U kazivanju o Ibrahimu, alejhisselam, već smo pominjali predanja koja navode da se on nakon hazreti Sarine smrti oženio Keturom koja mu je, uz drugu djecu, rodila i sina po imenu Medjen koji je rodoslovnik velikog arapskog plemena.
Medjenovi potomci naselili su se u Arabiji, u području sjevernoga Hidžaza, nedaleko od zaljeva Akaba. Čitavo ovo područje je po njima i nazvano, pa se odatle ime Medjen odnosi kako na pomenutoga Ibrahimovoga, alejhisselam, sina, tako i na pleme, odnosno narod, kojemu je on rodoslovnik, kao i na region u kome su živjeli.
Medjen lično, kao i njegovi neposredni potomci, vjerno čuvaše vjeru svoga mubarek oca Ibrahima, alejhisselam, ali kasnije generacije njihovih potomaka skrenuše sa pravoga puta. Tako se vremenom među njima ponovo ukorijenilo idolopoklonstvo. Predanja nam kazuju da su na izvijestan način obožavali drvo imena Ejka oko koga je bilo gusto grmlje. Ovoga drveta je bilo mnogo u njihovom gradu, pa je odatle taj grad i nazvan Ejka, a i oni sami su nazvani drugim imenom Narod Ejke.
Osim idolopoklonstva među njima su bili rašireni i drugi grijesi. Prenosi se da su bili oholi nasilnici koji su, pod izgovorom plaćanja carina i putarina, sistematski pljačkali sve trgovačke karavane koje su prolazile njihovim područjem. Uz to, među njima naročito bi rašireno varanje na vazi i na litru, kao i svi drugi oblici prevare i zakidanja u trgovini.
Dragi Allah im je iz Svoje neizmjerne milosti poslao jednoga od njih da ih opominje i poziva na pravi put – Šuajba, alejhisselam.
Plemeniti vjerovjesnik
U vrelima nalazimo otprilike tri skupine mišljenja o Šuajbovu, alejhisselam, porijeklu i rodoslovu. Po prvima porijeklom je iz Mezopotamije, pri čemu je ili on lično ili njegov otac jedan od vjernika koji su povjerovali Ibrahimu, alejhisselam, i skupa se s njim iselili u Svetu zemlju. Međutim, ovakva mišljenja po našemu uvjerenju ne mogu biti prihvaćena zbog riječi Muhammeda, alejhisselam: ”Četverica od njih (poslanika) su bili Arapi: Hūd, Salih, Šuajb i tvoj poslanik, o Ebu Zerre.”; upućenih Ebu Zerru, koji nam ih je i prenio, a hadis bilježi Ibn Hibban u svome Sahihu.[1]
Dakle, jasno je da je Šuajb, alejhisselam, jedan od četverice Allahovih vjerovjesnika i poslanika koji su Arapi i da on odatle ne može biti porijeklom iz Mezopotamije.
Odatle se ne mogu prihvatiti niti mišljenja druge skupine koji Šuajba, alejhisselam, svrstavaju u Ibrahimove, alejhisselam, potomke iz Ishakove i Jakubove, alejhimesselam, loze, jer bi on u tom slučaju bio porijeklom od Israila, dok hadisi, ponavljamo, jasno kažu da je on jedan od arapskih vjerovjesnika.
Na bazi navedenog doimaju se prihvatljivim jedino mišljenja koja kažu da je Šuajb, alejhisselam, Ibrahimov, alejhisselam, potomak iz loze njegovoga sina Medjena. Ovo je u skladu sa navedenim hadisom budući da je Medjen nesumnjivo arapski narod, a još veći argument su kur'anski ajeti u kojima je ovjekovječena rasprava nevjernika sa Šuajbom, alejhisselam, kad mu oni jasnim riječima prijete da bi ga sigurno kamenovali samo da mu rod nije toliko ugledan u Medjenu:
“O Šuajbe”, rekoše oni, “mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag.” “O narode moj”, reče on, “zar vam je rod moj draži od Allaha, koga sasvim odbacujete? (11:91,92)
Odatle je sasvim jasno da Šuajb, alejhisselam, potiče iz jednoga od najuglednijih rodova medjenskog naroda.
Prema tome, Šuajb, alejhisselam, potomak je Ibrahimov, alejhisselam, i Medjenov, a među različitim varijantama njegova rodoslova koje nalazimo u vrelima, najprihvatljivijom nam izgleda sledeća: Ibrahim, alejhisselam; Medjen; Sabit; Ajf; Sajfur (Nuvejb); Šuajb, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna.
A, sa druge strane Šuajb, alejhisselam, potiče, kako predaje kažu, od jedne od dvije plemenite Lūtove, alejhisselam, kćeri što znači da je njegova loza sa te strane u rodu sa Ejjubovom, alejhisselam, lozom jer on potiče od druge Lūtove, alejhisselam, kćeri.
Plemenita porijekla, lijep, pošten, blag, milostiv, dobrodušan, odgovoran, sposoban i pouzdan, Šuajb, alejhisselam, bi, baš poput svih Allahovih vjerovjesnika i poslanika,[2] omiljen u Medjenu. Svi su ga voljeli i svi su rado slušali njegove mudre misli pretočene u najljepše riječi, jer je on bio nadaleko poznat po izuzetnoj rječitosti što je kod Arapa i u tim vremenima bilo na najvećoj cijeni.
… Neki su raniji učenjaci Šuajba nazivali: ”Hatibu-l-enbijai” – ”Rječiti vjerovjesnik”, jer je bio veoma rječit; biranim izrazima pozivao je svoj narod da vjeruju u poslanstvo njegovo. Ibn Ishak ibn Bišr prenosi od Džuwejbira i Mukatila, oni od Dahhaka, a on od Ibn Abbasa, da je rekao: ”Kad bi Allahov Poslanik (Muhammed), alejhisselam, spomenuo Šuajba, rekao bi: ‘To je rječiti vjerovjesnik’.” …[3]
Međutim, naklonost njegova naroda, nažalost, i u njegovom slučaju kao i kod većine njegove braće u vjerovjesništvu, izgubit će se čim ih Šuajb, alejhisselam, vjerno slijedeći Objavu od dragoga Allaha, počne pozivati na pravi put.[4] Nije nam poznato kada je i u kakvim prilikama Šuajb, alejhisselam, počeo da dobiva Objavu, a pretpostavka da se to desilo u njegovim zrelim godinama (kada je navršio oko četrdeset godina starosti) izgleda prihvatljivom. Uz to, sasvim je izvijesno da je slijedio Šerijat Ibrahima, alejhisselam, ali nije poznato da li su i njemu lično bili objavljeni neki Suhufi. Dragi Allah najbolje zna.
