Smrt je čaša koju svaka osoba ispiti mora. Sjećanje na nju je najefikasniji mehanizam da se pohlepa za dunjalukom zauzda, plamen strasti i pohota ugasi a želje i težnje svedu na razumnu mjeru. Ovaj tekst nam pomaže da se podsjetimo na naše dužnosti i obaveze spram umrlih i pokazuje nam način kako prevazići, sukladno islamu, gubitak nekog od čianova naše porodice, bližnjih i prijatelja.
Jedna od prepoznatljivih karakteristika dobrog vjernika je njegovo konstantno podsjećanje na smrt i razmišljanje o njenoj blizini. To čovjeka drži u stalnom oprezu da se ne izgubi u ovodunjalučkom lavirintu i u bujici strasti i pohota. Posebno to može razumjeti onaj vjernik koji je u svojoj svijesti duboko oćutio Poslanikovu, s.a.v.s, poruku, koju od njega prenosi ‘Abdullah b. Omer, r. a, a koja glasi: Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili prolaznik, pa je Ibn Omer, r. a, nakon ove Vjerovjesnikove, s.a.v.s, preporuke imao običaj govoriti:
Kada osvaneš, ne očekuj da ćeš dočekati noć, a kada zanoćiš, nemoj očekivaii jutro. Iskorisi svoje zdravlje prije bolesti, a život prije smrti!
Razmišljajuči o naprijed citiranom hadisu dolazi se do jasnog zaključka da je ovaj svijet prolazan i kratkotrajan i da ga, kao takvog, vjernik ne treba uzimati za domovinu, niti za stalno i sigurno mjesto prebivališta, već samo kao odmorište na svom putovanju i privremeno boravište.
Baš kao što kur’anski ajet lijepo definira:
Život na ovom svijetu samo je prolazno užijvanje, a onaj svijet je, uistinu, Kuća vječna!
Otuda je lijepo da čovjek definira svoj život na ovome svijetu, da zna da je ovo prolazna faza koju on svakim danom sve više prelazi i da očekuje skori prelazak u drugu fazu svoga življenja koja je odvojena samo smrću, kao što veli Hasan el-Basri:
Ti nisi ništa drugo do određen broj dana. Kada god prođe jedan dan, prošao je i dio tebe. Čovječe, budi svjestan da si samo putnik koji svaki dan presjeda s jedne na drugu jahalicu; s jahalice noći na jahalicu dana i sa jahalice dana na jahalicu noći, dok te ne donesu i ne predaju onom svijetu. Ima li, onda, čovječe, iko u većoj opasnosti od tebe?!
Vjernik se često sjeća smrti
Svjestan vjernik se konstantno sjeća smrti i prije samog njenog prikučivanja. Allahov Poslanik,s.a.v.s, u predaji Ebu Hurejre, r.a, podsjeća vjernike na to: Sjećajte se što više onoga koji prekida naslađivanja!,tj. sjećajte se smrti.
Allahov Poslanik, s.a.v.s, je onu osobu koja se nejčešće sjeća smrti definirao kao najpametniju i najinteligentniju. ‘Abdullah b. Omer, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, bio upitan: Ko su, Allahov Poslaniče, najpametnji vjernici? Odgovorio je: Oni koji se najčešće prisjećaju smrti i koji su za nju najspremniji, oni su najpametniji!
Upravo sjećanjem na smrt ovaj svijet biva postavljen u onu ravan koja mu i pripada, kao što kaže Hasan el-Basri: Ništavnost ovoga svijeta ništa ne razotkriva toliko kao smrt. Nikome ko ima imalo pameti, ona ne ostavllja nimalo prostora da se ovom svijetu raduje. Kadgod se osoba sjeti smrti, ovaj svijet i sve Moje na njemu u njegovim očima postanu bezvrijedni!
Šta činiti na samrti?
