Bosnu nije zadesila sudbina koja je zadesila ostale južnoslavenske zemlje: kroz čitavo tursko doba Bosna sa svojim sandžacima činila je posebnu teritorijalnu cjelinu, čak i prije nego što je u drugoj polovici XVI vijeka proglašena beglerbeglukom. Na taj način se kontinuirano održao teritorijalni obujam Bosne još iz vremena srednjovjekovne državne samostalnosti. Štaviše, Bosna je u tursko doba svoj teritoj i dalje širila.
A onda su od Bosne otpali određeni periferni dijelovi, koji zapravo nisu ni činili integralni dio Bosne. Mirovnim naime ugovorima od 1699, 1718, 1739, 1791. i 1829. godine granice Bosne (sa Hercegovinom) dobile su svoj sadašnji oblik, s izuzetkom područja Novo-pazarskog sandžaka koji je 1878. izdvojen iz sastava Bosne.
Dalje je, zahvaljujući graničnom položaju i ulozi Bosne u obrani Carstva, Bosna imala izvjestan poseban položaj naročito u XVIII i prvoj polovici XIX vijeka, i to više via facti nego posebnim aktima Porte. Poreske obaveze u Bosni bile su u pravilu niže, stranci ovdje nisu mogli dobivati feudalna lena, ona su vremenom priznata nasljedivim u porodici (tzv. odžakluk timari), kapetani (koji su postojali Jedino u Bosni), a u gradovima jeničarski i esnafski prvaci postaju protuteža veziru kao predstavniku centralne vlasti; izvjesna protuteža veziru bilo je i ajansko vijeće, koje su činili erkjan ajani, tj. uglednici izaslani ili pozvani u to vijeće.
Od posebne je važnosti da se u Bosanskom pašaluku izgradio takav mehanizam vlasti, da je vezir kao predstavnik centralne vlasti, koji je od kraja XVII st. imao sjedište u Travniku u vladanju bio stalno ograničavan domaćim snagama, koncentriranim prije svega u Sarajevu kao najjačem gradskom centru. Sarajevo, privilegirano odredbama svoje muafname, koju je Sarajlijama izdao još 1464. godine sultan Fatih, zahvaljujući svome važnom ekonomskom značaju, vremenom je u znatnoj mjeri izgradilo svoju lokalnu vlast, pa je počelo da vrši i određeni politički utjecaj na unutrašnjost zemlje. Sarajevo kao najrazvijeniji zanatlijski i trgovački centar, najbrojnije po stanovništvu (oko 30.000) i kulturni vodeći centar dobilo je važnu političku ulogu i time što je tu bilo sjedište jeničar-age, kojemu su bili podređeni jeničari sedam bosanskih odžaka.
Beglerbeg, pak, izaslan od centralne vlastl, nalazio se u Travniku, koji je bio daleko manje važan od Sarajeva u ekonomskom, prometnom i kulturnom pogledu, kao po broju stanovništva. Našavši se izvan neposredne beglerbegove kontrole pružIla se mogućnost da se u Sarajevu u punoj mjeri razviju partikularističke tendencije, koje su se onda prenosile na ostalu Bosnu. lz okolnosti da je na jednoj strani bio zabačeni Travnik sa carskim namjesnikom, a s druge strane Sarajevo, prilično samostalno od namjesnika, kome je politički inklinirala sva zemlja, proizlazi da je Bosna imala zapravo dva politIčka središta: od ovih je Sarajevo, kako je to formulirao
Klement Božić, dragoman pruskog konzulata u Sarajevu „političko središte autonomno-bosanskog života“ za razliku od Travnika koji je blo „središte političko-državnog života zemlje u smislu otomanskom.“ Ovakav sistem je bez sumnje znatno doprinio jačanju partikularističkih na štetu centralističkih tendencija ne samo u uskim lokalnim, već širim bosanskim razmjerima. Gledajući stvar sa otomanskih državnih interesa Chaumette des Fossés
je s punlm pravom vidio u ovome „jednu nepolitičku mjeru.“
Zahvaljujući ovakvom odnosu političkih snaga Sarajlije postaju glavni pokretači borbi koje su Bošnjaci vodili protiv pojedinih mjera Porte i travničkih vezira. Prema riječima Klementa Božića, Sarajevo je do vremena Omer-paše Latasa „bilo ognjište bosanske neovisnosti, ali i urota i spletaka svakojakih“; ono je, kako to formulira Vladislav Skarić „u borbi protiv vezira bilo kolovođa“. Analizirajući odnose između Sarajlija i zvaničnih predstavnlka Skarić zaključuje da je „između njjih kroz 300 godina retko kad vladala snošljivost.“ Otpor iz Sarajeva prenosio se dalje u unutrašnjost, a ukoliko je bio začet izvan Sarajeva ubrzo bi tu nailazio na punu podršku. Tako je Sarajevo, pomagano od ostale Bosne, vodilo borbu sa mnogim bosanskim vezirima.
