Zahvala Uzvišenom Allahu, dželle še'nuh, koji izvodi vjernike iz tmina na svjetlo. Jednom i Jedinom, Gospodaru svih svjetova, koji je mnogo milostiv i mnogo prašta i čija kazna od nasilnika nije daleko. Salavat i selam neka su na Njegovog najodabranijeg i najvrijednijeg poslanika, Muhammeda, njegovu časnu i čednu porodicu, plemenite i vjerne ashabe i sve iskrene slijedbenike.
Znajte, dragi brate i cijenjena sestro u islamu, da je Uzvišeni Allah, Gospodar svih svjetova, stvorio ljude i džine samo iz jednog plemenitog cilja, a to je da budu Njegovi robovi. Tj. da Mu se pokoravaju u Njegovim naredbama i da se klone Njegovih zabrana. Zato je Uzvišeni Allah, dželle še'nuh, slao poslanike i spuštao knjige kako bi ljudima detaljno pojasnio put koji vodi ka Njegovom oprostu i vječnom uživanju u džennetu i puteve koji vode ka Njegovoj srdžbi i propasti na dunjaluku i ahiretu.
Uzvišeni Allah, azze ve dželle, rekao je: “Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici džehennema; u njemu će vječno ostati.” (El-Bekare, 38-39).
Od puteva koji izazivaju Allahovu srdžbu i prizivaju propast je dolazak u bilo kakav kontakt sa sihrom i sihirbazima. Uzvišeni Allah, dželle še'nuh, najstrožije je zabranio bavljenje sihrom i traženje ikakve pomoći od sihrbaza, koji su Njegovi jasni i ostvoreni neprijatelji, zato što je šteta prouzrokovana tim odvratnim djelom neprocjenjiva.
Sihr je svaki tajni i nepoznati vid lječenja ili izazivanja bolesti putem izučavanja, čaranja, zapisa, trava i sl. što koristi sihirbaz kako bi na tajnovit način pomogao ili naudio određenoj osobi. Također, u sihr ulazi i svaki vid magije koja izokreće stvarnost u očima ljudi.
Sihirbaz je onaj koji se bavi sihrom i pravi ga putem saradnje sa šejtanima i pokvarenim džinima, koji mu se pokoravaju i pomažu, ali za uzvrat od njega traže da čini neka odvratna i Allahu mrska djela; kao činjenje sedžde šejtanima, ili bacanje Mushafa u izmet, ili psovanje Allaha, azze ve dželle, i sl.
Neki od znakova pomoću kojih se mogu prepoznati sihirbazi su:
1.) pisanje talismana, hamajlija, zapisa i sl.,
2.) pita bolesnika o njegovom imenu, imenu njegovog oca ili majke i sl.,
3.) daje bolesniku određene stvari da ih zakopa, odnese na određeno mjesto i sl.,
4.) izgovara nerazgovjetne riječi, brzo i nejasno govori, govori nepoznatim jezikom i sl.,
5.) daje bolesniku određene listove, talismane, preparate i sl. da ih spali i nakada se njihovim dimom,
6.) daje bolesniku krv da se njome maže i sl.,
7.) neurednost, nečistoća, odvratan miris, izopačenost u licu, tama u očima i td.
Pravljenje, izučavanje, podučavanje i svaki drugi vid bavljenja sihrom je najstrožije zabranjen u islamu i u svim predhodnim nebeskim objavama, koje su derogirane, a na to upućuje i zdrav razum, kojim je Allah, azze ve dželle, nadario čovjeka.
Uzvišeni, dželle še'nuh, rekao je: “I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, – šejtani su nevjernici učeći ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojice nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!’ I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!” (El-Bekare, 102).
Sihr i sihrbaz su osuđeni na totalnu propast, na dunjaluku i ahiretu, i neće uspjeti gdje god bili. Uzvišeni Allah, azze ve dželle, na to jasno ukazuje na nekoliko mjesta u Kur'anu.
Allah, dželle še'nuh, rekao je: “I kad sihirbazi dođoše, Musa im reče: ‘Bacite što imate da bacite!’ I kad oni baciše, Musa uzviknu: ‘Ono što ste priredili je sihr! Allah će ga uništiti, jer Allah ne dopušta da djelo pokvaranjaka uspije.’ Allah će svojim riječima istinu utvrditi, makar što će to nevjernicima krivo biti!'” (Junus, 80-82).
I rekao je: “‘Doista, ono što su oni napravili, je samo varka sihirbaza, a sihrbaz neće, ma gdje došao, uspjeti.'” (Ta-Ha, 69).
