کمی & خاندان

مسلمان اور غیر مسلم عورت کے درمیان نکاح (2.کیا)

Brak i šerijatska pravila i smjernice

Propis o otpadnici od vjere islama (murtedda) isti je kao i propis o ateistkinji. Otpadnikom od islama smatra se, kao što pojašnjavaju islamski učenjaci, ona osoba koja je postala nevjernik nakon što je vjerovala i time izašla iz vjere, svejedno da li je poslije toga prihvatila drugu vjeru ili nije. El-Karadavi naglašava da se pod otpadništvom od islama podrazumijeva i prihvatanje komuniz­ma, egzistencijalizma, kršćanstva, judaizma, budizma, behaizma i drugih religija ili filozofskih pravaca, kao i napuštanje vjere bez prihvatanja bilo koje druge vjere ili pravca. Svi oni imaju status murtedaotpadnika od islama i njihovo pitanje je naširoko elaborirano u fikhskim djelima. Brak sa otpadnicom od islama nije dozvoljen muslimanima.

Smatramo ovdje važnim skrenuti pažnju je karakteriziranje muslimana kao otpadnika ili nevjernika najveća moguća kazna i zbog toga je nužno dobro ispitati svaki slučaj i maksimalno biti oprezan u donošenju suda jer je to veoma opasna pojava. Za to su potrebni jasni i kategorički dokazi, i to nije prepušteno pojedincima. Vjernik musliman načelno smatra sve muslimane dobrim, ima lijepo mišljenje o njima i nije mu dopušteno da ih, zbog svakog počinjenog grijeha, proglašava otpadnicima (murtadima) ili nevjernicima (tekfir). Allah je Taj koji će suditi, i Njemu će se svi vratiti. Zbog toga je, u vezi s ovim pitanjem, potrebna maksimalna opreznost.

Istaknuti učenjaci El-Karadavi i Šeltut naglašavaju da je brak između muslimana i sljedbenice zalutalih sekti kao što su behaije, kadijanije i ahmedije također ništavan, jer one slijede vjerska učenja koja su potpuno oprečna islamu. Poznato je da ove sekte naučavaju da vjerovjesništvo nije završeno sa poslanikom Muhammedom, a.s, a takvo vjerovanje narušava same temelje islama. Stoga, muslimanima nije dozvoljeno stupati u brak sa sljedbenicama ovakvih učenja.

Brak sa kitabijkom, sljedbenicom ranije Objave

Pod sintagmom ehlu-l-Kitāb, sljedbenici ranije Objave, u islamskim izvorima se misli na jevreje i kršćane. Poznato je da oni u islamskoj tradiciji i zakonodavstvu imaju poseban tretman. Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, brak između muslimana i žene sljedbenice ranije Objave, tj. jevrejke i kršćanke, u osnovi je dopušten, a jedan od dokaza koji se najčešće spominju prilikom govora o ovoj tematici su riječi Allaha Uzvišenog u 5. ajetu sure El-Ma’ide, gdje se muslima­nima dopušta da konzumiraju meso koje su zaklali jevreji i kršćani kao i stupanje u brak sa sljedbenicama ranije Objave, a taj ajet spada u red posljednjih ajeta koji su objavljeni u časnom Kur’anu. U tom ajetu Allah Uzvišeni kaže: I dopuštaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dopuštena; i čestite vjernice su vam dopuštene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove date s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za prilježnice uzimate? (El-Maide, 5)

Šejhovi Šeltut i El-Karadavi konstatuju da među islamskim učenjacima postoje razilaženje u vezi toga ko su ehlu-l-Kitab, sljedbenici Knjige, jesu li to današnji jevreji i kršćani? Nakon navođenja mišljenja Ibn Omera i nekih drugih učenjaka koji su jevrejima i kršćanima osporavali status ehlu-l-Kitaba, šejh El-Karadavi daje prednost mišljenju većine islamskih učenjaka (el-džumhūr) s obzirom na ja­snoću ajeta u suri El-Ma’ide koji upućuje na dozvolu sklapanja braka sa sljedbenicom ranije Objave, a taj ajet je među zadnjim objavljenim ajetima, kako se navodi u hadisu.