Pobune sarajevskog i bosanskog stanovništva u najviše su slučajeva bile prouzrokovane raznim nametima i globama, a s obzirom na to da su te pobune bile upravIjene protiv centralne vlasti i njenih eksponenata kao nosilaca pojačane eksploatacije, one su u isti mah izražavale borbu za osamostaljenje Bosne u okviru Carstva.
Borba muslimanske, u prvom redu sarajevske čaršije, kao vodeće političke snage protiv centralne vlasti, bila je uglavnom usmjerena protiv financijskog lzrabljlvanja, ali za očuvanje postojećih društveno-političkih privilegija. Zato ta borba uglavnom i počinje onim časom kada je centralna vlast, uslijed uzastopnih vojnih poraza, bila prisiljena da namaće nove poreze i namete (prvi slučajevi otpora datiraju tek od početka XVII vijeka, istovremeno, dakle, kada i država iz perioda svoje ekspanzije, koji je pružao znatne izvore bogaćenja, prelazi u defanzivu).
Na liniji borbe protiv financijskog izrabljivanja otpor Muslimana nalazio je simpatije raje, koja je još u većoj mjeri trpjela financijski pritisak; otuda određena saradnja sa rajom u borbama za vrijeme Hekim-oglu Ali-paše (1745–48), Ali-paše Derendelije (1814), Mehmed Ruždi-paše (1819), itd.
Međutim, na liniji borbe za očuvanje društvenih političkih privilegija, raja se držala ili pasivno, ili je otvoreno stala na stranu centralne vlasti. Bilo je pokušaja da se raja zadobije ili barem neutralizira i u borbama ovakvog karaktera, ali su uglavnom doživjeli neuspjeh (na pr. 1826, pa 1831-1832). Platforma za saradnju bila je uska, jer je u društvenom smislu bila opterećena feudalnim elementima, a održavanje feudalizma u bilo kojoj formi protivilo se životnim interesima raje.
lz izloženog smatramo da je jasno da se pri konstruisanju političko-pravnog položaja Bosne u tursko doba neophodno treba imati pred očima osebujni položaj Sarajeva i njegovu ulogu u političkom životu Bosne.
To su uočili I savremeni promatrači koji su svi saglasni u tome da su se sve partikularističke snage zemlje povezivale u najvećem i najbogatijem gradu zemlje, Sarajevu, nasuprot politički oslabljenom sultanskom namjesniku. U opoziciji prema namjesniku Sarajevo je privlačilo na svoju stranu svu provinciju.
