Sura & Zikrovi

Dova za oprost grijeha

Molite Me, Ja ću vam se odazvati

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao:”Uzvišeni Allah kaže: ‘Čovječe, opraštat ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi ti grijesi dostigli nebeske visine a potom Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa punom Zemljom grijeha i susreo Me bez truna širka, obasuo bih te sa isto toliko oprosta!’” (Muslim,3540)

Ko prouči kad osvane ili omrkne: “Allahumme inni asbahtu ušhidu hamelete aršike ve melaiketike ve džemia halkike enneke ente llahu la ilahe illa ente ve enne Muhammeden abduke ve resuluke”

Allah dž.š. će ga za četvrtinu osloboditi od džehenemske vatre, a ko prouči dva puta Allah će ga osloboditi za polovinu, ko tri puta prouči Allah će ga za tri četvrtine osloboditi, a ko prouči četiri puta Allah dž.š. će ga potpuno osloboditi džehenemske vatre.

Ko pruči kada osvane ili omrkne: “Allahume ente rabi la ilahe illa ente halakteni ve ene abduke ve ene ala ahdike ve va¨dike ma isteta¨tu euzu bike min šerri ma sana¨tu ebuu leke bi ni¨metike alejji ve ebuu bizenbi fagfir li fe innehu la jafiru zunube illa ente” Ako umre taj dan ili noć ući će u dženet

Nema roba na svijetu koji proči “La ilahe ila illelahu vallahu ekber ve la havle ve la kuvveteilla billahil alijjil azim” da mu neće biti izbrisani grijesi makar ih bilo ko morske pjene

U hadisu kojeg prenosi Enes spominju se tri razloga koji donose Božiji oprost.

1. Prvi je dova praćena nadom. Dova je naređena da se uči i Allah se obavezao da će je uslišati. “Vaš Gospodar je rekao: ‘Molite Me i Ja ću vam se odazvati…’” (El-Mu’min, 60.) U četiri sunena od Nu’mana bin Bešira prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Dova je ibadet’, a potom je proučio spomenuti ajet”.
Dova je povod za uslišenje molbe ukoliko se ispune njeni uvjeti i izbjegnu prepreke za njeno uslišenje. Ponekad uslišenje dove izostane zbog neispunjenja nekih od njenih uvjeta ili postojanja nekih zapreka i njenih adaba.

Jedan od najvažnijih uvjeta za uslišenje dove jeste prisutnost srca i nada da će Allah Uzvišeni to uslišati. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Molite Allaha uvjereni da će vam uslišati. Zaista Allah ne prima dovu nemarnog srca.””(Tirmizi,3479) Zato je čovjeku zabranjeno da u dovi spominje: “Allahu moj, oprosti mi ako hoćeš.” Međutim, on treba biti odlučan u molbi jer Allaha niko ne može prisiliti.” (Buhari,11/39,Muslim,2679)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da čovjek s nestrpljenjem očekuje uslišenje dove i da je napusti zbog izostanka njena uslišenja. Za takvo ponašanje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da predstavlja prepreku za njeno uslišenje jer čovjek ne smije izgubiti nadu u njeno primanje, pa makar to značilo veoma dug period. Allah Uzvišeni voli vjernike uporne i istrajne u dovi.Uzvišeni kaže: “…a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost je Allahova doista blizu onih koji dobra djela čine.” (El-A’raf, 56)
Sve dok je čovjek uporan u dovi, žudi da se dova primi ne gubeći nadu u to, on je blizu toga da mu ona bude i primljena, jer ko uporno kuca na vrata, ona bi mu se na kraju mogla i otvoriti.
Najvažnije što čovjek može moliti Allaha jeste oprost grijeha i ono što se nadovezuje na to, kao što je izbavljenje od Vatre i ulazak u Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Oko toga šapućemo.” Tj. molimo u namazu za Džennet i spas od Vatre.

