Jahja je sjedio u svom toplom domu i gledao kako pada snijeg. Posmatrao je kako pahuljice padaju jedna za drugom. Pružio je ruku kroz prozor i pustio da padaju na nju. Fasciniralo ga je koliko ih pada u istom trenutku, a posebno je bio zadivljen njihovim oblicima. To nije bio samo jedan oblik, nego više njih. Imali su oblik šestougaonih pločica, trouglova, prizmi, i nešto poput razgranatih kristala. Svaka pahulja je bila umjetničko djelo. „Da! Umjetničko djelo mog Gospodara“, reče naglas. Uživao je gledajući ih. Razmišljao je o svome Stvoritelju i Njegovoj moći u stvaranju. „Divan li je moj Gospodar! Kako samo stvara ovu ljepotu! I to sve za nas, da bismo uživali.“ Snijeg je ubrzo omotao cijelu ulicu bijelim ogrtačem. Pogledao je okolne kuće. Svi prilazi su bili prekriveni snijegom. „Kako ćemo se probiti kroz ovu snježnu ljepoticu?“, razmišljao je. „U ulici ima puno djece kojoj će trebati hrana. Šta je sa starim i iznemoglim? Bolesnim?“, pitao se.
U njegovoj ulici živjele su komšije koje nisu uvijek bile prijateljski raspoložene. Jahja bi ih često selamio, ali oni bi rijetko odgovarali na selam. Uvijek su bili u žurbi i nisu bili voljni da sarađuju oko bilo čega, a posebno oko radova u ulici. „Sumnjam da će biti voljni da ovo očiste“, pomisli. Tada se sjeti ajeta iz Kur’ana kojeg je čitao prethodni dan: „A one koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju bašče džennetske kroz koje će rijeke teći – a to će veliki uspjeh biti.… (Burudž, 11.)“ Ove riječi ga podstakoše da učini prvi korak. S obzirom na to da je vjerovao u Allaha, sjetio se koliko On nagrađuje za učinjeno dobro djelo. „ Dobro djelo On će umnogostručiti i još od Sebe nagradu veliku dati. (An-Nisa’, 40.)“ S namjerom da Allah bude njim zadovoljan, i poznavajući koje su vrijednosti dobra prema svojim komšijama, uze lopatu i krenu prema izlazu. Jedva je otvorio ulazna vrata koja su bila zatrpana snijegom. Uz veliki napor nekako se probi do kapije. Pogleda okolo i reče: „Bit će ovdje puno posla.“ Međutim, ljubav prema Allahu i Njegovom zadovoljstvu još više ga učvrsti u njegovoj namjeri.
Snijeg je mnogo napadao. Skoro sva auta u ulici su bila prekrivena. Kapije su se jedva nazirale. Uze lopatu i poče bacati snijeg na jednu stranu. Trudio se da omogući slobodan prilaz drugima. Čistio je i čistio. Komšija koji živi preko puta vidio je kako dječak s naporom čisti ulicu. Izašao je i pridružio mu se. „Nisam mogao da te pustim da sam čistiš ulicu, tvoj nesebični postupak me podstakao da ti se pridružim“, reče mu komšija. Jahja mu se nasmiješi, te zajedno nastaviše čistiti. Nedugo nakon toga začuli su se neki glasovi. „Sačekajte i nas! I mi želimo da učestvujemo u dobru“, govorile su komšije. Ubrzo su se pridružili i ostali iz ulice. Jahja je bio oduševljen što su se svi pokrenuli u ovoj akciji. Cijela kolona ljudi čistila je ulicu, a na njenom čelu bio je on. S osmijehom na licu poče još više zahvatati snijeg i čistiti ulicu. Svi su nečim bili uposleni: nane i majke su pravile jela da se komšije mogu okrijepiti nakon napornog rada, djevojčice su u međuvremenu donosile slatko i topli čaj, a dječaci su iskoristili priliku da naprave stazu od uklonjenog snijega. Cijela ulica je živnula, sve je bilo veselo. Takvo zajedništvo Jahja dugo nije vidio. Komšije su se selamile jedni s drugima i raspoloženo su obavljali svoje zadatke. A djeca su uživala u snježnim radostima.
Dok je tako oduševljeno posmatrao svoje komšije kako rade i djecu kako se igraju, neko ga dotače za rame i reče: „Blago tebi, Jahja!“ „Zašto?“, upita. „Zbog onog što nam kazuje naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: ‘Ko bude pozivao na pravi put, ima nagradu svih onih koji ga slijede, s tim što se njihova nagrada ništa ne umanjuje. ‘Nije li plemenito i veliko djelo kod Allaha kada se ljudi povedu za onim ko učini prvi korak u dobru?!“ Jahja se nasmiješi i reče: „Hvala Allahu Koji daje Svojim robovima slast u činjenju dobra! Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo.“