Osoba koja osjeti da mu je smrt blizu treba da izgovara što više šehadet, da se nada dobru i da ima lijepo mišljenje o Allahu Uzvišenom. Muaz, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Onaj kod koga posljednje rječi budu (na ovom svijetu): La ilahe illellah! / Nema boga osim Allaha, ući će u Džennet!
Ako se mi nađemo u prisustvu osobe koja je na samrti, treba ga pažljivo podsjećati da izgovori šehadet i da mu to budu posljednje riječi prije njegove smrti. To treba lagahno, poluglasno i nenametljivo izgovarati kako bi se osoba koja je na samrti podstakla da to izgovori. Ebu Se’id el-Hudri, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, u tom pogledu, preporučio: Podstičite one koji su na samrti da izgovore: La ilahe illellah!
U tom smislu je i predaja Ma’kila b. Jesara, u kojoj Vjerovjesnik, s.a.v.s, preporučuje da se onima na samrti uči sure Ja Sin, kako bi im se olakšali posljednji trenuci života: Učite suru Ja Sin vašim umirućim!
Na žalost, kod mnogih je ovaj hadis shvaćen kako ovo kur’ansko poglavlje treba učiti umrlim. Međutim, Kurtubi, Nevevi, Sujuti i brojni drugi islamski učenjaci to nedvosmisleno tumače učenjem onim koji su na samrti, kako bi ih podsjetili na šehadet i olakšali posljednje dunjalučke trenutke.
Čovjek na samrti treba što ljepše misliti o Allahu, tj. da će mu se Allah Milostivi smilovati i grijehe oprostiti. Džabir, r.a, u tom pogledu, prenosi Vjerovjesnikove, s.a.v.s, riječi: Neka niko od vas ne umre, sve dok o Allahu Uzvišenom ne bude lijepo mislio!
Najbolju potvrdu da bi morali imati lijepo mišljenje o Allahu Uzvišenom i vjerovati da će nam, uistinu, oprostiti i smilovati nam se, nalazimo u pouzdanoj hadisi-kudsijji koji prenosi Enes b. Malik, na, a u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s, kaže: Allah Uzvišeni veli: Čovječe, sve što me Zamoliš i zatražiš da ti oprostim, ja ću ti oprostiti. Čovječe, kada bi tvoji grijesi do neba doprli, pa Me Zamolioda ti oprostim, ja bih ti oprostio. Čovječe, kada bi Mi došao sa grjesima kolika je Zemlja, pa onda Me sreo, ne pripisujući Mi nikakva sudruga, ja bih ti, kolika je ona, oprosta dao!
Šta je obaveza prisutnih kada neko umre?
a) Govoriće o njemu samo dobro
Kada neko umre o njemu treba iskljućivo govoriti dobro, jer tada meleki mole Allaha Uzvišenog da bude kako se o njemu govori. Ummu Seleme, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, preporučio: Kada ste prisutni kod bolesnog ili umrlog, govorite samo dobro, jer meleki aminaju na ono što govorite!
b) Zatvoriće mu oči i moliti Allaha, dž. š. za njega
Ovo se temelji na vjerodostojnoj predaji Ummu Seleme, r.a, u kojoj se kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s, je ušao kod Ebu Seleme (kada je umro), čiji se pogled ukočio, pa mu je Zatvorio oči a zatim rekao: Kada duša izađe pogled je prati! Tada su neki ukućani počeli plakati, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s, savjetovao: Prizivajte samo dobro, jer meleki aminaju na sve što izgovorite, a Zatim je proučio dovu: Allahu, oprosti Ebu Selemi, podigni mu deredžu među onima koji su uputu slijedili i budi mi Zastupnik među potomcima. Oprosti, Gopodaru svjetova, i nama i njemu, i učini mu kabur prostranim i svijetlim!
c) Prekriti će kompletno njegovo tjelo
Buharija i Muslim navode predaju Aiše, r.a, koja kaže da su Vjerovjesnika, s.a.v.s, prekrili sa ogrtačem kada je preselio na Ahiret.
