Nauka & Kultura
Featured

Znameniti ljudi muslimanskog čovječanstva

Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti!

Dva važna proročanstva, jedno biblijsko a drugo kur’ansko, na samom početku privlače našu pažnju, jer svako na svoj način nagovješ­tava geografiju ne samo muslimanskog, već i cjelokupnog jednobožačkog čovječanstva za ovih potonjih četiri hiljade godina.
Prvo proročanstvo, biblijsko, odnosi se na Ibrahima (Abrahama), jednog od najvažnijih Božijih vjeronavjestitelja. U Bibliji se to pro­ročanstvo iznosi u nekoliko mahova, a u jed­nom se ulomku veli da je Jahve jedne noći zo­vnuo Ibrahima i rekao mu:

“Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti!”
A onda (Jahve) doda: “Toliko će biti tvoje potomstvo!”[1]
Drugi biblijski ulomak koji govori o ovom proročanstvu spomenuo je, uz “zvijezde na ne­bu”, i “pijesak na morskoj obali”, tu moćnu se­mitsku metaforu kojom se od pradavnih vre­mena izražavala snaga, brojnost, mnoštvo i široka rasprostranjenost.
Bog Veličanstveni, veli se u Bibliji, ovaj put je rekao Ibrahimu:
“… Svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvo­je potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj… “[2]
Drugo proročanstvo je kur’ansko i nalazi se u suri Fatir (Stvoritelj), XXXV 27-28., i glasi:
“… A ima planina bijelih i crvenih puteva, raznolikih boja, i onih tamnih, crnih! A ima ljudi, i životinja, i stoke isto tako boja raznolikih!”[3]
Kur’ansko proročanstvo nije upućeno nek­om Božijem poslaniku posebno. Ono spominje “puteve” po zemaljskim gorjima, staze “bijele, crvene i one tamne, crne”. U ovoj kur’anskoj “metafori puteva” čita se nagovještaj o hodu čovječanstva “putevima islama” ili o širenju islama u sve čovječanske rase, “bijele, crne i žute/crvene”.
I doista, Ibrahimovo (Abrahamovo) duho­vno potomstvo među monoteistima je brojem i utjecajem možda najznačajniji segment čovječ­anstva u ovom nama poznatijem i razvidnijem dijelu povijesti.
Njegov muslimanski dio je stoljećima bio kulturno, civilizacijsko i političko središte čov­jekom najobilježenijeg dijela svijeta. Taj je svijet u permanentnom potvrđivanju: petnaest stoljeća povijesti islama jest vrijeme mnogostranog izražavanja vjere islama, “širenja” islama u prostoru, vremenu, jezici­ma, kulturama, civilizacijama… Antropolog i etnolog Richard V. Weekes, u knjizi Muslim Peoples (Muslimanski narodi)[4] tvrdi da ima tri stotine muslimanskih naroda, da govore goto­vo svim velikim jezičkim porodicama čovječanstva i da žive u brojnim kultur(al)nim zonama svijeta.
Richard V. Weekes navodi da muslimani go­vore ogromnim brojem jezika i jezičkih porodi­ca kao što su indo-evropska, afro-azijska, mala­jo-polinežanska, uralo-altajska, nigero-kon­goaška, ibero-kavkaška i druge. Kad su posrije­di kultur(al)ne zone muslimanskog svijeta, Ric­hard V. Weekes i Seyyed Hossein Nasr,[5] među ostalim, tvrde da postoji devet osnovnih: arap­ska, iranska, turska, indo-pakistanska, malaj­ska, indonezijsko-polinezijska, crno-afrička, zo­na tzv. “perifernog islama” i kultur(al)na zona dijasporalnih muslimanskih zajednica.
Svi ti narodi, svi ti jezički, kultur(al)ni, civi­lizacijski svjetovi islamskog i muslimanskog čovječanstva, dali su veliki broj znamenitih lju­di, velikana pojedinačnog duhovnog izraza isla­ma, na svim područjima života i čovjekovog potvrđivanja. Islamski svijet je imao i ima svo­je glasovite državnike, vojskovođe, teologe, naučnike, ljekare, filozofe, geografe, povjes­ničare, leksikografe, književnike, pjesnike, mu­zičare, likovne umjetnike, prevodioce, putnike… I kao što je islam pokrenuo i pokreće mnoge narodne zajednice, tako je pokrenuo i pokreće pojedince u kojima je islam duha i duh islama našao svoju pojedinačnu realizaciju.
