Amentu-Billahi – Ja vjerujem u Allaha
“Prvo, rekao je, moramo vjerovati u Allaha dželle-šanuhu”. Iman znači srčano vjerovati i jezikom potvrditi šest izvjesnih činjenica – koje su pronađene kroz kešf (ili otkrovenje, znanje koje je uliveno u srca evlija) ili vidždan (svijest, zanos), ili ih je razum shvatio kroz dokaz – ili vjerovati i slijediti jasnu i odobrenu izjavu.
Prva od ovih šest činjenica je ta da je Allah dželle-šanuhu Vadžib-ul-vudžud i Hakiki ma’bud (tj. jedini kome se se molimo i koga obožavamo, ibadet činimo) i Stvaralac svih stvorenja.
Moramo bez ikakve sumnje vjerovati da On sam sve stvara iz nepostojanja, [svaku materiju, ćeliju, život, smrt, svaki događaj, svaku reakciju, svaku snagu i svaku vrstu energije, svaki pokret, zakon, dušu, sve meleke, i sve živo i neživo, iz ničega, i da ih On sve održava] i na ovom i na onom svijetu bez ičega, bez vremena ili sličnosti. Isto onako kako je Allah dželle-šanuhu stvorio
[iz nepostojanja, u jednom momentu] sve svjetove u univerzumu On će ih isto tako, [stvarajući ih uvijek jedne iz drugih, kada dođe vrijeme za kijamet, u jednom momentu] sve uništiti. Allah dželle-šanuhu je stvaralac, vlasnik i hakim (apsolutni Gospodar) svih stvorenja. Mora se vjerovati i priznati da nad Njim niko ne postoji, da Mu niko ne naređuje i da ne postoji niko viši od Njega. Svaka superiornost i svaki atribut savršenosti pripadju samo Njemu.
On nema mana i defektivnih atributa, osobina. On može uraditi šta hoće. Namjera Njegovih radnji nije da one budu Njemu ili drugima korisne.
On ne radi nešto da bi dobio nagradu. Međutim, u svemu što On uradi je sakriven hikmet (konačna mudrost), faida (korist), lutf (usluga) i ihsan (dobročinstvo, usluga, ljubaznost).
Allah dželle-šanuhu ne mora da učini nešto što je dobro i korisno za Njegova stvorenja, niti mora ikome dati sevab (nagradu), niti mora ikoga staviti u azab (mučiti). Kada bi On stavio sve asije (griješnike, odmetnike, buntovnike) u Džennet to bi odgovaralo Njegovoj uzvišenosti i dobročinstvu. Kada bi On stavio sve one koji su Mu bili pokorni, i koji su Ga obožavali (ibadetili) u
Džehennem to bi bila Njegova pravda. Ali, On je rekao da će muslimanima, onim koji Ga ibadete, dati Džennet i da će im učiniti usluge, a da će kafiri biti vječno u Džehennemskom azabu.
On ne gazi Svoju riječ. Njemu ne bi koristilo kada bi Ga sva stvorenja vjerovala i ibadetila, niti bi Mu štetilo kad bi sva stvorenja postala kafiri, činili grijehe, i bili Mu nepokorni. Samo je On sam onaj koji stvara svaki pokret ljudskih stvorenja i svih stvari. Ako On neće i ne stvori, ništa se ne može pomaći. Ako On ne želi, niko ne može postati kafir niti se može pobuniti. On stvara kufr i grijehe, ali, On nije sa njima zadovoljan. Niko ne može uticati na ono što On čini.
Niko nema ni prava ni snage da ispituje zašto je On ovo ili ono učinio, niti smije da komentariše kako On mora da nešto uradi. On, ako to hoće, može oprostiti nekom Svom robu koji je učinio bilo kakav veliki grijeh – osim kufra i širka – i koji je umro bez tevbe.
On, ako to hoće, može staviti Svog roba za najmanji grijeh u azab. On je rekao da kafirima i murtedima neće nikada oprostiti i da će oni biti vječno u azabu (mučenju i patnji).
On će staviti u Džehennemski azab ehli kible muslimane, to jest muslimane koji Ga obožavaju (ibadete) ali čije vjerovanje (i’tikad) nije u skladu sa imanom ehli sunneta i koji su umrli bez tevbe (pokajanja), dakle, one muslimane koji su bid’at sahibije (inovatori, jeretici, otpadnici, krivovjernici). Oni će na kraju izaći iz Džehennema.
