Ibrahim, ‘alejhisselam, uživa veliki ugled među sljedbenicima triju vjera: jevrejstva, kršćanstvai islama. On spada u najodabranije poslanike i borio se na putu vjere ka robovanju Allahuizlažući sebe u propast. Bio je primjer požrtvovanja na putu vjerei živi primjer iskrenosti uljubavi prema svome Gospodaru.Otac je svih vjerovjesnika (ebu-l-enbija’), jer svaka knjiga koja je objavljena nakon njega, vodiporijeklo od njegove loze.Ibrahim je imao dva sina koja je Allah, dželle šanuhu, odabrao za poslanike: Ismaila i Ishaka.Ismail je djed poslanika Muh?mmeda, s?llallahu ‘alejhi wesellem, i djed Arapa Hidžaza, jernjihovo porijeklo potiče od njegova dva sina: Nabita i Kajzara (Kedara).
Ishakov potomak je Jakub, koji je nazvan Israil i od njega vode porijeklo sinovi Israilovi, t.j.Jevreji. Iz njihove loze je bilo mnogo poslanika, a pečat im je bio Isa, ‘alejhisselam.Učenjaci tvrde da je Ibrahim živio u devetnaestom vijeku pr.n.e, ili tačnije rečeno usedamnaestom vijeku pr.n.e. u području između rijeka Eufrata i Tigrisa. Arapski izvorispominju da je Ibrahim rođen u Babilonu, a historičari govore da to područje obuhvataprostor između rijeka Eufrata i Tigrisa. Ibrahim je rođen u vrijeme vladara Nimroda b. Ken’ana.Historija potvrđuje da je u vremenu Ibrahima u Iraku vladala babilonska civilizacija.
Stanovnici Babilona su imali više bogova. Svaki grad je imao svoje božanstvo koje ga štiti, asvaka provincija i selo je imalo manja božanstva koja su obožavali, iako su službeno imali svinajveće božanstvo.Vladari su osjećali veliku potrebu za oprostom i zbog toga su božanstvima gradili hramove ukoje su stavljali namještaj, hranu i vino.U takvoj sredini odrasta Ibrahim kojem je Allah, dželle šanuhu, darovao uputu i saznanje da jesamo jedan Gospodar, Allah, i da On nad svim vlada. Nakon toga se Ibrahim upućuje svomenarodu ukazujući im na istinu.
Ibrahimov otac ne samo da je obožavao kipove, već ih je pravio i prodavao. To je Ibrahima jako pogodilo i osjetio je da mu je dužnost da posavjetuje svoga najbližeg i da ga opomeneposljedicama nevjerovanja.Način na koji ga Ibrahim poziva je pun dokaza, obraćajući mu se lijepim govorom, punimnježnosti.
“Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: “O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na pravi put uputiti;o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan;
o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug“.Otac njegov je rekao: “Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime?
Ako se ne okaniš, zbiljaću te kamenjem protjerati, zato me za dugo vremena napusti!“ “Mir tebi!“ – reče Ibrahim. “Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni.I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se svomeGospodaru; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru mome.“ I pošto napusti njih i one koji su se mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakubadarovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo.“
(Merjem:41-49)Njegov govor je bio iz srca i svaki svoj savjet počinje riječima:
“O moj oče!“
Ibrahim navodi dokaze svome ocu i savjetuje ga da ne obožava onoga koji nema moći da mu pomogne. On ne naziva svoga oca neznalicom, niti sebe poznavaocem kako ne bi odvratioočevu pažnju od sebe. Ibrahim nastavlja da ga savjetuje, ali njegov otac mu prijeti kamenovanjem. Na to mu Ibrahim ne uzvraća istom mjerom, već govori da će tražiti oprosta za njega i da će se odvojiti od njih ako im nanosi zlo.
U namjeri da svome narodu donose dokaz protiv njihovih božanstava, da oni ne koristenjima, niti im štete, Ibrahim skriva u sebi misao o rušenju kipova. To je jasan dokaz ljudimakoji više koristi od uputa i savjeta.Na dan praznika kojeg su imali, Ibrahim iskorištava priliku za ostvarenje svoje namjere. Otacga poziva da im se pridruži kako bi osjetio mir u svom srcu. On to prihvata, ali nalaziopravdanje da se izdvoji iz njihove skupine, govoreći im gledajući u zvijezde da vidi u njimada će oboliti od kuge. Iz straha da mu se nešto ne desi, njegov narod mu reče da se vrati kući.Tada se on uputi na mjesto gdje su bili kipovi, sa čvrstom namjerom da ih sruši.Ibrahim stiže do hrama u kojem su bili kipovi jedan do drugog, a u pročelju je bio najvećimeđu njima. Tu je vidio ostavljene žrtve, hranu i piće koje im je njegov narod ostavio da jedu, po njihovom mišljenju. Ismijavajući im se, Ibrahim ih upita: “Zar ne jedete!?“ Niko munije odgovorio, pa ih upita: “Zar ne govorite?“ Tada uzima sjekiru i jednog po jednog razbija idolazi do najvećeg kipa, vješa sjekiru o njegovu ruku, a zatim napušta hram.
Nakon što su proslavili praznik, narod se vraća i vidi šta se desilo sa njihovim božanstvima. Toih je uplašilo i pitali su se među sobom ko bi mogao biti nasilnik koji je porušio njihovesvetinje. Neki od njih su rekli: “Čuli smo mladića koji ih spominje sa lošim, kažu za njegaIbrahim. On se ismijavao sa njima i smatramo da je on to uradio.“Do vladara je stigla vijest o napadu na kipove i narediše svojoj vojsci da privedu Ibrahima i damu pred ljudima sude, te da svjedoče oni koji su čuli da on sramoti njihova božanstva.Vladari su ga pitali:
“Jesi li ti ovo uradio sa našim bogovima, o Ibrahime?“
(El-Enbija’:62)U tome je vidio Ibrahim izvanrednu priliku da ostvari svoje želje i da im ukaže na stvarnostkoju trebaju priznati. Na mudar način im odgovara na njihovo pitanje i reče im da je touradilo najveće božanstvo, a svjedoci toga su ostala božanstva, zatim je dodao:
“Pitajte ih,ako umiju da govore?“
(El-Enbija’:63) – najveće božanstvo se rasrdilo da obožavate manjabožanstva i zbog toga je to uradilo.
Na trenutak su bili uvjereni da Ibrahim govori istinu, ali su ponovo počeli da raspravljaju sanjim govoreći mu kako da oni pitaju božanstva, kada i on zna da oni ne umiju govoriti. Tada je istina izišla na vidjelo i oni nisu bili u stanju da odgovore Ibrahimu.
“Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?“
(El-Enbija’:67)Neznanje je prevladalo kod njih i nisu bili u stanju da vide pravu sliku stvari. Pobojali su se zasebe i nisu imali nikakva dokaza protiv Ibrahima. Umjesto rasprave sa njim, upotrijebili susvoju snagu i izdali su smrtnu presudu, ali ga Allah spašava od toga.
“O vatro” – rekosmo Mi -“postani hladna i spas Ibrahimu!”
(El-Enbija’:69) Stvarnosti koje iznosi Kur’an u svome kazivanju o Ibrahimu potvrđuje i nauka. Sve to nije bilopoznato u vrijeme Muhammeda, sallallahu ‘alejhi wesellem, niti je to bilo otkriveno, osim unovije vrijeme kada su bila iskopavanja u Babilonu gdje su nađene ploče koje potvđuju vjerovanje Babilonaca onako kako ga i Kur’an opisuje…