Što se, pak, tiče riječi Uzvišenog: Ne ženite se mnogoboškinjama i: U braku mnogoboškinje ne zadržavajte, može se reći da su ti ajeti općeniti, a njihov smisao je specificiran u suri El-Ma’ide, ili se može reći da se izraz mnogoboškinje u kur’anskoj jezičkoj praksi ni u kom slučaju ne odnosi na sljedbenice ranije Objave s obzirom da Kur’an te dvije kategorije spominje odvojeno jedne iza druge kao što je slučaj u više kur’anskih tekstova, pojašnjava El-Karadavi. On, potom, navodi detaljno uvjete koji se moraju ispoštovati u slučaju da musliman želi da stupi u brak sljedbenicom ranije Objave.

Uvjeti koji se moraju ispoštovati za sklapanje braka sa sljedbenicom ranije Objave

Dakle, brak između muslimana i sljedbenice ranije Objave u osnovi je dopušten jer ehlu-l-Kitab imaju poseban status u islamu. Ova načelna dozvola omogućava, također, da se na taj način supruga upozna sa ljepotama islama, da dođe do približavanja između muslimana i sljedbenika ranije Objave te širenja tolerancije i suživota između pripadnika tih vjera. Međutim, ova načelna dozvola, naglašava šejh El-Karadavi, ima nekoliko važnih uvjeta koje ni u kom slučaju ne smiju biti zanemareni:

Prvi uvjet: Potrebno je uvjeriti se da je žena doista sljedbenica ranije Objave, tj. da slijedi vjeru koja počiva na Objavia to su judaizam i kršćanstvo, da vjeruje u Boga, vjerovjesništvo i budući svijet, da nije ateistkinja ili otpadnica od islama, da nije pripadnica religije koja nije objavljena. Poznato je da nije svaka djevojka rođena od roditelja kršćana kršćanka, niti da je svaka ona koja odraste u kršćanskoj sredini neizostavno kršćanka. Ona može biti komunista-materijalista ili može biti pripadnica potpuno odbačene religije sa stanovišta islama, kao što je behaizam i njemu slična vjerovanja.

Drugi uvjet: Kitabijka mora biti čedna i krjeposna, jer Allah nije dopustio brak sa svakom sljedbenicom ranije Objave već je dozvolu ograničio samo na čedne i čestite od njih rekavši: … ve-l-muhsanātu, tj. i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga. Komentatori Kur’ana, poput Ibn Kesira i drugih, kažu da s riječima el-muhsanāt misli na to da su čiste od bluda i nemorala. Dakle, muslimanu nije dopušteno da se oženi djevojkom ili ženom koja se podala bilo kojem muškarcu. Ona mora biti čista i poštena u svojoj moralnosti i udaljena od sumnjivih radnji. El-Karadavi navodi da je ovakva vrsta žene u zapadnim društvima današ­njice ne samo rijetka nego se smatra još i nastranom, na što upućuju izvještaji i istraživanja koja se tamo sprovode. Nažalost, ono što se u islamu naziva­ nevinost, čestitost i krjepost danas sve više gubi društvenu vrijednost pa se djevojka koja nema ljubavnika i ne upražnjava seksualne odnose prije braka smatra nazadnom i društveno odbačenom.

Treći uvjet: Da ne bude pripadnica naroda koji je neprijatelj muslima­na i koji ratuje protiv njih. Zbog toga su islamski pravnici napravili razliku između žene koja kod muslimanske zajednice ima status štićenice (zimmijja) i one čiji je narod u ratu sa muslimanima (harbijja). Dopustili su brak sa prvom, a zabranili sa drugom. Prenosi se od Ibn Abbasa da je rekao: “Neke žene iz reda sljedbenika ranije Objave su nam dopuštene, a neke nisu.U Abdurrezakovom Musannefu navodi se sljedeća Katadeova izjava: “Sa ženom koja pripada sljedbenicima ranije Objave može se stupiti u brak samo ako postoji dogovor o njihovoj zaštiti.Od Alije se, također, prenosi slična predaja.

El-Karadavi ovaj uvjet smatra veoma racionalnim, jer kako bi se mogla ostvariti takva veza koja pribavlja srodstvo po tazbinstvu, što predstavlja jednu od od najjačih veza među ljudima koja u stopu slijedi srodstvo po krvi; dakle, kako bi se mogla dopustiti veza između muslimana i onih koji su s njima u ratu? Kako će muslimanu biti dopušteno da se s njima tazbinski poveže tako da oni postanu djedovi, nene, daidže i tetke njegove djece, a kamoli da njegova supruga, koja je majka i odgajate­ljica njegove djece, bude od njih? Kako ćemo biti sigurni da ona neće otkriti tajne i osjetljiva mjesta muslimana i o njima obavijestiti svoj narod, pita se šejh El-Karadavi.

