Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju. Molimo Ga najvećim Njegovim imenom da nas počasti Džennetom i svakim djelom koje približava Džennetu. Molimo Ga najvećim Njegovim imenom da nas zaštiti od Džehennema i svakog djela koje približava Džehennemu.
Salavat i selam Muhammedu, koji nas je poučio da posebno u Noći kadr učimo dovu:
اللَّهُمَّ إِنَّكَ عُفُوٌّ كَرِيمٌ تُحِبُّ الْعَفْوَ فَاعْفُ عَنِّي
“Gospodaru naš, Ti si Onaj Koji mnogo prašta i Najplemenitiji si, Ti voliš opraštanje, pa nam oprosti!”[1]
Nastojmo se opskrbiti ramazanom, posebnim mjesecom u godini, nastojmo sakupiti duhovnu i psihičku snagu da se nosimo s izazovima života na ovom svijetu. Ne samo pojedincima, cijelom ummetu treba duhovna i psihička snaga, to je nešto u čemu nas ramazan pomaže. Gospodar nam je dao ramazan kao priliku da sakupimo svoju snagu.
Pete godine po Hidžri protiv Muhammeda, s.a.v.s., i muslimana ujedinili su se jevreji, Kurejšije i arapska plemena. Njihov vođa bio je Hujej ibn Ahtab, prvi čovjek plemena Benu Nedir, plemena koje je pokušalo ubiti Resulullaha, s.a.v.s. On odlazi kod Kurejšija i nagovara ih da napadnu Medinu i da za sva vremena završe s muslimanima i Resulullahom, s.a.v.s. Ovaj Hujej, s obzirom na to da je bio učen, po dolasku Muhammeda, s.a.v.s., u Medinu, otišao je i vidio znake poslanstva kod Resulullaha, s.a.v.s., sam se uvjerio u pečat poslanstva, uvjerio se u njegov životopis, pitajući ga kada mu je otac preselio i ko je o njemu vodio brigu, sve one karakteristike Resulullaha koje su opisane u ranijim objavama. Kada se vratio svojoj kući, brat ga je pitao: “Je li poslanik?” On mu je odgovorio: “Jeste!” “Šta ćeš sad?” “Borit ću se protiv njega dok god sam živ!” Trebamo uvidjeti kako jedan čovjek ujedinjuje ljude u neprijateljstvu prema Resulullahu, s.a.v.s. On odlazi kod Kurejšija, kod plemena Gatafan, odlazi kod plemena Ešdža, sakuplja pleme Benu Sulejm. Istina traži nosioce, istina traži ljude koji će izgarati za istinu onako kako Hujej izgara za laž. Štaviše, Hujej je spreman odreći se sebičnosti na tom putu, pa kaže neka Ebu Sufjan iz Meke bude vođa cijele vojske.
Ebu Sufjan izlazi iz Meke sa 4.000 ratnika, među kojima je bilo 300 konjanika i 1.500 deva. Pleme Gatafan, veliko arapsko pleme, dolazi sa 3.000 ljudi, pleme Ešdža sa 300, pleme Benu Sulejm sa 700. Na kraju se broj neprijatelja koji su napali muslimane popeo na 10.000.
