Horde strašnih mongolskih ratnika krenule su u osvajački pohod na zapad i putem opustošile svaki grad koji im se nije htio pokoriti. U veljači 1258. Bagdad je iskusio svu silinu te surove konjice. Mongoli su prodrli kroz njegove zidine te su u narednih sedam dana opljačkali grad i u njemu izvršili strašan pokolj. Čitav islamski svijet obuzeo je strah od Mongola.*
Mongolske horde nastavile su svoj osvajački pohod, pa je tako u siječnju 1260. sirijski grad Alep snašao jednako strašan udes kao i Bagdad. U ožujku iste godine Damaščani su se predali Mongolima i otvorili im gradska vrata. Nedugo zatim mongolska je vojska osvojila palestinski grad Nablus, što je sagrađen nedaleko od mjesta na kojem se nalazio drevni Šekem. Potom su Mongoli nastavili pohod prema jugu i pokorili Gazu.
Mongolski vojskovođa Hulagu zahtijevao je da mu se pokori i egipatski sultan Muzafer Sejfudin Kutuz. Hulagu je zaprijetio tom muslimanskom vladaru i poručio da se Egiptu crno piše ako se ne preda Mongolima. Mongolska je vojska bila oko 15 puta brojnija od egipatske, koja je imala svega 20 000 vojnika. “Islamski svijet našao se oči u oči sa strašnom silom koja ga je mogla potpuno uništiti”, rekao je profesor Nazeer Ahmed, izučavatelj islamske povijesti. Što je sultan Kutuz tada učinio?
Kutuz i mameluci
Kutuz je bio mameluk, rob turkijskog podrijetla. Mameluci su bili robovi koji su služili u elitnim vojnim postrojbama sultana iz dinastije Ajubida, čija se prijestolnica nalazila u Kairu. No ti su robovi 1250. svrgnuli s vlasti svoje gospodare i zavladali Egiptom. Vojskovođa Kutuz s vremenom se domogao vlasti te se 1259. proglasio sultanom. Bio je vrstan ratnik i nije ni pomišljao na predaju, premda nije imao velikih izgleda za pobjedu u okršaju s Mongolima. No tada je došlo do neočekivanog obrata.
Do Hulagua je stigla vijest da je u njegovoj dalekoj domovini umro veliki kan Mengke. Pretpostavivši da će nakon kanove smrti doći do borbe za vlast, Hulagu je s glavninom svoje vojske krenuo prema Mongoliji. Na bojištu je ostavio između 10 000 i 20 000 vojnika, što je po njegovom mišljenju bilo dovoljno da se dovrši osvajanje Egipta. Kutuz je uvidio da taj nagli obrat situacije ide njemu u prilog. Znao je da mora bez odlaganja krenuti u napad želi li poraziti mongolske osvajače.
No između Egipćana i Mongola ispriječila se još jedna vojska što je ratovala protiv muslimana. Bili su to križari, koji su došli u Palestinu kako bi “oslobodili Svetu Zemlju”. Kutuz je od njih zatražio dopuštenje da s vojskom prođe preko njihovog teritorija te ondje kupi hranu i druge potrepštine kako bi mogao prodrijeti dublje u Palestinu i sukobiti se s Mongolima. Križari su pristali na njegov zahtjev. Uostalom, nije im preostalo ništa drugo nego nadati se da će Kutuz protjerati Mongole, koji su križarima bili jednaka prijetnja kao i muslimanima.
Ti su događaji bili uvertira u konačan okršaj mameluka i Mongola.
Ain Džalut u Palestini
Mamelučke i mongolske postrojbe odmjerile su snage u rujnu 1260. kod Ain Džaluta, smještenog u ravnici Ezdrelonu. Smatra se da se Ain Džalut nalazio nedaleko od mjesta na kojem je nekad stajao grad Megido.*
Povjesničar Rašid al-Din kaže da su mameluci kod Megida postavili zasjedu Mongolima. Kutuz je većinu svojih konjanika posakrivao po brdima što okružuju ravnicu te je naredio manjem broju ratnika da se spuste u nizinu kako bi naveli Mongole da ih napadnu. Mongoli su pomislili da pred njima stoji čitava mamelučka vojska, pa su jurnuli u napad. Tako su upali u Kutuzovu zamku. On je tada naredio preostalim postrojbama da munjevitom brzinom izađu iz svojih skrovišta i napadnu krila mongolske vojske. Tom su taktikom uspjeli potući napadače.
