U svjetlu novih spoznaja o svijetu i životu
U svjetlu novih spoznaja o svijetu i životu, dobijenih u prvih deset godina 21. stoljeća, koje je obilježio izniman napredak ljudske vrste kroz razvoj znanosti i tehnologije, otvorila su nezapamćena globalna rasprava o tome, da li su ta nova saznanja dodatni argumenti u prilog vjerovanju da Bog postoji (religije), ili vjerovanju da Bog ne postoji (ateizam), ili da se to ne može dokazati (agnosticizam). Posebno su glasni ovi potonji ističući da 1,1 milijarda ljudi slijedi ovaj svjetonazor, dok su oficijelne religije, po običaju i sasvim razumljivo, u reakcijama suzdržane i oprezne, stvarajući time dojam kako su ateizam i agnosticizam u prednosti.
Takvom utisku doprinose mediji dajući udarne termine ili stranice kritičarima religija, dok su zagovornici religije (čak i znanstvenici) uvijek u drugom planu. Uporedimo, na primjer, novinarske senzacionalizme o „otkriću“ sintetskog DNA Craiga Ventera i skoro nezamijećenu vijest o pronalasku ostataka Arke na planini Ararat u Turskoj.
Na novinske naslove tipa „Čovjek stvorio život“, „Računalo otac života“ isl. reagirao sam člankom „Božija autorska prava“ (1)upozoravajući na stvarnog Stvoritelja biološkog DNA i bakterije kao živog stvorenja, što se potpuno zaboravlja prilikom patentne zaštite u oblasti genetike, ali i kod mnogih drugih prirodnih supstanci, koje farmacetska industrija jednostavnono prekopira (kao i Venter izvorni DNA bakterije Mycoplasma mycoides), sintetizira a zatim patentira i prodaje kao vlastito rješenje.
Kao prikladne reprezentante pomenute rasprave odabrao sam jednog znanstvenika i jednog filozofa: Richarda Dawkinsa u knjizi „Iluzija o Bogu“ i Daniela Denneta u knjizi „Kraj čarolije“ kao bjelodane primjere pojave koju sam nazvao evolucijskom burkom ateizma. S druge strane, opozitan je primjer Francisa S. Collinsa koji u izvanrednoj knjizi „Božji jezik“ svjedoči o Stvoritelju DNA softvera iz kojeg nastaje kompletan život. On je, ujedno, jedan od rijetkih koji zagovara ujedinjenje snaga znanstvenih i duhovnih stajališta, ali kao što sam već naglasio – Collins neće nikada dobiti publicitet kao prethodna dvojica – jer, zamislite, iako je svjetski priznat znanstvenik on vjeruje u Boga i svojim djelom i javnom riječju to potvrđuje.
Znamo da nevjerovanje (areligio) i vjerovanje (religio) čine dva suprotstavljena fenomena u čijem procjepu je situiran čovjek još od vremena povitka ljudske civilizacije, pa do njezina vjerovatnog skončanja u kozmičkom vremenu. Taj procjep u kojem se nalazimo, taj komadić vremena i prostora koji smo dobili na poklon i u kojem smo, ne svojom voljom zaglavili, moramo pokušati što bolje razumjeti i sami sebi definirati na pravi način ili ćemo završiti kao leptiri upresani u herbariju, ili fosili između kamenih naslaga i ne znajući šta nas je snašlo.
Da li čovjek u takvom okviru obnaša povjerenu mu misiju Božijeg zastupnika na planeti Zemlji a u interkozmičkim okvirima svjedoči najvišu vrijednost kojom je Stvoritelj okrunio namisao Svog stvaralačkog plana: biti svjesno spoznavan, duhovno doživljavan i dragovoljno kao jedna jedina Zbilja vjerovan, ili suprotno tome ljudska bića predstavljaju rezultat stalne evolucijske selektivne igre pokušaja i pogrešaka, ili smo jednostavno rezultat slučajnog raspoređivanja atoma ili molekula proteina?
