Različite Teme

Gubljenje emaneta

Gubljenje (nestanak) povjerenja

Gubljenje (nestanak) povjerenja Od Huzejfe b. Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Allahov nam je Poslanik, alejhisselam, ispričao dva hadisa, jedan sam doživio, a drugi očekujem. Rekao mi je da je povjerenje spušteno u korijene ljudskih srca, zatim su naučili Kur’ana onda sunnet. Pričao nam je o njegovom gubljenju i rekao: ‘Čovjek će zaspati pa će mu se istrgnuti povjerenje iz srca, a ostat će trag od njega poput pjege. Potom će zaspati pa će mu se ponovo istrgnuti, a ostat će trag poput mjehura, poput žeravice koja ti se otkotrljala na nogu, te se potprišti i vidiš nateklinu, a u njoj nema ništa. Ljudi će međusobno trgovati, o skoro niko od njih neće ispunjavati emanet (povjereno), pa će se reći: ‘U tom i tom narodu ima povjerljiv čovjek,’ i reći će se za čovjeka – ‘kako je razborit, oštrouman i postojan’, a u srcu neće imati vjere ni koliko zrno gorušice’.”1

Prenosilac je ovog hadisa Huzejfe b. Jeman, radijallahu anhu, a bio je posebno upoznat o smutnjama.

Ashabi su imali svoje posebnosti. Ibn Abbas, radijallahu anhu, bio je najučeniji o Allahovoj Knjizi, Ebu Hurejre, r.a., znao je napamet najviše hadisa, Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, najbolje je poznavao halal i haram, Zejd b. Sabit, radijallahu anhu, najbolje je znao islamsko nasljedno pravo, u presudama je bio najučeniji Ali b. Ebi Talib, radijallahu anhu, Allahov je Poslanik, alejhisselam, zapazio i pazio ove osobenosti. Zbog toga, kad je htio nekog od ashaba obavijestiti o imenima munafika (lice-mjera), obavijestio je Huzejfu b. Jemana, radijallahu anhu, jer je on bio poseban za to.

Povjerenje (emanet, op.M), spomenuto u hadisu, podrazumijeva čitav islam, akidu, ibadet, ahkam (propise) i ahlak (ponašanje). Spomenuto je u riječima Uzvišenog Allaha: “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek, a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.”2

On je i priroda po kojoj je Allah, dž.š., stvorio ljude s vjerom u Allaha i pokornošću Nijemu. Kada se ne bi izobličila njegova narav i ne bi prihvatio kufr i zabludu, bio bi musliman po svojoj prirodi. Ovo znače riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Svako se rodi u čistoj vjeri po svojoj prirodi, pa ga roditelji učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom.”3

Zbog toga nije tačno da se dijete rodi kao čista stranica, nego se rodi u čistoj vjeri, islamu. Zato je rečeno: “…pa ga roditelji učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom,” a nije rečeno – “…ili ga uvedu u islam”, jer je ono već rođeno kao musliman. Rodi se kao čisti list što se tiče podataka, ali u čistoj vjeri što se tiče sklonosti vjerovanju, a Allah najbolje zna.

Ovo povjerenje – islam, Allah, dž.š., usadio je u dubinu ljudskih srca, što upućuje na njenu čvrstoću i dubinu u srcima. Zrno se dobra može prekriti brdima pogrešnih ideja, loših običaja, ali ne može potpuno nestati. Ova povjerljivost nije samo u srcima muškaraca, kao što neko shvata iz hadisa, nego obuhvata i muškarce i žene i djecu i starce, jer ako je govor upućen muškarcima, on podrazumijeva i žene, osim ako nije formuliran tako da upućuje samo na muškarce, ili samo na žene.

