Kako da se jedna sasvim obična, sitna Allahova robinja, sa svojim preskromnim znanjem, usudi govoriti o nečemu tako neizrecivo veličanstvenom, uzvišenom i nadnaravnom kao što je Allahov Govor, o Knjizi koja nadilazi vrijeme i prostor, koja je jednako važna i relevantna i danas i prije četrnaest stoljeća, koja je životni putokaz i izvor svekolikog znanja i savremenom čovjeku i drevnom čovjeku od prije skoro petnaest stotina godina? Teško! Stoga sam, uz Alahovu pomoć i s Njegovim dopuštenjem, odlučila govoriti, ne o Kur’anu, o njegovim čudesnostima i nadnaravnostima kojih, kako se širi naša spoznaja, postajemo sve svjesniji, ne o izlječujućim frekvencijama kojima Kur’an ozdravlja i čuva naše tijelo i dušu već o svom, o našem odnosu prema Kur’anu, o tome šta nama Kur’an istinski danas znači, ne u našim mislima, u našim željama, iluzijama i parolama nego u našim djelima, u našem svakodnevnom odnosu prema njemu.
Tragajući za odgovorima na ta pitanja, na samom početku naišla sam na jedan ajet čiji sam prijevod i prije čitala, ali uobičajeno, brzo, površno, bez udubljivanja u njegovo značenje. Međutim, ovaj put sam ga, po prvi put, istinski pročitala i zadrhtala. Kaže Allah, dželle šanuhu:
Da ovaj Kur’an kakvoj planini objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puna i kako bi se od straha pred Allahom raspala. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili. (El-Hašr. 21.)
Zamislite planinu, nešto tako ogromno, stameno, čvrsto, nešto što samu zemaljsku kuglu čuva od potresa, zamislite kako bi se takva jedna tvorevina rasprsnula u trenu kada bi joj Kur’an bio objavljen! Kolika je onda vrijednost Kur’ana? Kolika je vrijednost Knjige zbog koje je noću kojoj je ona objavljena vrednija od hiljadu mjeseci? Gdje su planine, a gdje smo mi? Koliko je naše postojanje u odnosu na njih zanemarljivo, ništavno! Koliko bi, onda, naše strahopoštovanje prema Allahovom Govoru trebalo biti, a koliko ono u stvarnosti jeste!
Da više ništa dalje ne kažem, ovaj ajet bio bi dovoljan da o njemu dobro, dobro razmislimo i preispitamo se. Ipak, dozvolite mi da kažem još ponešto. Nastavljajući svoju vanjsku potragu za odgovorima na pitanje o tome šta Kur’an istinski znači u mom životu, naišla sam na tekst vrlo zanimljivog naslova „Zašto razumijevati Kur’an“. Tekst počinje slijedećim kur’anskim ajetom i kroz zanimljivu raspravu nudi odgovore na pitanje koje je postavljeno u naslovu:
Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. (Sad, 29.)
Iz ovog ajeta može se zaključiti da je svrha objave Kur’ana njegovo razumijevanje, razmišljanje o njegovim ajetima i poniranje u njihova značenja. Nažalost, mi često imamo obrnutu logiku. Kur’an uzimamo zdravo za gotovo i rijetko se zamaramo razmišljanjem i razumijevanjem njegovih poruka.
A, jesmo li se ikad zapitali o tome kakvu poruku šaljemo Allahu, dželle šanuhu, takvim zanemarivanjem i nehajem spram Njegove Knjige, Njegove Poruke, Njegove Upute! Kur’an je zvanično najčitanija knjiga koja postoji. On je i Knjiga koju najviše ljudi zna napamet. Nažalost, to je i Knjiga koju bez razumijevanja često čitaju oni koji tvrde da vjeruju u nju. Logično je da se čita da bi se učilo, dok mi, kada je Kur’an u pitanju, učimo samo da bismo ga znali čitati i tu se najčešće zaustavljamo.
Kaže Allah, dželle šanuhu: A, Mi smo Kur’an učinili dostupnim, lahkim za zikr, za pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio?
Prema ovom ajetu, Allah, dželle šanuhu, Kur’an je učinio lahkim za zikr za pamćenje i razumijevanje pouke. Danas, na svijetu ima oko milion hafiza, a mnogi od njih nisu Araрi i arapski jezik za njih je strani jezik, najčešće potpuno drugačiji od njihovog maternjeg jezika. Da bismo shvatili kolika je nadnaravnost u samo ovoj osobini Kur’ana, pokušajmo naučiti napamet samo jedan odlomak teksta na nekom stranom jeziku koji znamo čitati, ali ga ne razumijemo. To je izuzetno teško.