Ebu Muslim el-Havlani je rekao: “Kada god mi je na um pala neka dova, sjetio sam se vatre pa sam tu dovu preinačio u traženje Allahove zaštite od nje.”
Od Allahove neizmjerne milosti prema čovjeku jeste i to što Ga čovjek ponekad moli za neku dunjalučku potrebu, pa mu je On ne dadne i to mu kompenzuje boljim od onog što je tražio, poput uklanjanja nekog zla od njega, da mu to ostavi za onaj svijet ili da mu oprosti neki grijeh. Bilježi Ahmed i Tirmizi predanje u kojem stoji: “Ko god uputi dovu, Allah će mu je uslišati ili će od njega odagnati neko zlo, u omjeru dobra kojeg je tražio, ukoliko dova nije praćena grijehom ili prekidanjem rodbinskih veza.”‘ (Tirmizi, 3381)

Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘”Nema nijednog muslimana koji uputi Allahu dovu – s tim da u njoj nema kakva grijeha ili kidanja rodbinske veze – a da mu Allah, zahvaljujući njoj, ne dadne jedno od troje: ubrza ono što je zamolio, pohrani mu to za onaj svijet ili poštedi ga zla (u omjeru dobra kojeg je tražio u dovi).’ Rekoše: ‘Onda da puno dovimo.’ On reče: ‘Kod Allaha je više.”” (Hakim, 1/492) Dakle, istrajnost u dovi praćenoj nadom u Allahov oprost rezultira Njegovim oprostom, inšallah.
Jedan od najvećih povoda za oprost jeste da čovjek nakon što počini grijeh, zna i vjeruje da samo Allah oprašta grijehe.
Riječi Uzvišenog: “…Čovječe, opraštat ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio…” i pored tvojih mnogobrojnih grijeha jer to neće nadvisiti Moju veličanstvenost niti će to za Mene biti puno.

Muslim bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas dovi, neka traži, uveliča, svoju želju jer to ne može preći Njegovu veličanstvenost.”

Dakle, ma koliki čovjekovi grijesi bili, Allahov je oprost mnogo, mnogo veći od njih i oni su neznatni i ništavni u poređenju sa Njegovim oprostom i milosti.
2.Drugi razlog je traženje oprosta za grijehe, pa makar oni dostigli do oblaka. Riječ ‘anan spomenuta u hadisu znači oblak. Rečeno je da znači i dokle oči mogu vidjeti. U drugom predanju stoji: “Kada bi svojim grijesima popunili prostor između nebesa i zemlje, a zatim zatražili oprost od Allaha, On bi vam oprostio.”
Istigfar znači traženje oprosta, a to je, ustvari, zaštita od zla grijeha uz njihovo prekrivanje. U Kur’anu se na mnogo mjesta koristi taj termin. Ponekad se njegovo značenje naređuje: “…da od Gospodara svoga oprost tražite i da se Njemu pokajete…” (Hud, 3.)

Ponekad je to u obliku pohvale: “I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah?…” (Ali Imran, 135.)

Ponekad se spominje da Allah prašta samo onima koji Ga mole za oprost: “Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi, pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv.” (En-Nisa, 110.)

Na puno mjesta u Kur’anu se traženje oprosta uporedo spominje sa pokajanjem. Onda će u tom slučaju traženje oprosta (istigfar) značiti traženje oprosta od Allaha verbalno, jezikom, dok će (tevba) pokajanje značiti prestanak s činjenjem grijeha srcem i ostalim organima tijela.

Hasan el-Basri kaže: “Tražite oprost u vašim kućama, na vašim trpezama, kada hodate po pijaci, na vašim skupovima, i gdje god bili jer ne znate kada Allah oprost spušta.”
Muslim i Buhari bilježe predanje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem stoji: “Neki čovjek učinio je grijeh i rekao: ‘Gospodaru učinio sam grijeh, oprosti mi.’ Allah Uzvišeni je rekao: ‘Moj rob zna da ima Gospodara, Koji prašta grijeh ili za njega kažnjava. Ja sam mu ga oprostio…” u Muslimovom predanju stoji: “…oprostio sam Svom robu, pa neka radi šta hoće” – ali samo onome ko se ponaša na spomenut način.

Jasno se vidi da se hadisom aludira na istigfar onog koji prizna svoj grijeh i ne bude uporan u griješenju.Međutim, ako bi čovjek samo jezikom tražio oprost, a srcem istrajavao na grijehu, to bi se smatralo samo običnom dovom koju će ako Allah htjedne, uslišati ili će je odbaciti.