Chaumette des Fossés u svome „Voyage en Bosnie“ (Paris 1822) objašnjava tu ulogu Sarajeva, upozoravajući da novi vezir već kod nastupa dužnosti, prolazeći kroz Sarajevo na putu za svoju rezidenciju, „počinje pokazivati da on neće biti gospodar“. Konstatujući da je vezir mogao u Sarajevu boraviti samo kao musafir (gost), i to najviše tri dana, nalazi da tome „treba pri.pisati mali ugled vezira u pokrajini“. Sarajevo, vrlo važno po svome stanovništvu i trgovini, pretvorilo se u općinu, koja samo prividno priznanje vlast beglerbega. Vezirove naredbe što ih šalje u Sarajevo izvršavaju se samo s pristankom glavnih ljudi ovoga grada. Uspjesi ove metode neovisnostl bili su vrlo brzi u čitavoj pokrajini. Ova nepokornost vlada također među kapetanima, agama itd., malo udaljenim ad glavnog mjesta. Jednom riječju – tvrdi des Fossés, vezir ima pravu vlast samo u Travniku i njegovoj okolici, pa još i tu vlast ovisi o njegovoj energiji. Njegov pravi krug vlasti se ne širi dalje.
Slična opažanja daje i Pertusiér (La Bosnine considéré dans ses rapports avec l’Empire Ottoman, Paris MDCCCXXII), konstatujući da ni u jednoj provinciji Carstva autoritet guvernera ne nailazi na češću i snažnlju opoziciju. Sarajevo po svom značaju prijestolnice moralo bi da bude sjedište moći (guvernera)… Paša se našao u kritičnoj situaciji, slIčnoj onoj egipatskog paše, kada su ga begovi držali kao zatvorenika u tvrđavi Kaira. Zaplašen mnogobrojnošću jeničara, koji sačinjavaju stanovništvo ovoga grada i koji upravljaju mišljenjem čitave pokrajine, bosanski paša je bio prisiljen da napusti Sarajevo.
Kapetan Roux-la-Mazelière (1808) navodi da „Bosnom upravlja vezir, koga tamo šalje veliki gospodar (sultan). Ali se tu njegov autoritet nimalo ne poštuje, bar ne ukoliko ne drži korpus trupa dosta brojan da uguši teror. Pokrajina se upravlja po duhu i impulsu stanovnika Sarajeva; koji su gotovo uvijek u opoziciji prema vezirima. U ovom gradu stanuju veliki autoriteti pokrajine, kao najbogatiji i najmoćniji begovi i age. Tu se neprekidno vodi glavna trgovina čitava pašaluka…“
Historičar Leopold Ranke došao je također do zaključka o „mučnom položaju bosanskog vezira“. „S jedne strane su ga pritiskivali Porta i njenI bankari, kojima je obično vezir za vezirstvo dugovao, potom sultanski dvor; s druge strane su ga tištile vlasteoske povlastice Sarajeva i bosanske vlastele. Ni izdaleka se nije nalazila u bosanskog paše ona apsolutna vlast koja se obično vezuje s imenom jednog paše. Pošto Porta u Bosni, osim vezira i ono nekoliko činovnika nikakve druge vlasti nije imala, vidi se jasno koliki je neznatan bio uticaj njezin u Bosni. Morala je biti zadovoljna, da su joj dohoci plaćani uredno i ako se niko nije otvoreno protivio.“
f) Uloga bosanskih Muslimana u odbrani Carstva
Nalazeći se u sasvim drugoj poziciji, u odnosu na period ofenzive Carstva, u defenzivnom periodu koji počinje već od bitke pod Siskom 1593. godine, na bosanske Muslimane svalio se teret da brane Carstvo. Odbrana Carstva sa Bosnom kao isturenim bastionom značiIa je za bosanske MusIimane u isti mah borbu za održanje, prije svega biološko. Pobjede neprijatelja Carstva, praćene ustupanjem pojedinih teritorija, uvijek su imale za posljedicu da je muslimansko stanovništvo, ukoliko bi preživjelo ratna razaranja, moralo iz osvojenlh krajeva ili iseliti ili se pokrstiti. Pa kada je povodom austrijsko-turskog rata od 1737. do 1739. car Karlo VI u proglasu od 27. juna 1737. pisanom bosančicom i upućenom bosanskim kršćanima, tražio od bosanskih Muslimana lojalno držanje prema austrijskoj okupacionoj vojsci, nije im ni u tom
slučaju stavljao u izgled da postanu makar trpljeno stanovništvo.