U svim pojedinačnim realizacijama islama vjera je nepresušivi i neprekidivi iskon društvenih, kultur(al)nih i civilizacijskih horizonata.
Kad su muslimanski narodi posrijedi, islamska se povijest može čitati praćenjem koncentričnih krugova vremena i prostora, i u svakom krugu moguće je naći utrveni trag epoha ili razdoblja u kojima su se javili narodi i znameniti ljudi koji su preuzimali svjetionik islama ponijeli ga dalje i dublje, prostorom, vremenom, kulturom, civilizacijom. Arapi su iznijeli islam na svjetsku pozornicu, potom su ga preuzeli i ponijeli Perzijanci, zatim Turci…
Sličnu ulogu koju su imali Turci u Maloj i srednjoj Aziji, imali su Berberi u sjevernoj i saharskoj Africi primajući islam od Arapa, a potom su ulogu Berbera u Africi nastavili narodi kao što su Mandingo, Yaruba i drugi. U koncentrične krugove islama stupili su potom brojni narodi Indije,Malezije, Indonezije… Novi koncentrični krug islama, onaj dijasporalni, koji se formira u zapadnoj hemisferi, opisan je u mno­gim današnjim djelima tipa Islam u Evropi.[6]
U ovom petnaest stoljeća dugom ulasku islama u vrijeme i povijest uočava se da islam nije, stvarajući svoj istok i svoj zapad, uništio ili pobrisao jevrejski istok i jevrejski zapad, ni­ti je pobrisao kršćanski istok i kršćanski zapad. Islamska povijest najbolji je dokaz da na jednoj geografskoj strani svijeta može biti više napo­rednih i susjednih religijskih istoka i religijskih zapada!
Političari, državnici, halife, dinastije
Islam kao vjera temelj je muslimanskih društava u čijim je njedrima stasalo nekoliko moćnih i, po svojim kultur(al)no-civilizacijskim učincima, u svjetskim razmjerima poznatih država i hilafeta, ali i regionalnih i lokalnih država i dinastija. U tom se kontekstu treba prisjetiti znamenitih političara i državnika islamske civilizacije.
Period 632.-661. godine po Isau, a. s., poznat je kao doba Četverice pravovjernih halifa (al-hu­lafa’u r-rašidun). Ebu Bekr(632.-634.), Omer b. el-Hattab (634.-644.), Osman b. Affan (644.-656.) i Alija b. Ebi Talib (656.-661.) ute­meljili su hilafet prema republikanskom obras­cu. Svi su bili izabrani od vrlo širokog i respekta­bilnog izbornog tijela ili skupštine značajnih lju­di Medine, među kojima je bilo sudaca, vojsko­vođa, znalaca vjere, pravnika, poslovnih ljudi i drugih autoriteta različitih profila.
Među najvažnijim postignućima Četverice pravovjernih halifa jest utemeljenje prosperite­tne države ili hilafeta. Do 634. traje proces državnog ujedinjenja Arabijskog poluotoka, 638. muslimani su u hilafet inkorporirali Jeru­zalem koji postaje treći sveti grad islama. K to­me, 641. godine hilafetu su priključene Sirija, Palestina i Egipat. Također, u periodu 644.-­650., većina teritorije Perzije inkorporirana je u hilafet, kao i Afganistan i veliki dijelovi Sin­da. Širenje hilafeta nastavljeno je u ovom vre­menu sjevernom Afrikom, a u njega je objedi­njen i Kipar.
U ovom formativnom dobu islama vojsko­vođu Halida ibn Velida (um. 641.) opisuju kao najznačajnijeg vojnog stratega i tvorca tzv arapskog tipa konjičkih odreda koji su se odli­kovali brzim i efikasnim ofanzivnim manevri­ma. Halid ibn Velid nije izgubio nijednu bitku.
