Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Allah, dželle šanuhu, (o) svakoj stvari obračun vodi. On zna sva ljudska djela i On će obračunavati djela.”
U časnome Kur'anu kaže se:
Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite, jer će Allah za sve obračun tražiti (hasīben).
(en-Nisā’, 86.)
U ovome ajetu, Allahovo Lijepo Ime “Onaj koji obračun svodi” opisuje uzvišenoga Allaha kao Onoga koji o svemu na svijetu račun vodi, kao što pazi na sve što postoji. Uzvišeni Allah za sve će račun svoditi; za čovjekovu vjeru, čovjekov odnos prema dragome Bogu i prema drugima. Do te mjere, da će račun svoditi i za stvari koje se nama, na prvi pogled, ne čine tako bitnim. U jednoj predaji hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:
Uistinu je es-Selām jedno od Lijepih Imena uzvišenog Allaha koje je postavljeno na Zemlji. Stoga širite selam (pozdrav) među sobom.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Enesa)
Toliko je toga čovjeku skriveno. Svaka stvar, svaki događaj, s kojim se čovjek susretne, nosi neku specifičnu poruku za tu osobu, stoga o svemu što vidi čovjek mora dobro razmisliti, na svemu što vidi mora se dragom Bogu zahvaliti. Postoje prioriteti u životu vjernika. Tako je preče prvo klanjati a potom pročitati neku lijepu knjigu. Ako se ne može oboje, preče je prvo klanjati farz negoli nafilu. Preče je čovjeku prvo razmisliti o životu koji trenutno živi, o problemima s kojima se lično susreće, pa tek onda o problemima koji se ne vežu direktno za njega. Nije riječ o sebičnost, već, ako ne pomogne sebi, čovjek neće biti u mogućnosti pomoći ni drugome. Na ovo nas upućuje i kur'anska dova hazreti Ibrahim-pejgambera, alejhisselam:
“Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun (jevme jekūmul hisāb)!”
(Ibrāhīm, 41.)
Nije riječ, dakle o sebičnosti već je bitno prvo od dragoga Boga steći oprost za sebe kako bi kod dragog Allaha imali visok položaj te kako bi se naša dova kod dragog Bogu prije primila. Ako smo i sami puni neoproštenih grijeha, ne možemo se zauzeti za grijehe drugih, koliko god ih voljeli.
U drugom plemenitom ajetu, kaže se:
Reci: “Allah vas iz njih i iz svake nevolje izbavlja, pa vi ipak smatrate da ima Njemu ravnih.”
(el-En'ām, 64.)
Pored silnih blagodati kojima je konstantno obasipan, čovjek je neposlušan, protivi se dragome Allahu. Nerijetko, licemjerstvo čovjeka ide tako daleko da, nakon što je izrazio očit neposluh, kada mu nešto zatreba, ponovno dragog Allaha za pomoć moli, jer zna da mu samo On pomoći može. Kada vjernik živi u jednoj takvoj sredini, snage mu brzo nestane, postane ogorčen na ljude i njihov odnos prema uzvišenom Gospodaru. Ukoliko ustraje na pozivu, prije svega vlastitim primjerom, ka povratku dragome Bogu, uzvišeni Bog manifestirat će mu se Svojim Lijepim Imenom “el-Hasib”. U Kur'anu se kaže:
O Vjerovjesniče, Allah ti je dovoljan (hasbukallāhu) i vjernicima koji te slijede.
(el-Enfāl, 64.)
Tako nam Lijepo Božije Ime “Onaj koji obračun svodi”, uzvišenoga Allaha opisuje kao onoga koji je svakom čovjeku u svakoj prilici dostatan, dovoljan, jer, naposlijetku, konačan račun samo On svodi, samo se pred Njim polaže posljednji, najbitniji, ispit. Na ovo nas upućuje i slijedeći plemeniti ajet:
A imetke im uručujte u prisustvu svjedoka. A dosta je što će se pred Allahom račun polagati (ve kefā billāhi hasīben).