U proglasu je stajalo da oni, bosanski Muslimani, („turci“) koji htjednu prigrliti kršćansku vjeru mogu slobodno ostati u posjedu sveg svojeg imanja, a oni koji to ne htjednu, nek sele kud im se svidi (fra Martin Nedić, Stanje redodržave Bosne srebrene, Đakovo 1884, str. 76-77). Ništa bolje muslimani nisu prošli ni u austrijsko-turskom ratu od 1788-1791, mada je početkom rata liberalni vladar Josip II preko feldmaršala grofa de la Sidji dao proglas, u kojem se ovaj put garantuje nepovredivost islamske vjere i obreda. „Neće se dozvoliti da se iko ni na koji način miješa i upliće u džamije, mesdžide i njihove vakufe i prihode, kao i u imame,
šejhove i derviške redove njihove tekije.
Vjerskim predstavnicima i duhovnicima, koje muslimani međusobno izaberu, odrediće se plaće iz državne blagajne…“ (upor. Riza Muderizović, Kako je Austrija 1789. godine pokušala okupirati Bosnu, Jugoslavenska pošta, Sarajevo, 3. novembra 1934). No usprkos ovim obećanjima, u krajevima koje je i u ovom ratu Turska odstupila na štetu Bosanskog pašaluka također je nestalo muslimana. Ovakva sudbina zadesila je muslimane – bez obzira da li se radilo o muslimanima južnoslavenskog porijekla ili kojeg drugog porijekla – i u oslobodilačkim ratovima ustancima hrišćanskih naroda na Balkanu.
Ako se ima pred očima da je blo u pitanju biološki opstanak, onda nije začudo da su u obrani Carstva bosanski Muslimani pokazali ogromnu žilavost i otpornu snagu.
Kao glavni obrambeni poduhvat u historiji bosanskih Muslimana uzima se banjalučka bitka 1737. godine. Tom prilikom su Bošnjaci muslimani, uglavnom samoinicijativno, organizirali otpor prodoru premoćnih austrijskih snaga i teško ih porazili. Pobjeda u Banjoj Luci uopće se pozitivno odrazila na ishod operacija, koje su okončane beogradskim mirom 1739. godine.
Iako su Bosanci stalno odbijali da se bore izvan granica Bosne, događalo se da su morali ratovati u dalekoj Perziji, pa Rusiji dr. U tim brojnim ratovima izgibalo je na desetke hiljada boraca.
Osim ratova vrlo često su izbijali granični okršaji kao i borbe protiv uskoka i hajduka. Nemiri i bune u zemlji, pogotovo od druge polovIce XVIII stoljeća, također su doprinosili ratnoj atmosferi u defenzivnom periodu Carstva, a to se u Bosni osjećalo u najvećoj mjeri.
Posljednji otpor u tursko doba bosanski Muslimani dali su okupatorskoj vojsci Austro-Ugarske, kojoj je na Berlinskom kongresu na osnovu mandata evropskih sila – uz pristanak same Turske – povjerena uprava u Bosni i Hercegovini. Okupaciji su se suprotstavile široke muslimanske mase, a kao glavni predvodnik otpora i najbolji strateg istakao se pljevanski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić, zatim Sarajlije Muhamed Hadžijamaković i Abdulah Kaukčija. U toku okupaclje bilo je oko 60 bitaka, a uslijed otpora okupacija je morala potrajati od 29. jula do 20. oktobra 1878. Austrijski gubici u poginulim i ranjenim cijene se na preko 5.000 vojnika i oficira.