Bio je to prvi poraz Mongola u 43 godine, koliko je bilo prošlo otkako su krenuli u osvajački pohod na zapad. Premda je u bici kod Ain Džaluta sudjelovalo relativno malo vojnika, ona se smatra jednom od najvažnijih bitaka u povijesti. Zahvaljujući ishodu te bitke islamska je civilizacija bila pošteđena uništenja, srušio se mit o nepobjedivosti Mongola, a mamelučka vojska ponovno je osvojila izgubljena područja.
Posljedice bitke
Nakon poraza kod Ain Džaluta Mongoli su se još nekoliko puta vratili na područje Sirije i Palestine, no nikad više nisu ugrozili Egipat. Hulaguovi potomci nastanili su se u Perziji, gdje su se s vremenom obratili na islam i uvelike doprinijeli razvoju islamske kulture. Područje na kojem su živjeli nazvano je perzijski ilkanat.
Kutuz nije dugo uživao u pobjedi nad Mongolima. Ubrzo nakon bitke ubili su ga njegovi suparnici. Jedan od njih bio je Baibars I, koji je ujedinio Egipat i Siriju te postao prvim sultanom novonastale države. Mnogi smatraju da je upravo on bio utemeljitelj mamelučkog režima. Njegova bogata i dobro uređena država opstala je na svjetskoj sceni još dva i pol stoljeća, sve do 1517. godine.
U tom su razdoblju mameluci protjerali križare iz Svete Zemlje. U svojoj su državi potaknuli razvoj trgovine i obrta, dali velik doprinos razvoju umjetnosti te sagradili mnoge bolnice, džamije i škole. Pod njihovom je vlašću Egipat postao središte islamskog svijeta.
Bitka kod Ain Džaluta nije utjecala samo na stanje na Bliskom istoku nego i na budućnost zapadne civilizacije. “Da su Mongoli uspjeli osvojiti Egipat, možda bi nakon Hulaguova povratka nastavili svoj osvajački pohod i pokorili sjevernu Afriku te doprli sve do Gibraltara”, napisao je povjesničar David Tschanz u časopisu Saudi Aramco World. Budući da je u međuvremenu dio njihovih hordi stigao i do Poljske, Mongoli bi Europu takoreći držali u šaci.
“Bi li u tim okolnostima u Europi došlo do renesanse?” upitao je David Tschanz. Tko zna? U svakom slučaju, “današnji bi svijet vjerojatno izgledao potpuno drugačije”.
Priča o Tatarima…
U toku invazije Tatara na muslimanske zemlje, mnogi Tatari imali su priliku izbliza upoznati islam, kroz njegovu praktičnu primjenu od strane muslimana, ali i čitajući o temeljnim principima islamske vjere i morala. Uzvišeni Allah je htio da islam nađe mjesto u srcu jednog od vođa tzv. Zlatne horde (ogranak velikog tatarskog plemena po kojem je ime dobila i država koju su osnovali na području središnje Azije i istočne Evrope), koji je inače bio amidžić Hulagu-kana, odnosno brat tatarskog vođe Batu-kana. Imao je nadimak Berke, a islam je primio 650. h.g., odnosno 1252. godine po Isau, a.s. Berke je 652. h.g., preuzeo vođstvo nad plemenom Zlatna horda i dobio je ime Berke-kan.
Ovo pleme bilo je gotovo nezavisno od tatarske države i kontrolisalo je područje koje se nalazi sjeverno od Kaspijskog jezera. Nakon primanja islama od strane Berke-kana, mnoštvo njegovih saplemenika primilo je islam, što je doista čudno uzme li se u obzir da je njihovo primanje islama bilo prije velike bitke Ain Džalut, kada su Tatari imali potpunu vlast nad muslimanima u osvojenim područjima, i to je jedan od rijetkih primjera u povijesti da osvajač primi vjeru onih čiju zemlju je osvojio i koji su pod njegovom vlašću.
Zatim je došlo do velike bitke kod Ain Džaluta (1260. god.), u kojoj je Sejfudin Kutuz porazio Tatare. Nakon te bitke većina pripadnika plemena Zlatna horda primili su islam i ujedinili se sa Zahirom Baybarsom protiv Hulagu-kana.
Važno je napomenuti da ostaci (potomci) plemena Zlatna horda i dalje postoje i nastanjeni su na Krimu, te u gradovima Kazanu i Astrahanu.