Stoga ne čudi to što veliki učenjak hanefijskog mezheba Ebu Bekr er-Razi el-Džessas podrža­va mišljenje Ibn Abbasa, oslanjajući se na riječi Uzvišenog: Ne treba da lju­di koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju… (El-Mudžadele, 22) A brak uzrokuje ljubav, kao što Uzvišeni kaže: I jedan od dokaza Njegovih je taj što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost… (Er-Rum, 21) Također, u prilog ovog stava idu i riječi Uzvišenog: Allah vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu. (El-Mumtehane, 9)

Četvrti uvjet: Da rezultat ovoga braka ne bude nered, ili sigurna, odnosno preovlađujuća šteta, jer poznato je da je korištenje dopuštenih stvari uvjetovano ne­postojanjem štete. Ako se ispostavi da je u općenitosti upotrebe dopuštene stvari opća šteta, ta stvar postaje općenito zabranjena, a ako je pojedinač­na šteta, ta stvar postaje zabranjena nekim kategorijama لوگ ili u nekim situacijama. Kad god se poveća šteta u nekoj stvari, time njena zabrana postaje čvršća. Odatle, nadležni i odgovorni među muslimanima za područje prava imaju ovlasti da ograniče upotrebu nekih dopuštenih stvari ako se boje da će njihova sveukupna ili pojedinačna upotreba prouzroko­vati određenu štetu.

Šejh El-Karadavi potom navodi konkretne primjere štete koja može nastati iz braka sa nemuslimankom, a to se pojavljuje u više vidova, od kojih su i sljedeći:

1. Da se raširi običaj sklapanja braka sa nemuslimankama tako da se to negativno odrazi na djevojke muslimanke podobne za brak. Poznato je da je broj žena obično isti ili veći od broja muškaraca, a broj djevojaka podobnih za brak je nesumnjivo veći od broja podobnih muškaraca koji mogu ispu­niti obaveze koje brak zahtijeva. U tom pogledu šejh El-Karadavi poručuje“Ako brak sa nemuslimankama postane uobičajena društvena pojava, istom broju muslimanki bit će uskraćen brak, naročito u naše vrijeme kada je višeženstvo postalo rijetko i iznimno. Općepoznato je i utvrđeno da je muslimanki dopušteno da se uda samo za muslimana, tako da je uspostavu ravnoteže potrebno zatvariti vrata braku sa nemuslimankama, vodeći brigu o muslimankama. Ako muslimani žive u nekoj zemlji i u njoj predstavljaju manjinu sta­novništva, kakve su, npr., neke muslimanske kolonije u Evropi i Americi te neke manjine u Aziji i Africi, logika i duh Šerijata nalažu zabranu skla­panja braka između muslimana i nemuslimanki. U protivnom, rezultat će biti da djevojke muslimankeili veliki broj njihneće imati za sebe muslimana koji bi im mogao ponuditi brak. Djevojka musli­manka suočit će se s jednom od tri mogućnosti:

udajom za nemuslimanašto je ništavno i nevažeće u islamu,

nemoralnosti i kretanju u svijetu porokašto je jedan od najvećih grijeha,

životom zauvijek lišen bračnog života i materinstva.

Ni s jednim od tih mogućnosti islam nijea to je neizbježan rezultat braka muslimana sa nemuslimankama, uz zabranu muslimanki da se uda za nemuslimana.” (El-Karadavi, Fetāvā mu’āsire/Savremene fetve)

2. Moguća šteta od takvog braka je i ono što je poznati muhaddis Se’id ibn Mensur u svom Sunenu naveo je kao razlog zbog kojeg je hazreti Omer zabranio Huzejfi ženidbu sa nemuslimankom. Naime, nakon što je zanijekao da je takav brak zabranjen, rekao je: “Bojao sam se da se لوگ ne počnu ženiti njihovim bludnicama.Ovo, zapravo, govori da postoji bojazan da će لوگ olahko uzimati uvjet če­stitosti i nevinosti kojim je Kur’an uvjetovao dozvolu ovakvog braka, pa bi se ženili bludnicama i nemoralnim ženama, a to su zla koja treba spriječiti prije nego što se dese radeći po šerijatskom pravilu opreznosti.