(en-Nisā’, 6.)
Uzvišeni Allah tražit će od svakoga da položi račun za svoja djela. No, tražit će od svakoga da položi i račun za tuđe hakove, za prava drugih, bilo koja su imali kod te osobe, bilo koja je ta osoba uzurpirala. Kušnja koja je teža čak i od raspolaganja velikim novcem, imetkom, jeste kušnja raspolaganja s pravom drugoga. A to pravo nije samo na imetak, novac, već i na intelektualnu i duhovnu slobodu, i duševni mir. Ugrožavanje bilo čega od ovoga, velika je stvar, pa je čovjeku dovoljno problema samo se za to opravdati na Sudnjem danu. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže u jednoj predaji:
Ko je nekome učinio kakvu nepravdu, po pitanju časti ili bilo čega, neka od njega traži halala (oprost) danas, prije nego li ne bude više dinara niti dirhema. Ako bude imao dobrih djela, uzet će mu se od njih, shodno veličini nepravde koju je uradio. A ako ne bude imao dobrih djela, uzet će se loših djela od onoga kome je nepravdu učinio i njemu se natovariti.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Hazreti Ismail Hakki kaže:
“Onaj ko je učinio nekome kakvu nepravdu, mora se za to pokajati i zatražiti halala (oprosta) od onoga kome je nepravdu učinio, dok je na Ovome svijetu. A ako je taj kome je učinio nepravdu umro, ili na bilo koji drugi način ne može od njega direktno tražiti oprosta, mora dragoga Allaha stalno moliti da oprašta grijehe tom mazlumu (kome je učinio nepravdu), nadajući se da će mu radi toga ovaj na Sudnjem danu halaliti.”
A vrijeme, kako mi kažemo, “leti”, za samo jedan sahat može se dogoditi toliko stvari da nas to prosto iznenadi. A časni Kur'an upozorava, skreće pažnju:
A pomirenje (sulh) je najbolje!
(en-Nisā’, 128.)
Kogod uradi makar i trun dobra djela, vidjet će ga (99:7), dragi Allah sigurno nikome neće nepravdu učiniti, niko neće biti zakinut na konačnom svođenju računa:
Zar ne vidiš one koji sebe smatraju od grijeha čistim? Međutim, Allah oslobađa od grijeha onoga koga On hoće, i nikome se neće, ni koliko trun jedan, nepravda učiniti.
(en-Nisā’, 49.)
Svako treba pozivati dragome Allahu ali prije svega vlastitim primjerom, ne tumačeći propise, kritikujući druge, Nije svačije da ispravlja. Veliki broj ljudi, dragome Bogu hvala, vratio se dragome Gospodaru. Ali, učinio je tek tevbu (pokajanje), no, tek je na putu punoga povratka. Dužina toga puta ne mjeri se vremenski niti po ibadetu. Nju mjeri samo uzvišeni Allah budući da je mjerljiva samo po iskrenosti, dubini i srčanoj ustrajnosti, a to su stvari koje poznaje samo dragi Allah. Stoga, čovjek se često prevari, nekada ga prevare, mada nesvjesno, predavanja i pogrešni savjeti drugih koji mu nekako daju osjećaj da mu je već sve ili barem većina grijeha oproštena. Već smo govorili da se srce teškom mukom čisti a veoma lahko prlja, da se prava drugih veoma lahko pogaze ali veoma teško se halal od mazluma dobije. Rijetko ko je “od grijeha čist”, i rijetko ko ima pravo drugome za bilo šta prigovoriti, pogotovo za vjeru i vjernost.
Manifestiranjem Svoga Lijepog Imena “el-Hasib”, uzvišeni Allah čovjeku govori da sâm čovjek itekako utječe na vlastito polaganje računa pred uzvišenim Allahom. U Kur'anu se veli:
Ko bude dobra djela činio i uz to vjernik bio, trud mu neće lišen nagrade ostati, jer smo mu ga sigurno Mi pribilježili.