Nema ispraznog oslanjanja, vjernik i vjernica daju sve od sebe nastojeći pružiti maksimum. Do Resulullaha, s.a.v.s., došla je vijest o neprijateljskom pohodu na Medinu. Resulullah, s.a.v.s., okuplja ashabe, savjetuje se s njima, opet nas uči da je to vrijednost koja ljude čini pozitivnim i aktivnim. Ljudi tako osjećaju da doprinose, nije im mrsko da i sami izgaraju za misiju. Hazreti Selman Farisi, r.a., Perzijanac, kaže mu: “Allahov Poslaniče, kada bi nas u Perziji napao brojniji neprijatelj, mi bismo iskopali rov kojim bismo se zaštitili od neprijateljske konjice!” Resulullah, s.a.v.s., uči nas da vjernik i vjernica moraju biti dinamični u razmišljanju. Mi imamo svoju najveću zadaću, a najveća zadaća jeste vrijednosti imana, namaza, posta i odanosti Gospodaru prenijeti sljedećim generacijama. Na tom putu treba nam ovaj princip iz života Muhammeda, s.a.v.s.[2]
Dinamičan u razmišljanju Resulullah prihvata, jer je karakteristika Medine da je sa svih strana, osim sa sjevera, odružena brdima. Resulullah, s.a.v.s., kaže: “Iskopat ćemo rovove sa sjeverne strane i tako ćemo zaštititi Medinu!” Svi prihvataju to mišljenje i počinje ogroman posao kopanja. S Resulullahom, s.a.v.s., je 1.500 mudžahida, ostalo su žene i djeca. Resulullah, s.a.v.s., treba s njima iskopati rov/hendek dug četiri i po kilometra, tj. 4.500 metara, i to na neprohodnom terenu prepunom stijena. Resulullah, s.a.v.s., kopa kanal 5 metara dubok i 4 metra širok, kako se ne bi mogao preskočiti i kako neprijateljska vojska ne bi mogla proći. Resulullah, s.a.v.s., raspoređuje ashabe u grupe od po 25 ljudi, a svaka grupa ima svog vođu i svaka grupa treba iskopati otprilike po 80 metara hendeka. Osim toga, određuje Ebu Bekra i Omera, r.a., da sve obilaze i provjere da li je na svakom mjestu iskopano jednako duboko i široko. Resulullah, s.a.v.s., i sam učestvuje u gradnji, a također i nadzire. Iako mu je tada bilo 58 godina, Resulullah, s.a.v.s., silazi u rov i iznosi zemlju. On uzima najteži posao, čime nas uči da vjernik i vjernica koji hoće da ih drugi slijede moraju sami činiti ono čemu ljude pozivaju. To je poslanica svih vjerovjesnika. Nemoj ljude pozivati ako sam nisi u stanju nositi to čemu pozivaš. Kopajući, Resulullah, s.a.v.s., robuje svome Gospodaru i štiti svoj ummet u Medini rovom protiv tako brojnog neprijatelja, da bismo se mi danas mogli pripadati zajednici islama.
Resulullah, s.a.v.s., uložio je veliki napor zajedno sa svojim mudžahidima. Ashabima nije bilo lahko jer su znali da dolazi vojska od 10.000 ljudi, dok istovremeno u Medini vlada glad. Ljudima je glad toliko pritisla tijela da su znali vezati kamen za stomak kako bi zavarali želudac da u njemu nešto ima. Kada su neki došli kod Resulullaha, s.a.v.s., da se požale, on je podigao svoju košulju i pokazao im da je on za stomak zavezao dva kamena, ali je moral bio visok. Nažalost, malo je muslimana i muslimanki koji znaju za vrijednost morala i zajedničkog rada. Trebamo znati da se ne može dobro izroditi ako nema zajedničkog nastojanja i truda. Kako je lijepo vidjeti kada dva imama sarađuju, kada dvojica mutevelija jedan drugog pomažu, kada dvojica muallima jedan drugom podršku daju, kada se dvije majke savjetuju kako djecu odgojiti, kada dva oca pomažu jedan drugom kako bi napravili ambijent za svoju djecu u kojem djeca mogu biti odgajana na vrijednostima islama.
Moral kod ashaba je visok jer rade zajedno. Hazreti Hasan ibn Sabit, r.a., pjesnik Resulullaha, s.a.v.s., ne može kopati, jer je on blag i nježan čovjek, njegove ruke nisu za krampe, ali intelektualac pomaže svojim intelektualnim naporom, daje im prelijepe stihove kojima želi probuditi još jači žar služenja islamu:
اللَّهُمَّ لَوْلَا أَنْتَ مَا اهْتَدَيْنَا
وَلَا تَصَدَّقْنَا وَلَا صَلَّيْنَا
فَأَنْزِلَنْ سَكِينَةً عَلَيْنَا
وَثَبِّتِ الأَقْدَامَ إِنْ لاَقِينَا
“Gospodaru naš, da nije Tebe mi upućeni ne bismo bili,
mi ne bismo sadaku davali niti bismo klanjali,
pa Ti, Gospodaru, spusti smiraj na nas!
