Pokrivanje muslimanki kao izazov univerzalnim ljudskim pravima.
Pišem ovo kao neko ko duboko vjeruje da žene i muškarci zaslužuju jednake šanse i jednaka prava na obrazovanje, rad, život i sreću. Kao neko ko smatra da takva ravnopravnost žena i muškaraca upravo znači da u demokratskoj, sekularnoj državi svi imamo pravo da u svom životu za sebe izaberemo svoj put. Neko koga je islamu upravo i privukla sentenca koja kaže da u vjeru nema prisile, odnosno da prava vjera dolazi samo iz slobode. I na kraju, kao neko ko smatra da ni dobre, ni loše namjere, ni pristrasnost, ni strah nisu na glavi, nego u glavi.
Ponukana ponovnim problemima na koje pokrivene muslimanke nailaze u našem društvu pišem ovaj tekst u nadi da će on barem malo doprinijeti boljem razumijevanju ovog fenomena i pozicije koju on ima u sistemu univerzalnih ljudskih prava, ali i u bh. društvu. Simptomatična je i pojava tri ovakva slučaja u jednoj sedmici. Pokrivena žena u Oružanim snagama BiH, uposlenica Suda u Travniku i mlada bh. karatistkinja na takmičenju u Prozoru.
Za ovu pojavu vrlo je važno, smatram presudno, razumjeti da se pitanje pokrivanja muslimanki globalno, iako posebno na Zapadu, propituje, napada, zabranjuje ili nameće, ali i da je to pitanje prije svega duboko kontekstualizirano, i da na njega umnogome utječe društveno-historijski kontekst jednog društva. Stoga ga ovdje i treba promatrati u specifičnom bh. kontekstu, iako su neke sličnosti s općim, globalnim trendom neminovno prisutne.
Ipak, muslimani u BiH autohtoni su evropski narod, islam u BiH ima dugo nasljeđe suživota s drugim tradicijama i religijama, o pokrivenim bh. muslimankama nije moguće govoriti u kategorijama “integracije” i/ili “asimilacije”, i bh. muslimanke nemaju se gdje “vratiti” jer nisu ni otkud ni došle. One su kod svoje kuće.
Pokrivanje kao ljudsko pravo
Na samom početku smatram da je potrebno reći da pokrivanje potpada pod niz različitih ljudskih prava poput prava na slobodu misli, savjesti i vjere, prava na manifestaciju vjere u javnosti, prava na rad, prava na privatni život, prava na školovanje, itd. Kako se kod nas najčešće za sada protiv marame navodi argument o propisima koji govore o vjerskim i nacionalnim simbolima, ovdje je potrebno objasniti da primarna svrha pokrivanja muslimanki nije simboliziranje islama, i kao takvo pokrivanje primarno ne potpada pod te propise.
One muslimanke koje se pokrivaju smatraju pokrivanje sastavnim dijelom prakticiranja svoje vjere bez čega obredoslovni aspekt njihove vjere nije zadovoljen. Stoga navodim Opću deklaraciju o ljudskim pravima UN-a,, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u članovima 9. i 18.) kojima se garantuje upravo pravo svakom da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno iskazuje svoju vjeru ili uvjerenje obredima, poučavanjem, praksom i poštivanjem/slijeđenjem.
Komitet za ljudska prava koji vrši provedbu navedenog Pakta u svom Općem komentaru br. 22 navodi da slijeđenje ili prakticiranje vjere ili uvjerenja: „može uključivati ne samo ritual već i određene aktivnosti poput određenih ograničenja u ishrani, nošenja specifične odjeće ili pokrivala za glavu”. Stoga je pokrivanje muslimanki kao sastavni dio vjerske prakse zaštićeno ranije navedenim odredbama. Ipak i Deklaracija, Pakt i Konvencija predviđajumogućnost legitimnih ograničenja slobode iskazivanja vjere ili uvjerenja. Prema ovim propisima, kako prof. Karčić u tekstu
„Zašto ne treba zakonom zabraniti nikab” navodi, takva ograničenja mogu se propisati samo zakonom (ne odlukama, pravilnicima i slično) i to kada je takvo ograničenje nužno u demokratskom društvu. Onaj ko predlaže takav zakon mora da dokaže da postoji nužnost takvog ograničenja. I to da je takvo ograničenje nužno radi sigurnosti, javnog reda i mira, morala, zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih. Prema tome, ako neko želi da zakonom zabrani ovakvo prakticiranje religije, mora dokazati da je to ograničenje nužno radi jednog od gore navedenih argumenata.
