Nemoguće je, naravno, mladome muslima nu ovladati svim ovim područjima, ali mu
nije zato neizve divo ovladati barem temeljnim podacima o svojoj vlastitoj intelektualnoj tradiciji kako ne bi imao osjećaj manje vrijednosti u odnosu na bit zapadnjačog izazova koji počiva, prvenstveno, u domenu znanja te je, stoga, intelektualne prirode, ako ne u izvornom značenju tog pojma, a ono barem u smislu racionalnog i onoga što se bavi plodovima aktivnosti duha. Još jednom se nadamo da će ova knjiga pružiti odre đenu pomoć stjecanju takvog znanja.
Mladi musliman mora također dosta iščitati iz vlastite in telektualne tradicije kako bi bio u prilici izvući iz nje odgo vore na moderne i postmoderne izazove, kao što su nihili zam, agnosticizam ili ateistički egzistencijalizam, materijalis tički marksizam, psihologizacija duhovnog svijeta i duhovne realnosti, kao što je vidljivo u brojnim psihološkim školama, kao i na izazove koje postavlja suvremena nauka i danas, na ravno, na krizu okoline koja dovodi u pitanje samu ljudsku egzistenciju. Štaviše, nužno je aktualizirati islamski odgovor na takve izazove na takav način da je mladi musliman u mogućnosti primijeniti svoje znanje u konkretnim situacija ma privatnog ili društvenog života, onako kako se one danas javljaju, često na nepredviđene načine.
Vrlo često kada mladi musliman dođe na Zapad, čak i ako potječe iz pobožne poro dice i ako je bio u prilici naučiti rituale svoje vlastite vjere i određene kur’anske ajete i sam je pobožan, on ipak nije ste kao znanje iz vlastite intelektualne tradicije kako bi bio u stanju izvlačiti iz nje upute u novim situacijama s kojima se suočava u svim uglovima modernog Svijeta. To vrijedi ne samo za one koji žive na Zapadu već čak i za mlade koji žive u moderniziranim krugovima islamskog svijeta.
Moglo bi se, stoga, reći da jedini način na koji se može osigurati islamski odgovor modernom svijetu, uime mladog muslimana, jest biti prvo spremnim odbraniti islam od iskrivljenih intepretacija izvana, oslanjajući se na ono što je na jizvornije i od središnjeg značenja u samom vjerskom siste mu i izbjegavajući rizike sektaških razmimoilaženja, koja su, u datim okolnostima, bila potpuno razumljiva, ali koja danas samo umanjuju duhovnu i intelektualnu energiju islamskog društva, osobito u sučeljavanju sa modernim Svijetom.
Drugo, musliman mora biti u stanju crpsti iz islamske in telektualne tradicije kako bi osigurao odgovore na izazove koje postavljaju razne filozofijske i naučne teorije i prakse suvremenog društva. I, konačno, najvažnije je za mladog muslimana moći razlikovati između modernizma i onoga što je preostalo od izvornih vjerskih tradicija Zapada koje imaju mnogo više zajedničkih karakteristika sa islamom nego sa se kularizmom koji, mada proizvod Zapada, u svojim korjeni ma nema uopće zajedničkih karakteristika sa religijskom i svetom perspektivom ostalih monoteističkih religija koje su, u biti, sestre islama i članovi Ibrahimove porodice vjera.
2. Kada se osvrnemo na društveni, ekonomski i politički domen života, najvažnije je uočiti, prije svega, kako većina mladih muslimana nije u stanju razlikovati između izvornog islamskog učenja koje je, u velikoj mjeri, ugrađeno u druš tvene strukture dijela islamskog svijeta u kojem su odrasli, i lokalnih navika i običaja koji su ih, također, okruživali. Često se, tako, dešava da se prilikom susreta sa muslimanima iz ostalih dijelova Svijeta prvo razvijaju velike diskusije ko od njih prakticira ili slijedi izvorne autentične norme – a ustvari, svi ih slijede – samo u različitim društvenim i kulturnim kontekstima unutar kojih se islam historijski iskazivao.
Mnogi od napada zapadnjačkih modernista na islamske društvene institucije su, ustvari, napadi protiv svih nemoder nih, tradicionalnih institucija koje oni poistovjećuju speci fično s islamom, no koje postoje i u nemuslimanskom svijetu.
Jedno od takvih pitanja je npr. pokrivanje ženske kose. Radi se, naravno, o islamskoj praksi, no na taj se društveni fenomen nailazi i kod kršćana i kod Židova na Istoku, jednako kao i kod muslimana. Važno je biti u stanju uočiti razliku u ovom specifičnom slučaju i jasno izreći da se ova praksa te
melji kako na islamskom sunnetu, tako i na društvenoj prak si, dok neki drugi aspekti društvenih odnosa nisu izričito određeni niti Kur’anom ni hadisom i da su kao društvene prakse ugrađeni ne samo u muslimansko društvo već i u druge vjerske zajednice, kao, npr. kršćansku, koje su posto jale unutar društava Zapadne Azije i Sjeverne Afrike prije pojave modernog vremena.
Mladi muslimani moraju ocijeniti islamske društvene in stitucije sa islamske tačke gledišta, a ne na temelju suvre mene kritike koja je protiv njih podignuta zato što je većina tih kritika utemeljena na određenim pretpostavkama koje se tiču pitanja ljudske prirode i čovjekovog krajnjeg cilja, a koje su obje, u stvarnosti, pogrješne i izravno se suprotstavljaju is lamskom učenju.