I pored krvavih građanskih ratova i borbe za vlast između Alije b. Ebi Taliba i njegovih protivnika iz reda aristokratije plemena Ku­rejš, ovaj prvi period hilafeta omogućio je ra­zvoj važnih državnih i društvenih institucija čiji je ideal bila pravda (‘adl) i jednakost (mu­sawat). Ustanovljena je i razvijena vojska i po­licija, razvijeni su novčani, poreski i poštanski sistemi, utemeljene su obrazovne institucije u čijem je središtu bio sistem medresa. Izgrađene su važne putne komunikacije Bliskog i Sre­dnjeg istoka, a arapski jezik postaje, uz svoju nezamjenjivu ulogu sakralnog jezika, jezik na­uke, književnosti, biznisa, administracije… Krenuo je najveći val pismenosti i nauke u po­vijesti Sredozemlja i Bliskog i Srednjeg istoka.
Spomenuti građanski ratovi u poznom dobu Prve četverice halifa doveli su do nastanka po­znatih sljedbi islama, haridžija, murdžija i ši’ija. Pogibijom Ali ibn Ebi Taliba ši’ije dobi­jaju na svom zamahu, a Hasan (um. 669.) i Husein (poginuo na Kerbeli 680.), dva Alijina najpoznatija sina, sudjeluju, ili ih kasnije gene­racije muslimana koriste u stvaranju ši’ijske tradicije islama Hasan i Husein, sa ocem Ali­jom, predstavljaju prva tri ši’ijska imama. Šiizam otada postaje jedna od važnih činjenica u središnjim zemljama islama (istočna Arabija, Irak, Liban, Egipat, Iran, Jemen…).
Sa 661. godinom u Damasku se formira no­vi oblik hilafeta, dinastijski, koji utemeljuje is­taknuta porodica plemena Kurejš, Benu Umej­jeh (Omejadi), koji su bili protivnici i takmaci ši’ija. Osnivač ove dinastije Mu’awija (vladao u periodu 661.- 680.) smatra se njihovim naj­značajnijim halifom, ali su po svojim državničkim sposobnostima ne manje važni i halife Abdu l-Melik (685.-705.) te Omer ibn Abdulaziz (717.-720.). Napose je halifa Omer ibn Abdulaziz nastojao obnoviti izvorne tradi­cije prakticiranja halifske vlasti i spojiti politi­ku, moral i pobožnost. Ovaj je halifa posebno zaslužan za širenje islama na velikim područji­ma srednje Azije.
Ekspanzija islama odvija se i na drugom kraju svijeta. Tarik ibn Zijad je 711. godine prešao Gibraltar i stupio na tle Španije. Od ta­da teče osam stoljeća duga povijest muslimana u Španiji.
Godine 750. na povijesnu scenu stupa dru­ga važna dinastija ranoga islama, Benu l-’Ab­bas ili ‘Abbasije, koji su također Arapi iz ple­mena Kurejš. Ova dinastija prenosi prijestolni­cu iz Damaska u Bagdad, “Grad mira”, kako se spominje u književnosti toga vremena. Najpo­znatiji halifa dinastije Abbasija je Harun er­-Rešid (786.-809.), kada ovaj hilafet dostiže svoj vrhunac na državnom, političkom, vojnom, kulturnom i civilizacijskom polju. Harun er­-Rešid je pospješio i finansirao doba velike kul­turne renesanse u Bagdadu i drugim gradovi­ma hilafeta, podstakao je golemi razvoj islam­skog prava (fikh), islamske tradicije (hadis), tumačenja Kur’ana (tefsir), književnosti (edeb), filozofije (hikmah)… U ovo vrijeme nastaje Ba­gdad iz Hiljadu i jedne noći, grad stasava u me­tropolu, broji nekoliko miliona stanovnika i s Bagdadom se u to vrijeme u svijetu brojem stanovnika mogao natjecati još samo Peking.[7] Po­litiku Haruna er-Rešida nastavio je halifa El-­Me’mun, koji je 830. godine podigao “Kuću mudrosti” (Bejtu l-hikmah) ili veliki is­traživački i prevodilački centar u Bagdadu. U ovoj se akademiji istakao kršćanin Hunejn ibn Ishak (um. 873.), koji je odlično znao grčki i koji je rukovodio timom prevodilaca koji su grčka filozofska djela prevodili na arapski.
