Prije no što su otišli kod Faraona, Allah, dž. š., je upozorio Musaa i Haruna, a.s.; naredio im je da Ga stalno spominju i da u tome ne pokazuju nikakvu popustljivost:
”Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti.” (Ta-ha, 42)
Allah, dž. š., je Musau i Harunu, a.s., naredio da iziđu pred Faraona, misirskog vladara. Saopćio im je da se on osilio i razuzdao u svom nevjerovanju te im naredio da mu se, unatoč tome, prilikom saopćavanja vjere, obrate blagim riječima:
”Idite Faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” (Ta-ha, 43-44)
Kao što se na to upozorava u prethodnim ajetima, govoriti blagim riječima veoma je bitna metoda prilikom pozivanju u vjeru. u mnogim ajetima se, isto tako, kao generalno pravilo, naređuje korištenje lijepih riječi. A ovdje se, unatoč tome što se na suprotnoj strani nalazi svirepa osoba, naređuje blaga riječ, a to nam još jednom pokazuje koliko je bitno korištenje blagog nastupa prilikom pozivanja u vjeru.
Na ovu Allahovu naredbu, Musa, a.s., je, ponovo, iskreno izrazio svoj strah. Svome Gospodaru je rekao da se boji da će ga Faraon ubiti:
“Gospodaru naš,” – rekoše oni – “bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači.” (Ta-ha, 45)
“Gospodaru moj,” – reče – “ja sam ubio jednog njihovog čovjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. (Al-Qasas, 33)
A na tu Musaovu opasku, Allah, dž. š., ga je još jednom podsjetio na činjenicu da je On stalno uz njega, da ga vidi i čuje. Osim toga, Musau i Harunu, a.s., naredio je da odu pred Faraona i od njega zatraže dozvolu da sinovi Israilovi krenu sa njima:
Idite k njemu i recite: ‘Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi Put slijedi! (Ta-ha,47)
Obratimo li pažnju, vidjet ćemo da u dijalogu Musaa, a.s., i Faraona, nije Faraon jedina osoba koja je stavljana na kušnju. i Musa, a.s., se nalazi na kušnji; strahuje od Faraona i boji se da ga on neće ubiti. Ali, ne samo odlazak pred Faraona; Allah, dž. š., Musau naređuje više od toga: da od Faraona traži dozvolu da sinovi Israilovi krenu sa njim. Otići Faraonu, neprikosnovenom vladaru Misira (Egipta), kome je narod toliko poslušan da ga smatraju božanstvom, i otvoreno mu reći kako se on nalazi na pogrešnom putu, štaviše, zatražiti slobodu sinova Israilovih, koji imaju status roblja, je, nesumnjivo, gledano površno, krajnje opasan poduhvat. Međutim, zato što su djelovali pod Allahovom zaštitom, Musa i Harun, a.s., su znali da se nalaze u jednoj apsolutnoj sigurnosti i, spokojnošću napajanom iz pouzdanosti u svoga Gospodara, oni su izvršili tu naredbu. Na ovu činjenicu Allah, dž. š., ih je podsjetio naredbom ”Ne bojte se!”:
“Ne bojte se!” – reče On – “Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.” (Ta-ha, 46)
Uporedo sa Objavom, Musa, a.s., je na brdu Turu od Allaha, dž. š., primio veliko znanje: Allah, dž. š., ga je obrazovao i obavijestio o dva ključna pitanja: sudbini (kader) i pokornosti (tevekkul). Musa, a.s., je konačno znao da je cijeli njegov život kreiran prema sudbini i da je prema sudbini došao tamo. Apsolutno je, isto tako, shvatio i to da se ne treba plašiti Faraona i da se treba pokoravati Allahu, dž. š., pošto je Allah, dž. š., uz njega, vidi ga i njegov je pomoćnik. Musa i Harun, a.s., koji su djelovali sa takvom sviješću, otišli su Faraonu i njegovim glavešinama, ”grješnom narodu”, kako ih Kur’an definira:
Zatim smo, poslije njih, Musaa i Haruna poslali sa čudima Našim Faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili – a bio je to grješan narod. (Yunus, 75)
U Kur’anu se prenosi dijalog koji se odvio između Musaa, a.s., i Faraona. Obratimo li pažnju na Faraonova pitanja i odgovore iz tog dijaloga, za oko će nam zapeti veoma iskrivljena i kontradiktorna Faraonova razmišljanja. Iz Faraonovih formulacija se vidi da se on, umjesto slušanja Musaovih riječi, zalagao kako bi ga nadjačao i demantirao. Dok to čini, Faraon ponekad nastoji uzeti pomoć od prisutnih, a ponekad ulaže napore kako bi prisutne ubijedio u svoju iskrivljenu logiku. Jedan dijalog između Musaa i Faraona je tekao na slijedeći način:
“Pa ko je Gospodar vaš, o, Musa?” – upita Faraon.
“Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo.”
“A šta je sa narodima davnašnjim?” – upita on.
“O njima zna sve Gospodar moj, u Knjizi je, Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja.
