Različite Teme

Džihad u islamu (2.dio)

Džihad je jedna od važnijih muslimanskih obaveza

Džihad na Allahovom putu znači ulaganje napora u cilju uzdizanja Allahove dž.š. riječi. On je propisan kako bi se mogla nesmetano sprovesti naredba Uzvišenog o dostavljanju Njegove vjere svim ljudima. Mnogo je ajeta i hadisa koji ukazuju na njegovu vrijednost, podstiču vjernika da ide u džihad, te ističu veliku razliku u obećanoj nagradi izmeðu mudžahida i onoga ko to nije bez obzira kakva druga dobra djela činio.

Najbolji dokaz za to su riječi Uzvišenog koji kaže: ”Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovu Putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu, počasti od Sebe i oprost i milost. – Allah prašta i samilostan je.” (En-Nisa, 95-96.)

Buhari i Muslim bilježe hadis, a tekst pripada Muslimu, od Ebu Hurejre, r.a. da je neko upitao Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, koje je djelo ravno borbi na Allahovom putu. ”Vi to niste u stanju” odgovori im Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem. Zatim su mu još dva – tri puta postavili isto pitanje, a on bi uvijek odgovori: ”Vi to niste u stanju”, te doda: ”Primjer borca na Allahovom Putu je kao primjer čovjeka koji posti i klanja učeći ajete iz Allahove Knjige. On ne prekida svoj post i namaz sve dok se borac ne vrati iz borbe na Allahovom Putu.”
Džihad nekad znači izlazak na bojno polje i žrtvovanje svog života radi uzdizanja Allahove dž.š. riječi. Nekada džihad biva imetkom, odnosno kupovinom naoružanja, pomaganjem mudžahida, obezbjedivši im sve što je potrebno za normalan život.

Džihad nekad podrazumijeva borbu riječju raskrinkavajući nevjerničke planove, davanjem moralne podrške mudžahidima i utjerivanjem straha u srca neprijatelja islama. Meðutim, najveći stepen džihada je izlazak na bojno polje i borba protiv neprijatelja.

Ako posmatramo propise džihada vidjet ćemo da lahkoća obuhvata sve njegove dijelove bez obzira o kojoj se etapi džihada radilo. Tolerancija je u ovim propisima neizostavna počevši od voðe muslimana i njegove odluke da ih pozove u borbu pa do kraja borbe i povratka mudžahida iz rata protiv njihovih neprijatelja.
U slijedećih nekoliko redova ćemo ukazati na toleranciju islama kroz prizmu propisa džihada.

1. Tolerancija islama u mobilizaciji

Islam je na samom početku širenja zahtijevao od muslimana da se skupina od deset vjernika mora strpljivo boriti protiv stotinu neprijateljskih vojnika, što je za njih bilo naporno i teško. Propis je bio takav jer se radilo o iznimnoj situaciji (nuždi) gdje je broj muslimana bio jako mali u odnosu na broj onih koji se bore protiv njih. Ali sa povećanjem broja muslimana Allah dž.š. derogira ovaj propis i objavljuje drugi puno tolerantniji i lakši. Uzvišeni sada nareðuje muslimanima da se moraju strpljivo boriti sve dok broj neprijateljskih vojnika ne bude veći za dva puta. Allah dž.š. kaže: ”O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadesetak izdržljivih, pobijediće dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijediće hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju. Sada vam Allah daje olakšicu; On zna da ste izmoreni: ako vas bude stotina izdržljivih, pobijediće dvije stotine; ako vas bude hiljada, pobijediće, Allahovom voljom, dvije hiljade. A Allah je uz one koji su izdržljivi.” (El-Enfal, 65-66.)

Da li su ovo krajnje granice tolerancije do kojih je došao islam. Naprotiv, tolerancija kojoj islam poziva je puno veća. Posmatrajući muslimansku zajednicu islam je oslobodio borbe bolesnika, slijepca, hromog. Razriješio je ove vjerske dužnosti svakog slabašnog muslimana koji se ne može boriti. Nekada je to radi njegove starosti, slabe tjelesne graðe ili eventualno zbog nedostatka imetka. Allah dž.š. kaže: ”Nije grijeh slijepom, ni hromom, ni bolesnom! Onoga koji se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu On će u džennetske bašče, kroz koje teku rijeke uvesti, a onoga ko leða okrene, patnjom nesnosnom će kazniti.” (El-Feth, 17.)

