Nakon potapanja u moru Faraona i njegovih vojnika, Musa, a.s., je, zajedno sa svojim narodom, krenuo prema mjestu na kome će biti sigurni. Međutim, u toku tog putovanja pojavili su se alameti koji su pokazivali da su, u pogledu vjere, većina sinova Israilovih bili veoma slabi i veoma podložni izopačenostima.
Vjera misirskog naroda je bila jedna idolopoklonička vjera. Posjedovali su mnogo kumira. Tokom svog života tamo, sinovi Israilovi su, također, došli pod utjecaj te vjere. Koliko god da su oni bili pristalice monoteističke vjere, koju su im ostavili njihovi preci, Ibrahim, Ishak i Jakub, a.s., oni su, zbog nedovoljnog spominjanju Allaha, dž. š., pali pod utjecaj idolopokloničke kulture Egipćana te prihvatili neke njihove zabludjele običaje i poimanja. Ova tendencija sinova Israilovih, koju su ispoljavali prema idolopoklonstvu, do izražaja je došla kada su, prilikom ovog putovanja, naišli na jedan idolopoklonički narod. Jedan dio njih je, bezumno se povodeći za ovim idolopokloničkim narodom, zatražio od Musaa da i on njima napravi kumir:
I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. “O, Musa,” – rekoše – “napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!” – “Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!” – reče on.
“Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade. (Al-A'raf, 138-139)
Ova idolopoklonička tendencija Musaovog naroda će se pojaviti i kasnije pošto je u Musaovom narodu bilo onih koji se nisu istinski plašili Allaha, dž. š., i koji su bili skloni ka padu u nevjerništvo.
Musa, a.s., i njegov narod su se zaputili prema brdu Turu, pošto je to, prema kur'anskom saopćenju, bilo ”dogovoreno mjesto” susreta Allaha, dž. š., i Musaa, a.s. Ovaj susret određen je na period od četrdeset dana; Musa, a.s., je, dakle, na brdu trebao ostati četrdeset dana. Žureći se, Musa, a.s., je ostavio svoj narod i odlučio da sam ide naprijed. Svoje mjesto je ustupio svome bratu, Harunu, a.s., koji je, isto tako, bio vjerovjesnik i u Musaovoj odsutnosti on je trebao upravljati narodom. Prije no što se rastao od naroda, Musa, a.s., je Harunu, a.s., uputio nekoliko savjeta:
Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: “Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!” (Al-A'raf, 142)
Musa, a.s., odvojio se od naroda i u ugovoreno vrijeme stigao na brdo Tur. Tu je Allah, dž. š., još jednom pričao sa njim. Ovaj slučaj se ovako navodi u Kur'anu:
I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – “Ne možeš Me vidjeti” – reče – “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjet ćeš Me!” i kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!”
“O, Musa,”- reče On – “Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!”
I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. “Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!” A pokazat ću vam i zemlju grješnika. (Al-A'raf, 143-145)
U međuvremenu, munafici mešu sinovima Israilovim su odsustvo-vanje Musaa, a.s., vidjeli kao priliku. Ne obazirući se ni na naredbe Haruna, a.s., napravili su sebi kumir poput onih kojima su se klanjali Egipćani. Taj kumir je bio kip teleta:
I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo… (Al-A'raf, 148)
U međuvremenu, Allah, dž. š., je upitao Musaa, a.s., za stanje njegovog naroda i zašto je došao prije njih:
“A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa”
“Evo ide za mnom” – odgovori on – “a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan.” (Ta-ha, 83-84)
Musa, a.s., nije znao za stanje u koje je zapao njegov narod. Allah, dž. š., ga je izvijestio o zabludjelosti njegovog naroda, o položaju munafika Samirije, koji ih je zaveo, te da su sebi napravili kumir u vidu teleta:
“Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli” – reče On – “njega je zaveo Samirija.” (Ta-ha, 85)
Nakon toga, što saznajemo iz narednih ajeta, Musa, a.s., se, uzevši ploče koje je dobio od Allaha, dž. š., vratio svome narodu:
I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. “O, narode moj,” – reče – “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!”
“Nismo prekršili dato ti obećanje od svoje volje” – odgovo-riše. “Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili.” A to isto uradio je i Samirija, pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče, i oni su onda rekli: “Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!” (Ta-ha, 86-88)
Sinovi Israilovi su pali pod utjecaj zabludjelih vjerovanja Egipćana. Unatoč tome što im je Musa, a.s., donio Istinu, oni nisu napuštali ovu pagansku kulturu. Zabludjelost ‘‘obožavanja teleta’’, koja je bila zastupljena u vjeri Egipćana i koja je predstavljena na ovoj gravuri, i sinove Israilove će prvo odvratiti od vjere, a potom ih odvesti u nevjerovanje.
Iz ovog kazivanja se na jedan veoma očit način razumije kako munafici uspijevaju zavesti one sa slabom vjerom. Za svoje smutnje i nered, munafici uvijek prežaju pogodno okruženje. A najpogodnije okruženje za narod koji je inače podložan zavođenju je vrijeme kada se Musa, a.s., ne nalazi među njima. Samirija se pojavio baš u jednom takvom okruženju. Ovi ljudi su odranije skloni obožavanju kipova. Ova slabost naroda, koji je od Musaa, a.s., tražio da im napravi jedan takav kumir, bila je poznata i Samiriji. Pronašao je metod koji će ih odvratiti sa Pravog Puta, a koji je baš ono što oni traže. Koristeći to, napravio je kip teleta koji će im se dopasti. Da bi pokazao da je ispravno to što je učinio, ustvrdio je kako je to i Musaov bog, ali da ga je on zaboravio.
