Historijske Teme

Korijeni sukoba (2.dio)

Važnost Hidžre, iseljenja Muhammeda i njegovih sljedbenika

Važnost Hidžre, iseljenja Muhammeda i njegovih sljedbenika iz Mekke i dolazak u Medinu, ne može se precijeniti. Hidžra, koja je predstavljala početak stvaranja muslimanske zajednice, bila je od takve historijske i religijske važnosti da je postala osnova za računanje muslimanske historije, prve godine islamskog kalendara. Muhammedov odlazak u Medinu označio je glavni historijski preobražaj – prelaženje iz predislamske paganske prošlosti u božanski vođen i usredsređen svijet u kome je plemensko srodstvo trebalo da bude zamijenjeno pripadnošću zajednici (ummet), povezanoj zajedničkim religioznim vjerovanjem.

Zajednica u Medini sastojala se od mnogo klanova uključujući i jevrejski. S vremenom, Muhammed je uspio da konsolidira svoju moć i autoritet prevodeći paganske klanove u islam. Najzad, bio je i poslanik i vođa zajednice.[4] Islam ne poznaje jaz između svetog i profanog, religije i društva, individue i zajednice. Islamska orijentacija simbolizira se u kur’anskoj zapovjedi koja se ponavlja: “Pokoravaj se Bogu i Njegovom Poslaniku.” Poslanik je primio i prenio objavu koja je vodila zajednicu i oodgovarala na dinamiku njene historije.

Istovremeno, nadgledao je upravljao poslovima zajednice služeći kao njen politički i vojni lider, sudija i društveni reformator. Religija je bila integralni dio političkog vodstva, života i tkiva društva i osiguravala je norme za vjerske obrede (dužnosti prema Bogu) i društveni život (dužnosti prema društvu). Ako islam znači pokoravanje Božijoj volji, musliman je onaj koji se pokorava, to jeste, slijedi ili ostvaruje Božiju volju u ličnom i društvenom životu.

Medina je odražavala integralni odnos religije i države u islamu, ideal koji je, onda i danas, uticao na razvoj islamske zajednice. Državom je upravljao Muhammed, Božiji poslanik, a u tome je bio vođen Božanskom objavom. Muhammed je, kao glava države, obavljao izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Nadgledao je domaće i spoljne poslove, vojsku i sakupljanje poreza i stišavao raspre. ‘Islamska zajednica nije bila samo obavezna da slijedi nego i da širi Božiju riječ i vladavinu. Muhammed je kombinirao diplomatiju i vojnu akciju. Trijumfalno se vratio u Mekku, i do svoje smrti 632. godine ujedinio različita arapska plemena.

Muhammed je donio više od jednostavne sinteze ili interpretacije postojećih religijskih ideja i običaja (arapskih, jevrejskih, kršćanskih). Uobličio je novi poredak i vjersku i političku (tačnije, vjersko-političku) zajednicu, ukorijenjenu i objedinjenu religijskom vizijom ili vezom.[5] Stare ideje i institucije bile su usvojene i preobražene u svjetlu islamskih normi pošto je novi osjećaj identiteta, solidarnosti, zajednice i autoriteta bio izgrađen.

U srcu pokreta bila je “nova religija”, posebno razumijevanje značenja i implikacija islamske monoteističke vizije i načina života, koji su podrazumijevali: jedinstvenog, transcendentalnog i Svemogudeg Boga; Njegovu sveobuhvatnu volju za stvaranjem, koja utiče na lični i javni život; zahtjev za pokoravanjem toj volji; misiju svakog muslimana kao pojedinca i člana vjerske zajednice da shvati i potpomogne Božiju vladavinu; i potpunost i ispravnost kur’anske objave i konačnost Muhammedovog poslanstva. To je bila vizija koja će transformirati plemena Arabije i dovesti do važne svjetsko-historijske i kulturne promjene.