3. Poznato je da najveću odgovornost za djecu imaju njihovi roditelji. U ovom slučaju, otac musliman je izravno odgovoran za islamski odgoj svoje djece. Kako će u ovakvoj situaciji odgojiti svoju djecu, sukladno islamskom vjerovanju i principima? Islamski učenjaci su saglasni da u vezi islamskog odgoja djece nema kompromisa, tj. djeca se ne mogu odgajati da budu pola muslimani, a pola jevreji, kršćani ili pripadnici neke druge vjere. Otac musliman je dužan da djecu odgoji u duhu svoje vjere, a kako će to postići kada majka njegove djece nije muslimanka?

To je posebno osjetljivo pitanje, i upravo zbog toga savremeni islamski pravnici poput šejha Šeltuta i šejha El-Karadavija nisu blagonaklono gledali na ženidbu muslimana sa jevrejkom ili kršaćankom u današnjem vremenu kada su muslimani izloženi raznim previranjima i utjecajima koji su uzrokovali njihovu opću slabost i dekadencu. U tom pogledu šejh El-Karadavi poručuje da veliki problem nastaje onda kada se u takvom braku rode djeca koja obično odrastaju onako kako želi majka, a ne onako kako želi otacukoliko on uopće i ima vla­stitu volju.

Djeca su bliža, privrženija i pod većim utjecajem majke, naročito ako su rođena u njenoj zemlji i među njenim narodom, gdje se odgajaju sukladno majčinoj vjeri, u poštivanju njenih vrijednosti, uvjerenja i obi­čaja. Ako i ostanu u vjeri svoga oca, ostanu samo formalno i imenom, a ne suštinski i stvarno. To znači, naglašava El-Karadavi, da smo izgubili tu mladu generaciju u vjerskom i nacionalnom smislu, a možda i njihove očeve.

Na kraju svoje fetve o braku muslimana sa krćšćankom ili jevrejkom šejh El-Karadavi poručuje da takav brak u našem vremenu nije šerijatski legitiman i muslimani se toga trebaju kloniti imajući u vidu mnoge štetnosti koje iz takvog braka mogu proisteći. Svoje razmatranje on završava:

“Nije dopušte­no reći da je ovaj brak dopušten izuzev u krajnjoj nuždi i potrebi, i to samo u onoj mjeri koju zahtijeva ta nužda i potreba. Ne zaboravimo ovdje spomenuti i ovo: koliko god لوگ olakšavali i dopuštali brak sa nemuslimankama nema nikakve dvojbe ni razilaženja da je brak sa muslimankom bolji i vredniji iz mnogo razloga. Nema sum­nje da je jednakost vjerovanja jedan od činilaca sretnog života. I slaganje u idejnom i mezhebskom smislu je bolje za sretan brak. I više od toga, islam se ne zadovoljava samo brakom sa bilo kakvom muslimankom nego podstiče na brak sa pobožnom muslimankom koja je brižljiva u postizanju Allahovog zadovoljstva i poštivanju prava muža i najsposobnija u čuvanju svoje časti, muževljevog imetka i djece. Zbog toga je Allahov Poslanik, a.s, u vjerodostojnom hadisu rekao: ‘Odaberi onu koja posjeduje vjeru i bit ćeš zadovoljan!” (El-Karadavi, Fetāvā mu’āsire/Savremene fetve)

Slična razmatranja iznio je i šejh Šeltut, koji je svojevremeno obnašao funkciju šejhu-l-Azhara, vrhovnog šejha na univerzitetu Al-Azhar, što predstavlja najveću ulemansku titulu u današnjem svijetu. U vezi s tim on je izdao nekoliko fetvi, a opširnu studiju o ovoj temi objavio je u svome djelu El-Fetāvā, dirāsa li muškilāti-l-muslimi-l-mu’āsiri fi hajātihi-l-jevmijje, u kojem je ponudio studiozne odgovore na probleme s kojima se susreće savremeni musliman u svom svakodnevnom životu. (Vidjeti navedeno djelo, publicirano u izdanju Daru-š-šuruk, Kairo, 1988., str. 276-280)

