Razne Predaje

Davud i Sulejman, a.s. (7. dio)

Iz Rubrike: Kazivanje o Vjerovjesnicima

Samuel, alejhisselam:
Još od onih davnih vremena kada su se, nakon izlaska iz Egipta i lutanja pustinjom u trajanju od četrdeset godina, pod vodstvom Jošue ibn Nuna, nasljednika Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, naselili u Ken’anu, Svetoj zemlji koju je dragi Bog, Allah darovao Svome prijatelju Ibrahimu, alejhisselam, i svim njegovim valjanim potomcima, Israilćani (Benu Israil) su živjeli životom koji je, između ostalog, bio okarakterisan povremenim ratovima protiv mnogobožačkih naroda koji su živjeli u regionu (Amalićani, Filistejci, Moabćani i drugi). Israilćani,

Allahov odabrani narod, kao jedini muslimani u regionu, bili su nosioci Allahove vjere i očuvanja njezine čistoće. Pošto je status odabranog naroda nosio i svoju odgovornost, to su bili u stalnoj obavezi džihada, borbe da Allahova Riječ bude gornja, da dobro, pravda i moral nadjačaju zlo, nepravdu i nemoral. Njihova ”ratna sreća” direktno je bila ovisna o čistoći i iskrenosti njihove vjere, pa bi oni u ratovima sa mnogobožačkim narodima pobijeđivali uvijek onda kada je njihova vjera bila jaka i, obratno, uvijek su ih stizale kušnje poraza kada bi njihova vjera oslabila.

Tako je bilo stoljećima.

Za svo to vrijeme njihova vodilja bio je Tevrat, Allahova Knjiga, koja je objavljena Mūsāu, alejhisselam, na Sinajskoj gori. To je bila cjelovita Uputa koja ih je upućivala kako da budu u Allahovom zadovoljstvu i milosti u svim segmentima života. Gospodar svih svijetova im je, jednog za drugim, slao Svoje poslanike koji su im Knjigu ispravno tumačili i koji su ih predvodili kako u duhovnom tako i u svjetovnom životu. I to je bila još jedna njihova specifičnost jer su oni bili jedini narod u regionu koji vijekovima nije imao kralja.

Tevrat je bio prvobitno objavljen na kamenim pločama i još je Mūsā, alejhisselam, dao da se napravi drveni kovčeg optočen zlatom u kojem su se čuvale i nosile kamene ploče sa Tevratom.[1] Taj Kovčeg je, bez obzira na to što je kasnije Tevrat bio prepisan na papir, ostao jedna od najvećih Allahovih svetinja jer je bio obasut Njegovim bereketom i svetošću. Benu Israil su ga zvali Zavjetnim kovčegom i za njih je on predstavljao simbol stalnog Allahovog prisustva.

Čuvali su ga u posebnom Šatoru, koji je za njih u stvari bio Sveti Allahov Hram. Emanet hizmeta tom Hramu su čuvali pripadnici posebno odabranog plemena Levita, koji su imali svoj poseban zakonik, strožiji nego li drugi Israilćani. Kada bi duže boravili na nekom području oni bi tu postavili Šator i hodočastili ga čineći ibadet dragom Allahu, prinoseći Mu žrtve paljenice i upućujući Mu dove. Moguće da im je Sveti šator predstavljao i kiblu, pravac kuda su okretali svoja lica prilikom svakodnevnih molitvi dragom Allahu, a On najbolje zna da li je uistinu bilo tako.[2] Kada bi išli dalje, onda bi ga sklopili i nosili sa sobom. Posebna čast, ali i odgovornost, je pripadala onim svećenicima Levitima koji su bili zaduženi da nose Zavjetni kovčeg.

Tako je bilo za vrijeme njihovog boravka u pustinji i za vrijeme osvajanja Ken’ana.