Evolucijska burka
Ovu vrlo delikatnu tematiku pokušaću predočiti iz svog ugla i vjerujem da ću podrobnom analizom, bar za malo, proširiti prorez na, kako je Dawkins zove, majci svih burki za koju on kaže da je „jedan od najžalosnijih prizora koji se danas može vidjeti na našim ulicama žena odjevena u bezlično crnilo od glave do pete, iz kojega proviruje u svijet kroz sićušnu prazninu. Htio bih upotrijebiti uski prorez u toj kopreni kao simbol nečega drugoga. Naše oči vide okolni svijet kroz uski prorez elektromagnetnog spektra. Vidljiva svjetlost je sjajna praznina u golemom tamnom spektru, od radio valova na dugovalnom do gama zraka na kratkovalnom kraju spektra frekvencija. Ako uzmemo da je vidljiva svjetlost širine 2,5 cm to je smiješno maleno prema kilometrima crnine koji predstavljaju nevidljivi dio spektra. Znanost nam služi za širenje tog prozorčića, koji se otvara široko da se sputavajuća crna halja gotovo potpuno spušta izlažući naša osjetila prozračnoj i ushita punoj slobodi.“ (2)
Moram naglasiti da žena stavlja burku sa ciljem da sebe sakrije od neželjenih pogleda. Nije uloga ove burke da ograniči pogled na svijet žene koja je nosi, kako želi prikazati Dawkins. Ta burka predstavlja način za izražavanje njene slobodne volje i potvrdu korištenja ljudskih prava i sloboda po članu 9. istoimene Povelje.
Ono na šta posebno želim ukazati je evolucijska burka koju su na sebe navukli znanstvenici i filozofi ateizma (slučajno ili namjerno?) čiji efekat je upravo takav da ograničava njihov pogled na svijet i tako ga strašno sužava, da su ona 2,5 cm vidljivog spektra svjetlosti iz majke svih burki ogromna, u odnosu na nanometarski prorez na neodarvinističkoj evolucijskoj burki kroz koju oni posmatraju sebe i svijet oko sebe.
Beskonačan je spektar prirodnih pojava i zakonitosti koje polaze od subatomskog svijeta do svemira, od materije do antimaterije, od mase do energije, od kvantne fizike do molekularne biologije, od naše Zemlje do njenog savršenog ekološkog sistema, te biljnog i životinjskog svijeta, zaključno s nama ljudima koji živimo u organiziranom društvu i očito je da smo posebni po svom duhu, spoznaji i svom voljnom djelovanju.
Dawkins i društvo su, zanemarujući sve rečeno, odabrali za svoj svjetonazorski prorez samo jedan jedini prirodni zakon opstanka najprilagođenijih, kojim nastoje objasniti sve procese i koji, po njima, pruža dostatne odgovore na sva pitanja, od materije, preko života, do duhovne i društvene zbilje. Možete li uopće zamisliti koliko je uzak taj prorez na njihovoj burki prirodnog odabira iza kojeg dolaze Iluzije o Bogu ili se najavljuje Kraj čarolije. I taj minijaturni prorez je dodatno zamućen neizbježnim ideološkim subjektivizmom, isključivošću i netolerancijom, kad su vjera i Bog predmet rasprave. Ako sebi, na kraju, stvorite predstavu kroz kakvu evolucijsku burku moderni ateizam posmatra svijet oko sebe, onda vam možda postane jasno otkud potiče toliko intelektualno sljepilo.
Ta zaslijepljenost je tolika da se evoluciji dodjeljuju prerogativi božanstva, u nju se vjeruje, ona može stvoriti savršenstvo iz haosa, ona iz jednostavnog stvara kompleksno, ona upravlja procesima, održava ih, i na kraju, ona majmuna preoblikuje u čovjeka. Jedini motiv koji može objasniti ovakve stavove je želja da se „znanstveno“ pokaže kako nam nije potreban Bog, jer zaboga, evolucija nam je već pružila sve potrebne odgovore!
Činjenice
Prvi praživot se pojavio prije, otprilike, 3,5 milijardi godina. U naredne tri milijarde godina živjela su na Zemlji samo jednostanična bića. Tek unazad 500 miliona godina, u kambrijskoj eri, posve nenadano se pojavio novi svjetski poredak života nastankom velikih višestaničnih organizama. Ova pojava nazvana je „Kambrijska eksplozija“ i predstavlja neugodan problem za evolucioniste jer trebaju objasniti zašto 5/6 vremena nije bilo nikakve evolucije a zatim se u tren geološkog oka pojavljuju odlično definirane nove vrste velikih biljaka i životinja. A poznato je da bi upravo evolucija trebala da ide malim koracima i razvija se postepenim finim podešavanjima.
Darwin je prihvatio postulat Natura non facit saltus (priroda ne čini skokove) što mu današnji evolucionisti jako zamjeraju ali ga opravdavaju tadašnjom razinom (ne)znanja. Rezultat je impresivna današnja biološka raznolikost. Procjenjuje se da ukupan broj organskih biljnih i životinjskih vrsta koje žive u svim ekosistema na Zemlji, od prapočetaka života do danas, iznosi između 5 do 80 miliona vrsta, od kojih je poznato i opisano samo oko 1,5 miliona.