Korake naše kada se sa neprijateljem suočimo – Ti učvrsti.”[3]
Muslimani su bili uznemireni nakon Uhuda; velika je opasnost jer je samo 1.500 mudžahida naspram 10.000 neprijatelja.Resulullah, s.a.v.s., zajedno je s njim govorio:
“Korake naše kada se sa neprijateljem suočimo – Ti učvrsti.,
oni koji su sve granice u neprijateljstvu prešli, na nas su napali,
kada hoće da nas napadnu, mi ćemo se braniti!”[4]
Umjetnost je velika stvar i ovaj je pjesnik ulio dodatnu nadu u srca ljudi. Umjetnost je također misija, samo umjetnost treba zvati dobru; ona je omeđena prelijepim principima poput rijeke koja daje korist kada svoje korito ima. Dalje je Resulullah, s.a.v.s., govorio podižući moral:
إِنَّ الْعَيْشَ عَيْشُ الْآخِرَهْ فَاغْفِرْ لِلْأَنْصَارِ وَالْمُهَاجِرَهْ
“Gospodaru moj, nema istinskog i pravog života osim na ahiretu!
Smiluj se, Gospodaru moj, muhadžirima i ensarijama!”[5]
Na to muhadžiri i ensarije odgovaraju:
نَحْنُ الَّذِينَ بَايَعُوا مُحَمَّدَا عَلَى الْجِهَادِ مَا بَقِينَا أَبَدَا
“Mi smo oni koji su Muhammedu prisegu dali da ćemo se boriti dok god smo živi.”[6]
Mi smo oni koji pozivaju Allahu, dali smo prisegu na uputu, mi smo junaci koji sebe daju. Resulullah, s.a.v.s., svojim primjerom pokazuje ljudima koliko je bitno izgarati u svojoj misiji.
Hazreti Džabir, r.a., jedan od ashaba, ispričao je kako je imao nešto malo hrane u kući, komad hljeba i malo mesa, pa je upitao suprugu: “Koliko imamo hrane?” Ona mu je odgovorila: “Dovoljno da tvoja djeca večeras jedu.” Željela mu je reći kako će i on i ona ostati gladni tu večer. Džabir je na to rekao: “Vidio sam da se stomak Resulullaha, s.a.v.s., toliko uvukao da ga je onaj kamen pritisnuo.” Hazreti Džabir je rekao supruzi da to pripremi. Odlučio je pozvati Resulullaha, pa mu je došao i prošaputao: “Allahov Poslaniče, kod nas ima nešto malo hrane, pa dođi da jedeš!” Resulullah, s.a.v.s., prihvati poziv, a Džabir, r.a., pojasni: “Allahov Poslaniče, to je samo malo, malo mesa i komadić hljeba, ako hoćeš povedi Ebu Bekra i Omera!” Resulullah, s.a.v.s., popeo se na brdo odakle je nadzirao izgradnju rova i povikao: “O muhadžiri! O ensarije! Džabir nas poziva kod sebe da jedemo!” Džabir je rekao: “Gospodaru Dragi, šta će jesti, to nije dovoljno ni za jednoga!” Džabir odlazi supruzi i kaže joj: “Resulullah je pozvao sve ljude kod nas na ručak!” Za vjernika nema ništa bolje od hairli supruge koja će ga pomoći u onome što čini. Supruga ga upita: “Jesi li ti Resulullahu rekao šta mi imamo?” “Rekao sam!” “Onda znaj da Allah i Poslanik najbolje znaju.” Da su nam takvi bračni drugovi, otvorili bi se nama i dunjaluk i ahiret. Takve su supruge bile da je jedna od njih znala reći svome mužu kada izlazi raditi: “Idi i traži samo halal; strpjet ćemo se u gladovanju, ali se nećemo strpjeti da iskušamo džehenemsku vatru!”