Urođena povjerljivost ne prisiljava čovjeka na pravi put, ali mu pomaže i olakšava mu taj put. Čovjek ostaje slobodan da izabere šta hoće, ali i da podnese odgovornost ovog izbora. Čovjek može ovu urođenu povjerljivost (emanet) još više učvrstiti povjerljivošću koju je stekao kroz poznavanje Kur’ana i Sunneta, i uz pomoć pozitivne okoline, dobrog odgoja. A može je oslabiti i staviti pod naslage strasti i zabluda. Poznavanje Kur’ana i hadisa učvršćuje emanet kroz svoju sveobuhvatnost, i pomaže čovjeku da bude privrženiji vjeri. Ako u sebi osjetiš slabost ili zaostajanje, vrati se Allahovoj Knjizi učenjem i proučavanjem. Osjetit ćeš kako ti vjera jača a nestaje koprene, jer je on lijek za tu slabost u prsima.

Hadis, svojim spoljašnjim značenjem, kaže da se emanet trga iz ljudskog srca dok on spava, a ne njegovom voljom. Ali poznato je da čovjek neće biti pitan za ono što uradi za vrijeme sna, bez svoje volje. Zbog toga se hadis mora protumačiti. Ovdje san ima značenje nemarnosti prema Allahovim, dž.š naredbama i njihovo zapostavljanje. Ako se čovjek izloži situaciji u kojoj su sukobljene strasti i Allahova, dž.š., naredba, pa da prednost strastima, nema sumnje da se emanet u njegovom srcu umanjuje shodno njegovom grijehu. Ako se ovo desi i drugi put, oduzima mu se drugi dio emaneta itd. Pomanjkanje vjere i emaneta i njihovo oduzimanje dešava se kao rezultat djela pametnog čovjeka, svjesnog svoga čina, slobodnog u svome izboru.

Allahova, dž.š., je milost da se emanet ne oduzima u potpunosti prilikom prvog grijeha kojeg čovjek počini, nego se oduzima postepeno prema veličini grijeha. Ovu postupnost je Poslanik, s.a.v.s. spomenuo primjerima pjege i mjehura. Pjega je trag teške opekotine koja mijenja boju kože, što znači da ostaje jasan trag od emaneta nakon prvog oduzimanja. Mjehur je trag lahke opekotine, koja ne mijenja boju kože, nego koža nabubri. Tako, nakon uzastopnog oduzimanja, od emaneta ostaje nejasan trag i oblik bez života, dvoličnost bez iskrenosti. Ovo je značenje, a Allah bolje zna, riječi pa ga vidiš nabubrelog, a u njemu nema ništa.

Kako se emanet oduzima zbog grijeha, tako se izvršavanjem naredbi povećava. Ovo je značenje riječi onih koji kažu: “Vjera (iman, op. M) se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem.”

Hadis upućuje da je rasprostranjenost prevare, u širem značenju, znak blizine Kijametskog dana. To je očigledno u Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: “Kad se izgubi emanet, očekuj Sudnji dan.“A kako će se izgubiti, Allahov Poslaniče” – upitali su (ashabi). “Kada se dadne vodstvo onima koji nisu za to, očekuj Sudnji dan” – odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s.4

Gubljenje emaneta (povjerenih stvari) dokaz je blizine Kijameta, bez obzira bio to emanet prema Allahu ili ljudima. Od toga je neizvršavanje zavjeta prema Allahu ili čovjeku, što obuhvata sve vrste ugovora, obećanja, dogovora i sporazuma. Zbog rijetkih koji su povjerljivi ljudi će na njih upirati prstom i govorit će: “U toj i toj porodici, mjestu, na položaju ili trgovini povjerljiv je čovjek.”

I reći će se za čovjeka kako je razborit, oštrouman, postojan, a u srcu neće imati vjere ni koliko zrno gorušice upućuju na pravilo da se ova svojstva nalaze kod vjernika, a ne kod kafira. Vjernik je razborit, pristojan, postojan, a nevjernik je nerazborit, nepristojan i nepostojan. U ovoj konstataciji nema nikakvog pretjerivanja. Kafir daje prednost dunjaluku nad ahiretom, drugim riječima, nuli nad beskonačnosti, kao Što je rečeno, pa kako je moguće ovakvog opisati razboritim?! Kafir djeluje pristojno, lijepog ophođenja, ali u suštini nije takav. On izgleda takav kad se njegova korist poklopi s moralom, a ispravno je mjerilo morala ako se njegova korist sukobi s moralom. Onaj koji moral pretpostavi vlastitoj koristi, mora imati jak razlog koji ga tjera na to, a kafir ne posjeduje takav razlog, jer ne vjeruje u AIlaha, dž.š., i Sudnji dan. Zapadne zemlje zagovaraju humanost, poštivanje ljudskih prava, ali u suštini trguju ovim idealima i zazivaju ih kako bi ostvarile imperijalističke interese i kako bi zemlje istočnog vojnog bloka udarile ovim oružjem. Svjedoci smo kako zemlje zajedničkog evropskog tržišta uništavaju velike količine prehrambenih proizvoda kako im ne bi opala cijena na svjetskim tržištima. Kakav je to moral (pored milione gladnih)?!

Vjernik, ako ga zadesi nevolja na dunjaluku, zna da će mu to Allah, dž.š., na ahiretu zamijeniti boljim ako se strpi i ostane postojan, dok kafir ne vjeruje u Sudnji dan i ne može trpiti. Zbog toga vidimo visok procenat samoubistava u društvima koja ne vjeruju u Allaha.

Ako se ova svojstva vežu uz vjeru, kako će njima biti opisan nevjernik pred Sudnji dan?

U tom vremenu će se proširiti pretvaranje ljudi, licemjerje, pa će čovjek pokazivati razboritost, moral, ljubaznost, strpljenje, a neće biti takav, proširit će se dvoličnost medu ljudima, pa će neke ljude opisivati onim što nisu, kako bi se domogli položaja i ugleda. Nesumnjivo je da se u našem dobu oko svakog uglednika nalazi skupina ovakvih dvoličnjaka ili ulizica, koji svakog odgovornog, koji dobije položaj, opisuju kao razumnog, inteligentnog, genijalnog itd. Skoro ga uzdižu do savršenstva i božanstvenosti. Problem je što neki odgovorni Ijudi povjeruju, pa se ne savjetuju, niti se obaziru na mišljenje drugih koje je suprotno njihovom. Tako se dešavaju katastrofalne greške i narod propada.

Mjerila se preokreću, a time i rezultati. Sve se više okreće dunjaluku, a zanemaruje se ahiret, teoretski i praktično, te je rad za ahiret postao neznanje i mitologija, dok je lopovluk zakonskim putem inteligencija i genijalost, a emanet je postao glupost i tupavost. Licemjerje i dvoličnost se ubrajaju u oštroumlje i diplomaciju, a takav je čovjek društveno biće. Otvorenost i iskrenost postaju zadrtošću i osornošću, a takav čovjek je nepodnošljivi grubijan, koji se ne može podnijeti. Mirenje sa stvarnošću, svim negativnostima, podnošenjem poniženja i oduzimanjem prava je postojanost, a postojanost u svim vrstama džihada je ludost i fanatičnost.

Ova su svojstva relativna. Da se ovakav čovjek pojavio u prvim stoljećima, pokazalo bi se njegovo pravo lice. Ne bi mogao tako lažno biti opisan, jer je očigledno da on nije takav u odnosu na društvo u kojem živi. Ali, ako živi medu ljudskim otpadom, on je u odnosu na njih pametan, postojan i pristojan. Zbog toga vidimo da Imam Buhari ovaj hadis pominje u poglavlju o nedaćama, pod naslovom: Ako neko ostane u najnižem sloju ljudi.

Može se čuti i ova konstatacija: “Kako god se ljudi iskvare, mora postojati grupa muslimana kojima neće nauditi oni koji suprotno misle, sve do Kijametskog dana.” Da, ova se skupina može naći u nekim državama, ali ne u svim. Može biti mala tako da se ne uzima kao mjerilo, nego su mjerilo opće mase, a one su otpad. Možda će to biti nakon vjetra koji će, neposredno pred Kijametski dan, uzeti duše vjernika, tako da nijedan od njih neće ostati, kao što na to upućuju sahih (vjerodostojni) hadisi.

Najrazboritiji, najugledniji, i najpostojaniji ljudi među njima imat će emaneta u srcima manje od zrna gorušice.

Iz knjige Vjerovjesnikova uputa
Autor: Šeref el-Kudah

Islamski Forum
Back to top button