To se ne čini sa osobom koja preseli na Ahiret u ihramima, na hadžu. Ona će, tada, biti prekrivena ihramima a glava i lice trebaju biti otkriveni. Tako se navodi u predaji ‘Abdullaha b. ‘Abbasa, r.a, koji navodi da je jedan čovjek na Arefatu pao sa jahalice i umro, pa je Poslanik, s.a.v.s, naredio da ga okupaju, umotaju u ihrame, ali da mu ne prekrivaju lice i glavu i da ga ne namirisavaju, dodavši da de ta osoba biti proživljena na Sudnjem danu učeći telbiju.
d) Požuriće sa opremanjem mejjita i nošenjem dženaze
Pravilo je da se ne odugovlači sa opremanjem umrle osobe, ako se stvarno konstatira njena smrt. Ibn Kudame navodi da najveći broj islamskih učenjaka smatra da sa opremanjem umrle osobe treba požuriti i to smatraju mustehabom, dok Ibn Hazm to čak drži vadžibom. Kod nošenja same dženaze treba ići, kako je to tumačio Ebu Bekr, r.a, umjereno žurećim korakom.
Poslanik islama, s.a.v.s, je preporučio da sa dženazom požurimo, kako stoji u predaji Ebu Hurejre, r.a: Požurite sa dženazom, jer ako je bila dobra osoba, biće joj dobro kuda je nosite, a ako nije bila dobra, onda je to zlo koje skidate sa svojih vratova![18]
Treba reći da čak i umrla osoba želi da je brzo nose na njeno odredište, kao što ističe Vjerovjesnik, s.a.v.s, u predaji Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a: Kada se umrli opremi i ljudi ga ponesu na svojim ramenima, ako je bila dobra osoba, kaže: Požurite sa mnom, a ako nije bila dobra, kaže onima koji je nose: Teško njoj! Kuda je nose? Ovo čuje sve osim čovjeka, a kada bi ovo čovjek čuo pao bi onesviješćen!
e) Ukopaće ga u mjestu gdje je umro
Umrlu osobu treba ukopati u mjestu gdje je i umrla. Tako je radio Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada je Hamzu, r.a, i druge pokopao na Uhudu, nakon bitke, zabranivši muslimanima da umrle nose u njihova mjesta rođenja ili boravišta.
Na temelju ove i drugih predaja islamski učenjaci smatraju haramom prenositi umrlog ili ukopanog iz mjesta gdje je umro u drugo mjesto, pa čak ako je to umrli prije svoje smrti i oporučio. Manji broj učenjaka smatra da je to mekruh. Imam Šafija dopušta prenošenje umrlog u Mekku, Medinu ili Jerusalim, ako se to čini radi berićeta tih mjesta.
f) Vratiće njegov dug
Ukoliko umre osoba a iza sebe ostavi kakav dug, oni koji ostaju iza nje dužni su to učiniti odmah nakon njene smrti, a prije klanjanja dženaze-namaza. Poslanik, s.a.v.s, nije htio klanjati dženazu dok dug ne bi bio vraćen, kao što se navodi u predaji Džabira b. Abdillaha, r.a. Tek kada je Ebu Katade vratio dug od dva dinara-zlatnika za tu umrlu osobu, Allahov Poslanik, s.a.v.s, je pristupio i klanjao joj dženazu.
Šta je dozvoljeno prisutnim kada neko umre?
Kada neko umre, prisutnima je dozvoljeno da otkriju lice umrloga, da ga poljube i plaču za njim tri dana. Enes b. Malik, r.a., prenosi hadis u kome se vidi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, uzeo svoga mrtvog sina Ibrahima, poljubio ga, pomirisao i zaplakao, pa na primjedbu ‘Abdurrahmana b. ‘Avfa, r.a: Zar i ti, Allahov Poslaniče?, odgovorio je: To je samilost, sine Avfov, a zatim je dodao: Oko mi samo suzi a srce tuguje, a mi nećemo ništa reći čime nije Zadovoljan naš Gopodar. Uistinu smo mi, Ibrahime, zbog rastanka s tobom, tužni! Dakle, tuga i plač su dozvoljeni, ali ne tuga i plač sa vriskom, jadikovanjem i naricanjem!