Kada je Resulullah, s.a.v.s., došao kod Džabira, rekao mu je: “Nemojte dirati hranu. Džabire, ti ćeš nam uvoditi grupe!” Hazreti Džabir pomisli: “Kakve grupe, ući će jedna i to je to!” Džabir prenosi: “Uvodio sam grupe i svi su izlazili siti.” Hiljadu i po ljudi vidjelo je mudžizu Resulullaha, s.a.v.s., da je nahranio vojsku ljudi. Nije to pet ili deset, nego je jelo hiljadu i po ljudi. Kada je Resulullah, s.a.v.s., izašao, rekao je hazreti Džabiru: “Džabire, svi su jeli, Allah ti dao bereket, Allah ti povećao ono što ti je dao!” Džabir je ispričao: “Kada sam ušao vidjeti hranu, supruga i ja vidjeli smo da nedostaje samo mali komad.”[7]
Rov se kopao desetak dana, a kada bi Resulullah, s.a.v.s., navečer došao kod hazreti Aiše zaspao bi od umora čim bi spustio glavu u njezino krilo. Resulullah, s.a.v.s., pokazuje nama kako čak i u ratnoj misiji čuvati svoj bračni odnos, blagošću, nježnošću i obzirnošću.
Jednom je prilikom Sad ibn Ebi Vekas, r.a., pokucao na vrata i rekao: “Allahov Poslaniče, imaš li mi šta narediti!” Resulullah, s.a.v.s., bio je zaspao, prenuo se iz sna i rekao: “Šta je bilo Sade, da nije ko napao na rov?” “Nije, Allahov Poslaniče, samo sam želio da mi dadneš zaduženje!” Koje je naše zaduženje, šta je naša misija, na koga mi utječemo ili smo poput spužve koja u sebe upija sve negativno oko sebe. Ashabi su kopali deset dana, međutim na putu kuda je bio predviđen rov ispriječila se jedna stijena. Svi su pokušali razbiti tu stijenu, hazreti Ebu Bekr, hazreti Omer, hazreti Alija, r.a., svi. Na kraju je morao doći sam Resulullah, s.a.v.s., kako bi podigao moral vojsci. Prenosi se da je tako jako udario da su se svi oko njega udaljili korak-dva. Varnicu koja je frcnula od udarca Resulullaha, s.a.v.s., popratio je dovom: “Allahu Ekber, Perzija je oslobođena!” Današnji Iran. Kada je drugi put udario, rekao je: “Bizantija je oslobođena!” Današnja Turska. Dok Resulullah, s.a.v.s., sa svojim ashabima kopa rov da se zaštite u Medini, on ne samo da podiže vojsci moral, nego nas mudžizom obavještava o onome što je samo 40 godina nakon njegova preseljenja bila realnost. Opće je poznato da ima ashaba Resulullaha, s.a.v.s., koji su ukopani pod zidinama Konstantinopolja, današnjeg Istanbula.[8]
Kurejšije, jevreji, plemena Gatafan, Ešdža i Benu Sulejm došli su do Medine s 10.000 vojnika. Došavši do rova, Arapi se prvi put susreću s nečim takvim. Opsada je trajala 24 dana.