I drugu osobinu Kur’ana – njegovo razumijevanje, Allah, dželle šanuhu, učinio je nadnaravno lahkom za nas. Međutim, mi najčešće nemamo ni vremena ni volje da se potrudimo da razumijevamo kur’anska značenja. Na tom nivou razumijevanja, svakoj drugoj knjizi koja nas se na neki način tiče, poput matematike, hemije ili fizike, posvećujemo i pridajemo veću pažnju nego Kur’anu.
Tokom dana, zauzeti smo svim i svačim tako da jednostavno nemamo vremana da proučimo niti jednu stranicu Kur’ana, a kamoli da zastanemo i zamislimo se nad značenjem njegovih ajeta. Zauzetost u ovom kontekstu znači da ja svoje vrijeme posvećujem i trošim na nešto za što mislim da je važnije od Kur’ana. Time praktično pokazujem da učenje i proučavanje Kur’ana ne smatram vrijednim mog vremena.
U 24 sata, koliko traje jedan dan, odvojimo vrijeme da gledamo televiziju, pregledamo facebook, čitamo novine, izlazimo i družimo se, radimo ovo, radimo ono, ali, kada je u pitanju druženje s Allahovim Riječima, onda nemamo baš vremena, umorni smo, pospani ili nam dolaze gosti i slično. Sutra ćemo, ako Bogda, ili uoči petka, uoči ponedjeljka, za ramazan svakako, učiti Kur’an.
Prava je blagodat Allahova da za cijeli naš život, za sva stoljeća, za sva vremena imamo samo jednu knjigu koju treba da učimo i proučavamo. Sjetimo se samo koliko smo knjiga morali proučavati tokom svog školovanja, i to svake godine, za svaki razred drugačiju i novu hrpu knjiga. I opet nam je samo ova jedna, Allahova Knjiga, teška i često za nju nemamo vremena. U njoj je znanje koje će mi obezbijediti smiraj, podstrek i utjehu, beskonačna bogatstva i nagrade, i Ovog i Vječnog svijeta. A koliko sam to noći provela proučavajući je, otkrivajući ta znanja, ukazujući joj svoje poštovanje i divljenje? Malo. Nimalo. Allah, dželle šanuhu, pita se: Kako oni ne razmisle o Kur’anu. ili su im na srcima katanci! (Muhammed, 24.)
Muslimani su danas najčešće opredijeljeni da studiraju i proučavaju skoro sve osim Kur’ana. Naučimo engleski jezik i čak postanemo eksperti u njemu za vrlo kratko vrijeme. Zašto? Zato što od toga imamo koristi na Ovom svijetu. Koliko smo truda uložili da naučimo barem nekoliko riječi jezika na kojem je Allah objavio Svoj Govor? Jesmo li uopće i pokušali: jednu, dvije, tri riječi dnevno? Tako bismo istinski mogli razumijevati Kur’an, ono što govorimo u namazu, da bi uistinu naš namaz postao naš razgovor s Allahom, dželle šanuhu. Najmanje što možemo uraditi jeste da se čvrsto usmjerimo prema tom znanju, da napravimo makar jedan mali korak ka razumijevanju Allahove Knjige, a čim krenemo tim putem, Allah će nam pomoći i olakšati ga. On je obećao, ako mu se približimo samo i za jedan pedalj. On će se nama približiti za jedan aršin, ako prema Njemu krenemo i polagahnim, nesigurnim hodom. On će kanama pohitati trčeći.
Poslanik, sallallahu alejhii vesellem, kaže: Ko prouči jedan harfiz Alahove Knjige, imat će za to sevap, a nagrada može biti i deseterostruka. Ja ne kažem da je elif. -lam-mim jedan half nego je elif harf, lam zaseban harf i mim isto zaseban harf.
I neka vam je na umu blagodat koju vam Allah daje, i Knjiga, i mudrost koju vam objavljuje, kojom vas savjetuje. (El-Bakare, 231.)
Ali, radijallahu anhu, kaže: Kur’an je knjiga koja ima divan zahir, divnu spoljašnost, i kada se uči i kada se sluša. A unutrašnjost njegova je duboka. Kao kad more gledamo, njegova voda izgleda lijepo, blago, milo, a kada čovjek zaroni, ne može nikako dosegnuti dno. Tada se čudi njegovoj dubini. Kur’an je more neprekidne ljepote i dubine. Koliko god istraživali, koliko god tragali po njemu, svaki put ćemo otkriti nešto novo.