On je za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta s neba kišu!” – Samo Mi dajemo da uz njenu pomoć u parovima niče bilje raznovrsno.
Jedite i napasajte stoku svoju! To su dokazi za one koji pameti imaju.
Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti. (Ta-ha, 49-55)
Umjesto da to, nakon ovog jasnog Musaovog poziva, racionalno i savjesno procijene, Faraon i glavešine su se zanimali za vjeru svojih predaka. u pogledu njihove lažne vjere, Faraon je bio bog, a pristalice te vjere nisu prihvatali postojanje Allaha, dž. š.:
I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: “Ovo je samo smišljena čarolija; nismo čuli da se ovako nešto dešavalo u doba predaka naših!” (Al-Qasas, 36)
Kao što se razumije iz navedenog ajeta, Faraonov narod je mislio da je, objašnjenjem Allahovog postojanja i Njegove jednoće, Musa, a.s., ima cilj mijenjanje vjere njihovih predaka, a time i preuzimanje moći u svoje ruke pošto su Faraon i glavešine uživali određene privilegije utemeljene na njihovoj vjeri. Ako se ta vjera promijeni, Faraon će izgubiti svu moć. Na Musaa, a.s., i vjeru koju on zagovara gledali su sa tog aspekta; mislili su da će se, kako god Faraon i glavešine ugnjetavaju narod, ovaj put taj sistem promijeniti i da će se desiti sasvim suprotno. Naredni odgovor, koji su Faraon i glavešine dali Musau, sasvim otvorena je formulacija tog površnog ugla promatranja:
A oni rekoše: “Zar si došao da nas odvratiš od onoga na čemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji? E nećemo mi vama dvojici vjerovati!” (Yunus, 78)
Ustvari, njihova aktualna optužba u smislu: ”Zar si došao da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji?” bila je jedna sasvim neiskrena kleveta. Musa, a.s., nije došao vladati Misirom, želio je samo Faraonovo dopuštenje da sinovi Israilovi pođu sa njim. Tražio je, dakle, oslobađanje sinova Israilovih, koji su korišteni kao roblje i koji su konstantno bili izloženi zulumu, i dopuštenje za njihovo napuptanje Misira:
I Musa reče: “O, Faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova!
Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!” (Al-A’raf, 104-105)
Međutim, Faraon, koji nikako nije pristajao na taj zahtjev, isprobao je različite metode prema Musau, a.s. Jedna od njih je bila emocionalno provociranje. Podsjećajući Musaa da je odrastao na njegovom dvoru, Faraon je time namjeravao kod njega izazvati dug zahvalnosti, a i predstaviti ga kao nezahvalnika u očima prisutnih. Štaviše, aktualiziranjem i pitanja čovjeka kojeg je Musa, a.s., nehotice ubio, nastojao ga je dovesti u tešku situaciju. Što se tiče odgovora koji je Musa, a.s., dao na sve to, bio je to vjernički odgovor, izraz potpune predanosti i saglasnosti sa sudbinom:
“Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?” – reče Faraon –
“i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?”
“Ja sam onda ono uradio nehotice” – reče –
“a od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao, pa mi je Gospodar moj mudrost darovao i poslanikom me učinio. (Aš-šu’ara’, 18-21)
U nastavku svoga govora, Musa, a.s., je objasnio kako njegovo dospijevanje u odrastanje na dvoru nije dobročinstvo koje mu je ukazao Faraon, naprotiv, da je on na to bio primoran zbog tiranije koju je sprovodio:
”A dobročinstvo koje mi prebacuješ – da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?” (Aš-šu’ara’, 22)
Unatoč tome što je prethodno govorio da strahuje od Faraona, on je, zahvaljujući Allahovom upozorenju i podsjećanju da je stalno sa njim, neustrašivo i sasvim otvoreno uputio poziv Faraonu. Faraon ga je prvo upitao za njegovog Gospodara:
“A ko je Gospodar svjetova?” – upita Faraon.
“Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete” – odgovori on.
“Čujete li ?” – reče onima oko sebe Faraon.
“Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka” – reče Musa. (Aš-šu’ara’, 23-26)
Odgovarajući na Faraonovo pitanje, Musa, a.s., je ovdje istakao i neutemeljnost vjere njihovih predaka pošto su i njihovi preci bili na stramputici. Allah, dž. š., je bio Gospodar i njihovih davnih predaka. Upravo, kada nije mogao pronaći odgovor na ovu činjenicu, Faraon je Musaa, a.s., nastojao poraziti klevetom i prijetnjom:
“Poslanik koji vam je poslan, uistinu, je lud” – reče Faraon.
“Gospodar istoka i zapada i onoga što je između njih, ako pameti imate” – reče Musa.
