Različite Teme

Budi na dunjaluku kao stranac ili putnik!

Abdullah ibn Omer radijallahu anhuma prenosi da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Budi na dunjaluku kao stranac ili putnik.” [Hadis bilježi Buhari]

Ovim riječima Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem iznijet je islamski stav u pogledu čovjekovog življenja i ponašanja na ovom svijetu. Najbolji komentar dao je sam prenosilac ovog hadisa Ibni Omer radijallahu anhuma: “Kada omrkneš ne očekuj svanuće, a kada osvaneš – ne očekuj smrknuće. Iskoristi zdravlje prije bolesti, a život prije smrti.”
Lejs dodaje u svojoj predaji: “… i smatraj sebe među mrtvima.”

Poređenje, kao način izražavanja u svom obraćanju ummetu, Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, upotrebljava na mnogo mjesta. U ovom hadisu Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ukazuje na važnost našeg bitnijeg nevezivanja za ovaj svijet, obzirom da je naš cilj u povratku Allahu subhanehu ve te’ala, a ovaj svijet je samo “ahiretska njiva”.

Naravno, ovo poređenje sa strancem, koji nema mjesta gdje bi se skrasio niti poznanika na koga bi se oslonio, dovoljno govori o načinu čovjekovog ophođenja i saobraćanja sa ovim svijetom i onim što je na njemu. Još eklatantniji primjer je putnika, koji prolazi kroz određena područja, bez stalnog boravka u njima, da bi stigao na određeni cilj kome se uputio.

Imam Nevevi, komentarišući ovaj hadis, veli:
“Nemoj smatrati ovaj svijet svojom domovinom niti se vezivati za njega kao što se ni stranac ne vezuje za stranu zemlju u kojoj trenutno boravi.”

Abdullah ibn Mes’ud radijallahu anhu, kaže:
“Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je spavao na hasuri, a kada je ustao vidjeli su se tragovi hasure na njegovom tijelu. Rekli smo: “Allahov Poslaniče, da ti napravimo prostirku!” Rekao je: “Što se tiče mene i dunjaluka, ja sam na njemu kao jahač koji se zadrži u hladu ispod stabla, a zatim ode i ostavi ga.” [Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed, Ibn Madždže, Hakim, Ebu Davud, Tajalisi i dr.]

Imam Gazali, u svom djelu “Minhadžu-l-abidin” veli:
“Zuhd postoji i u halalu i u haramu. U haramu je zuhd – farz, a u halalu – nafila. Uzmi od dunjaluka samo ono što ti je neophodno, a ostavi uživanje za džennet, jer je to kuća uživanja u susjedstvu Gospodara svih svjetova.”

Abdullah ibn Mubarek je bio upitan:
“Ko su kraljevi?” Odgovorio je: “Zahidi – oni koji nisu vezani za ovaj svijet!”

Pogrešno je mišljenje da je zahid onaj čovjek koji nema imetka. Naprotiv, u islamu se gornja ruka – ona koja daje, smatra vrijednijom od donje – one koja uzima. Ko bi davao zekat, zekatul fitr, sadaku i ostalo da nije vjernika i njihovog kapitala? Međutim, stav islamske uleme, u njihovim mnogobrojnim djelima je, da vjernik može i treba da posjeduje imetak, ali da taj imetak ne posjeduje njega!

Čuveni Šejh Ebu Hasan eš-Šazeli učio je sljedeće u svojim dovama: “Gospodaru naš, učini dunjaluk posjedom u našim rukama, a ne dozvoli da uđe u naša srca!”

Sufjan es-Sevri je upitan: “Da li bogat čovjek može biti zahid?” Odgovorio je: “Da. Ako bude iskušavan – pa se strpi, i ako zadobije blagodat – pa zahvali!”

Dakle, značenje zuhda nije odricanje od dunjaluka, nego pokušaj vjernika da spriječi dunjaluk i dunjalučke interese da prodru i okupiraju njegovo srce. Vjernik može biti i milijarder, ali da ostane zahid, što potvrđuje Sufjan es-Sevri sa primjerom jednog čovjeka koji je želio posjetiti jedan grad na Zapadu islamskog hilafeta. Njegov susjed koji je bio vrlo siromašan, zamolio ga je da posjeti njegovog prijatelja u tom gradu i prenese mu selame, naglasivši da mu je taj prijatelj jedan od evlija (dobrih ljudi).

Ovaj je to prihvatio i došavši u taj grad, potražio je spomenutog čovjeka i vrlo se iznenadio kada su ga uputili ka dvorcu. Ipak, smatrao je da je taj čovjek, možda sluga u tom dvorcu.
Međutim, kada je pred njega izašao čovjek u raskošnom odijelu, predstavljajući se kao prijatelj njegovog susjeda, iznenađenju nije bilo kraja.

Pomislio je: “Subhanallah, čovjek-evlija, a u dvorcu i raskošnoj odjeći?” Iznenađenje nije ni prestalo, a taj čovjek mu je rekao, da prenese selame svom susjedu i da mu kaže da umanji svoj interes za dunjalukom i da prestane konstantno misliti na njega.

Nije mogao doći sebi. Kada se vratio njegov susjed je zaplakao i rekao: “Istinu je rekao moj brat. Kod njega je dunjaluk ostao samo na vanjštini i nije prodro do njegova srca niti zaprljao njegov iman. Kod mene je, na žalost, dunjaluk ušao u srce i stalno mislim o njemu!”

Na kraju, spomenimo slučaj Davuda alejhi selam i Sulejmana alejhi selam, koji su bili kraljevi u svom vremenu, ali kapital i raskoš nisu okupirali njihovo srce.

Ebu Bekr, Osman, Abdurrahman ibn Avf i drugi ashabi radijallahu anhum su raspolagali velikim kapitalom, ali su ga uložili za potrebe Islama i muslimana, dosljedno primjenjujući citirani hadis – o strancu i putniku. Oni su ga najbolje shvatili i primijenili u praksi.

Što se tiče nas – prosudimo sami: da li gradimo zidine kao da ćemo u njima vječno živjeti ili se osjećamo strancima i putnicima?! Zapitajmo se: putujemo li?!

Islamski Forum
Back to top button