Islamska vlast i društvo

Muhammedova smrt je ubrzala krizu vođstva u zajednici čiji je raspad inicirao stvaranje hilafeta i, uz to, posijao sjeme za kasniju pojavu dvije glavne grane – sunnijskog i ši’ijskog islama. Poslije Muhammedove smrti islamska zajednica se suočila sa izborom nasljednika. Pojavila su se dva mišljenja. Većina je vjerovala da Muhammed nije odredio nasljednika i prihvatila da izbor nasljednika (halife) izvrše Muhammedovi stariji saborci. Halifa je trebao da bude politički voda zajednice, bez pretenzije na poslanički plašt Poslanika.

Ipak, manjina je vjerovala da je Muhammed odredio Aliju, koji je kao njegov rođak i zet, bio najstariji muškarac u Muhammedovoj porodici. Za Alijine sljedbenike (ši’ije ili Alijine “pristaše”), vođstvo islamske zajednice trebalo je da ostane u Poslanikovoj kući. Ali i njegovi potomci trebalo je da budu vjersko-političke vođe (imami) zajednice. lako nije bio poslanik, ši’ijski imam je, suprotno halifi, uživao poseban religijski status kao vjerski nadahnut i bezgrješni vođa.

Preovladalo je mišljenje sunnijske većine. Islamska zajednica je bila organizirana kao halifska država koja se brzo transformirala u centraliziran imperijalni dinastički hilafet.[6] Prvih šest stoljeća islama mogu se podijeliti u tri glavna perioda: razdoblje Četvorice pravovjernih halifa u Medini (632.-661.), nazvano tako zato što je bilo povezano s Muhammedovom erom; njihova vladavina je smatrana idealnim formativnim i normativnim razdobljem islama; Hilafet Emevija (661.-750.) u Damasku; i Hilafet Abbasija (750.-1258.) u Bagdadu.

Pogled na svijet koji je prevladavao u razdoblju hilafeta mnogo je dugovao religiji. Dok su se vladari u pogledu sigurnosti i osvajanja oslanjali na svoje vojske, islam je osigurao ideološki okvir za državu i društvo, zakonitost i autoritet. Bez obzira na karakter vladara ili na to kako je došao na vlast, svaki je tražio legitimitet u svojoj halifskoj tituli Poslanikovog nasljednika, “poglavara vjernika”, sa zadatkom da brani i širi vjeru i osigura da se društvom upravlja po Božijem zakonu.

Muhammed, a.s., je bil v svojem življenju in delovanju človek miru
Muhammed, a.s., je bil v svojem življenju in delovanju človek miru

Svijet je bio podijeljen na islamsku teritoriju (daru-l-islam, stanište mira) i neislamski svijet (daru-l­-harb, stanište rata). Položaj građana, oporezivanje i pitanje rata i mira bili su određeni na osnovu vjerskih pripadnosti. Muslimani su bili punopravni građani i plaćali su određene poreze, dok su jevreji i kršćani (“narodi Knjige”) bili označeni kao “zaštićeni narodi” i plaćali su poseban porez zato što ih je štitila muslimanska vojska.

Osvajanja i širenje islama

Sto godina poslije smrti poslanika Muhammeda, njegovi nasljednici (halife) osnovali su carstvo veće od Rimskog carstva u njegovom zenitu. Šok koji su pretrpjeli međunarodni poredak i, posebno, kršćanstvo, bio je ogroman. Izgledalo je nezamislivo da se arabijska plemena mogu ujediniti, razliti van Arabije, savladati Bizantijsko (Istočno rimsko) i Persijsko (Sasanidsko) carstvo i, na kraju stoljeća, stvoriti Islamski hilafet koji se prostirao od sjeverne Afrike do Indije.

Postoje mnogi razlozi brze i uspješne arabljanske ekspanzije: iscrpljenost Bizantijskog i Persijskog carstva poslije dugogodišnjih međusobnih ratova, nezadovoljstvo domaćeg stanovništva svojim carskim vladarima, vještina beduinskih ratnika, draž ratnog plijena. Ipak, ključni činioci bili su uspon države i uloga islama u ujedinjavanju različitih plemena i osiguravanje višeg smisla, cilja i značenja.

