Kada se kaže da je islam „najmlađa od svih monoteističkih vjera,“ onda je to samo djelimično tačno. Kur’an tvrdi da je prvi čovjek na Zemlji i prvi poslanik bio musliman i da su to bili svi Božiji poslanici i vjerovjesnici, iz čega proizlazi zaključak da je islam najstarija i, prema vjerovanju muslimana, jedina vjera koju je Bog (dželle šanuhu) objavio čovječanstvu i koju On priznaje i prihvata:
„Allahova je prava vjera jedino – islam, predanost Bogu.“ (Ali Imran, 19).
„A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.“ (Ali Imran, 85).
Međutim, konačna verzija ove vjere stigla je sa poslanstvom Muhammedovim (alejhis-selam), i u tom smislu, historijski, upotpunjeni islam došao je nakon kršćanstva i judaizma.
Kako se vidi, ova vjera ne nosi svoje ime ni po Muhammedu (za muslimane je uvredljivo kada se islam nazove muhamedanstvom) niti po jednom narodu.
Islam znači dragovoljnu i potpunu predanost Uzvišenom Bogu, Stvoritelju ljudi i svih svjetova.
Etimološki, imenica islam izvedena je iz glagola esleme, koji, prije svega, znači čovjekovo dobrovoljno predavanje Božijoj Volji na taj način da se u Njega polažu sve nade i da se, pri tome, napusti svaki vid sebičnosti i svaka gordost.
Popratna značenja ove imenice su: sklad, harmonija, mir, uređenost.
Kur’an otkriva islam u čitavom pojavnom svijetu:
„Zar ne znaš da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju…“ (El-Hadždž, 18).
Kao vjersko iskustvo, islam je jedan važan događaj koji označava početnu tačku od koje počinje čovjekova istinska poniznost, skrušenost i predanost. Čovjek je u islamu ‘abdullah – rob, osoba ponizna i, u isto vrijeme i samo zbog toga – ponosna pred Bogom koji je njezin Rabb, Stvoritelj – Uzdržavatelj – Odgajatelj.
Suština islamskog učenja sadržana je u Šehadetu, očitovanju koje glasi:
Ešhedu en la ilahe illallah, we ešhedu enne Muhammeden `abduhu we resuluhu.
(Ja srcem vjerujem, a jezikom izjavljujem da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik).
Na ova dva temelja jasnog i najstrožeg monoteizma sazidana je sva zgrada islama kao vjere, vjerozakona, kulture i civilizacije, jednom riječju: jednog sveobuhvatnog učenja.
Univerzalna vjera
Islamska Objava i njegov Poslanik obraćaju se svim ljudima i narodima. Najčešća obraćanja u Kur’anu su: O, ljudi; O, vjernici; O, sljedbenici Knjige…
„O, ljudi, stalno imajte na umu i poslušni budite svome Stvoritelju, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao…“(En-Nisa’, 1 ).
Poslanik Muhammed (alejhi’s-selam) govorio je da su ljudi jednaki kao zupci češlja; nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, bijelac nad crncem, crnac nad bijelcem; ljudi se razlikuju samo po svijesti o Bogu i izvršavanju Njegovih propisa.
U ideologijama nacionalizma i rasizma islam je prepoznao najgori oblik politeizma, uskogrudnosti i prepreke za napredovanje ljudskih zajednica i zato je ponudio solidarnost među ljudima na osnovi jedne jednostavne a sveobuhvatne ideje, a zabranio potčinjavanje ili pokoravanje onih koji ne prihvataju tu ideju. Ljudi su po porijeklu braća, a članom „islamske nacije” postaju dragovoljnim prihvatanjem Šehadeta, svejedno koje su rase ili nacionalnosti.
Prava i zemni resursi pripadaju svim ljudskim bićima – zato što ih garantira i stvara jedinstveni Stvoritelj. Islamski koncept „namjesnika na Zemlji“ (khalifetullah fi’l-erd) odnosi se na sve ljude, što znači da niko nema pravo nijednom ljudskom biću onemogućiti pristup blagodatima.
U islamskoj političkoj filozofiji, kao i u praksi poslanika Muhammeda (alejhi’s-selam), nemuslimanima se garantira autonomija. „Islamska ideologija ne samo što ostvaruje sintezu između tjelesnih i duhovnih potreba nego ona, gotovo jedina među „velikim“ religijama, dozvoljava toleranciju“ (Hamidullah).