Nakon što su se konačno naselili u Ken’anu oni su prvobitno podigli Šator na Betelu u Jerusalemu i tu čuvali Zavjetni kovčeg. On je tu ostao neko vrijeme, odnosno sve dotle dok Jerusalem nisu osvojili neki njihovi neprijatelji (nije nam poznato koji), nakon čega su Sveti šator sa Zavjetnim kovčegom, pretpostavljamo, jedno vrijeme čuvali u Gilgalu da bi ga potom prenijeli u Šilo.[3]

S obzirom na centralno mjesto i najveći duhovni značaj koji je u tradiciji Benu Israila Sveti šator zajedno sa Zavjetnim kovčegom unutra pohranjenim imao, svećenici koji su hizmetili Svetište su imali privilegovan status među svim plemenima Israila. Naročito je cijenjena i, dakako, odgovorna bila funkcija vrhovnog svećenika.

Negdje na samom kraju povijesnog perioda koji je judeo-kršćanska tradicija nazvala Doba sudaca funkciju vrhovnog svećenika Israilćana obavljao je čovjek poznat po imenu Helije (Eli). U to doba Sveti šator je bio postavljen u mjestu Šilo i bilo je uobičajeno da ga tamo, u vrijeme određeno propisima Tevrata, hodočaste svi Israilćani. Helije je tako za vrijeme svoje dugogodišnje svećeničke službe imao prilike promatrati mnoge ljude kako vrše ibadete dragome

Allahu u Njegovom svetištu i vidjeti najrazličitije stvari, ali mu je ponašanje jedne žene posebno zapalo za oko. Ona je u skrušenom molitvenom položaju ostala izuzetno dugo, mnogo duže nego što je Helije ikada prije vidio. Glas joj se uopće nije čuo, samo se moglo primijetiti micanje njezinih usana koje je, moguće, bilo praćeno i blagim gibanjem tijela. Sve se to Heliju učini sumnjivim i on pomisli da je žena pijana. Vrhovni svećenik osjeti u sebi ljutnju zbog ”drskog” ponašanja ”pijane” neznanke na tom svetom mjestu, pa je odluči opomenuti zbog toga. Međutim, kad joj se obrati,

Helije vidje da to uopće nije pijanstvo već duboka molitva iz srca praćena velikom ljubavlju prema dragome Bogu. Plemenita vjernica se zvala Ana i došla je na to mjesto da bi se u osami pomolila dragom Allahu u uputila Mu dovu da joj podari sina. Ana je bila ojađenja svojom sterilnošću i molila je dragoga Allaha da joj podari sina, zavjetovavši se da će ga, čim ga odbije od dojenja, predati da bude čitavoga svog života na službi Svetom šatoru.
Dragi Allah je ispunio dove ove čestite vjernice, pa su ona i njezin muž uskoro bili blagoslovljeni rođenjem sina. Srećna majka mu je dala ime Samuel.

 Čim dijete bi odbijeno od dojenja, Ana ga, ispunjavajući svoj zavjet, odnese u Šator i povjeri ga Heliju na čuvanje i odgoj. S obzirom da je plemenita vjernica, samo zato da bi ispunila svoj zavjet, imala snage da u sebi zatomi majčinsku ljubav i svojega toliko iščekivanoga jedinca bez imalo dvoumljenja trajno odvoji od sebe davši ga na hizmet Svetom šatoru, dragi Allah je nagradi između mnogih drugih blagodati i time da je ona kasnije dobila još tri sina i dvije kćeri.

Tako je mladi Samuel, alejhisselam, od svoga rođenja bio pod posebnom pažnjom i zaštitom dragoga Allaha i od najranijega djetinjstva živio je u Svetištu pripremajući se da jednoga dana postane svećenik. Međutim, dragi je Allah Svom čestitom i plemenitom robu Samuelu, alejhisselam, odredio

mnogo značajniju ulogu od svećeničke, ulogu Njegovoga vjerovjesnika. Prva je Objava Samuelu, alejhisselam, spuštena jedne noći dok je spavao u Svetištu. Iz sna ga je probudio glas koji ga je zvao po imenu. Pomislivši da ga to doziva njegov učitelj Helije, Samuel, alejhisselam, se odmah odazvao i požurio ka odaji velikoga svećenika. U prvi mah Helije nije prepoznao bīt Samuelovoga, alejhisselam, doživljaja i samo mu je rekao da ga on nije zvao i poslao ga nazad na spavanje.

