Nakon nedavne ponovne pobjede Benjamina Netanyahua na izborima u Izraelu i dobijanja većine u Knessetu očito je da su pred nama još najmanje četiri godine u kojima će mirovni proces biti na čekanju. Ali za ovaj najduži konflikt u novijoj historiji to nije nikakva vijest.
Opet će se nastaviti začarani krug povremenih pokolja u Gazi, terorističkih napada, dizanje zidova oko palestinskih naselja, otimačina zemlje, zatvaranja djece i sve na šta se svjetska javnost već više od pola stoljeća gotovo pa navikla.
Međutim, sada imamo jedno novo pitanje koje glasi: “Kolika je cijena Bibijevog (tako ga zovu odmilja njegovi simpatizeri) trijumfa i četvrtog mandata na premijerskoj poziciji?”
Svojom predizbornom kampanjom Netanyahu je svoj Likud sa pozicije desnog centra gurnuo u krajnju desnicu. Naravno, uradio je to svjesno, u trenutku kad mu se učinilo da bi mogao izgubiti od stranaka okupljenih oko lijevog centra, kako bi pridobio sve jaču i brojniju jevrejsku ultradesnicu. Ovo što se ovih dana dešava, između ostalog, i na relaciji Jerusalem
Washington, posljedice su tog skretanja udesno.
Apetiti fanatika
Osim toga, ovim političkim manevrom Netanyahu rizikuje da nepovratno radikalizira izraelsko društvo. Zna da će mu, na unutrašnjem planu, biti jako teško zadovoljiti političke i ideološke apetite fanatičnih desničara s kojima se uhvatio u kolo. Već se javno morao izviniti zbog neprimjernih i šovinističkih izjava o Arapima koji žive u Izraelu.
Ali daleko je veći problem sebi napravio na međunarodnom planu, gdje Izreal ubrzano gubi podršku nekada i najbliskijih saveznika koju su donedavno bez pogovora i jednostrano podržavali
sve njihove poteze i stavove, ma koliko se oni kosili s međunarodnim
pravom i standardima zaštite ljudskih prava.
Takvi stavovi Bibiju možda jesu donijeli još jednu, i dalje tijesnu pobjedu, ali su mu stvorili brojne probleme u odnosima s ostatkom svijeta kojem je sada jasno da je Izrael taj koji otvoreno ne želi mir sa sve nestabilnijim okruženjem i da se iza stalne eskalacije sukoba s Palestincima, ne samo u Gazi nego i na Zapadnoj obali, krije nespremnost da se istinski radi na formiranju dvije države koje bi živjele u miru. Svima koji su to htjeli da vide to je bilo jasno i do sada, ali je
Netanyahu kroz ovu predizbornu kampanju i poteze koje je u posljednjih nekoliko
mjeseci povlačio sve to otvoreno potvrdio.
Posebno je ozbiljan problem koji je sebi, pa i Izraelu, stvorio u odnosima s administracijom predsjednika Obame, najvećim saveznikom Izraela i glavnim pokroviteljem njegovog postojanja. Odnosi između političkih predstavnika te dvije države nikada nisu bili gori.
Najbolji pokazatelj toga je izjava šefa osoblja Bijele kuće Denisa McDonougha da se “okupacija, koja je trajala gotovo 50 godina, mora završiti i palestinski narod mora imati pravo da živi i upravlja u svojoj suverenoj državi”.
“Sjedinjene Američke Države očekuju da sljedeća izraelska vlada okonča gotovo 50 godina okupacije i stvori put za palestinsku državu”, izjavio je, kako je prenijela Al Jazeera, McDonough, jedan od najbližih Obaminih saradnika.
Politički ciljevi
Ovakav stav Bijele kuće je vjerovatno uslijedio i kao reakcija na, između ostalog, predizbornu izjavu novog/starog premijera o tome kako palestinska država neće postojati samo ako on pobijedi. Jasno je da izjava skrojena s ciljem slanja jasne poruke ultradesnici o tome kako je on voljan najveću konzervativnu stranku u Izraelu podrediti njihovim političkim ciljevima.
