Različite Teme

Dvije vrste kaburske patnje.

„Teško nama! Ko nas iz naših grobova oživi?!“ (Jasin, 52)

Postoje dvije vrste kaburske patnje. Jedna traje neprestano do Sudnjega dana, a druga vrsta kaburske patnje traje određen vremenski period i potom se okončaje.
Patnja koja nema kraja…

Jedna vrsta kaburske kazne je kontinuirana, s izuzetkom onog vremenskog perioda koji će trajati između dva puhanja u rog – tada će, naime, kako se navodi u nekim hadisima, patnja biti ublažena, pa kad se dignu iz svojih kaburova, reći će:

„Teško nama! Ko nas iz naših grobova oživi?!“ (Jasin, 52)

Na neprekidnost trajanja ka burske patnje upućuju i riječi Uzvišenog:

„Oni će se ujutro i navečer u vatri pržiti.“ (El-Mu’min, 46)

Na njezinu neprekidnost isto tako upućuje i hadis poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

„S njim će tako biti postupano sve do Sudnjega dana!“ [note]Bilježi ga Buhari u odjeljku o Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, snovima[/note]

U hadisu od Ibn ‘Abbasa u kojem se spominju dvije palmine grane, kaže se:

„Možda će njima dvojici patnja biti ublažena dok se ove grane ne osuše!“

Umanjenje patnje, kako vidimo, ovdje je ograničeno samo na period dok bude trajala sirovost ustrgnutih palminih grana.

U hadisu od Ebu Hurejre, stoji:

„Zatim je naišao na ljude čije glave bijahu stijenom razbijane i kad god bijahu razbijene ponovo se vraćahu u svoj prvobitni oblik; tako im se to činjaše neprekidno, bez ublaženja!“

U Sahihu se navodi i slučaj onoga koji je bio obukao dva ogrtača i tako u njima hodao kočoperno, pa ga je Allah zatjerao u zemlju.

„On će tako propadati u nju sve do Sudnjega dana!“, kaže se u tom hadisu .

U hadisu kojeg prenosi El-Beni’ ibn ‘Azib o nevjerniku se kaže:

„Zatim mu se načini jedan otvor prema Džehennemu i on kroz njega ugleda svoje mjesto tamo; tako sve do Sudnjega dana!“ [note]Hadis bilježi imam Ahmed; u nekim njegovim verzijama stoji: „Zatim mu se načini jedna bušotina u pravcu Džehennema i do njega kroz taj otvor dopre dio Džehennemske jare i dima; tako sve do Sudnjega dana!“[/note] Za koga se odnosi patnja
koja prestaje
nakon određenog vremena?

Druga vrsta kaburske patnje traje određen vremenski period i potom se okončaje. Takva je patnja dijela grješnika čiji su zli čini bili nešto blaži, pa im i patnja bude primjerena tim njihovim zlim činima, a potom ublažena, upravo onako kako će i patnju u Džehennemu kušati neko vrijeme a zatim će im ona biti okončana.

Patnja može biti prekinuta i usljed dove, sadake, molbe upućene Allahu za oprost grijeha ili sevapa od hadža, odnosno učenjem Kur’ana koje umrlome stigne od nekih njegovih srodnika ili nekoga drugog. To je isto kao kad se neko ovdje, na ovome svijetu, zauzme za onog ko je pod nekom kaznom pa on, zahvaljujući tome, bude izbavljen iz toga.

I dok to zauzimanje ponekad može proteći i bez dopusta onoga kod koga se nalazi onaj za kojeg se zauzima, dotle se kod Allaha Uzvišenog ne može zauzimati za nekoga bez Njegova dopusta . On je taj koji, kad hoće da se nekome smiluje, dopusti onome drugom da se zauzme za njega, pa to nemoj izgubiti iz vida, što bi te moglo odvesti u mnogoboštvo (širk) i zabludu.

Uzvišeni kaže:

„Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!“ (El-Bekare, 255)
Važnost dove za brata

Ibn ebi Dunja navodi sljedeće:

„Kazivao mi je Muhammed ibn Musa el-Saig, koji kaže da je njima Abdullah ibn Nafi’ ispričao kako je umro neki Medinjanin, pa ga je, kaže on, jedan čovjek sanjao kao da je u vatri, i to ga je veoma ražalostilo.

No, samo trenutak ili dva nakon toga vidio ga je kao – on u Džennetu! ‘Zar ti ne reče da si stanovnik Džehennema?! ‘, upitao ga je i onaj mu je rekao:

‘Da, tako je bilo, ali ovdje kod nas ukopan je jedan dobri čovjek i on se kod Allaha zauzeo za četrdeset svojih susjeda; među njima sam, eto, bio i ja!’ “

Ibn ebi Dunja također kaže:

„Ahmed ibn Jahja nam je kazivao sljedeće: Jedan moj prijatelj ispričao mi je kako mu je umro brat i kako ga je on potom sanjao. ‘Kako ti je bilo kad si položen u kabur?’ , upitao ga je i on mu je rekao: ‘Došao mi je jedan s plamtećom bakljom i da jedan čovjek za mene nije uputio dovu, mislim da bi me onaj i udario onom bakljom!’ “

Amr ibn Džerir kaže:

„Kad čovjek Allahu uputi dovu za svog umrlog brata, jedan melek ode s tom dovom do njegova kabura i rekne mu: ‘Hej, ti neznanče u kaburu, evo ti poklona od tvoga brata koji je za tobom brižan!’ “

Izvor: KNJIGA O DUŠI – Ibn Kajjim el-Dževzijje

Islamski Forum
Back to top button