Međutim, kako se to ponovilo iste noći još dva puta, Helije je konačno shvatio o čemu je riječ i uputio je savjet Samuelu, alejhisselam, da se, ako ponovo čuje isti poziv, na njeg’ odazove uz slavljenje i veličanje dragoga Boga i zahvalu Njemu, te pažljivo sasluša sve ono što mu bude rečeno. Samuel, alejhisselam, je poslušao savjet svog učitelja i kad je ponovo iste noći čuo poziv[5] odazvao mu se i primio svoju prvu Objavu, te ujedno čast, emanet i odgovornost statusa Allahovoga vjerovjesnika narodu Benu Israila.

Kralj Talut (Saul)

Samuel, alejhisselam, se svim srcem trudio da dostavlja Riječ dragoga Allaha Israilu, da im tumači Tevrat, predvodi ih, poučava, upućuje na pravi put i sudi im po Allahovom Zakonu, ali se i on, poput mnogih vjerovjesnika prije njega, mogao osvjedočiti u čudnu i prevrtljivu narav odabranoga naroda koji je generalno bio na pravom putu, ali je isto tako povremeno pokazivao veliki stepen neiskrenosti u svojoj vjeri i tada bi ih stizale kušnje od dragog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog kojim ih je On opominjao da se opamete i spasu od vječne propasti.

Jedna od ovih kušnji Israilćanima bijaše posebno bolna, a to najbolje pokazuje koliko su tada bili pali u svojoj vjeri. Naime, Israilćani su imali običaj da povremeno, vjerovatno u značajnim bitkama protiv jakoga i dobro organizovanoga neprijatelja,[6] u džihad nose Zavjetni kovčeg. Prisustvo Svetoga kovčega im je osnaživalo srca, podizalo borbeni moral i pružalo razne druge vrste konkretne pomoći od dragoga Allaha kojom bi savlađivali sve svoje neprijatelje. Međutim, sâmo po sebi, prisustvo Zavjetnoga kovčega nikako im nije moglo osigurati Allahovu pomoć ako bi njihova vjera bila slaba i neiskrena.

Tako se jednom desilo da su ponijeli Kovčeg sa sobom u bitku, ali su doživjeli težak poraz od susjednog mnogobožačkog naroda[7] koji su čak i zaplijenili Zavjetni kovčeg. To bijaše veliki šok za čitav Benu Israil. Zbog slabe i neiskrene vjere doživjeli su težak poraz, bili protjerani iz svojih zemalja i odvojeni od svojih porodica, te su čak izgubili i najveću svetinju, Zavjetni kovčeg. U boli i nevjerici još su se više iskazale sve slabosti u njihovoj vjeri, pa uzrok takvoga stanja oni ne vidješe u samima sebi, u onome što bijaše u srcima njihovim, već ga površno tražiše u vlastitoj organiziranosti.

Tako im se u svijesti učvrstilo uvjerenje da bi došli do veće snage ako bi imali jednoga vladara, kralja koji bi vladao nad svim plemenima Benu Israila, koji bi ih okupio, ujedinio i pod čijim vodstvom bi porazili sve svoje neprijatelje. Starješine svih plemena Israila obratiše se Allahovom vjerovjesniku Samuelu, alejhisselam, sa zahtjevom da im on postavi kralja.

Samuel, alejhisselam, ih je pokušao upozoriti da je uzrok njihove slabosti i nesreće koja ih je pogodila u njihovoj neiskrenoj vjeri i njihovim grijesima pa im ustoličenje kralja neće riješiti probleme, ali su oni ostali uporni u svome zahtjevu.

Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih nakon Musâa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!” “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?”, reče on. “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu”, rekoše, “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni. (2:246)

Tada je Samuel, alejhisselam, uputio dovu dragome Allahu i bilo mu je objavljeno da će Israil zaista i dobiti kralja koji će nad njima vladati. Prenosi se da mu je objavljeno i to da će osobu koju je dragi Allah odabrao za kralja Israila prepoznati tako što će ona, kada dođe do Samuela, alejhisselam, biti visoka tačno onoliko koliko je dugačak njegov štap i da će tom prilikom zamirisati rog sa svetim maslinovim uljem koji je Samuel, alejhisselam, imao uz sebe. Samuel, alejhisselam, je ovu Objavu prenio starješinama svih plemena i oni su mu, jedan po jedan, dolazili da bi se vidjelo kod kojeg će se od njih upotpuniti ti znaci. Međutim to se ne desi ni kod jednoga od njih.

Kako se tu našao snažni i mudri mladić po imenu Talut (Saul) iz plemena Benjamin, a koji niti bijaše starješina plemena niti bijaše bogat – to nam nije pouzdano poznato, ali se desilo da je i on došao do Samuela, alejhisselam, i očekivani znaci se pojaviše baš kod njega. Osvjedočivši se u to, Samuel, alejhisselam, zvanično objavi da je Talut od dragoga Allaha izabran da bude kralj Benu Israila. Ali, tada opet dođe do izražaja iskvarena vjera starješina i uglednika Benu Israila koji nikako nisu mogli prihvatiti činjenicu da nijedan od njih nije izabran, već je izabran neki mladić bez ugleda i bogatstva. Zato oni krenuše da negoduju, pa im onda dragi Allah odasla nepobitan znak u vidu jasno vidljiva čuda.

Samuel, alejhisselam, im prenese Objavu kako će meleki donijeti Zavjetni kovčeg iz zatočeništva i na očigled sveg svijeta postaviti ga ispred Taluta što će im biti jasan znak da je on uistinu odabran za kralja Israila. Čim ih je Samuel, alejhisselam, obavijestio, to se i obistinilo. Svi prisutni su mogli vidjeti meleke kako im ponovo donose Zavjetni kovčeg i postavljaju ga ispred Taluta.

Osim toga, dragi Allah je u Kovčeg, mimo stvari koje su već u njemu bile,[8] pohranio još jednu dragocijenost.[9] Mi ne znamo pravu prirodu te Allahove dragocijenosti. Kur’an je imenuje kao ”Sekinetun-mir-Rabbikum” što bi se dalo prevesti kao ”Allahovo smirenje za ljudska srca”. Postoje različita tumačenja šta je ”Sekina”, a jedno od njih je i tumačenje Alija ibn Ebi Taliba da je u pitanju posebna vrsta vjetra. Iako nam prava priroda ”Sekine” ostaje nejasna i zagonetna, može se zasigurno reći da je njezino prisustvo u Zavjetnom kovčegu još više pojačalo njegovu svetost i bereket i da je smirivalo vjernička srca. Tako Zavjetni kovčeg, osim stalnoga svojstva simbola Allahovoga prisustva među odabranim narodom, u vjeri i duhovnoj tradiciji Benu Israila dobi i novu dimenziju.

“Allah vam je odredio Taluta za vladara”, reče im vjerovjesnik njihov. “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato”, rekoše oni. “Allah je njega da vlada vama izabrao”, reče on, “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve.” “Znak njegove vlasti”, reče im vjerovjesnik njihov, “biće Kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg (Sekinetun-mir-Rabbikum) i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!” (2:247,248)

Ovako jasni i sasvim očigledni dokazi nisu omogućili Benu Israilu ništa drugo nego da prihvate Taluta za svoga prvog kralja. Tako su mu sve starješine plemena dale zavjet na vjernost i pokornost.

Nakon nekog vremena Israilu stiže kušnja koju su oni sami sebi donijeli (vidjeti ajet 2:246). Talut je organizirao džihad protiv mnogobožaca, vjerovatno onoga istog naroda koji ih je ranije porobio[10] i okupio brojnu vojsku koju povede u susret neprijatelju.

Vojska je bila sastavljena od pripadnika svih plemena Benu Israila, a za nas je ovom prilikom posebno interesantan jedan od mudžahida. Bijaše golobradi mladić, čistoga srca, jake i iskrene vjere i veoma hrabar i mudar. Još od njegove najranije mladosti pratila ga je posebna Allahova milost i zaštita. U stvari, bolje rečeno, može se reći da ga je dragi Allah u njegovu odrastanju na poseban način odgajao.

Zvao se Davud i bio je sin Išāa iz plemena Juda iz Betlehema.

Islamski Forum
Back to top button