Hujej ibn Ahtab, vođa jevreja, odlazi kod plemena Benu Kurejza, a to je pleme koje je živjelo s Muhammedom, s.a.v.s., i muslimanima u Medini. Kako bi zaštitili žene i djecu, muslimani su ih smjestili u jedan dio Medine u unutrašnjosti grada, blizu plemena Benu Kurejza. Hujej ibn Ahtab otišao je kod Benu Kurejza i razgovarao s njihovim prvim čovjekom, Kabom ibn Sadom. Rekao mu je: “Kabe, došao sam ti s nečim najboljim. Medina će nama ostati. Mi ćemo Muhammeda i njegove sljedbenike istjerati i pobiti, a ti napadni njihove žene i djecu!” Koliko je opasno kada te neprijatelj na taj način prevari nakon što je s tobom sklopio ugovor i nakon što je obećao da neće rušiti tvoje džamije i da neće napadati one koji su odani Dragom Bogu, dok istovremeno ti čuvaš njegove čast i imetak zbog ugovora koji poštuješ. Kab ibn Sad mu je odgovorio: “Ti si meni došao s najgorim; ja sam od Muhammeda uvijek vidio samo odanost i pravednost. Nikada nije uzeo nešto od mog imetka niti me je tjerao u svoju vjeru, a mogao je. Kada je protjerao tvoje pleme Benu Nedir, mene nije natjerao da primim islam niti me je smatrao odgovornim!”[9]
Usprkos tome Hujej, jedan od vođa plemena Benu Nedir, nagovorio je Kaba da podere ugovor sklopljen između njega i Muhammeda, r, tj. između njega i muslimana. Kada je Resulullah, s.a.v.s., čuo za ovo, rekao je: “Dovoljan mi je Allah i divan li je On zaštitnik!” To je bilo teško vrijeme za Resulullaha, s.a.v.s., i muslimane; najprije su pred sobom imali 10.000 neprijatelja, a sada su imali neprijatelje i u unutrašnjosti koji su ugrožavali žene i djecu. Resulullah, s.a.v.s., šalje Sada ibn Muaza, prvaka plemena Evs, da provjeri tu informaciju o poštovanju ugovara. Kada se hazreti Sad vratio, rekao je: “Zaista su, Allahov Poslaniče, prekinuli s nama ugovor! Upitao sam Kaba o tome: ‘Zašto prekidaš ugovor s Resulullahom?’ On je odgovorio: ‘Koji Resulullah?’” O tome govori sura El-Ahzab:
إِذْ جَاءُوكُم مِّن فَوْقِكُمْ وَمِنْ أَسْفَلَ مِنكُمْ وَإِذْ زَاغَتِ الْأَبْصَارُ
Kada su vam došli iznad vas i ispod vas i kada su vaši pogledi klonuli…[10]
tj. pogledi vjernika. Deset hiljada neprijatelja bilo je ispred i stotine njih iza leđa, sa svih su strana muslimani bili okruženi.
وَبَلَغَتِ الْقُلُوبُ الْحَنَاجِرَ وَتَظُنُّونَ بِاللَّـهِ الظُّنُونَا
Kada su srca u grlo došla i vi ste o Allahu mislili ono što ste mislili.[11]
وَإِذْ يَقُولُ الْمُنَافِقُونَ وَالَّذِينَ فِي قُلُوبِهِم مَّرَضٌ مَّا وَعَدَنَا اللَّـهُ وَرَسُولُهُ إِلَّا غُرُورًا
Kada su munafici govorili: ‘Ono što je Allah vjernicima i Poslanik obećali samo je obmana!’[12]
Misli se na to da je Resulullah, s.a.v.s., obećao Bizantiju i Perziju, a evo sada je pobjeda neprijatelja nad muslimanima sigurna, a jevreji koji su bili unutra, izdali su muslimane. Resulullah, s.a.v.s., razmišljao je kako riješiti problem i zaštititi se od neprijatelja. Najprije je pokušao podijeliti neprijatelje. Pametan čovjek ne ulazi u sukob s više neprijatelja. Tako Resulullahov, s.a.v.s., izaslanik odlazi kod plemena Gatafan i nudi mu trećinu roda hurmi u Medini samo da napuste rat. Kada su oni pristali, što bi značilo tri hiljade boraca plemena Gatafan manje protiv muslimana, Resulullah, s.a.v.s., odlazi kod Sada ibn Muaza, r.a., i kod ashaba u Medinu da ih pita za njihovo mišljenje o takvom ugovoru. Sad ibn Muaz, r.a., prvak ensarija, upitao je: “Allahov Poslaniče, da li je to Objava, pa da prihvatimo, ili je to nešto što ti voliš, pa ćemo to radi tebe prihvatiti, ili je to nešto što ti želiš učiniti kako bi nas zaštitio!” Resulullah, s.a.v.s., reče da on pokušava zaštititi Medinu. Sad ibn Muaz na to mu reče: “Allahov Poslaniče, mi smo ranije bili nevjernici, nikada jedne hurme nisu mogli pojesti, a da je ne plate, zato neće ni sada, kada nas je Allah islamom učinio dostojanstvenim, iz Medine uzeti išta što neće platiti!”