Godine 756. muslimanska Španija se otcje­pljuje od Abbasijskog hilafeta i pod Abdura­hmanom I, potomkom Emevija, nastavlja svoj zaseban državni i politički život. Španski mus­limanski vladari učinili su Kordobu (u periodu 969.-1027.) najvažnijim kulturnim središtem Evrope.
Velika ‘Abbasijska imperija u 10. stoljeću počinje slabiti, njenom ogromnom periferijom vladaju lokalne dinastije Hamdanije (Halep i Mosul), Bujije (zapadni Iran, potom neko vri­jeme Bagdad), Ikšije (Egipat, Sirija i Hidžaz).
U Egiptu se Ahmed ibn Tulun (um. 884.), namjesnik ‘Abbasija, otcjepljuje od centralne vlasti. Istakao se velikim građevinskim podu­hvatima u Kairu i Egiptu.
U Tunisu, Egiptu i dijelovima Sirije na vlasti je u periodu 969.-1171. ši’ijska dinastija Fatimija. Ipak, jedan od najmoćnijih vladara na istočnoj strani hilafeta bio je Mahmud iz Gazne (999.-1030.), koji je preuzeo vlast i učvrstio svoju moć u sjevernoj Indiji. Također, Mahmud iz Gazne je preoteo vlast dinastiji Samanija u Iranu. Mahmud je bio čovjek veli­kih sposobnosti, istaknuo se kao vojskovođa, sagradio je izvanredan dvor i organizirao efika­snu upravu.
Među najznačajnijim lokalnim dinastijama 11. i 12. stoljeća izdvajaju se Seldžuci koji su 1040. godine od Gaznevida preuzeli zapadni Iran i zavladali Azerbejdžanom. Među njiho­vim vladarima bio je i sposobni sultan Tugril­beg (došao na vlast 1055.), potom slijede sulta­ni Arp Arslan (1063.-1073.), te Melikšah (1073.-1092.) sa svojim slavnim vezirom Nizamul-mulkom. Do 1092. godine Turci Seldžuci su zavladali i Anadolijom i Sirijom.
Vezir Nizamul-mulk je nagovijestio veliku ehli-sunnetsku renesansu u zemljama Iraka, Perzije, Sirije i turskim zemljama. Upravo je Nizamulmulk, u vrijeme glasovitoga Ebu Ha­mida el-Gazalija (1058.-1111.) osnovao uni­verzitet Nizamijja u Bagdadu, Nejsaburu i u drugim važnijim centrima Mezopotamije. Ipak, islamski svijet Srednjeg istoka krajem 11. i to­kom 12. stoljeća bio je poražen križarskom okupacijom Jeruzalema.
Godine 1171. kurdski vojskovođa Sala­huddin Ejjubi osnovao je Ejjubijsku dinastiju u područjima Kurdistana, a u područje svoje vladavine uskoro je uključio Palestinu, Siriju, Jordan i Egipat. Salahuddin je započeo borbu protiv križara, 1187. godine porazio ih i oslobo­dio Jeruzalem. Prethodno je u Egiptu srušio vlast šiijskih Fatimija i u toj zemlji započeo po­novno uvođenje sunizma.
Potkraj 12. i tokom 13. stoljeća iz dubina azijskih stepa u svijet islama nadiru Mongoli To vrijeme u nauci se naziva “doba mongolske prevage” u povijesti islama.[8] Godine 1258. moćni Hulagu Han zauzeo je Bagdad i označio kraj dinastije ‘Abbasija. (U ovom periodu Mon­goli prihvataju islam). Mongolski vladar Ti­mur Lenk (1369.-1405.) nastoji učvrstiti vlast iz svoje prijestonice Samerkanda, osvaja Sre­dnji istok i Anadoliju, te prostranstva oko sa­moga Delhija u Indiji. Ali, njegova su posti­gnuća bila kratkotrajna i driava se raspala na­kon njegove smrti. Njegov kraj označio je defnitivno učvršćenje i uspon jedne druge važnedinastije toga vremena, Osmanlija.