Šta je dužna rodbina umrlog?
a) Biti strpljiva i zadovoljna sa Allahovom, dž.š., odredbom
Rodbina umrlog treba biti prisebna i zadovoljiti se sa onim što je Allah Uzvišeni odredio. Oni, u času smrti njihovih najmilijih, trebaju znati da je Allah Svemoćni odredio trenutak njihove smrti baš tada, da smognu snage da se pomire sa tim i da priznaju da smo svi Allahovi i Njemu se svi vraćamo – neko prije a neko poslije. Oni se trebaju ponašati shodno kur’anskom ajetu: “one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!
Posebno je bitan taj prvi momenat u času preseljenja nekog od naših najbližih. Vjerovjesnik, s.a.v.s, je savjetovao jednu ženu, da u času preseljenja na Ahiret nekoga od njenih najbližih, bude bogobojazna i strpljiva, rekavši joj: Prava strpjivost je pri prvomudarcu!
Nagrada za tako strpljivo prevladano iskušenje je džennet. Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, u tom pogledu, izrekao hadisi-kudsijju: Allah Uzvišeni kaže: Kada oduzmem Mome robu vjerniku najdražu osobu na ovom sv jetu, a on mirno i strpljivo podnese taj gubitak, nadajući se Mojoj nagradi – jedina nagrada mu je Džennet!
Divan primjer istinske strpljivosti i stvarnog zadovoljstva Allahovom odredbom, nalazimo u primjeru supruge poznatog ashaba Ebu Talhe. Naime, njihov sinčić je bio bolestan i dok je on boravio kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, njegov sin je umro. Njegova supruga ga je sklonila u jedan kraj kuće i pripremila mu sve za dženazu. Kada se Ebu Talha, r.a, vratio upitao je za bolesno dijete, pa mu jesupruga odgovorila, da mu se duša smirila i da se nada da se dječak odmorio.
Ebu Talha, r.a, je mislio da mu je sin ozdravio, pa je legao sa suprugom i, tom prilikom, imao intimni odnos, pa kada se rano okupao i htio izaći iz kuće, ona ga je obavijestila da im je sin umro. Kada je klanjao dženazu svome djetetu sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s, ispričao mu je taj slučaj, a Poslanik, s.a.v.s, je rekao:Da vas Allah blagoslovi u vašim noćima! Allah je učinio da je baš u toj noći, u kojoj im je umro dječak, supruga zanijela drugog dječaka koji im se uskoro rodio. Sufjan prenosi da je jedan od ensarija izjavio: Vidio sam im kasnije devetero djece i sva su već učila Kur’an.
b) Moliti Allaha, dž. š., da nadoknadi boljim
Prilikom smrti nekoga od naših najbližih članova porodice, njegova rodbina će priznati svoju nemoć nad takvim stanjem a Allahovu, dž.š., moć i moliće
Gospodara svjetova da nadoknadi taj gubitak sa boljim nego što je izgubljeno.
Ummu Seleme, r.a, kaže: Čula sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da kaže: Nema nijednog roba kojeg zadesi neka nesreća pa rekne: Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un. Allahumme edžurni fi musibeti ve ehlif li hajren minha / Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.
Nagradi me, Allahu, Za moju nesreću i daj mi bolje od nje, a da ga Allah neće nagraditi za njegovu nesreću i namiriti mu bolje od onog što je izgubio. Ummu Seleme, r.a, na kraju kaže: Nakon što je umro Ebu Seleme izgovorila sam ono što mi je naredio Allahov Poslanik, s.a.v.s, pa mi je Allah nadoknadio boljeg od njega – dao mi je Allahovog Poslanika, s. a. v. s.
