Historijske Teme

Korijeni sukoba (1.dio)

Uprkos zajedničkim teološkim korijenima i stoljetnoj interakciji

Uprkos zajedničkim teološkim korijenima i stoljetnoj interakciji, odnos islama prema Zapadu često je obilježen uzajamnim nesporazumima, prezirom i sukobima. Drevno suparništvo i savremeni sukobi toliko su naglasili razlike da su potpuno zamaglili zajedničke teološke korijene i viziju jevrejsko – kršćansko – islamske tradicije. Obje strane su se usredsredile na razlike, produbile ih i polarizirale, umjesto da sjedine ove tri međusobno povezane monoteističke tradicije.

Rana ekspanzija i uspjeh islama predstavljali su teološki, politički i kulturni izazov koji se pokazao kao kamen spoticanja za razumijevanje i kao prijetnja kršćanskom Zapadu. I islam i kršćanstvo su posjedovali univerzalnu poruku i misiju, što je, umjesto suradnje, moralo da dovede do sukoba. Zbog duge historije, u kojoj je kršćanstvo često klevetalo Poslanika i vulgarno izopačivalo islam, kao i zbog novije historije, u kojoj je islam često poistoviećivan s radikalizmom i terorizmom, neophodno je bar izvjesno razumijevanje islama prije nego što prijeđemo na historiju odnosa između Zapada i muslimanskog svijeta. Štaviše, određena obaviještenost o

Kur’anu, poslaniku Muhammeđu i ranom periodu ove religije nužna je za razumijevanje islama, pošto se radi o fenomenima koji u svim vremenima obrazuju paradigmu čijem ostvarenju teže muslimani i islamski pokreti. Dok se borimo protiv stereotipa i tendencije da svoje predstave o islamu i muslimanima ograničimo na demonstrante koji uzvikuju “Smrt Americi!” ili “Sveti rat protiv nevjernika!”, važno je da se sjetimo kako su ljudi i žene svih rasa i boja, društvenih klasa i obrazovanja širom svijeta, i kroz stoljeća, u islamu nalazili vieru koja duhovno hrani i mijenja njihove živote, vjeru koja nudi osjećaj pripadnosti zajednici, solidarnosti i mira.

Porijeklo i priroda islama

Mada porijeklo muslimanske zajednice seže unazad do Muhammeda u VII stoljeću uobičajene ere, muslimani, kao i jevreji i kršćani, porijeklo svoje religijske tradicije (islama) vezuju za jednog istinitog Boga (Allah, “Bog”), kroz dugi niz vjesnika vjere. Otuda muslimani naglašavaju da jevrejsko-kršćanska tradicija jeste zapravo jevrejsko – kršćansko – islamska tradicija, zbog toga što su sve tri religije potekle od Ibrahima/Abrahama, prvoga poslanika koji je primio Božiju objavu.
One dijele Ibrahimovu vjeru s njenim zajedničkim vjerovanjem u Boga, poslanike, objavu, božanski opunomoćenu zajednicu i moralnu odgovornost.[1] Dok jevreji i kršćani tragaju za svojim porijeklom preko Ishaka/Isaka do Ibrahima i Sare, muslimani čine to preko Ismaila/Ismaela, prvorođenog sina Ibrahimovog, i njegove robinje Hadžere/Agare.

Kao što sakralna historija jevrejskog naroda bilježi trijumf monoteizma koji se otkrio Ademu/Adamu, Ibrahimu i Musau/Mojsiju u politeističkom svijetu, tako i islamska historija otkriva sličan proces beskompromisnog monoteizma, poslanstva i božanske objave u okviru plemenskog politeističkog okruženja.[2] Kao što jevreji imaju svoje svete spise,
Toru, a kršćani Bibliju, tako i muslimani imaju svoje svete spise ili knjigu Kur’an. Muslimani vjeruju da je Bog svoju objavu prvo poslao jevrejima, a onda kršćanima, ali da se ona izvitoperila ljudskom intervencijom i interpolacijom svetih spisa rezultirajući takvim vjerovanjima kao što su inkarnacija, raspeće, Krstova smrt i uskrsnuće i doktrina iskupljenja.
Vjeruje se da su jevrejska Biblija ili Stari zavjet i kršćanski Novi zavjet manjkave verzije originalne, drevne božanske objave. Bog je još jednom poslao svoju objavu preko Muhammeda, posljednjeg i konačnog poslanika. Ovo je osnova za muslimansko vjerovanje da je Kur’an, koji muslimani smatraju savršenom, cjelovitom i doslovnom riječju Boga, došao na mjesto jevrejskih i kršćanskih svetih spisa.