Džaiz je (vjerom je dopušteno, moguće je) vidjeti Allaha dželle-šanuhu na dunjaluku, očima, ali Ga nije niko vidio. Na kijametskom danu, na mahšeru, će Ga griješni vjernici (mu’mini) i kafiri vidjeti u Njegovom gnjevu (kahru) i ljutini (dželalu), dok će Ga dobri vjernici (salih mu’mini) vidjeti u uslužnosti (lutfu) i ljepoti (džemalu). Meleci i žene će Ga također vidjeti. Kafirima će ovo biti uskraćeno. Postoji pouzdana vijest (haber) da će ovo i džinnima biti uskraćeno.
Prema većini alima, “Pravovjerni (mu’mini) koje Allah dželle-šanuhu voli će biti počašćeni da svakog sabaha (zore) i akšama (prvi dio večeri neposredno poslije zalaza sunca) vide ru’jetom (u viziji) i mušerrefom (kao čast) Njegov tedžell i džemal (Allahovu dželle-šanuhu ljepotu). Mu’mini na manjem stepenu će vidjeti Njegovu ljepotu svakog petka (Džum’e), a žene i djeca nekoliko puta godišnje kao što su ovosvijetske proslave (bajrami).”
[Hazreti šejh Abdulhak Dehlevi (preselio u Delhiju 1052/1642. godine) je napisao sljedeće u svom djelu Tekmil-ul-iman, koje je na perzijskom jeziku, “hadisi šerif kaže, ‘Vidjećete svoga
Gospodara (Rabba) na Sudnjem danu kao što vidite pun mjesec na njegovu četrnaestu noć.’ Kao što znamo Allaha dželle-šanuhu na ovom svijetu, bez razumijevanja, tako ćemo Ga, bez razumijevanja, vidjeti na ahiretu. Veliki alimi kao što su Ebul Hasan-i Eš’ari, imam Sujuti i imam Bejheki su rekli da će također i meleci vidjeti Allaha dželle-šanuhu u
Džennetu. Imam a’zam Ebu Hanifa i izvjesni alimi su rekli da džinni nisu zaradili sevab (nagradu na ahiretu) i da neće ući u Džennet i da će samo džinni mu’mini izbjeći Džehennem. Žene će vidjeti Allaha dželle-šanuhu nekoliko puta godišnje kao što su to ovosvjetski bajrami. Savršeni mu’mini će Ga vidjeti svakog sabaha i akšama dok će Ga drugi vjernici vidjeti u petak (na džumu).
Ovom fakiru ove vesele vijesti također obuhvataju i mu’minke (žene), meleke, i džinne. Odgovaralo bi da postoji specijalan tretman, da se specijalano postupa sa kamil i arif hatunama (kadunama) i drugim hanumama kao što su
Fatimat-uz-Zehra i Hadidžet-ul-Kubra i Ajša-i siddika i druge ezvadž-i tahirat (čisne [Pejgamberove] hanume), Merjem, i Asije, radijAllahu teala anhunne edžma’in.
I imam Sujuti je također ovako mislio.”]
Mi moramo vjerovati da ćemo vidjeti Allaha dželle-šanuhu. Mi ne smijemo razmišljati kako ćemo Ga vidjeti. Allahovi dželle-šanuhu poslovi se ne mogu razumom shvatiti. Oni nisu kao ovozemaljski poslovi. [Oni se ne mogu mjeriti fizičkim ili hemijskim procesima.] Pojmovi kao što su smijer, biti nasuprot, ili, prema nečemu, nemaju nikakve veze sa Allahom dželle-šanuhu. On nije (sastavljen) od materije. On nije predmet, [niti je On elemenat, legura, ili smješa]. Njega se ne može izbrojati, izmjeriti, niti izračunati. U Njemu nema promjene. On nije na mjestu. On nije u vremenu. On nema prošlost, nema budućnost, nema prednji ili zadnji dio, dno ili vrh, desno ili lijevo.
Dakle, o Njemu ljudski razum ne može ništa shvatiti, niti su ljudski intelekt i znanje za to dovoljni. Prema tome, ljudi ne mogu shvatiti kako ćemo Ga vidjeti. Iako riječi kao što su ruka, stopalo, smijer, mjesto, i slično – koje ne odgovaraju Allahu dželle-šanuhu – postoje u ajeti kerimima i hadisi šerifima, one nisu upotrebljene u onom smislu koji mi danas znamo i upotrebljavamo. Takvi ajeti kerimi i hadisi šerifi se zovu Mutešabihat.
