O najstarijem hramu na Zemlji prije poslanja hazreti Muhammeda, a.s., malo se zna. Više je legendi i usmenih kazivanja negoli čvrstih povijesnih dokaza. Predislamskih pisanih fakata o Kabi nažalost nema. Svi pisani tragovi o njenoj povijesti nastali su nakon poslanja hazreti Muhammeda, a.s.
Malo je poznato kako Kaba nije bila jedino takvo svetište kod predislamskih Arapa. Kabâ je bilo mnogo, no, do danas je ostala samo ona u Mekki. Od ostalih nije ostalo nikakva traga, osim predanjâ po kojima i znamo za njih. Međutim, skoro izvjesno je kako ona u Mekki bijaše najpoznatijom, znanom i štovanom daleko i izvan granica Hidžaza.
Arapi je zvaše el-Bejtul-ʼatīk (Drevni dom), el-Bejtul-maʼmūr (Puni dom), itd. Predanje uči kako ju je prvi sagradio još Ādem, a.s., učinivši je prvim hramom na Zemlji. Ustvari, u to vrijeme ona je prije bila tek jednim izdvojenim humkom negoli građevinom.
U tradiciji čitamo kako je mjesto Kabe, njezin lokus, uzvišeni Allah stvorio na čak 2000 godine prije stvaranja Zemlje, koja se ustvari i razvijala iz njena središta. Za svoga života hazreti Ādem ju je iz Indije hodočastio četrdeset puta.
Kako je ona „nestala” iza Ādema, a.s., u poplavama, nekim drugim vremenskim nepogodama, ratovima ili nečem drugom, to se ne zna. Također se ne zna i kada se to desilo iza Ādema, a.s., iako se pretpostavlja da je to bilo za vrijeme Velikog potopa.
Ono što znamo, o čemu nas obavještava Uzvišeni u Kurʼānu, jeste da ju je nanovo sagradio, prema izravnim Božijim instrukcijama i na istome mjestu, Božiji poslanik Ibrāhīm sa svojim sinom Ismāʼīlom, a.s. To se i uzima njezinom prvom gradnjom, budući je svo vrijeme prije Ibrāhīma, a.s., svojevrsna „prapovijest”, vrijeme o kojem danas imamo tek maglovitu predstavu.
Taj događaj gradnje povijesničari smještaju u period oko 1800. godine prije nove ere. O tom događaju Uzvišeni veli: I učinili smo Hram utočištem i sigurnim mjestom ljudima. „Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete molitvu obavljati!” I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: „Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koju budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.” A kada je Ibrahim zamolio: „Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim gradom, a snabdij plodovima stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet!”… I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: „Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!”… (Kurʼān, sura el-Bekare, ajeti 25.-27.).
Kada je vjera Ibrāhīmova, a.s., vjera u jednoga Boga, potisnuta a Kaba postala svetištem politeističkih vjerovanja opet se ne zna. Nije za čuditi ako znamo kako je narod Mūsāov, a.s., još za života svoga pejgambera bio sklon devijacijama u politeizam. Do vremena hazreti Muhammeda, a.s., Kaba i Harem oko nje su postali dom za 365 kipova, koliko ih je bilo na dan oslobođenja Mekke. Od Ibrāhīmove, a.s., vjere ostala su samo blijeda sjećanja, a ponajviše obredi vezani za hodočašće Kabe i štovanje njezina Harema.
Iz tog poštovanja prema Kabi, predaja nam veli, Arapi u Mekki dugo vremena nisu čak ni kuće gradili u obliku četverokuta, budući je Kaba bili četverokutna, odakle joj i potiče ime, a sve kako ne bi sličili Kabi. Kaže se kako je prvi od predislamskih Arapa sagradio četverokutnu kuću u Mekki bio izvijesni Ibn Verkāʼ el-Huzāʼī, koji je doživio poslanje Muhammeda, a.s.
Još od hazreti Ismāʼīlova, a.s., vremena, ili iza njega, bar prema predanjima, Kaba je bila jednostavna građevina, sazdana od prostih kamenova poredanih jedan na drugi bez malte koja bi ih jače povezivala. Visina joj bijaše tek malo iznad visine ljudskoga stasa, te bez krova. Njezina vrata, danas odignuta od tla, tada su dodirivala tlo. Poslanikov, a.s., djed ʼAbdul-Muttalib ta vrata učinio je od željeza, optočivši ih zlatom. To je ujedno i prvo zlato kojim je Kaba ukrašena.