Interesantan je odgovor koji je u vezi s ovom problematikom dao dr. Enes Ljevaković, inače fetva-i emin Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (fetva-i emin je stručna osoba koja je ovlaštena da daje fetve i odgovore na pitanja iz fikha, islamskog prava). Pitanje je sljedeće: “Da li musliman može obaviti šerijatsko sklapanje braka pred imamom sa ženom koja nije muslimanka, nije prešla na islam ili treba da pređe na islam da bi se to obavilo? Inače je kršćanka. Kakva je procedura u pogledu ovoga i stav islama o ovome?", a fetva-i emin IZ u BiH dr. Enes Ljevaković je odgovorio:

“Naši imami ne obavljaju šerijatska vjenčanja u slučaju tzv. mješovitih brakova, jer je još na snazi fetva koju je ranije (1938.) donio Širi savjet reisul-uleme o zabrani mješovitih brakova (ženidba muslimana s neuslimankom, a udaja muslimanke za nemuslimana svakako je zabranjena i mimo spomenute fetve). Prema tome, ako neko želi takav brak, neka se vjenča kod matičara. Imam to ne treba obavljati, jer bi na neki način time odobrio i promovirao takav postupak, koji očito nije u interesu muslimanske zajednice, zato što bi, ako bi se raširila praksa takvih brakova, mnoge muslimanske djevojke ostale neudate, a izričito im je zabranjeno da se udaju za nemuslimane.” (http://www.islamskazajednica.ba/bracno-pravo/10528-brak-muslimana-i-nemuslimanke, pregledano 31.8.2016.)

Umjesto zaključka

Tokom posljednja dva stoljeća istaknuta crta bošnjačkog iskustva na Balkanu je mnogovrsna ugroženost. Pored periodične izloženosti biološkoj ekstinkciji, javljala senekada latentno, a nekada manifestno, ali bez predaha, iz različitih izvora orkestrirana prijetnja uništenjem duhovnog koda Bošnjaka. Ako prihvatimo da je srž bošnjačkog identiteta njegova u islamu utemeljena duhovna orijentacija, onda je, posve sigurno, pitanje začetka bračnog života kroz izbor bračnog partnera, kao nezaobilaznog faktora duhovne konstitucije najznačajnijeg odgojnog ambijentaporodice, socijalni interes prvog reda u nastojanju za očuvanjem postojećeg karaktera bošnjačkog identiteta. Takvo motrište sugerira da ustanovljenje ove socijalne karike ne smije biti prepušteno stihijskoj, nagonskoj akciji. Zbog toga, ovim radom nastoji se sagledati referentna bračna problematika kroz prizmu istraživanja i fetvi istaknutih savremenih islamskih učenjaka šejhu-l-Azhara dr. Mahmuda Šeltuta i dr. šejha Jusufa el-Karadavija, predsjednika Svjetske unije islamskih učenjaka.

Imajući na umu presudnu ulogu majke pri formiranju unutarnjeg djetetovog svijeta i pri regulaciji unutarporodične dinamike te posljedičnu bračnu apstinenciju muslimanske djevojačke populacije, ova načelno dozvoljena forma braka između muslimana i nemuslimanke (sledbenice ranije Objave), situacijski ishodi sasvim novimu perspektivi očuvanja duhovnog identiteta Bošnjaka neželjenimsocijalnim dimenzijama.

Potencijalno duhovno inficiranje vitalnih organa bošnjačkog identiteta, postepeno bi vodilo idejnoj difuziji i socijalnoj inkoherenciji bošnjačke scene, što bi ovaj narod svelo na međusobno suprotstavljenu (isključivo) statističku kategorijutj. puki broj kojim bi drugi operirali. Različite studije pokazale su da je prevencija uvijek bolja od liječenja. Stoga je optimalan pristup preventivno djelovanje usmjereno ka razvoju odbrambenih mehanizama.

Kako je brak, u funkcionalnom smislu, multidimenzionalan fenomen, ovaj rad, pored ostalog, propituje i odnos interesa pojedinca i interesa zajednice. Svaki pojedinac, kao socijalno biće, vlastite i kolektivne potrebe realizira u efikasnoj koegzistenciji sa ostalim članovima grupe. Bilo kakvo ugrožavanje grupe posredno dovodi u istovrsnu opasnost i samog pojedinca. Shodno pretpostavljenom interesu zajednice nad interesom pojedinca i primijećenim negativnim posljedicama braka muslimana i nemuslimanke, a vodeći se predmetnom fetvom, smatrali smo opravdanim dovesti u pitanje svrsishodnost ovakvog braka u trenutnim bosanskohercegovačkim okolnostima.

خالی | میڈیا
واپس اوپر کے بٹن پر