Muhammed: Božiji poslanik

Kur’an i Poslanik Muhammed nude svete izvore i upute za razvoj vjere u prošlosti i sadašnjosti. Kao što su se za Muhammedovog života sljedbenici njemu obraćali, tako muslimani danas širom svijeta prihvataju objavu i poslanikovo učenje kao putokaz u svojim životima.
Rođen 570. god. u Arabiji (danas, otprilike, Saudijska Arabija), Muhamrned ibn Abdullah (570. – 632.) doživio je duboko religiozno iskustvo kada je imao četrdeset godina. To iskustvo je preobrazilo njegov život i stvorilo zajednicu koja je četrnaest stoljeća kasnije prerasla u drugu po veličini svjetsku religiju šireći se preko čitavog globusa i obuhvatajući oko milijardu vjernika.

U poređenju s većinom poslanika i osnivača velikih svjetskih religijskih tradicija, o čijim životima nema pouzdanih podataka, veliki broj ranih dokumenata pruža informacije o Poslanikovom životu i djelu: Kur’an, poslanička predanja (Hadis, izvještaji o tome šta je Poslanik rekao i uradio) i rana biografija od Ibn Ishaka (oko 768. god.).[3] Ipak, malo znamo o Muhammedovim ranim godinama.

Kao dijete, bio je siroče koje je podigla rodbina. Muslimanska tradicija nam kaže da se, kada je imao dvadeset pet godina, oženio bogatom hudovicom Hatidžom. Ona je bila vlasnica karavana koji je Muhamrned nadgledao i bila je starija od njega petnaestak godina. Sklon religioznosti, Muhammed se često povlačio na mirna mjesta da razmišlja i meditira. Godine 610., u noći koju muslimani proslavljaju kao “noć snage i savršenstva”, vođa karavana Muhammed postao je Božiji poslanik primajući od meleka/anđela Džibrila (Gabrijela) prvu od mnogih objava: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna” (Kur’an 96:1-5). Objave koje su dolazile u periodu od 610. do 632. god. sakupljene su poslije Poslanikove smrti i čine islamski sveti spis, Kur’an.

Muslimanska tradicija slika u početku zbunjenog i prilično neodlučnog Poslanika koji je, kao i biblijski jevrejski poslanici, bio ophrvan svojim duhovnim iskustvom, zbunjen njegovim značenjem i zabrinut kako će drugi primiti njegove posebne zahtjeve. Kao što historija poslaničke tradicije pokazuje, oni koji su pozvani da budu Božiji poslanici nemaju lahak život. Poslanici koji za sebe tvrde da su božanski nadahnuta savjest društva i osuđuju samovolju i bezvjerje zajednice, i koji upućuju izazov utvrđenom poretku i preovlađujućoj kulturi, često se izlažu poruzi, odbojnosti i proganjanju. Muhammed u tome nije bio izuzetak.

Deset godina u Mekki je propovijedao poruke vjerske i društvene reforme. Muhammed i Kur’an objavljuju jednog istinitog Boga odbacujući preovlađujući politeizam Arabije i optužuju za društvenu nepravdu. Muhammed nije utemeljivao novu religiju, nego je zahtijevao očišćenje i obnavljanje jedine istinite – Ibrahimove religije. Njegova poruka se odnosila na reformiranje i obnavljanje samovoljne i bezvjerne zajednice. Kao Amos i Jeremija prije njega,
Muhammed je bio glasnik koga je Bog poslao i koji je napao bezbožnost društva i pozvao svoje slušaoce da se pokaju i pokore Bogu jer je konačna presuda blizu: “Reci: ‘O, ljudi, ja sam tu da vas javno opomenem: one koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka oproštaj i opskrba plemenita; a oni koji se budu trudili da dokaze Naše poreknu, uvjereni da će Nam umaći, bit de stanovnici džehennema” (Kur’an, 22:4951).