Islam (…) je osigurao ideološke temelje za ovaj izuzetan prodor u sferi društvene organizacije. (…) U tom smislu, osvajanja su bila dio islamskog pokreta. Jer, bio je to islam – skup religijskih vjerovanja koji je propovijedao Muhammed, s društvenim i političkim grananjem – koji je ukresao varnicu čitavog integracionog procesa i bio podsticaj osvajačkim uspjesima.[7] Vjerovanje da je ovo zaista bio islamski pokret preovlađuje danas među mnogim muslimanima kao izvor nadahnuća. Zbog tendencije našeg sekulamog doba da podcijeni religiju kao važan činilac društveno-političkog razvoja, korisno je podsjetiti se sličnog komentara koji se tiče centralne važnosti islama u osvajanjima, iz djela dva zapadna, nemuslimanska historičara:

Čak i sekularizirani historičar (…) mora da gleda na islam kao odlučujući činilac u arapskoj ekspanziji. Neshvatljivo je, ako se islam nema u vidu, da se beduinska plemena, koja su stoljećima ratovala i bila poznata po tome što su cijenila svoju samostalnost, iznenada stavljaju pod komandu muslimanskih zapovjednika. Bio je to islam koji je pozvao na okupljanje i u beduinske ratnike ulio osjećanje da se bore za veliku stvar. Ma kakvi da su bili prvobitni materijalni motivi beduina (…), oni su se našli u pokretu većem od bilo čega što su mogli da sanjaju, pokretu koji nisu stvorili i koji su mogli da objasne samo kao božansku intervenciju u ljudskim poslovima.

U toku narednih stoljeća islam se proširio znatnim dijelom svijeta. Mada se centralizirani hilafet dezintegrirao, naslijedile su ga pojedinačne države (sultanati), koji su se pružali od Afrike do jugoistočne Azije, od Timbuktua do južnih Filipina.[9] Da dodamo da su veliki muslimanski gradovi postojali i ondje gdje su danas centralnoazijske republike bivšeg Sovjetskog saveza, Kina, istočna Evropa, Španija, južna Italija i Sicilija.

Džihad

Brzo širenje islama pokazalo se kao dvostruka, vjerska i politička, prijetnja kršćanstvu. Islamske armije i trgovci bili su njegovi misionari koji su širili muslimansku vjeru i imperijalnu vladavinu. Islam je bio korišten da poveže, nadahne i mobilizira plemena, kao i da osigura razlog za ekspanziju i osvajanje. Kur’anski pojam džihada, borbe ili samonaprezanja na Božijoj stazi, bio je od središnjeg značaja za muslimansko samorazumijevanje i mobilizaciju.
Termin džihad ima mnoga značenja koja uključuju napor da se vodi koristan život, da se društvo učini moralnijim i pravednijim i da se Islam širi propovijedanjem, učenjem i i oružanom borbom.

Muslimanski pravnici razlikuju načine “na koje dužnost može da se ispuni: srcem, jezikom, rukama i mačem”.[10] U najopćijem značenju, “džihad” označava borbu protiv zla i šejtana, kao i samodisciplinu (zajedničku trima Ibrahimovim vjerama) uz čiju pomoć vjernici teže tome da slijede Božiju volju i budu bolji musiimani. To je doživotna borba da se bude vrla osoba, da se bude odan pravoj Božijoj stazi. Ovo je osnovni način na koji musiimani potvrđuju ili ostvaruju istinu prvog stuba islama u svakodnevnom životu. Širenje islama preko “jezika” i “ruku” odnosi se na propisivanje obaveze muslimansko] zajednici “da naređuju dobro i zabranjuju zlo” (Kur’an, 3:110). Konačno, džihad znači borbu za širenje i odbranu islama.

Kao što primjer Poslanika pruža obrazac i osnovu za spajanje religije i države, tako Muhammedov pokret pruža model za sve islamske pokrete u njihovoj borbi da reformiraju društvo i svijet. Svijet je bojno polje na kome vjernici i nevjernici, prijatelji i neprijatelji Boga ili sljedbenici Satane vode rat: “Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.” (Kur’an, 4 :76).