(el-Enbijā’, 94.)
Svačiji trud uzvišeni Gospodar zapisat će, pribilježiti, i svako će na Drugome svijetu vidjeti plodove svoga truda na Ovome svijetu. Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, u jednome hadis-i šerifu kaže:
Pijte ono što je lijepo, a kada se pokvari, ostavite ga. Svaki čovjek od vas svodi obračun sa svojom dušom (hasību nefsih). Moje je samo da prenesem.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Ebu Nuajm Isfahani, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
U hadis-i kudsiju, uzvišeni Allah kaže:
Potomče Ademov, ako ti oduzmem oba oka, a ti se strpiš i sa sobom obračunaš prilikom prvoga udara, nijedan drugi sevap te nije dostojan osim Dženneta.
(hadis-i kudsi, govor uzvišenog Allaha kojeg je prenio hazreti Muhammed, alejhisselam, ali koji nije dio Kur'ana, bilježe imam Ahmed i Muslim, prenoseći ga od hazreti Ebu Umāme)
U hadisu kojeg bilježe imam Ahmed i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Enesa, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Sabur (strpljivost) je kod prvog udarca.
Uzvišeni Allah na Sudnjem danu, na Danu svođenja računa (Jevmul hisāb), obračunat će sve što je pri nama, doslovno svaki pogled, svaku misao, svako htijenje, svaku želju… a kamoli sva djela koja je čovjek uradio. I to ne samo jednome čovjeku, ili dvoma, kao što mi to često na Ovome svijetu uradimo, kada nam dojadi neki posao, neka obaveza, pa budemo dosljedni samo na početku. Iskreni Allahov rob, koji živi pod djelovanjem Lijepog Božijeg Imena “Onaj koji obračun svodi”, vodi računa i o djelima drugih, ali ne, kako je već rečeno, da druge kritikuje, već da vlastitim primjerom drugima pokazuje kako valja život živjeti. Takva osoba svojim čednim i vrijednim životom druge opominje i savjetuje, a noću, na namazu, dragog Allaha za druge moli. U Kur'anu uzvišeni Allah na jednome mjestu obraća se hazreti Pejgamberu, alejhisselam:
A ako oni glave okrenu, ti reci: “Meni je dovoljan Allah (hasbijallāh), nema boga osim Njega; samo se uzdam u Njega, On je Gospodar Prijestolja veličanstvenoga!”
(et-Tevba, 129.)
Hazreti Muhammedu, alejhisselam, naređeno je da u istoj riječi spoji i svođenje računa (hasb) i Allahovo, dželle šanuhu, vlastito ime “Allah”. Iskreni Allahov rob, savjetuje druge ne zato što misli da tako treba već što je na takvome stupnju da dragi Gospodar preko njegovog primjera drugima govori. Takav rob apsolutno je utopljen u tevhid, cijeli svoj život posvetio je dragome Allahu, i šta god da ga zadesi, samo se na Njega oslanja, i samo se u Njega uzda, jer srcem jasno vidi da je dragi Allah “Onaj koji obračun svodi”.
Vezanje za Lijepo Božije Ime “Onaj koji obračun svodi” (et-te‘alluk) ogleda se u dvoma: u čovjekovoj potrebi da mu dragi Allah podari sklonost ka svođenju računa sa sâmim sobom, i da ga snabdije spoznajom da mu je dragi Allah dovoljan. Tako, sve za šta se veže na Ovome svijetu, zaokupit će ga samo u onoj mjeri u kojoj je dragi Allah s tim zadovoljan.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Onaj koji obračun svodi” (et-tehakkuk) ogleda se u čovjekovoj spoznaji da, s obzirom da samo dragi Allah konačan obračun svodi, dovoljno mu je ono koliko mu dragi Allah daje, shodno plemenitom ajetu: Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome? (39:36)
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “Onaj koji obračun svodi” (et-tehalluk) ogleda se u tome da čovjek, prvo, ispuni obaveze kojim ga uzvišeni Allah veže te da, na osnovu toga, ispuni i obaveze prema svojoj duši, da konstantno sa sobom svodi račun, i zahirski i batinski, razmišljajući (nezar), promišljajući (tefekkur) i sjećajući se (zikr) svakog svog pokreta, svake svoje pomisli.
