Nakon što je napokon napustio Faraona, pored kojeg je odrastao, i njegov narod, Musa, a.s., se uputio u drugo mjesto, prema Medjenu. (Medjen je područje koje se nalazi istočno od Misira, iza pustinje Sina. To je, s obzirom na današnju geografsku sliku, područje koje se nalazi na samom jugu Jordana.)
Na medjenskoj vodi je zatekao dvije žene koje poje stoku. Ustručavale su se pred čobanima te im se, zbog toga, nisu približavale i čekale su sa napajanjem svoje stoke. Međutim, kao što se ističe u ajetima, Musa, a.s., je djelovao krajnje povjerljivo i neporočno. Žene se, zbog toga, nisu ustručavale pričati sa njim. Musau su rekle da im je otac veoma star i da su zbog toga primorane same ići na napajanje stoke, ali da, zato što paze na svoju čestitost, ne napajaju dok čobani ne odu. Na te njihove riječi, Musa, a.s., pritekao im je u pomoć i napojio njihovu stoku:
A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. “Šta vi radite?” – upita on. “Mi ne napajamo dok čobani ne odu” – odgovoriše one – “a otac nam je veoma star.”
I on im je napoji… (Al-Qasas, 23-24)
U ovom slučaju je do izražaja došla Musaova, a.s., ljubaznost, pristojnost i dobrotvornost. Obratimo li pažnju, vidjet ćemo da je u ovom slučaju Musa, a.s., prišao dvjema sasvim nepoznatim osobama, uspostavio dijalog sa njima, pomogao im i zadobio njihovo poštovanje, a, s druge strane, dolazimo do zaključka da su osobe koje se u ajetu karakteriziraju kao ”čobani”, iskazivali jedno ponašanje sasvim suprotno Musaovom. Unatoč tome što su se upustile u dijalog sa Musaom, a.s., žene im se čak nisu ni približavale. Iz toga razumijemo da su ti ljudi, prema vanjskom izgledu, djelovali zastrašujuće, da su imali grub i neciviliziran pristup i da su djelovali nerazborito i neuljudno. (Allah, dž. š., je taj koji najbolje zna.)
Dakle, ono što dolikuje muslimanu je da silno izbjegava ponašanje nalik ponašanju ovih ljudi, koji se u Kur'anu spominju kao ”čobani”, te da, s druge strane, ugledajući se na Musaa, što je moguće više, razvijaju jedan pristojan, obziran, saosjećajan i neporočan pristup i djelovanje, ali i izgled koji će kod posmatrača odmah izazivati povjerenje.
U međuvremenu, isto tako treba obratiti pažnju i na to da se Musa, a.s., nalazio u duševnom stanju potpune predanosti Allahu, dž. š. Sasvim je napustio Misir, zemlju u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao. A sada, još nije bilo poznato kakav ga život očekuje. Bilo je sasvim sigurno da njegov naredni period života neće nalikovati onom prethodnom. Međutim, ni on sam nije znao kakvu mu je sudbinu Allah, dž. š., propisao. Svome Gospodaru se obratio slijedećom molitvom:
…A onda ode u hladovinu i reče: “Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!” (Al-Qasas, 24)
Iskrenost u molitvi čovjeka je u uskoj sprezi sa njegovim poimanjem i osjećajem da je Allah, dž. š., svemoguć, da dobro i zlo dolazi jedino od Njega i da, mimo Njega, nema drugog prijatelja i pomagača. Upravo, Musaova dova, navedena u prethodnom ajetu, je dova načinjena u izrazu potpunog razumijevanja ove tajne i pune predanosti Allahu, dž. š. Na ovu njegovu iskrenu dovu Svemilosni se odazvao i otvorio mu Svoju milost.
Pristojnost koju je Musa, a.s., ispoljio prema dvjema ženama, sa kojima se tek upoznao, bila je povod za njegov novi život. Dok se Musa, a.s., odmarao, jedna od žena kojima je prethodno pomogao je došla i prenijela mu poziv svoga oca, koji ga, zbog ukazane pomoći, želi nagraditi:
I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: “Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!” i kad mu on dođe i kaza mu šta je doživio, on reče: “Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!’ (Al-Qasas, 25)
Musa, a.s., je učinio dovu Allahu, dž. š., ističući kako je muhtač svakog hajra, koji će doći od Njega. I, odazivajući se njegovoj dovi, Allah, dž. š., je Musau, a.s., pokazao nekoga ko će mu pomoći i kod koga će se, nakon straha od ubijanja, osjećati sigurnim. Musa, a.s., je posjedovao jedan jak stav koji je ljudima ulivao povjerenje. Inače, iako su se ustručavale od čobana, žene se nisu ustezale pred Musaom; vjerovale su mu i pričale sa njim. Štaviše, spominjući njegovu snagu i pouzdanost, jedna od njih je zatražila od oca da ga uzmu u najam:
“O, oče moj,” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” (Al-Qasas, 26)
Ovim riječima žena je sasvim otvoreno svome ocu stavila do znanja da Musaa, a.s., doživljava kao pouzdanog čovjeka. Nato je starac došao do zaključka da je Musa, a.s., doista častan insan te donio odluku da ga oženi sa jednom od svojih kćerki. Musov pouzdani izgled bio je povod ovoj odluci te mu je starac načinio slijedeću ponudu:
“Želim te oženiti s jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.”
“Neka bude tako između mene i tebe.” – reče Musa – “Koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (Al-Qasas, 27-28)
Musa, a.s., je prihvatio prijedlog ovog starca, za koga iz Kur'ana razumijemo da je bio čestiti musliman, te naredni dio svoga života počeo provoditi u Medjenu. u početku, kada je bio u opasnosti od ubistva, Allah, dž. š., ga je izbavio vodom Nila; odatle, iz opasnosti od gušenja, odveo ga je na Faraonov dvor. Kada je u Misiru ponovo bio u opasnosti od ubistva, Allah, dž. š., ga je opet spasio i izveo u Medjen, na sigurno.