Urođena i prirodna vjera
Propisi koje je donio islam nisu usklađivani prema staleškoj, materijalnoj, rasnoj, geografskoj ili nekoj sličnoj poziciji, već prema univerzalnoj ljudskoj prirodi koju Kur’an naziva fitretullah:
„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri – djelu Allahovu (fitretellah), prema kojoj je On ljude načinio…” (Er-Rum, 30).
Islam mnogi nazivaju „vjerom propisa“ – zbog toga što ne postoji nijedan segment ljudskog života a da nije ili da ne može biti tretiran u njegovom pravnom sistemu. Ti se propisi generalno dijele na halal – ono što je dozvoljeno i haram – ono što je zabranjeno.
Halal i haram ne posjeduju nelogične propise, koji ne bi bili shvatljivi i sukladni sa univerzalnim ljudskim osjećajem za dobro i zlo položenim u fitretullah. Čak i ljudi koji čine zabranjene stvari u urođenoj svijesti znaju da su one moralno neprihvatljive i štetne. Islamska zabrana ubijanja, krađe, alkoholiziranja, svinjetine, mesa uginulih životinja, krvi, laži, prostitucije, kamate… ima svoj lahko shvatljivi smisao, tzv. hukm, kao što je na isti način lahko shvatiti i unutarnjim moralnim glasom opravdati islamske obaveze i široku sferu dopuštenosti. Haram je samo ono što je u Kur’anu navedeno da je haram i ono što vodi u haram, a halal je sve za šta nije navedeno da je haram – i to je jedno od glavnih načela islamskog vjerozakona.
Vjera „srednjeg puta“
„I tako smo od vas stvorili zajednicu srednjeg puta (ummeten wesaten) – da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude svjedok protiv vas…“ (El-Bekare, 143)
Ova kur’anska definicija odnosi se na više karakteristika islama i muslimana jer:
islam ravnomjerno brine o tjelesnim i duhovnim, ovosvjetovnim i ahiretskim, ličnim i društvenim potrebama ljudi;
islamski vjerozakon se, po strogosti i fleksibilnosti, nalazi na sredini između jevrejskog formalizma i legalizma i kršćanske popustljivosti i liberalizma u propisima;
islam zabranjuje svaki vid pretjerivanja (u ishrani, govoru, oblačenju, zaradi…, čak i u pobožnosti);
upotpunjeni islam javio se u sedmom stoljeću – na vremenskoj granici između mitskog i dolazećeg racionalnog tumačenja svijeta;
muslimani čak i geografski naseljavaju sredinu Zemljine planete; itd.
Vjera pojedinca i zajednice
Objavljen da donese boljitak na ovom i spas u vječitom životu, islam nije religija ili ideologija koja bi insistirala samo na ličnom interesu ili moralnom usavršavanju kroz mistički put i povučenost od stvarnog, društvenog i političkog života. Njegov ideal je usavršiti pojedinca, ali i ljudsko društvo. Istinski moral ogleda se u žrtvovanju za druge, a najviša društvena vrijednost je pravda, što je jedna od svrha slanja poslanika:
„Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima Knjigu i Mjerilo slali – da bi ljudi pravedno postupali.“ (El-Hadid, 25).
Otuda svaki njegov šart ili obaveza ima svoju individualnu i društvenu dimenziju. Otuda tretiranje životnih pitanja i propisi iz ekonomske sfere u Kur’anu po kojima musliman mora pomagati siromašne, sirote, invalide, bolesnike… i po kojima nacionalno bogatstvo mora biti u stalnoj pravednoj preraspodjeli i prometu, po kojima se nasljedstvo mora pravedno raspodijeliti muškim i ženskim potomcima, po kojima bogatstvo ne smije ostati u rukama malog broja bogataša, po kojima država mora omogućiti zdravu konkurenciju na tržištu i zaštitu privatne imovine i intervenirati samo u vanrednim okolnostima, i sl. Otuda zabrana da se zarada stiče na nedozvoljen način i od onih proizvoda ili sirovina koji nanose štetu društvu i pospješuju ljenčarenje.
Ali da bi se postigla društvena pravda nisu dovoljni samo zakoni – ma koliko bili pravični. Islam više polaže na svijest i odgoj svojih sljedbenika nego na sankcije, i zato preporučuje:
„Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“ (El-Ma’ide, 2).