Značajke otpora 1878. mogle bi se formulisati u ovih nekoliko tačaka:
Otpor okupaciji dali su Muslimani, ali se pri tom računalo i na Srbe i Hrvate, pa su neki od njih uzeli i aktivnog učešća u otporu;
Ustanici su težili ne samo da istjeraju okupatora već se u ustaničkim danima distancirali i od predstavnika turske vlasti, protjeravši svo tursko činovništvo iz Bosne;
Jasno su postavili zahtjev za autonomijom Bosne;
Nosioci ustanka, kao i ustaničke mase, nisu pokazivali toliko zrelosti, da bi istakli potrebu za bilo kakvim socijalnim reformama. Ipak u otporu nije uzeo učešća do tada vodeći sloj među Muslimanima, tzv. „notabilitet“;
Prilikom burnih dana pred okupaciju i za vrijeme okupacije od strane ustanika nisu učinjeni bilo kakvi ekscesi ne samo na nacionalno-konfesionalnoj bazll, već ni prema konzularnim predstavnicima, odnosno austro-ugarskim državljanima.
g) Borbe protiv reformi
Kada je riječ o borbi bosanskih Muslimana (kao i Albanaca) protiv reformi, obično se isticalo da su bosanski Muslimani konzervativan elemenat (prema drugima i reakcionaran), pa da je to razlog za njihov otpor da se reorganizuje Carstvo na jednoj modernoj osnovi. U tome svjetlu prikazivao se i ustanak muslimanskih Bosanaca pod Husejn-kapetanom Gradaščevićem protiv reformi sultana Mahmuda II.
I formulacija da je ustanak bosanskih MuslImana 1831 1832. godine uslijedio s glavnom težnjom za očuvanje starih, slijeđenih privilegija, nije historijski posve adekvatna, ukoliko se bliže ne objasni i unekoliko modificira.
Treba naime poći od toga da su reformna nastojanja turskih sultana, počevši od Selima III, mijenjala iz temelja dotadašnii koncept osmanske države, koja je, bez obzira kakva je bila, imala nadnacionalni karakter. Reformni pokušaji, nastali pod utjecajem ideja francuske revolucije, išli su u prvom redu za strogim centralizmom i uvođenjem prosvjećenog apsolutizma te osiguranjem turskoj naciji premoći nad neturskim narodima. Dosljedno tome i u vojnoj organizaciji otpale bi pokrajinske i lokalne vojne snage, koje su činili jeničari i spahije. Tako koncipirani novi poredak (nizami džedid) vodio je do ukidanja starih privilegija koje su osim Turaka jednako uživali i muslimani neturskog porijekla.
Na ovaj način u potpunosti su se preobražavale osnove osmanske države, koncipirane na islamskoj doktrini, pa naziv „đaur“ sultan (sultan-nevjernik) za Mahmuda II iz toga aspekta nalazi svoj rezon.
Osmansko Carstvo, koje je bilo zamišljeno kao univerzalistički islamsko, počinje od reformi gubiti taj svoj značaj. Islamski narodi neturskog porijekla reagiraju na to stvaranjem vlastitih nacionalnih pokreta. To se manifestovalo u protuturskim pokretima vehabita u Arabiji, dalje u Siriji pod vodstvom Bošnjaka Džezar Ahmed-paše, pa napokon u osamostaljivanju odnosno odcjepljenju Egipta i druglh sjevero-afričkih zemalja (drugo je dakako pitanje što ove zemlje nisu uspjele da se faktično osamostale, pa su postale plijen evropskih sila).