A Faraon reče: “Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti!” (Aš-šu’ara’, 27-29)
Kao što se vidi iz navedenih ajeta, kada ga je, jakim dokazima i riječima, Musa, a.s., doveo u težak položaj, Faraon je nastupio sa optužbom da je on lud. Stvarni Faraonov cilj ovdje je da tim riječima u obraćanju prisutnima slomi Musaov utjecaj. Musaove utjecajne i istinite riječi razjarile su Faraona. Nato se još jednom razobličio njegov despotski karakter; ako nastavi sa time i ako ga ne prizna kao boga, Faraon zaprijeti Musau da će ga baciti u tamnicu.
Na to je Musa, a.s., rekao da posjeduje dokaze koji potvrđuju znakove njegovog poslanstva te je Faraonu pokazao dvije mudžize darovane od strane Allaha, dž. š.:
“Zar i onda kad ti budem očigledan dokaz donio?” – upita on.
“Pa daj ga, ako istinu govoriš!” – reče Faraon.
I Musa baci štap svoj, kad on – zmija prava, a onda izvadi ruku iz njedara, kad ona, onima koji su gledali – bijela. (Aš-šu’ara’, 30-33)
Faraon i glavešine, koji su se, putem Musaa, a.s., osvjedočili u dvije Allahove mudžize, unatoč riječi koje su čuli i mudžiza koje su vidjeli, mislili su kako je to Musa izveo jedino uz pomoć čarolija. Međusobnim savjetovanjem ove ideje nastojali su onemogućiti padanje pod utisak tih mudžiza:
“Ovaj je zaista vješt čarobnjak” – reče glavešinama oko sebe Faraon –
“hoće da vas čarolijom svojom iz zemlje vaše izvede. Pa šta savjetujete?” (Aš-šu’ara’, 34-35)
Logika koja ovdje dolazi do izražaja jedna je uopćena logika nevjernika. u nizu kur’anskih kazivanja govori se o sličnim osobama i reakcijama i iznosi se ova iskrivljena logika. Ovakav stav, koji se zasniva na slijepom vezivanju za vjeru svojih predaka, odbijanje istine iako su dokazi za nju sasvim očiti, nije stav svojstven samo Faraonu i njegovim glavešinama. Nevjernici su tokom povijesti uvijek na ovaj način tražili izlaz za sebe. Ovaj ugao posmatranja oholih je naglašen u Kur’anu:
Odvratit ću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. i kakav god oni dokaz vide neće ga vjerovati: ako vide Pravi Put – neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu – kao put će je prihvatiti… (Al-A’raf, 146)
Iako se pred njima nalazio Pravi Put, Faraon i njegove glavešine su se, isto tako, umjesto prihvatanja toga, opredijelili za ateizam i prihvatanje puta razuzdanosti. Unatoč pokazanih mudžiza, odlučili su se upustiti u borbu protiv Musaa, a.s. A u tom kontekstu su se dali u pronalaženje rivala Musau, koga su optužili da je ”čarobnjak”:
“Zadrži njega i brata njegova”, rekoše, “a pošalji u gradove one koji će sakupljati, preda te će sve vješte čarobnjake dovesti.” (Al-A’raf, 111-112)
Za mudžize koje je pokazao Musa, a.s., Faraon je tvrdio da su trikovi čarobnjaka. Mislio je da će te mudžize uspjeti uništiti uz pomoć svojih čarobnjaka. Tako će, kao, poraziti Musaa i doći u još prestižniji položaj. Sasvim jednostavno je mogao ubiti Musaa, a.s., i njegovog brata Haruna, a.s., ali Faraon se priklonio savjetima svojih glavešina. To mu je djelovalo primamljivije. Mislio je da će ostvariti veliki i postojaniji triumf. Zapravo, Allah, dž. š., približavao ih je velikom porazu i uništenju. i to tamo gdje su se osjećali najsigurnijima.
Toliko su bili ubijeđeni u trijumf da su Musau, a.s., dozvolili da on odredi mjesto i vrijeme susreta:
“Zar si došao da nas pomoću vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o, Musa?” – upitao je.
“I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!”
“Neka ročište bude za praznik” – reče Musa – “i nek se narod izjutra sakupi.” (Ta-ha, 57-59)
Kao ”vrijeme ročišta” Musa, a.s., odabrao je termin u vrijeme praznika, kada će se narod okupiti na jednom mjestu pošto je želio da sav narod bude svjedok ovog susreta. Ovo je krajnje mudar odabir; tako će se narod moći uvjeriti u Musaovo pozivanje i poraz koji će doživjeti Faraon i njegovi čarobnjaci. Vrijeme ovog ročišta prihvatio je i Faraon:
I Faraon ode, sakupi čarobnjake svoje i poslije dođe.
“Teško vama!” – reče im Musa. “Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, neće uspjeti onaj koji laži iznosi!”
I oni se, tiho šapćući, stadoše o svome poslu između sebe raspravljati.
“Ova dvojica su čarobnjaci” – rekoše jedni drugima – “hoće vas vradžbinama svojim iz zemlje vaše izvesti i uništiti vjeru vašu prelijepu;
zato lukavstvo svoje pametno pripremite, a onda u red stanite. Ko danas pobijedi sigurno će postići šta želi!” (Ta-ha, 60-64)
Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu.
(An-Nahl: 125)