Različiti ljudi s različitim dubinama i mogućnostima poimanja Kur’ana, izvlače iz njega spoznaje u skladu sa svojim stepenom znanja i predanosti. Što čovjek više razmišlja o njegovom značenju i što se više i češće udubljuje u njegovo značenje, više će se okoristiti njime. Kur’an je živ, njegovo razumijevanje se stalno mijenja i razvija, i njegovo izučavanje će nam svakodnevno donositi nešto novo.
Jedan od čuvenih mufesira novije generacije koji je iza sebe ostavio dvadeset tomova tefsira Alama Tabatabai je rekao: Ja sam četrdeset godina proveo u pisanju tefsira, ali sam sada uvjeren da je svake dvije godine neophodno pisati novi tefsir. Govoreći u kontekstu današnjih dešavanja u muslimanskom svijetu i napadima na islam iz svih pravaca, Tarik Ramadan kaže kako mnogi kao rješenje za takvo stanje danas ističu potrebu reformiranja islama. Međutim, islam je savršen i njemu ne treba nikakva reforma, ono što treba reformirati jesu umovi muslimana, potrebna je reforma našeg razumijevanja islama i stalno, stalno obnavljanje našeg razumijevanja Kur’ana.
Kur’an je spušten kao uputa, kao vodič, grubo rečeno – korisnički priručnik za uspješno dunjalučko putovanje i uspjeh na Vječnom svijetu, da bi se čovjek okoristio njime.
To čovjekovo okorištavanje Kur’anom, kako neki kažu, odvija se na tri nivoa.
Prvi, najniži nivo, jeste uspostavljanje veze između čovjeka i spoljašnjeg, zahirskog obličja Kur’ana. Kada naučimo harfove i osposobimo se za kiraet – čitanje, odnosno učenje Kur’ana, tad smo uspostavili svoju spoljašnju dimenziju komunikacije s Kur’anom. Drugi nivo komunikacije s Kur’anom, korištenja njegovih blagodati, osim poznavanja arapskog pisma, traži i intelektualnu osposobljenost i angažovanost, jedan veći nivo znanja i jedan veći nivo pažnje kod izučavanja Kur’ana da bi se došlo do stanovitih zaključaka. Oba ova nivoa komunikacije s Kur’anom jesu spoljašnja i odvijaju se posredstvom pet osnovnih tjelesnih čula, odnosno spoznaja do kojih dođemo putem tih čula. Treći, najviši nivo komuniciranja čovjeka s Kur’anom jeste uspostavljanje veze s unutarnjom biti Kur’ana i to se dešava spoznavanjem putem srca, odnosno duše. No, bez obzira na koji način smo sposobni, spremni i u mogućnosti da se vežemo za Kur’an, najbitnije je da ta veza postoji i da se iz nje radaju blagodati koje obogaćuju naš život.
Priča se da je jedan stari američki musliman živio sa svojim unukom na farmi negdje u planinama istočnog Kentakija. Svakog jutra, djed je sjedio za kuhinjskim stolom i učio Kur’an. Njegov unuk je želio da bude poput njega i trudio se da ga slijedi, da ga imitira u svemu što radi. Jednog dana, unuk reče: „Djede, pokušavao sam da učim Kur’an baš kao i ti, ali ja ništa ne razumijem. Pa, i kad nešto i zapamtim, čim zatvorim Kur’an, odmah to zaboravim. Kakve onda koristi ima od takvog učenja Kur’ana?”
Djed, koji je u tom trenutku izvadio iz korpe zadnji komad uglja i stavio ga na vatru, lagahno se okrenu pa mu reče: „Uzmi ovu korpu, odnesi je dolje do rijeke i vrati mi je napunjenu vodom.“ Dječak je uzeo korpu i učinio što mu je djed rekao, ali sva voda je iscurila iz korpe prije nego što je stigao do kuće. Djed se nasmijao i rekao: „Ovaj put, morat ćeš brže da se krećeš.” Ponovo ga posla do rijeke da mu donese korpu punu vode. Ovaj put dječak je trčao noseći korpu, ali dok je stigao do kuće, ona je ponovo bila prazna. Sav zadihan, unuk je rekao djedu da je nemoguće donijeti vodu u korpi i da će, umjesto korpe, uzeti kantu pa u njoj donijeti vodu s rijeke. Djed mu reče: „Ja ne želim kantu vode, ja želim korpu vode. Jednostavno se ne trudiš dovoljno.” Izašao je ispred vrata da gleda novi pokušaj svog unuka. Dječak je sada znao da je nemoguće donijeti vodu u šupljikavoj korpi, ali je želio da pokaže djedu da, iako bude trčao najbrže što može, voda će opet iscuriti prije nego što stigne do kuće. Sišao je do rijeke, zagrabio korpu vode i trčao svom svojom snagom, ali dok je stigao do djeda, koгра је орet bila prazna. Hvatajući dah, unuk reče: „Vidiš li djede, beskorisno je!“ „Znači, ti misliš da je beskorisno?”, upita ga djed. „Pogledaj sad korpu.“ Dječak je pogledao korpu i po prvi put je uvidio da je korpa bila drugačija, promijenjena. Od prljave, stare, ugljem umazane korpe pretvorila se u novu korpu, čistu i izvana i iznutra. Sine moj, upravo to je ono što se dešava kada učiš Kur’an. Možda ga ne razumiješ ili ne pamtiš, ali kada učiš Kur’an, on te mijenja, poboljšava te i izvana i iznutra. To je Allahovo davanje u našim životima.”