Čuvajmo resurse svoje zemlje, ne dozvolimo da neko u bescijenje uzima naše prirodne resurse, to pripada ummetu, to pripada građanima naše zemlje. Nikome, bez obzira na vjeru, ne dozvolimo da nas pljačka. Naši su resursi vrijedni. Resulullah, s.a.v.s., prihvatio je mišljenje Sada i rekao Gatafanu da nema ništa od ugovora.
Tokom opsade Amr ibn Abdi Vud, jedan od vitezova Kurejšija, koji nikada nije bio poražen, silazi u rov na svome konju i traži bilo koga od muslimana da mu izađe na dvoboj. Hazreti Alija kaže: “Allahov Poslaniče, ja ću izaći!” Resulullah, s.a.v.s., uzvrati mu: “Alija, to je Amr ibn Vud, to je vitez Kurejšija!” “Ako je on Amr, ja sam Alija!” Alija znači lav. Resulullah, s.a.v.s., tek mu, nakon što je Alija treći put tražio dozvolu, dozvoljava da izađe na dvoboj i daje mu svoju sablju. Kada je hazreti Alija sišao u rov, Resulullah, s.a.v.s., uči dovu Gospodaru. U Bici na Bedru Resulullah, s.a.v.s., izgubio je Ebu Ubejda, svoga amidžića, a u Bici na Uhudu izgubio je hazreti Hamzu, svoga amidžu. Resulullah, s.a.v.s., moli svoga Gospodara da ne uzme Aliju sebi, nego da ga sačuva i pomogne Aliji. Kada je Alija došao do Amra, ovaj ga upita: “Ko si ti?” “Ja sam Alija, sin Ebu Talibov!” Amr mu kaže: “Tvoj otac Ebu Talib moj je prijatelj, vrati se, dječače, neću s tobom da se bijem!” Na to njemu hazreti Alija uzvrati: “Ja hoću tebe da ubijem. Ili primi islam, ili se vrati u Meku i nemoj se boriti protiv nas, ili ću te ja ubiti!” Na to se Amr toliko razbjesnio da je zaklao svoga konja, namazao se krvlju da bi pokazao koliko je ljut, a onda je toliko udarao hazreti Aliju po štitu da mu je štit pukao. Međutim, vitez hazreti Alija, Allahov lav, udario ga je sabljom tako da mu je glavu odsjekao.[13]
Sad ibn Muaz, r.a., onaj koji je imao tako odlučan stav u podršci vjeri, bio je ranjen jednom od strijela koje su preletjele preko rova. Hazreti Rufejda liječila je hazreti Sada u džamiji. Hazreti Rufejda, čestita muslimanka, bila je prva liječnica. Dok je bio u tom stanju Sad je uputio dovu svome Gospodaru riječima: “Gospodaru, ako bitka s Kurejšijama nije završena, ostavi me živog, a ako jeste, uzmi me Sebi. Ne dopusti, Gospodaru, da preselim dok pleme Benu Kurejza ne doživi ono što treba da doživi!” Sad ibn Muaz je znao da je pleme Benu Kurejza svojom izdajom napravilo najveći problem muslimanima, zapravo su muslimanima zabili nož u leđa. Prenosi se da je u tom trenutku krvarenje Sadove, r.a., rane