Šta je zabranjeno rodbini umrle osobe?
a) Naricanje
Dozvoljeno je žaljenje i plakanje za umrlom osobom, ah je strogo zabranjeno naricanje i jadikovanje. U hadisima u kojima se prijeti da će umrla osoba biti kažnjavana u kaburu, zbog plača onih koji je žale, misli se, kako istiće Ibn Hadžer, na plakanje sa jadikovanjem, naricanjem i velikim puštanjem glasa.[29] Allahov Poslanik, s.a.v.s, je plakanje sa jadikovanjem i naricanjem strogo osudio, a uz to je naricanje definirao džahilijjetskim postupkom, kao što se prenosi u hadisu Ebu Malika el-Eš’arija, r.a: Četvero je u mom ummetu džahilijetsko i ummet se još toga nije rješio: razmetanje plemićkim rodom, vrijeđanje zbog porijekla, traženje kiše posredstvom zvijezda i naricanje za umrlim. Ako se naricateljka ne pokaje prije svoje smrti, na Sudnjem danu će ustati a na sebi će imati košulju od katrana a pancir od šuge!
b) Udaranje po licu i cijepanje odjeće
Strogo je zabranjeno rodbini i ostalima, nakon smrti nekog njenog člana, udaranje po licu ili drugim dijelovima tijela, cijepanje odjeće ili proklinjanja samoga sebe kao što to rade pripadnici drugih religija, ateisti ili idolopoklonici. ‘Abdullah b. Mes’ud, r.a, prenosi eksplicitnu Vjerovjesnikovu, s.a.v.s, zabranu takvoga čina: Nije naš onaj ko se udara po obrazima, cijepa izreze na košulji i proklinje se poput predislamskog proklinjanja.
c) Brajanje ili odsjecanje kose
Uz naprijed spomenuto, strogo je zabranjeno i brijanje ili odsijecanje kose od strane rodbine umrle osobe. To je spomenuo Ebu Musa, r.a, kada je bio toliko bolestan da se onesvijestio i kada je, ponovo, došao svijesti, plašeći se, da će njegovi ukućani, nakon njegove smrti raditi ono što je islamom zabranjeno, jasno upozorio: Ja se ograđujem od sveg onoga od čega se ograđivao Allahov Poslanik, s.a.v.s. On se ograđivao od žene koja prilikom nesreće kuka i jauče, žene koja brije ili odsijeca kosu i žene koja cijepa odjeću na sebi!
Simptomi dobrog svršetka
Mi ne znamo kako i šta je koja osoba kod Allaha zaradila i kako de skončati na Sudnjem danu. Međutim, po njegovim posljednjim trenucima ovodunjalučkog života, uočavamo simptome koji upućuju na njegov dobar svršetak. Ti simptomi se kreću od njegovih posljednjih riječi koje je izgovorio na ovom svijetu, a koje su glasile: La ilahe illellah, preko njegove pogibije na Allahovom putu, smrti u petak ih uoči petka, smrti od kuge, stomačnih oboljenja, utopljenja u vodi, skončavanje u ruševinama, umiranje žene pri porođaju, pogibijom braneći svoju vjeru, domovinu i imetak, pa do smrti pri činjenju nekog hairli djela, kao što su zikr, post, sadaka i sl.
Pohvala umrle osobe
Ako umrlog pohvale pravedni i iskreni ljudi, nakon njegove smrti, to de biti jedna vrsta svjedočenja za tu osobu, jer meleki bilježe šta se o njemu govori. Otuda je preporučljivo o vjernicima govoriti pozitivno nakon njihove smrti. Time ćemo, iako možda nekada nismo ni svjesni, pomoći umrlom da lakše prevlada kaburska i ahiretska iskušenja.
Ovo bi trebali svjesno činiti i tako ih obradovati poslije njihove smrti, jer Poslanik islama, s.a.v.s, u predaji Omera b. el-Hattaba, r.a, jasno naglašava: Za kojeg god muslimana četverica posvjedoče da je dobar, Allah je ga uvesti u džennet! Upitali smo: A trojica? Odgovrio je: I trojica. Upitali smo: I dvojica? Odgovorio je: I dvojica. Nakon to ga ga nismo pitali za jednog.