Svaki vid bavljenja sihrom, bilo da ga čini, ili podučava, ili da je zadovoljan njime, je jasno nevjerstvo u Uzvišenog Allaha, dželle dželaluh, i očito otpadništvo od vjere islama, kao što se da zaključiti iz predhodno spomenutih ajeta.
Isti propis važi i za sve vrste gatara, vračara, proricatelja sudbine i njima sličnih, koji putem džina, šejtana, zvjezda i određenih prirodnih pojava obavještavaju o budućnosti, sudbini, izgubljenim stvarima i sl.
Uzvišeni Allah, azze ve dželle, rekao je: “Reci: ‘Niko, osim Allah, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi’; i oni ne znaju kada će oživljeni biti.” (En-Neml, 65).
Onaj koji odlazi kod sihirbaza, vračara, gatara i obraća im se za pomoć počinio je veliki grijeh prema Uzvišenom Allahu i od takvog se namaz ne prima četrdeset dana i noći. Ista kazna sljeduje i one koji čitaju horoskope i prate TV-emisije koje se bave proricanjem sudbine.
Safija, radijallahu anha, prenosi od nekih supruga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on rekao: “Ko ode proricatelju i pita ga o nečemu, namaz mu se neće primiti četrdeset dana.” Hadis je zabilježio imam Muslim (2230).
Ovaj propis je, naravno, za onog koji ne povjeruje u ono što kazuju ovi pokvarenjaci. Ako se desi da im povjeruje i potvrdi ono što oni proriču takav je počinio još veći grijeh i zanevjerovao u sve što je objavljeno Allahovom Poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.
Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko ode proricatelju ili gataru i povjeruje u ono što mu kaže, taj je zanevjerovao u ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.” Hadis su zabilježili Ahmed (9356), Hakim (15), Bejheki (8/135) i drugi s vjerodostojnim lancem prenosilaca, a u predaji kod Bezzara (1873), Ebu Ja'le (5408) i drugih stoji da je Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, rekao: “Ko ode gataru ili sihirbazu…”
Šerijatski propis za sihirbaze, vračare, gatare i proricatelje je da se smrtno kazne radi opasnosti koja vreba od njih po društvo i pojedince. Zato je obaveza na muslimanskim vladarima, koji posjeduju pravo primjene smrtne kazne, i svim drugim vladarima, koji imaju razuma, da pristupe primjeni ovog univerzalnog propisa jer je u njemu korist za cjelokupno čovječanstvo, ne gledajući na vjersku i drugu pripadnost.
Vjerodostojno se prenosi od pravednog halife Omera, Hafse i Džunduba, radijallahu anhum, da su naredili da se ubiju sihirbazi. U predajama se ne spominje da se tome suprostavio iko od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što jasno upućuje da su bili složni na ispravnosti tog propisa.
Onome, koji je iskušan nekim od ovih gnusnih pojava, poručujemo da se što prije pokaje Uzvišenom Allahu, dželle še'nuh, i od Njega zatraži oprosta prije nego što bude kasno. Neka pothitno prekine svaki kontakt sa šejtanima i džinima i neka uništi sve što je u mogućnost od sihra. Ako se desi da mu radi toga naude šejtani, džini ili neko drugi, neka se osloni na Allaha, azze ve dželle, i neka mu uzor budu sihirbazi prokletog faraona.
Uzvišeni, govoreći o njima, kaže: “I Mi naredismo Musau: ‘Baci štap svoj!’ – i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobjeđeni i ostadoše poniženi, a sihirbazi se licem na tle baciše. ‘Mi vjerujemo u Gospodara svjetova’ – povikaše, ‘Gospodara Musaova i Harunova!’ ‘Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!’ – viknu faraon. – ‘Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi! Izosjecaću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda će vas sve razapeti!’ A oni rekoše: ‘Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti! Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i da kao vjernici umremo!'” (El-E'araf, 117-126).
Lijek je obaveza tražiti u propisanim i dozvoljenim stvarima, a ne u onome čija je šteta, bez imalo sumnje, mnogo veća nego prividna korist. Onome, koji bude iskušan nekom od duševnih ili fizičkih bolesti, propisano je da se liječi sljedećim stopama:
1.) da čvrsto vjeruje da su svaka bolest i lijek od Uzvišenog Allaha, azze ve dželle,
2.) da moli Allaha, dželle še'nuh, za ozdravljenje,
3.) da se liječi Kur'anom i ispravnim – vjerodostojnim dovama,
4.) da traži lijeka u nekim od dozvoljenih uzroka; kao odlazak pouzdanom doktoru, korištenje provjerenih medikamenata i sl.
Allah, azze ve dželle, rekao je: “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.” (El-Isra, 82).
Allah, dželle šanuh, najbolje zna.
