nam „prosvjetiteljska“ sebičnost donosi sa sobom iracionalnost otpada, ogromnu nezaposlenost, nejednakosti bez srama i manipulativno medijsko oglašavanje u funkciji svega toga.
Gomilanje kapitala postalo je samo sebi svrhom dok nam berzanska ovisnost preživljavanja u nasumičnoj fluktuaciji tržišta nosi neskriveno sa sobom kolonijalizam i imperijalizam, koji teško da se uklapaju u prosvjetiteljske vrijednosti. Globalna pohlepa, u ime malog broja ljudi, produbljuje jaz između prebogatih i gladnih. Politički individualizam, koji bi nas trebao zaštiti od osionosti moći, rezultira drastičnim opadanjem društvene solidarnosti. Vitalni projekt ovladavanja prirodom, koji bi trebao da nas oslobodi uloge samoizmučenih žrtava vlastitog okoliša, rezultira posvemašnjim zagađenjem planeta sa nesagledivim posljedicama.
Bez obzira što trendovi današnjice žele od nas stvoriti vrhunske profesionalce ili bolje rečeno, žive robote, idealne svojim poslodavcima, ne smijemo zaboraviti da je univerzalna ljudska duša uvijek na tragu spoznaje o Bogu i svjedočenja Njegovog apsolutnog prisustva pri čemu joj je data mogućnost izbora, da svjedoči vjeru u Stvoritelja ili, pak, da negira Boga kao izbor trajnog zaborava, sve do neizbježnog Časa kada će spoznati istinu, suočiti se sa Tvorcem i bespomoćno zapomagati: Dabogdom, ostatdoh zauvijek zemljanim prahom.
Molim Boga Svevišnjeg, da što manje ljudskih duša na Danu svođenja računa, zavapi na takav način, a da što više ljudi bude na pravom Božijem putu učenja, širenja spoznaje i razumijevanja, jer ćemo se samo tako bolje upoznati i postati bliži jedni drugima, ali i našem Stvoritelju.
Autor: Ejub Topic