Mi ih moramo vjerovati ali ih ne smijemo nastojati razumjeti šta su i kako su. Oni se mogu ukratko ili detaljno objasniti, protumačiti (te’vil učiniti), to jeste može im se dati značenje koje je dostojno Allaha dželle-šanuhu. Na primjer, riječ ruka se može interpretirati kao snaga, ili energija.
Muhammed alejhisselam je za vrijeme Mi’radža vidio Allaha dželle-šanuhu. Ali, ovo viđenje nije bilo očima, kao što vidimo ovdje na ovom svijetu. Ko kaže da je vidio Allaha dželle-šanuhu na ovom svijetu je zindik (kafir). Viđenje evlija kaddesAllahu teala esrarehum edžma’in nije kao viđenje na ovom svijetu ili na ahiretu. Dakle to nije ru’jet. Oni su osjetili šuhud [to jest, oni vide očima srca misal (kopije).] Izvjesne evlije su rekle da su Ga vidjele. Međutim, oni su zamijenili šuhud – koji su doživjeli (iskusili) dok su bili u sekru, dakle, kad su bili nesvjesni – za ru’jet. Ili, ove njihove riječi se trebaju te’vil učiniti (protumačiti).
Leksički, “džaiz je”, znači da je moguće da se desi a i nije. Prema Eš’ari mezhebu mogućnost ru’jeta (viđenja) znači da je Allah dželle-šanuhu kadar (u stanju) u čovjeku stvoriti drukčije čulo koje Ga može vidjeti na dunjaluku koje je drukčije od onog koje je On stvorio za dunjaluk, koje vidi izbliza, ili licem u lice sa Njim, i koje je drukčije od onog koje vidi zakonima fizike. Na primjer, On je kadar, pa prema tome moguće je (džaiz je), pokazati sljepcu u Kini komarca u Andaluziji, kao i bilo šta na mjesecu ili na bilo kojoj zvijezdi čovjeku na zemlji.
Ovaj kuvvet (moć i snaga) je specifičan samo za Allaha dželle-šanuhu. Drugo, reći da smo Ga vidjeli na dunjaluku se ne slaže sa ajeti kerimama i onim što je ulema rekla. Treće, rečenica, “džaiz Ga je vidjeti na dunjaluku”, ne znači da Ga je moguće vidjeti na ovom svijetu u okviru zakona fizike. Kad neko kaže da je vidio Allaha dželle-šanuhu na dunjaluku on misli da Ga je vidio kao što se vide druge stvari. Ovako viđanje nije džaiz (nije moguće). Onaj ko izgovori riječi koje izazivaju kufr se zove mulhid ili zindik (kafir). Nakon što je odgovorio [hazreti mevlana Halid] kaže, “Pazi se!”
On nam na taj način usmjerava pažnju na ispravnost drugog odgovora. [I mulhid i zindik kažu da su musliman. Mulhid to kaže iskreno. On zaista misli da je musliman i da je na pravom putu. Međutim, zindik je neprijatelj vjere (din dušman). On se pretvara da je, kao bajagi musliman, sa ciljem da zavara muslimane i da iznutra ošteti islam.] Prolazak vremena, dan i noć, nemaju nikakve veze sa Allahom dželle-šanuhu. U Njemu nema nikakve promjene ni u kom pogledu, niti se može reći da je bio ovako u prošlosti, ili da će biti onako u budućnosti. On se ne uvlači ni u šta (ne čini hulul). On se ni sa čim ne sjedinjuje. On nikada nema suprotnost, odozada, sličnost, ortaka (partnera), pomagača ili vodića. On nema oca, majku, sina, kćerku ni ženu. On je uvijek sa svakim prisutan, okružuje, i sve nadgleda.
On je svakome bliži od njegove vratne arterije. Međutim, Njegovo okruživanje, Njegova prisutnost, ili blizina nisu onakvi kako mi razumijemo te riječi. Njegova se blizina ne može shvatiti znanjem uleme, razumom naučnika, niti kešfom i šuhudom evlija, kaddesAllahu teala esrarehum edžma’in. Ljudski razum nije u stanju da shvati njihovo unutarnje značenje. Allahov dželle-šanuhu zat i sifati su jedinstveni (unikat, originalni). Nijedan od njih se ne mijenja. Ni u jednom od njih nema promjene.