Godine 1288. Gazi Osman osniva u Anadoliji, na samoj granici Bizantskog carstva, malu kneževinu koja će izrasti u jedan od najvećih hilafeta, u poznato Osmansko carstvo. Gazi Osmanov sin Gazi Orhan (1326.-1359.) kneževinu pretvara u državu sa prijestolnicom Bursom. Sultan Mehmed II el-Fatih osvaja 1453. godine Konstantinopol, dok osmanski sultan Selim I učvršćuje i proširuje carstvo, nanosi poraz perzijskoj dinastiji Safavida 1514, godine, a 1517. godine preotima od Mameluka Egipat i Siriju. U ovo doba na unutrašnjoj sce­ni islamske povijesti traje žestoka borba za pri­mat u središnjim zemljama islama između Osmanlija i Safavija.
Sulejman Veličanstveni (um. 1566.) je­dan je od najuspješnijih osmanskih sultana, čija se vladavina smatra samim vrhuncem ove dinastije. Uvodio je zakone (otuda je prozvan i Zakonodavcem), vodio je znamenite vojne po­hode, bio mecena i pokrovitelj djela koja je pro­jektovao znameniti arhitekt Sinan Paša (um.­1588. ).
Šah Ismail (1502.-1524.) prvo je osnovao sufijski red, a potom i samu dinastiju Safavija, zatim je osvojio cijeli Iran, gdje je ustanovio Sa­favijsku imperiju i ojačao istoimenu dinastiju. Ova dinastija je nametnula ši’izam kao službeni oblik islama u Iranu, progonila sunnije i suni­zam i time izazvala reakciju protiv šiizma u Osmanskoj imperiji. Safavidi su bili na vrhuncu svoje slave i moći u vrijeme Šaha Abbasa I (1588.-1629.). On gradi veličanstven dvor u Isfa­hanu, a na vojnom planu potiskuje Osmanlije izAzerbejdžana i Iraka. Vrijeme vladavine Šaha Ismaila i Šaha Abbasa I u ši’ijskoj se literaturi označava “dobom safavijskog preporoda”, jer su se tada javili najvažniji šiijski mislioci, filozofi i teozofi koji su utrli put kulturnom procvatu šiizma u Iranu i šijskom svijetu općenito.
Slične procese, ali na planu sunizma, ima­mo u tadašnjoj mogulskoj Indiji gdje vladar Akbar (1560.-1605.) postiže veličanstvene re­zultate u upravi i doprinosi ogromnom prospe­ritetu ovoga carstva. On je ojačao saradnju hin­dusa i muslimana i osvaja južnu Indiju. Svojom vladavinom pospješio je kulturni procvat. Je­dan od njegovi nasljednika, Šah Džihan (1627.-1658.), vladao je Mogulskom imperijom koja je dostigla svoj zenit. On je graditelj Tadž Mahala, možda najljepše građevine iz ovog pe­rioda. Mogulski vladar Aurangzeb (1658.­-1707.) pokušao je da islamizira cijelu Indiju i ti­me pobudio dugotrajno neprijateljstvo hindusa i Sika prema muslimanima.
U Bosni i Hercegovini 16. stoljeća naj­značajnija politička i državnička ličnost je Ga­zi Husrevbeg. On je 1537. godine utemeljio medresu, a prije toga i džamiju i hanikah. Ta­kođer, smatra se velikim mecenom Sarajeva jer je njegov vakuf bio jedna od najmoćnijih eko­nomskih institucija u Bosni 16. stoljeća. Ista­knuti državnik toga vremena je i Mehmed-­paša Sokolović (um. 1579.), koji je jedan od najsposobnijih velikih vezira Osmanske impe­rije 16. stoljeća. Dužnost velikog vezira je obav­ljao u nekoliko mandata i tokom četrnaest go­dina.
Na Dalekom istoku, u zemljama koje se da­nas nazivaju Malezija i Indonezija, krajem 13. i početkom 14. stoljeća dolazi do intenzivnog širenja islama posredstvom trgovaca i der­viških redova. Na sjeveru Sumatre Malik as-­Salih (vladao do 1290.) podstiče muslimanske trgovce i sufije da slobodno putuju u unu­trašnjost njegove zemlje i šire islam. Vladar Parameswara je u Melaki i iz toga grada to­kom XV stoljeća podsticao širenje islama. U XVI stoljeću pokrajina Aćeh na sjeveru Suma­tre, zahvaljujući širenju i procvatu trgovine i prosperitetnog privrednog razvoja, doživljava veliki uspon.

Učimo o Islamu
Back to top button