Kaže Ibn Abbas, r.a.: ”Kada je objavljen ajet ”A ako izbjegnete, kao što ste i do sada izbjegavali, na muke nesnosne će vas staviti.” (El-Feth 16), hronični bolesnici i nemoćni su upitali: A šta ćemo mi, o Allahov Poslaniče? Pa je Uzvišeni objavio još jedan ajet (gore spomenuti).”
Kaže Allah dž.š.: ”Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da naðu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni. Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela – a Allah prašta i samilostan je. A ima razloga da se prigovara onima koji od tebe traže dozvolu da izostanu, a imućni su. Zadovoljavaju se da ostanu sa onima koji ne idu u boj, Allah je njihova srca zapečatio, pa oni ne znaju.” (Et-Tewbe, 91-92.)

2. Lahkoća islama u borbi protiv neprijatelja
Borba na Allahovom Putu nije propisana radi uspostavljanja dominacije nad ljudima, njihovog ponižavanja, osvajanja teritorija, uzimanja tuðeg imetka ili prisiljavanja na prihvatanje islama. Cilj borbe na Allahovom Putu jeste spriječiti nasilnika da ne čini nepravdu muslimanima i ukloniti sve prepreke sa puta širenja islama kako bi ljudi mogli osjetiti njegovu ljepotu i slast, te vlastitim izborom prihvatiti islam.

Primjećujemo da islam u svom džihadu nikada ne odstupa od zacrtanog programa. Naprotiv, Allah dž.š. ne želi da doðe do borbe ako postoji bilo kakvo drugo rješenje koje će nam omogućiti dostavljanje istine svim ljudima.

Ovu konstataciju pojašnjava činjenica da je islam propisao upozoravanje neprijetelja, a zabranio borbu na prepad bez obzira kako velik ili mali bio broj neprijatelja. Islam je zatim vjernicima propisao da prije borbe pozovu nevjernike u islam. Ako odbiju onda će tražiti od njih da im plaćaju džizju. U slučaju da ni jedna mirovna metoda ne urodi plodom, dolazimo do zadnje etape, a to je borba. Ovakav vid ophoðenja sa svojim neprijateljima predstavlja vrhunac tolerancije, blagosti i dobrote.

U slučaju da doðe do rata, muslimanima je nareðeno da ne odstupaju od svog uzvišenog cilja. Allah dž.š. je zabranio ubijanje onih koji nisu sposobni za borbu i onih koji nisu odvraćali od Allahovog Puta. Uzvišeni je zabranio ubijanje žena, djece, nemoćnih staraca i svećenika.

Zabranio nam je zluradost, zlobu i rušenja. Zabranio je masakriranje i pustošenje, ubijanje životinja osim ako ih želimo jesti, sječenje drveća ili paljenje, ako za to ne postoji potreba. Kaže Allah dž.š.: ”I borite se na Allahovom Putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapovijedaju kavgu.” (El-Bekare, 190.)
Bilježe Buhari i Muslim da je Ibn Omer, r.a. rekao: ”Našao sam ubijenu ženu u jednoj bici sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, zabranio ubijanje žena i djece.”

Ebu Davud bilježi predaju od Enesa, r.a. da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: ”Krenite u ime Allaha dž.š., s Njegovom pomoći i u vjeri Allahovog Poslanika. Ne ubijajte iznemoglog starca, malo dijete i ženu. Nemojte krasti, sakupite ratni plijen i popravljajte. činite dobročinstvo jer Allah dž.š. voli one koji dobočinstvo čine.”
Imam Ahmed bilježi hadis od ibn Abbasa, r.a. da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: ”Nemojte na prjevaru napadati, nemojte potkradati ratni plijen, ubijati djecu i svećenike.”
U oporuci koju je napisao Ebu Bekr, r.a. svom vojskovoði Jezidu ibn Ebu Sufjanu stoji: ”Nemoj sjeći plodno drvo, ne ruši stambene objekte. Nemoj ubijati ovce i deve ako ih nećeš jesti, ne sijeci palmu i ne spaljuj je.”