Međutim, koncept morala je teško definirati te ne postoji jedna usvojena definicija morala. Stoga je teško dokazati da je neka žena nošenjem marame narušila javni moral. S druge strane, tvrdnja da upošljavanjem žene s maramom dolazi do narušavanja javnog reda na radnom mjestu ili neometanog rada javnog sektora čini se prilično neodrživom. Ali ako i pretpostavimo da se dokaže da takva zabrana jeste u interesu javnog reda ili morala, ili nekog drugog od navedenih argumenata i dalje ostaje pitanje da li je takva restrikcija neophodna, tj. proporcionalna u odnosu na opći interes.
Također je neophodno sagledati i koliko je ta mjera diskriminatorna, odnosno da li se isto odnosi na sve. Specijalna izvjestiteljka o slobodi vjere i uvjerenja UN-a Asma Jahangir je u svom izvještaju iz januara 2006. godine navela opće kriterije pomoću kojih je moguće procijeniti – iz perspektive ljudskih prava – restrikcije i zabrane nošenja vjerskih simbola. Prema njenoj analizi, ovo su neki od indikatora aktivnosti koje nisu kompatibilne s međunarodnim ljudskim pravima:
– ograničenja koja onemogućavaju slobodu pojedinca/ke da izražava svoju vjeru ili uvjerenje;
– ograničenja koja za cilj imaju, ili dovode do bilo vidljive diskriminacije bilo kamuflirane podjele koja zavisi od religije ili uvjerenja;
– ograničenja kod kojih dužna pažnja nije posvećena specifičnim odlikama određenih vjera ili uvjerenja, npr. čini se da opća zabrana više utječe na određenu vjeru koja propisuje nošenje nekih odjevnih predmeta nego na neke druge vjere ili uvjerenja koja nemaju poseban naglasak na tome.
Stoga, ograničenje pokrivanja muslimanki, odnosno nošenja hidžaba potpada pod sve nabrojane indikatore jer onemogućava slobodu pojedinke, dovodi do podjele koja zavisi od religije (najviše pogođene uvedenim propisima su muslimanke), i čini se da opća zabrana više utječe na određenu vjeru, u ovom slučaju islam. Stoga je ovo čisti primjer direktne diskriminacije jedne grupe žena jer pogađa isključivo muslimanke koje se pokrivaju.
Propisi u BiH
Bosna i Hercegovina također je potpisnica svih navedenih međunarodnih dokumenata. Ustavne odredbe BiH (ali i entiteta i kantona) uključuju osnovne odredbe za osiguranje ljudskih prava i temeljnih sloboda, osiguranje tih prava i zaštitu ličnih sloboda, ljudskog integriteta, dostojanstva i drugih prava i sloboda u oblasti ljudskih prava. Član 2.2. Ustava BiH navodi da se “prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini” te da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Član 2.4. tako zabranjuje diskriminaciju po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, u članu 2. definira diskriminaciju koja je zasnovana na vjeri ili uvjerenju, što označava „svako isključivanje, ograničavanje, davanje prednosti, izostavljanje ili svako drugo razlikovanje koje je zasnovano na religiji ili uvjerenju, a koje ima cilj ili se njime može postići – direktno ili indirektno, namjerno ili nenamjerno – ukidanje ili umanjivanje priznanja, jednakog uživanja i ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim stvarima”. Član 7. istog zakona navodi da „sloboda vjere ili uvjerenja uključuje pravo svake osobe, odnosno crkve i vjerske zajednice, da može očitovati svoju vjeru ili uvjerenje, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno”.
Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, garantira punu ravnopravnost spolova u svim sferama društva, a naročito u oblasti obrazovanja, ekonomiji, zapošljavanju i radu, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, sportu, kulturi, javnom životu i medijima i to bez obzira na bračno i porodično stanje.