stalo, iako je do tada krv neprestano tekla. Upravo tada među muslimane je došao čovjek iz plemena Ešdža, zvao se Nuajm ibn Mesud, i rekao: “Allahov Poslaniče, primio sam islam!” Resulullah, s.a.v.s., reče mu: “Ti si samo jedan čovjek, probaj razjediniti naše neprijatelje!” Nuajm odlazi kod Benu Kurejza kao jedan od onih koji napadaju Resulullaha i kaže: “Benu Kurejza, vi ste iz Medine. Šta ćete ako Kurejšije odu i napuste borbu? Zato vi uzmite 50 njihovih prvaka kao taoce, kako bi vam garantirali da se oni bore protiv Muhammeda!” Zatim je Nuajm otišao kod Kurejšija i rekao: “Znaš, Ebu Sufjane, Benu Kurejza su jevreji. Čuo sam da su se dogovorili s Muhammedom i da će tražiti 50 vaših prvaka kako bi ih pobili i time dokazali da su u savezu s Muhammedom, pa im to ne dajte.” Kada je Ebu Sufjan poslao izaslanika Benu Kurejzi s pitanjem kada će napasti na Muhammeda, oni su tražili 50 kurejšijskih ratnika prvaka. Tada je Ebu Sufjan rekao: “Istinu je rekao Nuajm!” Tada je Dragi Allah dao da se nakon 24 dana opsade neprijatelji podijele.[14] Benu Kurejza su se zatvorili, a Kurejšije su se odlučile vratiti nakon što ih je jedne večeri vjetar poharao.
Nakon Resulullahove, s.a.v.s., dove:
اللَّهُمَّ اسْتُرْ عَوْرَاتِنَا وَآمِنْ رَوْعَاتِنَا
“Gospodaru naš, zaštiti nas i naš strah Ti odagnaj!”,[15]
Gospodar je na njih spustio vjetar. Resulullah, s.a.v.s., tražio je od ashaba da neko ode i vidi šta se dešava među neprijateljskim saveznicima. Niko nije smio na drugu stranu rova. Onda je Resulullah, s.a.v.s., rekao Huzejfi, r.a., da on ode. Hazreti Huzejfa ibn Jeman kasnije je prenio: “Ustao sam, a bilo me je veoma strah. Prešao sam preko rova i u tom je trenutku strah odjednom nestao. Ušao sam među mnogobošce koje je okupio Ebu Sufjan. On je upravo naredio da svako pita onog pored sebe ko je, kako bi provjerili da među njima nije neko stran, jer je bila mračna tmina i vjetar je jako puhao. Ja sam požurio uhvatiti onog s desne strane i pitati ga: ‘Ko si ti?’ Rekao mi je: ‘Ja sam Amr ibn As!’ Brzo sam uhvatio onog s lijeve strane i pitao ga: ‘Ko si ti?’ Odgovorio je: ‘Ja sam Muavija ibn Ebi Sufjan!’ Požurio sam one do sebe pitati ko su, kako oni ne bi mene pitali ko sam ja.” Kako je samo Huzejfa ibn Jeman, r.a., bio mudar. Resulullah, s.a.v.s., rekao je: “Vjernik mora biti pronicljiv i oštrouman!” Prenosi se da se Amr ibn As, nakon što je primio islam, godinu dana smijao načinu na koji ga je hazreti Huzejfa prevario.