Poznato je da prvi život nije mogao nastati slučajno niti sam od sebe. Švicarski fizičar Charles Eugen Guye i nobelovac Manfred Eigen sa Max Plankovog instituta su, neovisno jedan o drugom, izveli proračun vjerovatnoće za oblikovanje pukim slučajem jednog najobičnijeg molekula proteina. Rezultati istraživanja kažu da je mogućnost takvog spontanog nastanka jednaka 2,02 x 10-321. Kad bi se neprekidno rekombinirale potrebne komponente, 14 milijardi godina od početka Velikog praska, ne bi bilo dovoljno za to. Ili, kao što je dobro rekao Fred Hoyl: „Vjerovatnost da se život spontano pojavio na Zemlji, nije veća od mogućnosti da uragan, prohujavši odlagalištem metala, pukom slučajnošću od toga sastavi Boeing 747.“
Bez obzira da li je prva stanica nastala hemijskim procesima, ili je prvu stanicu stvorio Bog, ili su je konstruisali vanzemaljci – procesi evolucije su počeli da djeluju tek nakon što je već postojalo prvo živo biće koje se moglo razmnožavati. Put do tog bića je bio je jako kompleksan, dug, i za sadašnju znanost potpuno neobjašnjiv. Prvi jednostanični organizmi razmnožavali su se prostom diobom. Kako su nastali parovi, muško i žensko, otkud i zašto, spolnost za daljnje razmnožavanje?
Čak ni danas znanost nema odgovor na to pitanje jer je partenogeneza mnogo elegantnije rješenje. Ali, to je preveliko „bojno polje“ pa su evolucionisti izmislili novu znanost abiogenezu koja bi trebala dati odgovor kako iz neživog nastaje živo, odnosno, kako iz anorganske kemije nastaje organska biologija? Tada, na gotov, uređen i savršeno formiran život, spreman za reprodukciju, dolazi evolucija da se s njim dalje „igra“.
Neodarvinistička „argumentacija“
Dawkins traži od nas da dobro izoštrimo svijest kako bismo mogli shvatiti da su „neke prirodne pojave previše statistički nevjerovatne, previše složene i lijepe te izazivaju preveliko strahopoštovanje da bi mogle nastati slučajno. Inteligentni dizajn nije jedina alternativa slučaju. Prirodna selekcija je bolja alternativa. To je jedino logično rješenje koje se ikada pojavilo. I ne samo da je to logično rješenje, to je rješenje čudesne elegancije i moći. Odgovor je u tome da je prirodna selekcija odnosno prirodni odabir kumulativni proces koji rastavlja problem nevjerovatnosti na male komade. Svaki od tih komadića je donekle nevjerovatan, ali ne toliko da spriječi dotičnu pojavu.“ (3)
Dawkins, nadalje, pokušava osnažiti stajalište tvrdeći da evolucijski poriv prema složenosti proizilazi iz načelaprirodnog odabira i to je, po njemu, jedini proces, koji je u konačnosti u stanju stvoriti složenost iz jednostavnosti. Ovdje je neophodno upozoriti, da kad se koristi riječ načelo, moramo znati da je to riječ koja označava temeljno pravilo ili rukovodeću ideju prema kojima se nešto radi. Bilo koji proces, pa i evolucija, ne može kreirati načelo, on se odvija po načelu, što svakako implicira nekog drugog autora tog načela ili prirodnog zakona.
Kad se koristi riječ stvoriti, to implicira svjesnost i namjeru. Moramo znati da mogućnost stvaranja ne može imati nerazumni kumulativni proces ma kako sitne sastavne dijelove on imao. Ali, zaboravljamo da je, po Dawkinsu, evolucija rješenje čudesne elegancije i moći (zašto i kako, otkud joj ta moć i elegancija – nema odgovora).
Svom neinteligentnom kumulativcu Dawkins, pored bilološke, pridružuje i ideju o memu kao jedinici kulturnog naslijeđa koju pokušava primijeniti na traženje korijena duhovnosti, moralnosti pa čak i porijekla samih religija koristeći mem kao pandan i anlogiju na gen i sve to stavljajući u evolucioni koncept. Pojam mem potječe od grčke riječi mimos, što u prijevodu znači „oponašati“.Kao primjeri se navode vjerovanja, moda, melodije, šale, političke ideje, fraze itd. Prema memetičkoj teoriji, mem je jedinica kulturnih informacija koja nastanjuje ljudski mozak i širi se od uma do uma analogno načinu na koji se i gen širi od jednog do drugog organizma.