Allahova dželle-šanuhu imena su tevkifi. To znači da nam je dozvoljeno zvati Allaha dželle-šanuhu samo onim imenima kojim nam je islam dozvolio da Ga zovemo i da i za Njega upotrebljavamo samo ona imena koja je islam odobrio da se za Njega upotrebljavaju. [Na primjer, Allaha dželle-šanuhu možemo zvati alim (onaj koji sve zna), ali
Ga ne možemo zvati fakih, što također znači alim (učenjak, specijalista u islamskim naukama), pošto nam islam nije odobrio da uptrijebimo riječ fakih za Allaha dželle-šanuhu. Isto tako nije džaiz (dozvoljeno) ni upotrijebiti riječ bog (ilah) umjesto Allah. Riječ ilah (bog) znači idol.
Na primjer, kažemo, vo je bog Hindustanaca. Dozvoljeno je reći, “Allah je jedan, osim Njega nema drugog boga”. Riječi kao što su, Dieu (na francuskom), Gott (na njemačkom) i God (na engleskom) se mogu upotrijebiti za idola (ilah) ali ne za Allaha.]
Imenima Allaha dželle-šanuhu nema broja. Dobro je poznato da On ima hiljadu i jedno ime. To znači da je On ljudskim bićima otkrio hiljadu i jedno od Svojih imena. Devedeset i devet od njih je objavljeno u Muhammedovoj alejhisselam vjeri. Ona se zovu Esma-i husna.
Allah dželle-šanuhu ima šest sifat-i zatijja. [Sifat-i zatijje su Allahovi dželle-šanuhu zatijje atributi. Oni su objašnjeni prethodno, u poglavlju pod naslovom Iman i islam.] U Maturidijje mezhebu ima osam sifat-i subtijja dok ih je u Eš’arijje mezhebu sedam. (Maturidijje mezheb je jedan od dva ispravna mezheba u imanu koji je osnovao hazreti Abu Mensur Maturidi. Drugi mezheb, koji je također ispravan i tačan u odnosu na iman je Eš’ari mezheb)
Ovi Njegovi sifati (atributi, svojstva, osobine) su ezeli (tj. postoje vječno u prošlost) i ebedi (tj. postojaće vječno u budućnost) kao i Njegov Zat (Biće), odnosno, oni vječno postoje. Oni su sveti (mukaddes). Oni nisu kao osobine stvorenja. Njih ne možemo razumom ili pretpostavkom shvatiti, poredeći ih sa ovosvjetskim stvarima. Allah dželle-šanuhu je poklonio ljudskim
bićima po primjer od svakog od Svojih atributa. Kroz njihov primjer možemo malo razumjeti Allahove dželle-šanuhu atribute.
Pošto čovjek ne može ni shvatiti ni razumjeti Allaha dželle-šanuhu, nije mu dozvoljeno razmišljati i nastojati da Ga shvati. Ovih osam Allahovih dželle-šanuhu atributa nisu isto što i Njegov zat. Oni nisu nešto drugo od Njegovog zata. Njegovi atributi ne sačinjavaju Njegov zat. Oni nisu drukčiji od Njega. Ovih osam atributa su:
Hajat (Allah dželle-šanuhu živi Svojim vječnim životom), Ilm (Allah dželle-šanuhu sve zna), Sem (Allah dželle-šanuhu sve čuje), Basar (Allah dželle-šanuhu sve vidi), Kudret (Allah dželle-šanuhu je svemoćan), Kelam (Allah dželle-šanuhu govori Svojim govorom), Irade (Allah dželle-šanuhu sve Svojom voljom čini) i Tekvin (Allah dželle-šanuhu sve stvara, uzdržava i rastvara)
Ovo su Allahovi dželle-šanuhu savršeni sifati.
Oni se svi nazivaju kolektivnim imenom sifat-i subtijje ili sifat-i hakikijje ili sifat-i kamile.] U Eš’ari mezhebu atribut tekvin i kudret su jedan te isti atribut. Mešijjet i irade su sinonimi (tj. rječi koje imaju isto značenje). Svaki od ovih osam Allahovih atributa je jedinstven i u jedinstvenom stanju.
Ni u jednom od njih nema promjene. Ali, svaki od njih je različit (varira) u odnosnom kvalitetu prema stvorenjima.
Variranje (različitost) atributa u odnosu prema stvorenjima ne šteti njegovoj originalnosti i jedinstvenosti. Slično tome, Allah dželle-šanuhu je stvorio mnogo vrsta stvorenja koje On štiti od uništenja. Međutim, On je i dalje jedan. U Njemu nema promjene. Svako stvorenje Ga treba, svakog momenta, u svakom pogledu. On ne treba nikoga ni u kom pogledu.