Ebu Sufjan je rekao ljudima: “Znate li šta su uradili Benu Kurejza? Ja se vraćam, ovaj se vjetar ne može podnijeti, a više nemamo ni hrane. Ja se sutra vraćam!” Kada su se mušrici okrenuli i napustili okolicu Medine, Resulullah, s.a.v.s., rekao je:
لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ وَحْدَهُ صَدَقَ وَعْدَهُ
“Nema drugog boga osim Jedinog Allaha. On je svoje obećanje ispunio!”[16]
Allah će ispuniti svoje obećanje kada mi ispunimo svoju obavezu prema Njemu. Ne možemo biti nesretni ako smo se Njemu odazvali. Resulullah, s.a.v.s., kaže:
وَنَصَرَ عَبْدَهُ وَهَزَمَ الْأَحْزَابَ وَحْدَهُ
“On je pomogao Svoga roba i svoju vojsku ojačao i On je porazio saveznike!”[17]
Bitka se još nije ni završila, a Resulullah, s.a.v.s., odlazi kod plemena Benu Kurejza, jer mu je Džibril rekao da muslimani neće imati mira dok se s njima ne obračunaju. Oni su uzrokovali veliku opasnost po muslimane jer su žene i djeca bili ugroženi, a i svi su muslimani mogli biti pobijeni. Pleme Benu Kurejza prihvatilo je da im presudi njihov saveznik hazreti Sad ibn Muaz, r.a., onaj koji je ranjen u ovoj bici i saveznik jevreja iz perioda prije islama. Kada su ga doveli, hazreti Sad je presudio da se svi borci muškarci pobiju, a da se žene i djeca uzmu u ropstvo zato što su oni tada muslimanime o glavi radili.
Jedan od učenjaka smatra da su iz plemena Benu Kurejza uzeli Resulullaha, s.a.v.s., da im presudi, velika je vjerovatnoća da bi Resulullah, s.a.v.s., pristao na to da napuste Medinu, ali oni su htjeli Sada, jer su mislili da će on zbog ranijeg savezništva s njima biti prema njima obzirniji. Niko od Resulullaha, s.a.v.s., nije obzirniji. Resulullah, s.a.v.s., tada je rekao:
أَصَبْتَ حُكْمَ اللَّهِ فِيهِمْ
“Presudio si im, Sade, onako kako je Gospodar naredio da bude!”[18]
Tada se rana na ruci hazreti Sada ponovo otvorila i on je preselio, pri čemu se Arš potresao. Spomenuli smo da su svi članovi njegove porodice radi njega i njegovim trudom ušli u islam. Kada je trebalo u džihad, bio je prvi. Resulullah, s.a.v.s., kaže da je 70.000 meleka klanjalo dženazu velikanu među muslimanima Sadu ibn Muazu, r.a..
Molim Gospodara da nas počasti time da volimo te čestite robove i da budemo od onih koji žive na stazi Resulullaha, s.a.v.s., i koji idu u susret Resulullahu svakim svojim postupkom. Amin!
[1] Tirmizi, Sunen, Da'vat, 3513; Ibn Madže, Sunen, Du'a, 3850.
[2] Nedevi Ebu el-Hasan, Es-Siretu en-nebevijje, str. 347.
[3] Buhari, Sahih, Megazi, 4092.
[4] Buhari, Sahih, Džihad, 2837.
[5] Buhari, Sahih, Džihad, 2834.
[6] Buhari, Sahih, Džihad, 2835.
[7] Nedevi Ebu el-Hasan, Es-Siretu en-nebevijje, str. 351; Buhari, Sahih, Megazi, 4102.
[8] Gazali Muhammed, Fikh es-sire, str. 296.
[9] Gazali Muhammed, Fikh es-sire, str. 299.
[13] Nedevi Ebu el-Hasan, Es-Siretu en-nebevijje, str. 353, 354.
[14] Ibn el-Esir, Usdul-gabe, tom 3, str. 248.
[15] Ahmed, Musned, tom 3, str. 3.
[16] Ebu Davud, Sunen, Dijat, 4547
[17] Ebu Davud, Sunen, Dijat, 4547
[18] Tirmizi, Sunen, Sijer, 1582