Pet godina prije Alejhisselamova poslanstva, kada je Alejhisselam imao 35 godina, Kaba je temeljito renovirana, po svemu sudeći nakon požara koji ju je zahvatio. Tada je izdignuta na dvostruko veću visinu, podignut joj krov na šest stupova, po tri u dva reda, te vrata odignuta od zemlje. Pretpostavlja se da je razlog tome, između ostalog, bilo spriječavanje krađa iz Kabe, koja je bila i riznicom velikog blaga. Neki povijesničari pretpostavljaju da je to i bio stvarni razlog njezina renoviranja.
Ovaj put građena je od masivnijih kamenih blokova između čijih redova se postavljalo drvo, pa je imala 15 redova od drveta a 16 kamena. U toj renovaciji Kabi je uz krov dodat i tzv. mīzāb ili oluk iz kojeg bi trebala oticati kišnica s krova. Za sam krov se veli kako je drvo od kojeg je sagrađen donešeno s jednog bizantskog broda koji se nasukao uz obale Hidžaza. Čak i samom obnovom Kabe rukovodio je izvjesni majstor Bakum, koji je preživio brodolom.
Povijest Kabe prije Muhammeda, a.s.
Dalje se prenosi kako su pored raznih skupocjenosti koje su se čuvale u Kabi, a koje bijahu poglavito darovi hodočasnika, na jednom njezinu zidu s unutrašnje strane visili rogovi ovna, koji bijahu simbolom i znakom sjećanja na hazreti Ibrāhīmov, a.s., kurban. Rogovi su stajali sve do vremena ʼAbdullāha ibn Zubejra, kada su u požaru izgorjeli, nakon čega nikad više nisu vraćeni.
Tada su zidovi s unutrašnje strane urešeni raznim slikama i ikonama poslanikâ, meleka i drveća, između ostalih Ibrāhīma, a.s., ʼIsāʼa, a.s., i njegove mubarek majke. Povijesničari pretpostavljaju da je njihovo oslikavanje sugerirao već spomenuti Bakum.
Na dan oslobođenja Mekke Alejhisselam je naredio Fadlu ibnul-ʼAbbāsu da ih obriše. Tom prilikom je Poslanik, a.s., navodno stavio svoje dlanove na slike hazreti ʼIsāʼa i njegove majke, govoreći mu da sve briše osim onog što je pod njegovim rukama. Te slike su ostale sve do vremena ʼAbdullāha ibn Zubejra, kada je Kaba stradala u požaru, nakon čega nisu ponovo oslikavane. Međutim, to predanje ipak nije pouzdano. Ono što je izvjesno jeste da Alejhisselam od potiranja nije izuzeo niti jednu sliku.
I sama kisva ili prekrivač Kabe ima svoju povijest. Pripovijeda se da je Kabu prvi „zagrnuo” Esʼad el-Humejrī, prekrivši je tada najcjenjenijom čohom. Taj događaj se smješta u kraj četvrtog ili početak petog stoljeća nove ere. Ustvari, pretpostavlja se kako je kabenska kisva ostavština nekadašnjeg izgleda Kabe, koja je, prema nekim predajama, u početku bila u formi čadora, što su za svoje bogomolje prakticirali i Israelćani. Također, dugo vremena se nova kisva stavljala preko stare.
Vratimo se sada ponovo počecima Kabe. Već smo kazali kako, nažalost, nemamo materijalnih dokaza o prvim danima njena postojanja. Međutim, mufessiri donose mnoge zanimljive predaje čije utemeljenje nije sasvim sigurno ali se ne mogu niti odbaciti. Tako u Rūhul-bejānu od Ismāʼīla Hakkija čitamo kako se za hazreti Ibn ʼAbbāsa, cijenjenog druga
Alejhisselamova, vezuje kako je kazao da je po spuštanju na Zemlju dragi Bog Ādemu, a.s., naredio da podigne hram u Njegovo Ime, hram oko kojeg će činiti tavaf baš onako kako to meleki čine oko Njegova ʼArša ili Prijestolja. Tako ga Ādem, a.s., i podiže, na mjestu gdje mu melek Džibrīl svojim „krilom” udari o zemlju.