Modernistički napadi protiv tradicionalne porodične strukture, odnosa među spolovima, odnosa izme đu različitih
generacija i sl. ne smiju biti pasivno prihvaćeni u islamskom svijetu niti sa osjećajem manje vrijednosti, kao da se, npr. radi o utemeljenim istinama ili naučno utvrđenim prosudbenim kriterijima. Naprotiv, svakih nekoliko desetljeća, moda i kriteriji prosuđivanja na Zapadu se mijenjaju. Te se kritike, naime, moraju promatrati kroz prizmu svjeton azora koji je potpuno stran islamskom, kao odraz društva u stalnoj mijeni i izloženog opasnosti raspadanja.
Savršen primjer za ilustriranje ovog problema jest pitanje uloge žene u islamskom društvu. Svaki zapadnjak koji želi napasti islam prvo napada pitanje uloge žene u islamu. No, sama uloga žene na
Zapadu bila je mnogo drugačija prije ne kih stotinu godina, u posljednjem desetljeću 13./19. stoljeća, od one u posljednjih desetak godina ovog stoljeća; i koje se garancije pružaju islamskom svijetu da u posljednjem desetl jeću narednog stoljeća Zapad neće imati potpuno drugačiji pogled?
Svaki put se islamsko društvo, kao i ostala nezapadnjačka društva, procjenjuju od strane zapadnjačkih kritičara na osnovu trenutne, dominantne mode u načinu mišljenja. Stoga te kritike ne treba preozbiljno shvaćati. Njihova stajališta treba, dakako, razumjeti, ali ih ne treba smatrati nepogrješivim kriterijima istine, što bi vodilo do toga da mladi musliman ima osjećaj slabljenja svojih društvenih i porodičnih veza, kao rezultat takvih kritika.
Isto se može reći i za islamsku etiku. U modernom svijetu, bez obzira na činjenicu da su moralne vrijednosti toliko osla bile u društvu i da postoji toliko očito zanemarivanje moralnih normi u ime svih onih koji u svojim rukama drže stvarnu vlast u sadašnjem trenutku, podižu se stalne kritike protiv raznorodnih aspekata islamskog morala.
Ove kritike mladi musliman mora razumjeti kao kritike koje dolaze od dru gačijeg i, štaviše, pogrješnog stajališta čovjeka i njegovog društva, utemeljenog na individualizmu, humanizmu, racionalizmu, udaljavajanju čovjeka od svetog, pobuni protiv au toriteta, gubitku osjećaja transcendentnosti, usitnjavanju po rodice, kvantifikaciji života i ograničavanju društva na jed nostavno kvantitativne zbrojeve atomiziranih pojedinaca, na što smo već ranije ukazivali u ovoj knjizi. Prirodno je da se mladi musliman mora suprotstaviti licemjerstvu i nepravdi unutar vlastitog društva i gdje god na njih nailazio, bilo na
Zapadu ili u nekim drugim dijelovima Svijeta, no kriterij za takvo prosuđivanje mora se temeljiti na samoj islamskoj etici, a ne na onome što je danas pomodno u modernom Svijetu jer ono što je moderno danas ubrzo će sutra izaći iz mode. Ustvari, svakih se desetak godina pojavljuje novi cilj određene vrste agnostičkih ili ateističkih moralista u modernom svijetu koji traže “moralno počelo” kako bi preživjeli u svijetu u ko jem su zaboravili Boga, no “moralno počelo” koje nema ni kakvih objektivnih kriterija utemeljenih na Objavi i Božijem zakonu i koje se temelji isključivo na ljudskim konstrukcija ma mijenja se, shodno tome, brzinom mijena ljudskih bića uronjenih u vir vrtoglavih promjena koje graniče sa haosom.
U oblasti ekonomije važno je za mladog muslimana ne za boraviti povezivati ekonomiju sa etičkim principima, što je islamska civilizacija oduvijek činila, te uočiti velike opasnosti koje se javljaju kad se ove dvije oblasti razdvoje i kada eko nomija postane ‘nauka’ gotovo neovisna od ljudi, koja se bavi samo količinom, bez ikakvog osvrtanja na kvalitativne aspekte života.
U ovoj oblasti mladome muslimanu mora ba rem biti poznato oživljavanje islamske ekonomije koje, u određenoj mjeri, traje već posljednja dva desetljeća, a istovremeno i nedostaci uslijed neprimjenjivanja islamskih eko nomskih normi u različitim dijelovima islamskog svijeta.
Ne može se za sve što se prakticira u islamskom svijetu reći da je islamske prirode, osobito u domenu ekonomije u kojoj se, zbog utjecaja međunarodnih okolnosti i iskustava posljed njih nekoliko stoljeća, brojne prakse više ne temelje na šerijatskom učenju. Stoga je važno, s jedne strane, izbjegavati poistovjećivanje svih zbivanja u ekonomiji islamskog svijeta sa islamom, a, s druge strane, suzdržati se od kritiziranja svega što se dešava u islamskom svijetu na temelju zapad njačkih ekonomskih teorija i u ime lažnog idealizma koji, ust vari, ne može
postojati i koji je protivan ljudskoj prirodi.
Ono što je nužno jest poznavanje šerijatskog učenja koje se tiče odnosa između ekonomskih djelatnosti i etike i primjenji vanje toga učenja kao kriterija ekonomske aktivnosti,
ma o kojoj se zemlji Svijeta radilo.
Možda je najsloženije područje praktičnog aspekta života, a s kojim se mladi musliman, naravno, suočava, politika. Un utar islamskog svijeta iznova kao izravan rezultat uništenja većine tradicionalnih islamskih političkih institucija i prodi ranja brojnih snažnih sila, kao što je nacionalizam, i određenih vladinih institucija sa Zapada, koje se ne poduda raju sa šerijatskim učenjima, postoji snažna napetost u poli tičkom životu većine muslimanskih zemalja, a u mnogima od njih ne postoji ni sloboda otvorenog raspravaljanja o ovom pitanju.