Ali tu poruku nisu čuli samo oni nego i izraelski saveznici u Bijeloj kući, kojima je lično obećao da će raditi na mirovnom rješenju izraelsko-palestinskog sukoba kroz osnivanje nezavisne palestinske države i kojima je sve vrijeme tvrdio da su Palestinci ti koji koče taj proces jednostranim diplomatskim inicijativama za priznanje njihove nezavisnosti.
Da ovo nije mala promjena američkog stava, najbolje govori činjenica da je samo nekoliko mjeseci ranije Obamina administracija vetom u Vijeću sigurnosti blokirala rezoluciju koju je uz široke konsultacije predložio Jordan kao nestalna članica tog tijela, a kojom se Izrael upravo pozivao na povlačenje s okupiranih teritorija. Naravno, toliko i o političkoj dosljednosti “velikih sila”. Helem.
Postoji i drugo tumačenje tog rata riječima između Benjamina Netanyahua i Baracka Obame i njegove administracije, a koje nema nikakve veze s Palestinom i tamošnjim mirovnim procesom. Tako velik broj analitičara u palestinskoj dnevnoj štampi, ali ne samo oni, smatra kako je stvarni sukob, ustvari, zbog Irana i mogućeg sporazuma u vezi s njegovim nuklearnim programom te ukidanja međunarodnih sankcija, čemu se Izrael otvoreno protivi.
Prema tom tumačenju, teške riječi i otvoreno razilaženje kada je riječ o rješenju s dvije države, kao i nedavno obraćanje Benjamina Netanyahua američkom Kongresu bez koordinacije s predsjednikom Obamom, samo je još jedan način da se izvrši pritisak na Obamu kako ne bi pristao na ukidanje sankcija Iranu ili kako bi barem izvukao što bolje uvjete u tim pregovorima.
Ne treba ni zanemariti da se u Americi polahko zahuktavaju pretpredsjednički izbori u obje stranke i da sve ovo ima “upotrebljivu vrijednost” i u tamošnjim političkim igrama bez granica. Već smo dobili imena prvih kandidata. Republikanci, svi kao jedan, preko kritikovanja Obamine vanjske politike pokušavaju već sada ojačati startnu poziciju svoga kandidata za Bijelu kuću kojeg tek trebaju odabrati. Oni, između ostalog, kritikuju i Obamino približavanje Iranu i okretanje leđa tradicionalnim saveznicima na Bliskom Istoku, prije svega Saudijskoj Arabiji i Izraelu. Ako bude po njihovom, ne samo da neće biti dogovora s Iranom nego će mnogo šta biti po Bibijevom.
Političke pobjede
Obama polahko pakuje kofere i teško je znati šta će uspjeti uraditi dok još stoluje u Bijeloj kući. Želi da iza sebe u međunarodnoj politici ostavi nešto veliko, neko naslijeđe po kojem će biti upamćen, ali je sve više onih koji bi da mu, zarad vlastitih političkih ciljeva, to zadovoljstvo uskrate, a vremena sve manje.
Ali dok ne dođe do promjene u Washingtonu, nije nebitno ni pitanje hoće li Palestinci znati i moći iskoristiti ovaj momenat i sukob između Obame i Netanyahua, odnosno hoće li moći izboriti barem još neku političku pobjedu pred UN-om, naročito ako se ispostavi da je Obamina administracija spremna ići tako daleko da ne iskoristi famozno pravo veta u Vijeću sigurnosti za neku od rezolucija, poput one nedavne kojom se Izrael poziva da se povuče s okupiranih teritorija. Palestinci su već napravili nekoliko ozbiljnih nezavisnih koraka ka priznanju svoje državnosti, kako u međunarodnim organizacijama tako i u brojnim bitnim glavnim gradovima Zapada.
I dok nemaju načina da zaustave bezobzirnu otimačinu svoje zemlje i širenje useljeničkih naselja na okupiranoj teritoriji, mogu barem iskoristiti ovaj sukob između dva najbolja saveznika da izbore još koju, makar simboličnu pobjedu na međunarodnom planu koja bi ojačala njihovu pregovaračku poziciju. Teško da će išta od toga umanjiti patnju palestinskog naroda, ali slabiji nikada ne bira bitke nego mu se one nameću.
Izvor: Al Jazeera Balkans