Kako god je, kada su ih na obali mora sustigli Faraon i njegovi vojnici, Musa, a.s., uspio sam svoj narod usmjeriti na Pravi Put, isto tako je i sam Samirija isti taj narod sada usmjerio na stranputicu. Dok se ovdje vidi koliko pozitivan utjecaj na zajednicu može imati vjernik, u isto vrijeme se razumije i nivo štete koju zajednici može priuštiti munafik.
Zapravo, Harun, a.s., je upozorio narod; objasnio im je da su krenuli krivim putem, da su postali žrtve smutnje. Međutim, oni nisu poslušali njegova upozorenja. Ova činjenica se na slijedeći način navodi u Kur'anu:
A njima je Harun još prije govorio: “O, narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!”
“Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa” – odgovorili su oni. (Ta-ha, 90-91)
Iz ovoga razumijemo da je narod bio poslušan Musau, a.s., zato što ga je prihvatio kao svog lidera. Da su imali poslušnost koja je utemeljena na vjeri, trebali su se odmah povinovati i Harunovim naredbama, zato što je i on bio Allahov vjerovjesnik. Ali, oni ga nisu doživljavali kao svog lidera i nisu slušali njegovu riječ. Štaviše, nakon njegove intervencije na ono što su uradili, oni su pokušali čak da ga ubiju:
“O, Harune,” – povika Musa – “šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?”
“O, sine majke moje,” – reče Harun – “ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: ‘Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.'” (Ta-ha, 92-94)
…”O, sine majke moje,” – reče Harun – “narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili.”
“Gospodaru moj,” – zamoli Musa – “oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!” (Al-A'raf, 150-151)
Musa, a.s., je pustio Haruna, a.s., nakon što je čuo njegov odgovor. Obratio se Samiriji, koji je, zapravo, i izazvao smutnju i bio povod zavođenja naroda. Upitao ga je za razlog toga što je uradio. Govoreći da to nije uzalud načinio i da je uočio ono što oni nisu uočavali, Samirija se počeo uzdizati. Štaviše, rekao je i da je uzeo nešto ispod vjerovjesnikove stope i da ga je duša vodila dok je to radio:
“A šta si to ti htio, o, Samirija?” – upita Musa.
“Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli” – odgovori on – “pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao.”
“E onda se gubi!” – reče Musa – “Čitavog svog života ćeš govoriti: ‘Neka me niko ne dotiče!’ a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog ‘boga’ kojem si se klanjao; mi ćemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti. (Ta-ha, 95-97)
Obrati li se pažnja na prethodne ajete, vidjet će se da je najveći povod Samirijinog izazivanja smutnje to što je on vjerovao da je pametniji i dalekovidniji od svih ostalih. Ova oholost se jasno očituje kroz njegovu rečenicu “Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli”. Ovaj osjećaj veličine i gordosti bio je povod Samirijinog ulaska pod komandu duše i šejtana i, u psihologiji, ”biti lider čineći nešto drugačije”, skretanja u nevjerništvo i izazivanja smutnji.
Međutim, musliman se nikada ne ponaša vođen ubješenjem da je najpametniji i najsuperiorniji od ostalih ljudi. Uvijek je svjestan da je i on podložan činjenju grešaka i da se, zbog svojih grijeha, priklanja Allahu, dž. š. Ako, čak, i vidi nešto što, doista, ne uočavaju i ne vide drugi, zna da je to Allahova dobrota i iskušenje i ponaša se prema tome govoreći: ”Allah, dž. š., je omogućio da ovo vidim, znanje je jedino od Njega”.
Ipak, ono što je vidio Samirija nije ništa drugo do nastranost i smutnja.
Nakon svega toga, Musa, a.s., poduzeo je dvije veoma bitne mjere protiv smutnje koju je započeo Samirija. Prvo, iz svog naroda je protjerao Samiriju, koji je bio izvor smutnje i povod stranputice ljudi. Tako Samirija više neće moći činiti munafikluke i izazivati smutnju. Drugo, sasvim je uništio kumir, koji je on načinio. Kip teleta, koga je narod prihvatio kao svoj kumir, potpuno je spaljen, a njegov pepeo je rasut po moru, da mu se zatre svaki trag.
Kao što se vidi, Musa, a.s., je imao osjećaj velike privrženosti i kategorične predanosti vjeri. Protiv utjecaja koji su ljude usmjeravali ka negiranju Allaha, dž. š., Musa, a.s., je poduzeo veoma oštre i efikasne mjere; postupio je krajnje odlučno u kontekstu iskorjenjivanja negiranja. Ovo je zajedničko svojstvo svih pejgambera i predvodnika na Pravom Putu, koji slijede praksu pejgambera.
A nakon što je uništio uzročnike smutnje, Musa, a.s., je, držanjem lekcije, cijeli narod pozvao na pokajanje i poslušnost Allahu, dž. š.:
I kada je Musa rekao narodu svome: “O, narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i ubijte (prevladajte) u sebi poriv za griješenjem (nefs). To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv” (Al-Baqara, 54)
Ova Musaova odlučna intervencija i riječi bile su utjecajne u narodu. Sinovi Israilovi su se odazvali Musaovim upozorenjima i pokajali se svome Gospodaru. Međutim, to, isto tako, nije značilo i da su se sinovi Israilovi potpuno popravili, pošto su se, kao što ćemo vidjeti na narednim stranicama, i nakon toga oni u svim prilikama suprotstavljali Musau i nastojali mu pričiniti moralne nedaće.