Prema važećim zakonima iz oblasti rada u Bosni i Hercegovini, zabranjena je svaka vrsta diskriminacije po osnovu prava na rad i zapošljavanje. Npr. Zakon o radu u Federaciji BiH ugradio elemente međunarodnih konvencija kojima se regulira ova materija, a koji su prihvaćeni i kroz Ustave svih nivoa BiH. Stoga član 5. navodi da: “osoba koja traži uposlenje, kao i osoba koja se uposli, ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla…” te da u slučajevima kršenja odredbi iz stava 1. člana 5. “osoba čija su prava povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu mjerodavnom sudu” koji će ukoliko utvrdi da su navodi tužbe utemeljeni, naložiti dalje radnje, da bi se osigurala primjena odredbi ovoga člana, uključujući uposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanje ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizilaze iz ugovora o radu”.
Zakon o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini također na jednom mjestu obuhvata sva ranije navedena ljudska prava i tretira ih na sličan način. Te u članu 2. navodi da će se diskriminacijom smatrati “svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla… kao i
svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života”. Ova zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: „zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga”.
Slučaj Lejle Šahin i njegove implikacije
Iako je u prethodnom dijelu prikazano kako se i na koji način u sistemu ljudskih prava definira praksa pokrivanja muslimanki, općepoznata je činjenica da su posebno u Zapadnoj Evropi (mnogo manje u zemljama anglosaksonskog prava poput VB, SAD ili Kanade) muslimanke imale i imaju problema u odnosu na ovo opredjeljenje. Općenito je moguće reći da je ova problematika rezultirala prilično negativnim sudskim ishodima po žene koje nose maramu, usvajanjima zakona u nekoliko evropskih zemalja kojima se onemogućava školovanje i zapošljavanje pokrivenih žena, kao i, pod utjecajem gore navedenog, cjelokupnim negativnim stavom tih društava prema hidžabu.
Navodim kao primjer samo jedan slučaj, najpoznatiji i jedini koji je dospio do odlučivanja u meritumu na Evropskom sudu za ljudska prava. To je slučaj Lejle Šahin, studentice medicine iz Turske, kojoj je zabranjeno dalje školovanje. Ona je pred Sudskim vijećem Evropskog suda za ljudska prava navela, što je jasno vidljivo iz stavke 101. finalne presude po ovom slučaju, da se njen izbor temelji na njenom vjerskom uvjerenju koje predstavlja najbitnije osnovno pravo koje joj omogućava pluralistička, liberalna demokratija.
Da je ljudima nedvojbeno omogućeno da slobodno pristaju na granice koje sami smatraju ispravnima. Da je nepravedno samo reći da je nošenje islamske marame suprotno principima jednakopravnosti muškaraca i žena, s obzirom na to da sve religije imaju određeni odjevni kodeks, a sve osobe slobodno biraju da li žele ili ne žele slijediti takav kodeks. Ipak, odgovor
Vijeća bio je da pored svega smatraju “teškim za pomiriti nošenje islamske marame s porukom tolerancije, poštivanja drugih i, iznad svega, jednakopravnošću i nediskriminacijom”. Tako je Vijeće paradoksalno navelo da vrijednosti pluralizma i poštovanja drugih jednostavno ni u kom slučaju ne mogu uključivati religijski uslovljene odjevne prakse, iako je sama tužiteljica navela upravo te vrijednosti kao vrijednosti koje za nju predstavljaju preduvjet za slobodno nošenje marame.
Ovdje je značajno spomenuti da ova odluka nije donesena jednoglasno. Sutkinja Tulkens nije bila saglasna s odlukom ostalih 16 sudaca Vijeća. Ona je u svom izdvojenom mišljenju, u samoj presudi, pod tačkama 11 – 13., navela da:
„sloboda vjere znači da se svakome omogućava to pravo, bilo samom ili s drugima, bilo javno ili privatno, pod dva uslova, da ne ugrožavaju prava i slobode drugih i ne narušavaju javnu bezbjednost, a u ovom slučaju ni jedan ni drugi uslov ne postoje… Tužiteljica, odrasla žena, studentica, je rekla – i ne postoji ništa što bi nas navelo na to da ona nije govorila istinu
da nosi maramu kao rezultat svoje slobodne volje. U odnosu na to, ne mogu da uvidim kako se principom rodne jednakopravnosti može pravdati zabrana jednoj ženi da to radi kada je, u odsustvu bilo kakvog suprotnog dokaza, vidljivo da je ona sama donijela tu odluku. Jednakopravnost i nediskriminacija su subjektivna prava, koja moraju ostati pod kontrolom onih na čijem su raspolaganju”.