Misija muslimanske zajednice je da globalno šire vladavinu islama, onako kako su to činili Muhammed i njegovi sljedbenici propovijedanjem, diplomatijom i ratom, kao i da tu vladavinu, “brani”. Islamski zakon utvrđuje da je dužnost muslimana da vode rat protiv politeista, otpadnika od vjere i “naroda Knjige”, koji ne priznaju muslimansku vladavinu, kao i protiv onih koji napadaju muslimansku teritoriju. Izgubiti život u borbi predstavlja najviši oblik posvjedočenja Boga i nečije vjere. Arapska riječ za mučenika (šehid) ima isti korijen kao i riječ koja označava ispovijedanje vjere (šehadet). Kao u kršćanstvu, nagrada za mučeništvo jeste džennet.

Islamska civilizacija

Šireći svoju vladavinu i vjeru, muslimani su se pokazal velikim mučenicima i djelatnicima. Na političkoj ravni, muslimanski vladari su priznavali vlastita ograničenja i visoku razvijenost mnogih kraljevstava i kultura koje su osvojile njihove vojske. Lokalne ustanove, ideje i ljudi bili su asimilirani ili zadržani, usvojeni ili prilagođeni islamskim normama, a muslimanski gospodari učili su od svojih naprednijih podanika.

Osnovane su velike biblioteke i centri za prevođenje; velike knjige sa Zapada i Istoka iz oblasti nauke, medicine i filozofije bile su sakupljane i, u velikom broju, od strane kršćana i jevreja, prevedene s grčkog, latinskog, persijskog, koptskog i sa sanskrita na arapski jezik. Tako su najbolja djela književnosti, nauke i medicine učinjena pristupačnijim.
Doba prevođenja smijenilo je razdoblje velike kreativnosti, pošto je na primljenom znanju stasala nova generacija obrazovanih muslimanskih mislilaca i naučnika, koja je dala sopstveni doprinos nauci. “Proces islamizacije tradicija nije ih samo integrirao i reformirao, već je učinio i više od toga. On je oslobodio i silne stvaralačke energije.
Zlatno stoljeće hilafeta bilo je vrijeme velikog kulturnog procvata.”[11] To je bilo doba velikih umova i nauke: Ibn Sine (Avicena), Ibn Rušda (Averoes), El-Farabija. Glavni urbani naučni centri s ogromnim bibliotekama nikli su u Kordobi, Palermu, Nišapuru, Kairu, Bagdadu, Damasku i Buhari, da zasjene Evropu utonulu u mračno doba. Politički i kulturni život muslimana i nemuslimana u islamskim imperijama i državama, uprkos plemenskim i vjerskim razlikama, prilagođen je islamskoj vjeri i arapskom jeziku.

Nove ideje i prakse bile su arabizirane i islamizirane. Islamska civilizacija bila je proizvod dinamičkog stvaralačkog procesa promjene u kome su muslimani slobodno pozajmljivali od drugih kultura. Ona je pokazala smisao za otvorenost i samopouzdanje koje je poticalo od činjenice da su muslimani bili gospodari a ne sluge, kolonizatori a ne kolonizirani. Suprotno situaciji u 20. stoljeću, muslimani su tada imali smisao za kontrolu i sigurnost. Osjećali su se slobodnim da pozajme od Zapada, jer njihovom identitetu i autonomiji nije prijetila avet političke i kultume dominacije.

Budući da su pozajmljivali, postarali su se i da ostave zavještenje Zapadu. Raniji obrazac i smjer kretanja kulture bili su preokrenuti kad se Evropa, izlazeći iz mračnih stoljeća, okrenula muslimanskim naučnim centrima da povrate dobar dio svog izgubljenog naslijeđa i uči na muslimanskim dostignućima u matematici, medicini i nauci.

Islamski Forum
Back to top button