U Kabu je potom ugrađen Hadžerul-esved (Crni kamen), hazna u koju je položeno svjedočanstvo vjere u Boga dato u Bezmi-elestu, praiskonu kada sve ljudske duše posvjedočiše Božije apsolutno gospodstvo, o kojem događaju čitamo i u Kurʼānu: I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ādemovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe:
„Zar Ja nisam Gospodar vaš?”, oni su odgovorili: „Jesi, mi svjedočimo”, i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: „Mi o ovome nismo ništa znali” (Kurʼān, sura el-Aʼrāf, ajet 172). Hadžerul-esved, predaja dalje veli, u početku bijaše bijele boje, ali ga grijesi ljudski učiniše crnim.
Ismāʼīl Hakkī prenosi od Ibn ʼAbbāsa, a.s., kako je Kaba ostala Božijim hramom na Zemlji sve do Velikog potopa u vrijeme Nūha, a.s., iza čega se ne obnavlja sve do vremena Ibrāhīma, a.s. U tom periodu ili nekoj vrsti međuvremena, Hadžerul-esved biva sakriven na brdo
Ebū Kubejs iznad Mekke, dok je Kaba „dignuta” na Četvrto nebo. Od Ibrāhīmova, a.s., vremena pa do danas ona je tu gdje jeste. Kao što bijaše prvom građevinom ili hramom na Zemlji tako će i na kraju vremena, koncu svijeta, Uzvišeni sa Zemlje „dići” prvo Svoj dom, prije negoli se Smakom svijeta uspostavi nova dimenzija egzistencije.
Sufijska tradicija otkriva nam i neke druge, one unutarnje, dimenzije svetogeografskog središta na Zemlji. U suštini, svaki njezin povijesni trenutak ima i svoje dublje značenje, simbol je nekog posebnoga smisla. Zašto je Kaba „spuštena” baš u Ādemovo, a.s., vrijeme? Veliki učitelj sufizma hazreti Ibn ʼArebī to uspoređuje sa srcem. Kaba je srce baš kao što je i čovjek srce bîtka. Jedno prati drugo.
Predaja veli i kako je u njegovo vrijeme Kaba imala dvoja vrata, jedna prema istoku a druga prema zapadu. Njihovi simbolizmi jesu manifestiranje znanja početka i znanja kraja, znanja pojavnog i znanja nepojavnog, znanja dunjaluka i znanja ahireta. Ādemovo, a.s., hodočašće Kabe iz Indije aluzija je na duhovni put od svijeta prizemne, animalne ljudske duše ka visokom stupnju srca, put na kojeg svaki vjernik treba kročiti.
Njegov tavaf (obilaženje) oko Kabe išaret je na stizanje u prisutnost srca, konac tog stadija duhovnoga puta. „Dizanje” Kabe u vrijeme Velikog potopa aluzija je na zaklonjenost ljudi od stupnja srca, koja je svoj zenit dosegla u vrijeme Nūha, a.s., kada je Kaba i „dignuta”.
Ta zaklonjenost bijaše rezultat pobjede životinjske strane u čovjeku i potop neznanja u kojem su se ljudi gušili za Nūhova, a.s., života. Tek u Ibrāhīmovo, a.s., vrijeme duhovni ambijent dovoljno zrî za njeno ponovno „spuštanje”, njeno ponovno „rađanje”.
Ovaj put Ibrāhīm, a.s., na Kabi ostavlja samo jedna vrata, što je sad rezultat tog novog stadija u duhovnome putu. Sada je to duhovni put (sejri-sulūk) od srca (kalb) ka duhu (rūh), još višem duhovnome staništu i duhovnome kvalitetu, što je ujedno i aluzija na čisti tevhīd ili Božiju jednoću, koja se apsolutno počinje manifestirati upravo od Ibrāhīmova, a.s., vremena. Pečat toj Jednoći dat će posljednji Allahov Poslanik, pečat svih poslanika, hazreti Muhammed, a.s.