I na Balkanu su ove transformacije Turskog Carstva izazvale reakciju muslimanskog stanovništva. U ovom svjetlu imaju se shvatiti separatistički pokreti lsmail-age Trsteničanina (Trstenik-oglu), muslimana Bugara u Ruščuku, Ismail-bega Sereskog u Serezu, Ali-paše Janjinskog u Janjini, Mahmud-paše Bušatlije u Skadru i Osman Pasvan oglua (porijeklom iz Tuzle) u Vidinu. Tako se za Mahmud-pašu BušatIiju u službenom izvještaju velikog vezira sultanu (iz vremena od 6. IX do 6. XI 1792) kaže da je „postao neptijatelj ovog snažnog carstva…
On želi… da ruši ovo carstvo“. U istom izvještaju se navodi da se toliko distancionirao da je Carstvo spominjao riječima „vaša država“ (Hazim Šabanović, Turski izvori o srpskoj revoluciji 1804, Knj. I, Spisi carske kancelarije 1789-1804, Beograd 1956, str. 181). i pokušaji Pazvan oglua karakterišu se kao „težnja da osnuje državu”, kako izričito stoji u jednom podnesku rumelijskog beglerbega iz druge polovice augusta 1801. (H. šabanović, ibidem, str. 284).
Značajno je da su svi ovi pokreti nailazili na simpatije i imaIi uporište u najširim slojevima stanovništva Balkana, naročito kod muslimanskih Bosanaca i Albanaca. Muslimanske mase u Bosni pokazivale su veliku solidarnost s pokretima Bušatlije i Pazvanoglije. Zato kao najbolji dokaz služi ljetopIs Sarajlije Mula Mustafe Bašeskije iz druge polovice XVIII stoljeća, koji, izražavajući mišljenje i težnje sarajevske čaršije, živo prati i saosjeća sa
Osmanom Pasmandžijom, jednako kao i sa Bušatlijom, kome pjeva i slavopjeve, zamišljajući ga narodnim čovjekom s opancima. Privrženost bosanskih Muslimana Pasmandžijinom pokretu bila je tolika da su se sa službene strane Bošnjaci, ali u prvom redu Sarajlije, Mostarci I Gornjotuzlaci smatrali nepouzdanim da se upotrijebe u suzbijanju toga pokreta
(Šabanović, ibidem, str. 209, 211, 297-8).
I ustanak pod vodstvom Husejn-kapetana Gradaščevića (kao i paralelni ustanak Albanaca pod vodstvom Mahmud-pašina nasljednika, Mustafa-paše Bušatlije), polazio je, po našem mišljenju, od idejnog poimanja da je reformama ugrožen koncept osmanske države, kao islamske i nadnacionalne. Bio je to izraz osjećanja o ugroženosti tradicionalnih tekovina, koje su do tada uživali bosanski Muslimani, zapravo u prvom redu njihov vladajući sloj u gradu i na selu.
Alli u isti mah ustanak je značio i otpor turcizaciji, koju je inaugurirao režim, napuštajući iznadnacionalne principe. Da je turclzacija bila sasvim realna opasnost pokazalo se polovicom XIX vljeka, kada je poturica Omer-paša Latas (1851-1852) definitivno krvavo ugušio protureformni pokret bosanskih Muslimana i zaveo turcizaciju. Od Omer-paše Latasa do okupacije 1878. komandne pozicije u Bosni zauzimali su činovnici turskog porijekla, stanovništvu je nametan turski jezik, a turcizacija je sprovođena i u drugim formama.
Prema tome, protureformni pokreti muslimana na Balkanu u svojoj biti su nacionalni pokreti, nastali kao reakcija na turski nacionalizam koji se budio, mada ni jedan od ovih pokreta nije težio za potpunim otcjepljenjem svoje zemlje od Turske Carevine. Druga je stvar što se ti pokreti nisu znali pravilno postaviti da postanu atraktivni i za nemuslimansko stanovništvo.
Tome dijelu stanovništva, koje je uz to često bilo i većinsko, ničim se nije davalo čak ni naslutiti da bi pobjeda protureformnih snaga u isti mah značila poboljšanje njihova teškog socijalnog i nacionalnog stanja u kojem su se nalazili. Zato ovi pokreti nisu u previlu uživali podršku hrišćanskog stanovništva, pa – bez jedne šire platforme – morali su doživjeti neuspjeh.
Poglavlje iz knjige:
ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI
