Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)
Bitka na Hunejnu se, zbog svoje povezanosti sa oslobađanjem Meke i događajima koji su uslijedili, smatra nastavkom operacije oslobođenja Meke.
Početkom mjeseca ševvala, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznavši da se plemena Sekif i Hevazin i neki njihovi saveznici spremaju za veliki napad na muslimane, izašao je iz Meke s namjerom da preduprijedi neprijateljski napad.
Za ovaj pohod Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, unajmio je oružje i ratničku opremu od Safvana b. Umejje, koji je još uvijek bio mušrik. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je na raspolaganju deset hiljada boraca s kojima je oslobodio Meku i još dvije hiljade mekanskih muslimana koji su tek bili prihvatili islam i priključili se pohodu.
Plemena Hevazin, Sekif, Nasr, Džušem, i njihovi saveznici okupili su se pod vrhovnom komandom Malika b. Avfa en-Nasrija i uspjeli su sakupiti oko dvadeset hiljada boraca. Vođa plemena Džušem bio je Durejd b. Simmah, starac, vrlo iskusan borac i vojskovođa, ali zbog starosti nije mogao aktivno učestvovati u borbama, nego je imao samo ulogu savjetnika.
Malik b. Avf naredio je da svaki borac sa sobom povede porodicu i životinje koje je imao. To je Durejd primijetio stigavši u dolinu Evtasa, gdje se sastao sa vojskom predvođenom Malikom b. Avfom, pa je prigovorio Maliku na tome, jer je to bio loš potez, s obzirom na to da bi u slučaju poraza borci izgubili i porodice i imetak, a u slučaju pobjede porodice i životinje ne bi im donijele nikakvu dodatnu korist, nego samo opterećenje. Malik to nije htio slušati, jer je smatrao da će moral njegovih boraca biti veći pošto njihove porodice i imeci budu neposredno iza njih, jer će ih to u svakom trenutku bitke podsjećati da brane svoje porodice i imetke pa će, smatrao je, to držati njihov borbeni moral veoma visokim.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je jednog borca sa zadatkom da uđe u neprijateljske redove i ostane neko vrijeme među njima kako bi prikupio potrebne podatke. Ovaj ashab vratio se sa informacijama kako su plemena Sekif i Hevazin izašla sa svojim porodicama i imecima, pa se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osmjehnuo i rekao: “To će, ako Bog da, sutra biti ganima – ratni plijen – muslimana!”
Zatu Envat
Tokom puta na Hunejn, muslimanska vojska prošla je kraj jednog drveta na koje su ljudi u pagansko doba običavali vješati oružje smatrajući da će im taj postupak donijeti bereket i sreću – to drvo nazivali su Zatu Envat – pa su neki novi muslimani kazali: “Allahov Poslaniče, načini i ti nama Zatu Envat, kao što oni imaju Zatu Envat!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Allahu ekber! To je običaj koji se nasljeđuje! Tako mi Allaha, rekli ste kao što su Musau njegovi sljedbenici kazali: ‘Napravi i ti nama boga, poput onog kojeg ovi imaju!’ Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ćete slijediti običaje onih prije vas!” (Ahmed, Musned)
Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)
Razvoj događaja u bitki
Malik b. Avf en-Nasri sa svojom je vojskom na Hunejn stigao prije Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i u tjesnacima i gudurama postavio je strijelce i pripremio zasjede. Ti odredi strijelaca napali su muslimane iz zasjede iznenada i žestoko. Iznenađenje je šokiralo mnoge muslimanske borce, pa su se prestravljeni dali u bijeg glavom bez obzira. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa manjom grupom boraca ostao je postojan i pribran na bojnom polju. U ovoj grupi koji su ostali uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bili su i Ebu Sufjan b. Harb i Abbas b. Abdulmuttalib. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je dove moleći Allaha za pomoć i pobjedu. U dovama je govorio, pored ostalog: “Allahu, ako Ti tako hoćeš, nakon ovoga dana niko Te neće (od ljudi) obožavati (na Zemlji)!”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Abbasu, radijallahu anhu, da pozove na okupljanje one koji su dali zakletvu Er-Ridvan pod drvetom i borce iz drugih kategorija, pa su se počeli okupljati. Neki od njih nisu mogli zaokrenuti svoje deve, pa su skakali sa njih i čvrsto držeći sablje jurili prema glasu koji ih je dozivao. Ubrzo se oko Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, okupio veliki broj ashaba, te su uspjeli pružiti adekvatan otpor neprijatelju. Nedugo nakon toga tok bitke počeo se mijenjati u korist muslimana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, cijelo vrijeme pratio je tok bitke i usmjeravao ashabe, pa kad je vidio da se stvari počinju odvijati u korist muslimana, povikao je: “Sad se bitka rasplamsala!”
Allah, dželle šanuhu, pomogao je muslimansku vojsku Svojim nevidljivim vojskama. Vojska muslimana počela je progoniti mušrike koji su se povlačili poraženi i posramljeni. Muslimani su pred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počekli donositi ogroman ratni plijen.
Dok je mušrička vojska u početku imala inicijativu i potiskivala muslimansku vojsku, neki mušrici koji su bili s muslimanima, te grubi beduini i neki novi mekanski muslimani pokazali su oduševljenje. Tako je Keleda b. Haris uzviknuo: “Danas će se rasplinuti čarolija!” Na to mu njegov brat po majci, Safvan b. Umejja, reče: “Šuti, Bog te ubio! Allaha mi, draže mi je da mi vladar bude iz Kurejša nego iz Hevazina!”
Neki čovjek je prolazio pored Safvana pa mu je kazao: “Donosim ti radosnu vijest o porazu Muhammeda i njegovih ashaba!” Safvan mu reče: “Zar misliš da će me obradovati pobjeda beduina?!”
Nakon muslimanske pobjede
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije korio nikoga od onih koji su na početku bitke počeli bježati.
Nekim odredima naredio je da nastave goniti neprijatelja; dozvolio je da mudžahid prisvoji ratnu opremu mušrika kojeg ubije, a kada je vidio ubijenu ženu mušrikinju, oštro je zabranio ubijanje žena i djece.
Među robljem se našla i Šejma bint Haris, Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, sestra po mlijeku – kćerka Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, dojilje Halime Sa‘dijje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lijepo ju je ugostio i prostro je svoju odjeću kako bi ona sjela na nju, i oslobodio je ropstva, pa se vratila svojoj porodici.
Nakon pretrpljenog poraza, Sekif i Hevazin su se razbježali. Jedna grupa, na čelu sa vojskovođom Malikom b. Avfom, pobjegli su u Taif i tu se dobro utvrdili i pripremili za eventualno opsadno stanje, a drugi dio pobjegao je u mjesto zvano Evtas, a treći dio je pobjegao u mjesto Nahla.
Pohod na Evtas
Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, pod komandom Ebu Amira el-Ešija poslao je odred da napadne grupu koja se povukla ka Evtasu. U borbama je Ebu Amir poginuo, a komandu je onda preuzeo njegov bratić, čuveni ashab, Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhuma.
Ebu Musa kazuje: “Bio sam u pohodu sa Ebu Amirom, kojeg jedan čovjek iz plemena Džušem pogodi strijelom u koljeno. Prišao sam Ebu Amiru i upitao: ‘Amidža, ko te pogodio?’ Kada mi je pokazao, krenuo sam za onim što ga je pogodio, a on je počeo bježati pa sam ga zovnuo: ‘Stani! Zar se ne stidiš?’ Stao je, pa smo razmijenili po jedan udarac sabljom i ja sam ga ubio. Otišao sam Ebu Amiru i rekao mu: ‘Allah je kaznio onoga koji te pogodio.’ Rekao mi je: ‘Izvadi ovu sablju.’ Izvadio sam sablju sa koje je potekla voda. Rekao mi je: ‘Bratiću moj, prenesi Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, selam od mene i zamoli ga da traži oprost za mene.’ Potom me je postavio za zapovjednika umjesto sebe. Nedugo zatim on je izdahnuo. Mi smo se vratili, te sam otišao Vjerovjesnikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, kući. Zatekao sam ga kako leži na hasuri na kojoj je bila postelja, na leđima i bokovima ocrtavali su mu se tragovi hasure. Ispričao sam mu šta se desilo s nama i kako je Ebu Amir zamolio da traži za njega oprost od Allaha. Zatražio je vodu da se abdesti, potom je podigao ruke i rekao: ‘Allahu moj, oprosti Ubejdi Ebu Amiru.’ Toliko je bio podigao ruke da sam vidio bjelinu njegovog pazuha, a potom je rekao: ‘Allahu moj, učini da na Sudnjem danu bude iznad mnogih Tvojih stvorenja!’ Rekao sam: ‘Traži i za mene oprost’, pa je zamolio: ‘Allahu moj, oprosti grijehe Abdullahu b. Kajsu (tj. Ebu Musau el-Eš‘ariju) i na Sudnjem danu daj mu počasno mjesto.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lično je predvodio muslimansku vojsku koja je krenula u napad na Taif.
Pouke, poruke i propisi
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posudio je ratnu opremu i oružje od Safvana koji je još uvijek bio mušrik i iz toga uzimamo dvije pouke:
a) muslimanima je dozvoljeno da od mušrika posude oružje kako bi se borili protiv neprijatelja;
b) dužnost je što bolje se pripremiti za rat povodeći se za riječima Uzvišenog: “I protiv njih koliko god možete snage i konja za boj pripremite…” (El-Enfal, 60)
● Iz slučaja sa Zatu Envatom uzimamo pouku da je slijeđenje običaja prijašnjih naroda (židova i kršćana) jedan od najvažnijih uzroka vjerskih novotarija kod muslimana, jer su njihovi vjerski običaji i praksa doživjeli promjene i devijacije.
● Riječi nekih ashaba: “Načini i ti nama Zatu Envat”, ukazuju na to da su ashabi bili potpuno svjesni da se ibadeti temelje isključivo na Kur’anu i sunnetu, stoga su tražili da im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoli teberuk (traženje bereketa) o drvo. Ovo je vrlo bitan temelj čije pravilno razumijevanje zatvara vrata novotarijama u vjeri.
● U zadivljenosti muslimanskih boraca svojom brojnošću nalazi se sjajna lekcija iz akide: na Bedru su muslimani naučili da im malobrojnost neće štetiti ako budu postojani i čvrsto se na Allaha oslanjali, a na Hunejnu su naučili da im mnogobrojnost ništa neće koristiti ako se ne budu čvrsto vezali za Allaha i u Njega pouzdavali.
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije korio nijednog ashaba koji je na početku bitke počeo bježati, a to ukazuje na njegov divan moral i dobrotu.
● U teškim situacijama propisano je da se uče dove u kojima se od Allaha traži pomoć i rješenje
Izvor: magazin El-Asr