Upravo plemeniti ajet: “Zar Allah nije dovoljan robu Svome”, opisuje roba na najvišem stepenu, a kome se dragi Allah manifestirao Svojim Lijepim Imenom “el-Hasib”. Svako treba nekoga: dijete nekoga ko će se o njemu starati, mladić nekog ko će ga savjetovati, stariji nekog ko će mu pomoći. Sve je povezano, a samo odabrani to stvarno i vide, i shodno tome i žive.
Potom, postoje ljudi koji su iskreno ubijeđeni da je dragi Allah istina, da samo On jeste. Stoga ne čeznu, stvarno, ni za Džennetom ni za spasom od Vatre; ne u smislu da ih to ne interesira, već zato što su preokupljeni razmišljanjem i slavljenjem uzvišenoga Allaha, skoro poput meleka čistih. Ipak, i oni trebaju i nešto drugo, što opet odražava sveopću povezanost. Ti ljudi, kako bi, naprimjer, živjeli, da im dragi Allah oduzme misao, da im oduzme himmet (energičnost u duhovnome svijetu), da im oduzme srce, dakle mjesta na kojima će ta vatra aška iz njihovih nutrina biti manifestirana?! Ne, sve je uzvišeni Allah povezao, i samo poštivanjem tih veza dolazi se do Allahove premilosne blizine (kurb).
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovo (Lijepo Ime) uči se na murad (potrebu) na pomirenje kada se svađaju velikani.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Ko uči ovo Lijepo Božije Ime, uzvišeni Allah dat će mu da ima dovoljno onoga što čovjek osjeća da mu treba, i za vjeru i za život, kao što je to rekao hazreti Muhammed, alejhisselam:
Ko prouči sedam puta kada osvane i kada omrkne:
حَسْبِىَ اللهُ لاَ إِلَهَ إِلاَّ هُوَ، عَلَيْهِ تَوَكَّلْتُ وَ هُوَ رَبُّ الْعَرْشِ الْعَظيِم.
(Hasbijallāhu lā ilāhe illā Hū, ‘alejhi tevekkeltu ve Huve Rabbul ‘Aršil Azīm)
Dovoljan mi je Allah, nema božanstva osim Njega, na Njega se oslanjam i On je Gospodar Prijestolja, Velikog
Allah će mu dati da ima dovoljno onoga što mu treba za dunjaluk i ahiret.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Ibn es-Sunnī, prenoseći ga od hazreti Ebu ed-Derdā'a)
Kažu da ko prouči ovo Lijepo Allahovo Ime prije izlaska Sunca i prije njegovog zalaska sedamdeset i sedam puta, ili devedeset i devet puta, učeći: “Hasbijel Hasību” (حَسْبِىَ الْحَسيِبُ – Dovoljan mi je Onaj koji obračun svodi), uzvišeni Allah sačuvat će ga te sedmice. Početak tog učenja treba biti u četvrtak prije izlaska Sunca.
A zar ne bi svako od vas mogao proučiti sedam puta ujutro i navečer:
حَسْبُنَا اللّهُ سَيُؤْتِينَا اللّهُ مِن فَضْلِهِ وَرَسُولُهُ إِنَّا إِلَى اللّهِ رَاغِبُونَ.
“Dovoljan nam je Allah, Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov, mi samo Allaha hoćemo.”
(Hasbunallāhu seju'tīnallāhu min fadlihi ve Resūluhu, innā ilallāhi rāgibūn)
Postoje mišljenja da je u Allahovom Lijepom Imenu “el-Hasib” išaret (ukaz) i na Allahovo, dželle šanuhu, najveće Ime (Ismullāhil A'zam).
A Allah dragi, opet, najbolje zna!”