Muhammed je pozvao zajednicu Mekke da se moli jednom istinitom Bogu i da napusti svoj politeistički kult i praksu. Monoteizam nije bio stran Arabiji. Ipak, mada su tu, pored domaćih arapskih monoteista (hanifa), postojale jevrejske i kršćanske zajednice, arapskim društvom su dominirali plemenski bogovi i boginje. Muhammed je propovijedao povratak Ibrahimovoj vjeri – vjeri u jednog istinitog Boga, tvorca, čuvara i sudiju univerzuma.
Muhammed i Kur’an su učili da su ljudska bića odgovorna, da će im biti suđeno i da će za svoja djela biti vječno nagrađeni ili kažnjeni na Sudnjem danu. Islam je pozivao da se napusti staza bezvjerja i vrati pravoj stazi (šerijatu) ili Božijem zakonu. Ova konverzija je označila pripadnost zajednici posvećenoj obožavanju jednog istinitog Boga, izvršavanju Njegove volje i, time, stvaranju pravedne zajednice.

Poruka Kur’ana je bila izazov za preovlađujući društveno-politički i vjerski poredak. Mekka je bila centar ne samo vjerskog hodočašća nego i zanata i trgovine, zatečena na prijelazu od polubeduinskog plemenskog ka trgovačkom urbanom društvu.
Bilo je propisano slijedeće: poslušnost Bogu i njegovom Poslaniku, bratstvo vjernika, milostinja za siromašne i borba (džihad) protiv ugnjetavanja. Kur’an je osudio eksploataciju siromašnih, siročadi i žena, zabranio korupciju, podvalu, prijevaru, lažne ugovore u poslu, razmetanje bogatstvom i oholost; za klevetu, krađu, ubistvo, upotrebu droge, kockanje i preljubu propisao je stroge kazne.

Muhammedovo polaganje prava na poslanički autoritet, njegovo žigosanje nepravde u Mekki i insistiranje na tome da svi vjernici pripadaju jednoj univerzalnoj zajednici podrilo je plemenski politički autoritet. Njegovo odbacivanje politeizma ozbiljno je ugrozilo ekonomske interese žitelja Mekke koji su kontrolirali Kabu, sveto mjesto gdje su bili smješteni idoli i gdje su se održavali veliko godišnje hodočašće i sajam, izvor religijskog ugleda i prihoda Mekke.

Za deset godina Muhammed je postigao ograničen uspjeh. Po ovosvjetskim standardima smatrao bi se neuspješnim. lako je bio zaštićen svojim uticajnim amidžom Abu Talibom i srodnikom iz roda Benu Hašim, nedostajali su mu snaga i ugled da savlada mnoge protivnike iz redova aristokracije Mekke koju su predvodili Kurejšije, pripadnici glavnog trgovačko-zanatskog klana u Mekki. Oko 619. godine, smrću žene i amidže, Muhammed je izgubio stubove svoje lične podrške i zaštite i postao još usamljeniji i ranjiviji. Malu grupu njegovih sljedbenika počela je da proganja aristokracija
Mekke, koja je Muhammedovo polaganje prava na poslanstvo i program reformi, kao i njegovu implicitnu kritiku političkog i društveno-ekonomskog status quo-a, smatrala izazovom svom vođstvu i interesima. Zbog ovih razloga, kada su ga pozvale vođe susjednog grada Medine, poljoprivredne oaze, da bude presuditelj u njihovim sporovima, on i grupa njegovih sljedbenika iz Mekke preselili su se u Medinu 622. god. i tu osnovali prvu muslimansku zajednicu (ummet).

Islamski Forum
Back to top button