Teorija prilagođavanja – put kojim valja ići
U svjetlu svega navedenog, navodim dio iz Izvještaja Human Rights Watcha u kome se navodi da je „ograničenja moguće uvesti jedino tamo gdje je to u potpunosti opravdano, i ona moraju biti što je manje moguće restriktivna”. Ovim se poziva na eventualno uvođenje ovih ograničenja samo tamo gdje je to dokazano kao neophodno, a u protivnom je potrebno primjenjivati teoriju akomodacije, odnosno prilagođavanja, i pokušati pronaći dogovor koji će se bazirati na uzajamnom poštovanju. Primjena te teorije općeprihvaćena je u VB, Kanadi ili SAD gdje je pokrivenim muslimankama dozvoljeno da rade ako slijede principe dogovorene sa svojim poslodavcima.
Najčešće je riječ o prilagođavanju boje i izgleda marame zaštitnim bojama kompanije ili poslodavca (maskirna ili zelena marama, marama u bojama US Airwaysa, British Airwaysa, McDonaldsa, Disneya…). Ali je stvar u pristupu po kome je potrebno što je to više moguće obezbijediti uposlenicima/ama ispunjenje njihovih prava na vjeru i mnogi poslodavci pronalaze načine kako da prilagode, transformiraju ili izmijene svoje propise na zadovoljstvo svih.
Na kraju se vraćam na početak ovog teksta. U konkretnom i specifičnom kontekstu bh. društva maramom se testira naša stvarna multietničnost. Maramom se bode u oči svakog onoga ko u multietničnost ne vjeruje, ko je ne želi. Maramu se stoga koristi za podizanje tenzija onda kad se želi skrenuti pažnja s mnogo značajnijih problema našega društva.
Marama tobože podriva sekularnost. Naravno, neosporno je da osnovna karakteristika sekularne države jeste odsustvo direktnog utjecaja određenog svjetonazora na državu i njene institucije te odsustvo odluka koje su određenim svjetonazorom inspirirane, ipak, u ovim slučajevima može se naslutiti aluzija i poruka da sekularno društvo kao takvo ne trpi ili ne bi trebalo da trpi javni vjerski pluralizam njegovih građana i građanki, pretpostavljajući neispravno da je sekularna država ona država u kojoj je religija isključivo privatna stvar. Ipak, svi građani/ke ove države prosto bi morali živjeti tako da ne ugrožavaju prava drugih.
U svjetlu svega navedenog, napominjem da je pokrivanje praksa koja je u kontekstu evropske Bosne i Hercegovine prisutna preko 500 godina. Da je jedini period kada se žene u BiH nisu masovno pokrivale period socijalizma. Da BiH ima višestoljetno iskustvo susreta različitosti i da je ovo pitanje o kome sigurno znamo više od Evrope. Moje iskreno uvjerenje jeste da će nam naše nasljeđe i tradicija pomoći da bez kompleksa pristupimo rješavanju ovih pitanja na zadovoljstvo svih.
Da iskreni/e Bosanci/ke i Hercegovci/ke neće odustati od velikog broja (visoko)obrazovanih mladih bh. muslimanki koje se školuju, rade i doprinose u ovom društvu, samo zato što propituju kvalitet našeg pluralizma. Suzbijanjem i zabranama ovim će se ženama samo srezati krila, postat će ogorčene i ljute, neproduktivne. A to je luksuz koji nijedna pametna zemlja ni vlada sebi ne smije dozvoliti.
Pokrivanje muslimanki kao izazov univerzalnim ljudskim pravima.
Piše: Đermana Šeta