Ponekad istrajavanje na grijehu može biti preprekom za uslišavanje dove. U Ahmedovom Musnedu bilježi se od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, sa merfu senedom da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Teško onima koji svjesno istrajavaju na grijehu.”

Znači potpun istigfar koji rezultira oprostom jeste onaj koji se ne uporedi s istrajnošću u grijehu, tj. u kojem se prekine sa griješenjem. Takve Allah hvali i obećava im oprost.
Najbolji istigfar jeste onaj u kojem čovjek počinje traženje oprosta zahvalom Allahu a zatim prizna svoj grijeh, a potom zatraži od Allaha oprost.Šedad ibn Evs,radijallahu anhu, prensoi da je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Najbolje s čime čovjek može zatražiti oprost jeste da kaže: Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe. Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob. Držim se Tebi date obaveze i obećanja. Utječem Ti se od zla kojeg sam počinio. Priznajem Tvoju blagodat nada mnom. Priznajem i svoj grijeh, pa oprosti mi, zaista niko ne prašta grijehe osim Tebe.’”” (Buhari,11/97)
Buhari i Muslim bilježe od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: “Allahov Poslaniče! Nauči me dovi kojom ću moliti u namazu.” Poslanik mu reče: “Reci: ‘Allahu moj, ja sam se puno ogriješio, a grijehe ne prašta niko osim Tebe. Oprosti mi Tvojim oprostom i smiluj mi se. Ti si milostiv i puno praštaš.’”
Čovjek može zatražiti oprost od Allaha i na ovaj način: “Molim Te za oprost, Allahu Veličanstveni. Samo si Ti Bog. Živi i Vječni. Tebi se kajem.”
Buhari bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Allaha, ja zatražim oprost od Allaha i obratim Mu se tevbom više od sedamdeset puta dnevno.”

Načelno se može reći da je lijek za grijehe istigfar.

U koga se grijesi nagomilaju i nemoguće ih bude nabrojati i zabilježiti, neka potraži za njih oprost na osnovu Allahova znanja o njima jer On sve zna i sve je registrovao:
“Na Dan kada ih Allah sve oživi, pa ih obavijesti o onome što su radili; Allah je o tome račun sveo, a oni su to zaboravili…” (El-Mudžadele, 6.)
3. Treći razlog za opraštanje grijeha jeste očitovanje Allahove jednoće ili tevhida. To je najveličanstveniji razlog, zato ko ga bude ispunio, stekao je sve uvjete da mu se oprosti. Uzvišeni je rekao: “Allah neće oprostiti da mu se išta pridružuje, a oprostit će ono mimo toga, kome On hoće…” (En-Nisa, 48.)

Ko dođe Allahu sa grijesima kolika je zemlja, naći će Allaha spremnog za toliko oprosta.

Međutim, to je ipak Njegova volja i ako hoće, oprostit će mu, a ako hoće, kaznit će ga zbog njegovih grijeha, ali ishod njegov, bit će takav da neće vječno ostati u Vatri već će biti izveden iz nje a potom uveden u Džennet.

Neki smatraju da muvehhid neće biti bačen u vatru poput nevjernika i da u njoj neće imati isto prebivalište kao nevjernik. Ukoliko čovjek upotpuni svoju vjeru, bude iskren u njoj prema Allahu, ispunjavajući sve njene uvjete: svojim srcem, jezikom i tijelom, ili srcem i jezikom neposredno prije smrti, to će rezultirati oprostom svih grijeha koje je ranije počinio i načelno će biti pošteđen Vatre.

U čije srce prodre vjera u Allahovu jednoću i iz njega izbaci sve osim ljubavi, veličanja, straha, oslonca i nade prema Allahu Uzvišenom, tada će se svi njegovi grijesi spaliti pa makar bili koliko morska pjena. A možda će se transformisati u dobra djela kao što se spominje u diskusiji o zamjeni hrđavih za dobra djela. Vjera u Allaha (tevhid) jeste najveći otklanjač grijeha. Kada bi se zrno tevhida stavilo na brdo grijeha, pretvorilo bi ih u dobra djela.

Autor: Ibn Redžeb el-Hanbeli

Islamski Forum
Back to top button