Ove savjete i preporuke je sam Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, primijenio u praksi. Sjetimo se osvojenja Mekke kada je muslimanska vojska pobjednički ušla, a stanovnici Mekke se predali. Zastavu ensarija je nosio Sa’d ibn ‘Ubade koji je u stihovima govorio: ”Danas je dan pokolja, danas ćemo proljevati krv pored Ka’be, danas je Allah dž.š. ponizio Kurejšije.” Te riječi su došle do Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa je rekao: ”Danas ćemo veličati Ka’bu, danas je Allah dž.š. ponosnim učinio Kurejšije.” Zatim je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, oduzeo Sa’du zastavu i predao je njegovom sinu Kajsu, r.a.

Nakon ulaska muslimanske vojske u Mekku njeni stanovnici su se okupili pred Poslanikom, sallallahu ‘alejhi we sellem, očekujući njegovu presudu. Jasno im je bilo kakvu su patnju nanjeli Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, i muslimanima. Nisu zaboravili ni sve ono neprijateljstvo prema islamu i njegovim sljedbenicima koje traje od početka misije Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa sve do sada. U tom trenutku im se obraća Allahov miljenik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i kaže: ”O skupino Kurejšija! Šta mislite da ću sa vama sada učiniti?” Rekoše: -Učinit ćeš dobro, jer si ti plemenit, a i sin si plemenitog brata. -Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: ”Reći ću vam kao što je Jusuf, a.s. rekao svojoj braći: Danas vas neću koriti. Idite, vi ste slobodni.”

U Bici na Uhudu je ubijena najdraža osoba Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, njegov amidža Hamza, r.a. To je unijelo tugu u srce Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, ali i u srca drugih muslimana. Ubio ga je rob Wahši po naredbi svog vlasnika Džubejra ibn Mut’ima i Hinde, žene Ebu Sufjana.

Hinda je onda izmasakrirala Hamzu, r.a., odsijekla mu nos i uši, te od njih sebi napravila ogrlicu i naušnice. Rasporila je njegov stomak, izvadila jetru i onako prijesnu je zubima kidala.
Kada je nakon bitke Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem vidio izmasakrirano i unakaženo tijelo Hamze, r.a. osjeti veliku tugu. Taj prizor ga pogodi pa reče: ”Tako mi Allaha neću više nikada izgubiti takvog. Ovo su najteži trenuci u mome životu.” Zatim je dodao: ”Ako me jednog dana Uzvišeni počasti pobjedom nad njima izmasakrirat ću ih kao što niko od Arapa prije nije uradio.” Allah dž.š. je tada objavio ajet: ”Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive. Strpljiv budi! ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć. I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova.” (En-Nahl, 126-127.)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, se odazvao ovom kur’anskom pozivu i opovrgnuo odluku koju je donio. Islam su poslije primili Wahši i Hinda, a Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je to prihvatio. Sve što je tražio od Wahšija bile su riječi: ”Udalji se od mene kako te ne bih vidio.”

Puno je primjera koji svjedoče plemenitosti islama, njegovu toleranciju u borbi protiv neprijatelja, pomilovanju onih koji nisu sposobni za borbu i čuvanju njihovog imetka od upropaštavanja.
Danas u 21. stoljeću, stoljeću kulture i prosperiteta, vidimo vojske naprednih država kako na najgnusniji i odvratniji način masakriraju zarobljenike. U tome nisu pošteðene žene, djeca ni starci. Oni ne uvažavaju nacionalna bogatstva i uništavaju sve što im doðe pod ruku.

Nažalost, ovakve države i dalje drže visoko istaknutu zastavu prosperiteta i kulture. S druge strane optužuju islam da je to vjera konzervatizma i primitivnosti. Gdje su to oni našli primitivizam u uzvišenim principima islama i toleranciji koja krasi njegove propise. Kakav je to napredak i civilizacija koja se ovako surovo ophodi sa svojim neprijateljem.

Preveo: Adnan Maglić

Link
Source
Islamski Forum
Back to top button