Ukoliko već nismo, uspostavimo barem taj prvi kontakt s Allahovom Riječju, neka nam ne bude izgovor ni zauzetost, ni starost, niti bilo šta drugo. Uložimo svoj trud i vrijeme. Poslanik, sallallahu alejhii ve sellem, rekao je: Onaj koji vješto uči Kur’an, bit će u društvu plemenitih i čestitih meleka pisara, dok onome koji uči Kur’an pa zastaje i osjeća pri tome poteškoću, pripadaju dvije nagrade: jedna nagrada za učenje Kur’ana, a druga nagrada za teškoču koju osjeća učač. Nažalost, danas je puno onih koji nemaju nikakve komunikacije s Kur’anom. A, nikad kao danas nije bilo više Kur’ana, nikad nije bio toliko rasprostranjen, toliko dostupan. Millioni i milioni štampanih primjeraka, prevedenih na stotine jezika, postoje danas u skoro svakom kutku Zemlje.
Postoje čitave fabrike koje se isključivo bave štampanjem Mushafa. Imamo Kur’an dostupan na CD-ovima, DVD-ovima, na racunarima, na internetu, na smartfonima, na tabletima, na 1-podima, I-pedima i gdje sve ne, ali ga najmanje ima u našim srcima, umovima i postupcima. Učenjaci kažu da napustiti Kur’an, znači ne činiti ništa od slijedećeg: vjerovati u njega, čitati ga, razumijevati ga, razmišljati o njegovim ajetima, djelovati po njemu i širiti ga.
Poslanik, sallallahu alejhii ve sellem, opisao je takve ljude slijedećim riječima: Onaj u čijim grudima nema ništa iz Kur’ana je kao ruševina, razvaljena i napuštena kuća.
Dakle, takva osoba fizički postoji, ali u njoj nema života, iznutra je mrtva.
Kur’an je ono najbolje i najvrednije na Ovom svijetu. To je najveće dunjalučko blago, a svako pojedinačno je njegov vlasnik. Na nama je da svakodnevno odlučujemo kako ćemo postupati s tim bogatstvom, hoćemo li vrhuncem, najsvečanijim i najvrednijim trenutkom svoga dana, pa makar on trajao samo pola sata, učiniti otvaranje te kur’anske riznice i uživanje u njenim blagodatima, ili ćemo je zanemariti, odgurnuti, zaboraviti, poniziti, tražeći pored nje neko drugo blago u sitnim dunjalučkim mrvicama.
Svojim neznanjem, ljenošću, ohološću i nemarom, protjerujemo Kur’an iz svojih života i sami sebi oduzimamo šansu da se napajamo vodom znanja, vodom života koja samo u njemu postoji.
Ozbiljno treba da se preispitamo i da se potrudimo da ne budemo od onih za koje će Božiji Poslanik na Sudnjem danu reći: Gospodaru moj, ovaj moj narod je Kur’an izbjegavao! (El-Furkan,50.)
Allahu moj, ja sam robinja Tvoja, i kći roba Tvoga, i kći robinje Tvoje. Moj položaj je u Tvojoj ruci, ja sam podložna Tebi i nada mnom se sprovode propisi Tvoji, pravedna je za mene svaka odluka Tvoja, zato Te molim svim Tvojim imenima, kojima si Sebe nazvao, ili ih u Svojoj Knjizi objavio, ili ih nekom od Tvojih bića saopćio, ili ih, pak, zadržao kod Sebe, kao znanje nedokučivog molim Te da mi Kur’an učiniš proljećem srca moga, svjetlom grudi mojih, razbistrenjem tuge moje i odhodom briga mojih.
АZRA HASANOVIĆ, prof. religijske pedagogije
