Predstavljamo vam pismo jedne sestre preuzeto i prevedeno sa UmmaNews, u kojem se ona obraća drugim sestrama sa nekim savjetima, svojim zapažanjima i iskustvima.
»U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog,
Hvala Allahu Jedinome, kojeg mi molimo i od Njega pomoć i oprost tražimo. Tražimo zaštitu kod Allaha od zla naših duša i pokvarenih djela. Zaista, koga Allah na pravi put uputi, niko ga ne može u zabludu odvesti, a akoga Allah pravedno u zabludi ostavi, niko ga uputiti ne može. Svjedočim da nema drugog božanstva vrijednog obožavanja, osim Allaha Jedinoga, koji nema sudruga, te svjeočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik.
Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, drage moje sestre! Mnoge od nas znaju kako i na koji način mogu pomoći džihadu. Ali na žalost, ne radimo uvijek tako. Pravila i propisi su za sve jednaki i o tome se stalno govori i piše. Samo značenje riječi “insan” (čovjek) – jeste zaborav.
Kao što je rekao Uzvišeni: “Reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese.’” (Prijevod značenja, Et-Tewba, 24)
Drage sestre, razmislite samo malo, kako može žena pomoći džihadu?
Na primjer, sestra može uzeti oružije u ruke i otići u neki od džema'ata koji su u borbi – to zvuči glupo. Ili, sestra se može udati i podići istinske mudžahide, lavove islama i poslati ih u džihad. Naša dužnost je, moje sestre u islamu, da postignemo Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo muža, a to je najkraći put do zadovoljstva Stvoritelja.
Ni u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, niti u vrijeme ashaba, a ni u našem vremenu – džihadu nisu potrebne žene. Mi (tačnije naša pomoć) trebamo našim muževima – mudžahidima.
Zamislite sestru koja priprema svoga muža mudžahida za džihad, pripremajući mu jelo, perući garderobu, odgajajući mu djecu – zar takvoj sestri Allah neće zapisati veliku nagradu?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem je rekao da je djelo hidžre, teško djelo. Razumljivo je radi čega je tako, velike nagrade za hidžru se ne daju “tek tako”.
Na primjer, ovdje u Vaziristanu imaju sestre koje su učinile hidžru, radi nastojanja njihovih muževa. I sada, nakon boravka ovdje nekoliko mjeseci, počinju da zadaju nepotrebni stres muževima prigovorima, a zatim kažu:”Sve što želim jeste da idem kući svojoj majci!” I čim njihov muž postane šehid (inšaAllah), one napuštaju Allahovu milost (hidžra, džihad) i vraćaju se svojim majkama.
Drage moje, ako se niste pripremile za život muhadžira na polju džihada, ostanite kući i pomozite na drugi način. Ovdje slučajni prolaznici nisu potrebni. Djelo hidžre je teško djelo.
Sestro! Allah je od miliona sestara odabrao tebe i podario ti ogromnu blagodat, a ti sa prvim iskušenjem napuštaš tu blagodat? Kako je rečeno u knjizi:”I putuj u zemlju borbe.” Da li ti zaista misliš da je put do džihada prekriven ružama? A židovi i kršćani će ti reći:”Dođite na Allahov put, dobrodošli da zadovoljite Allaha!” Ne, ne i opet ne! Čak i ruže imaju trnje, a šejtani od džinna i ljudi će vas na svaki način uznemiravati.
Ja sama kada sam dolazila, bila sam u četvrtom mjesecu trudnoće i jahala sam konja tokom putovanja, a druga žena je bila u devetom mjesecu. Mi smo bili spremni ako do porođaja dođe u putovanju. Ali Allahovom voljom, elhamdulillah, do porođaja je došlo šest dana nakon što smo stigli. Ovo ne pišem da bi govorila o nama, da bi neko rekao:”MašaAllah sestre”, već sa ciljem da olakšam onima koji će proći sav taj put. Ko se spremi za teškoće, lakše ih podnese.
Sa nama je takođe učinila hidžru sestra iz Njemačke, koja je pretrpila podbačaj u trećem mjesecu trudnoće. Za neke to može biti kraj svijeta, a neko će reći “elhamdulillah” i zaista će Allah podariti najbolje.
Drugo, kako može sestra pomoći džihadu – imetkom. Imetak je bolno mjesto nefsa. Egoistična duša se krajnje nerado rastaje sa dijelom ovog bezvrijednog dunjaluka. I ko god pobijedi svoj nefs, biti će bogati Allahov rob, a onaj koji se preda svom nefsu, on će biti njegov rob.
Uzmite za primjer jednu sestru. Srele smo je na Internetu. Ona je iz siromašne porodice. Nakon što smo učinili hidžru u Vaziristan, ona je krenula u dawu. Nakon što je skupila od svojih prijateljica 700 dolara, a zatim 2000 dolara, poslala ih je ovamo.
Takvih sestara ima takođe. Sama je u potrebi, ali zaboravlja samu sebe. Koliko novaca potrošite – zaista će vas Allah nagraditi sa najboljim.
Druga sestra, pročitavši obraćanje iz Vaziristana, poslala je 66 dolara. Neko može pomisliti da je to veoma malo. Šta je 66 dolara za džihad danas? To je jedno ispaljenje iz RPG-a. Ali, balans na Sudnjem danu će biti 700 puta veći. Možda radi tih 66 dolara će vaga dobrih djela prevagnuti loša djela.
Sestre moje u islamu, ja ovo wallahi ne pišem da vi šaljete novac. Mi ne trebamo novac. Džihad treba. Borba da se zaštiti naša vjera od uništenja i svi mi od poniženja. Najmanje što vi možete uraditi jeste da upućujete dove za mudžahide i njihove porodice. A one bogonbojazne sestre, kojima je Allah dao bogatstvo u novcu, trebaju da izvrše emanet dat Allahu.
Vjerovatno ste čuli slučaj ovdje u Pakistanu, kada su ubijene tri sestre i dva brata, a među njima je bila Ruskinja, koja je bila trudna. Iz potrebe je sestra otišla u Rusiju, ali njeno srce nije htjelo da napusti Vaziristan. Ustajala je na tehedžud, molila Allaha da ne dođe do teritorije kufra, a da postane šehidom na tom putu. Pogledajte kako ona zaista nije htjela da napusti Allahovu milost! A Allah odgovara svojim iskrenim robovima. Njih su ubili pakistanski otpadnici na punktu u Kueti. Cijeli svijet je vidio ove slike.
Nije se mnogo čekalo na osvetu. Saznavši za incident, jedna sestra je dala pare da se izvrši kasas (odmazda) i brat je izvršio šehidsku operaciju na taj isti punkt gdje su ubili našu brau i sestre. Allahovom voljom, ubijen je lider operacije u kojoj su ubijena naša braća i sestre muhadžiri. Takođe, velika šteta je pričinjena na punktu i mnogo žrtava među običnim marionetama. Da Allah primi šehadet našoj braći i sestrama! Amin.
Drage sestre, ne pišem ovo da bi se reklo:”MašaAllah, kakav iman!”, već da vi spoznate realnost: neki muslimani da dođu ovdje (na polje džihada), a neki ne žele da odu odavde. Neki ne žele da daju novac za džihad, a neki žrtvuju sve. Donesite zaključak, drage moje. Allaha radi, ne sjedite skrštenih ruku!
“Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.” (Ali Imran, 92)
I na kraju, Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!«
Vaziristan, 1434. godina
Izvor: UmmaNews
